Uvod

Ovo se djelo bavi temama iz biblijske povijesti, temama koje same po sebi nisu nove, a ovdje su ipak prikazane tako da imaju novi značaj, otkrivajući uzroke postupaka, prikazujući utjecaj nekih pokreta, rasvjetljujući neka obilježja koja samo Biblija ukratko spominje. Stoga ovi prizori imaju živost i važnost koja ostavlja trajan dojam. Biblijski zapisi su rasvijetljeni tako da se potpunije otkrije Božji karakter i namjere, da se razotkriju Sotonina lukavstva i način na koji će njegova vlast konačno biti srušena, da se istaknu slabosti čovjekovog srca i pokaže kako Božja milost osposobljuje čovjeka da pobijedi u bici protiv zla. Sve je ovo u skladu s onim što je Bog pokazao kao svoju namjeru pri otkrivanju istina svoje Riječi čovjeku. Posrednik kroz koga su ova otkrivenja dana je, kad se provjeri Pismom, jedna od metoda koje Bog još uvijek upotrjebljuje da ljudskoj djeci usadi svoje pouke.

Premda sada nije kao što je bilo u početku, kad je čovjek u svojoj svetosti i nevinosti primao osobne pouke od svog Tvorca, čovjek ipak nije ostavljen bez božanskog Učitelja, kojeg je Bog dao u svom predstavniku, Duhu Svetome. Tako mi slušamo apostola Pavla kako objavljuje da je božanska “iluminacija” prednost Kristovih sljedbenika i da su oni “prosvijetljeni” time što su postali “dionici Duha Svetoga”. Ivan također kaže: “A vas je pomazao Sveti, i svi imate znanje.” (1 Iv 2,20) A Krist je obećao svojim učenicima, prije nego što ih je napustio, da će im poslati Svetog Duha kao Branitelja i vodiča koji će ih uputiti u svu istinu (Iv 14,16.26).

Apostol Pavao je, da bi pokazao kako se ovo obećanje ispunilo u Crkvi, u dvjema svojim poslanicama formalno izjavio da su neki darovi Duha dani Crkvi za njenu izgradnju i poduku do kraja vremena (1 Kor 12; Ef 4,8-13; Mt 28,20). Ali ni to nije sve; brojna jasna i izričita proročanstva objavljuju da će u posljednje dane doći do izlijevanja Duha Svetoga te da će Crkva u vrijeme Kristova dolaska, u završnim iskustvima, imati “Isusovo svjedočanstvo”, to jest Duh proroštva (Dj 2,17-20.39; 1 Kor 1,7; Otk 12,17; 19,10). U ovim činjenicama vidimo dokaz Božje brige i ljubavi za njegov narod, jer Crkvi, koja se suočava s opasnostima posljednjih dana, sigurno je potrebna nazočnost Duha Svetoga kao utješitelja, učitelja i vodiča, ne samo u njegovim uobičajenim već i neuobičajenim načinima djelovanja, zasigurno potrebna Crkvi više nego u prethodnim razdobljima njezina života.

Pismo ističe različite kanale kroz koje će Duh Sveti djelovati na srca i umove ljudi da rasvijetli njihovo razumijevanje i vodi njihove korake. Medu njima su bili snovi i viđenja. Bog je na ovaj način i dalje nastavio komunicirati sa svojom djecom. Evo i njegovog obećanja u vezi s tim: “Nade li se medu vama prorok, u viđenju njemu ja se javljam, u snu njemu progovaram.” (Brojevi 12,6) Ovim načinom Bileamu je preneseno nadnaravno znanje. Stoga on kaže: “Proročanstvo Bileama, sina Beorova, proročanstvo čovjeka pronicava pogleda, proročanstvo onoga koji riječi Božje sluša, koji poznaje mudrost Svevišnjega, koji vidi viđenja Svesilnoga, koji pada, i oči mu se otvaraju.” (Br 24,15.16)

Stoga ispitivanje svjedočanstava Pisma u vezi sa sveobuhvatnošću kojom je Gospod odredio da se Duh očituje u Crkvi tijekom razdoblja ljudske probe postaje predmet velikog zanimanja.

Bog, nakon što je načinio plan spasenja, službom svog Sina i svetih anđela komunicira s ljudima preko ponora koji je grijeh načinio. On je ponekad govorio s njima licem u lice, kao u slučaju Mojsija, ali češće u viđenjima i snovima. Primjeri su takvog komuniciranja posvuda očiti u svetim zapisima u svim razdobljima. Henok, sedmi od Adama, gledao je unaprijed u duhu proroštva Drugi Kristov dolazak u slavi i sili i uzviknuo: “Pazite! Dolazi Gospodin sa svojim svetim Desettisućama…” (Jd 14) “… nego su ljudi govorili od Boga, potaknuti od Duha Svetog.” (2 Pt 1,21) Ako ponekad izgleda da je djelovanje duha proroštva prestalo, dok duhovnost ljudi slabi, on je ipak obilježio sve velike krize u iskustvu Crkve i razdoblja koja su bila svjedoci smjena dispenzacija. Kad je došlo razdoblje obilježeno Kristovim utjelovljenjem, oca Ivana Krstitelja je ispunio Duh Sveti i on je prorokovao (Lk 1,67). Šimunu je otkriveno da neće vidjeti smrti dok ne vidi Gospoda, a kad su ga Kristovi roditelji donijeli u Hram na obrezanje, Šimun je Duhom došao u Hram, uzeo ga u svoje ruke i blagoslovio dok je prorokovao o Njemu. Ana, proročica, dolazeći u istom trenutku, govorila je o Njemu svima koji su u Jeruzalemu tražili otkupljenje (Lk 2,26.36).

Prorok je sljedećim riječima objavio izlijevanje Duha Svetoga što je trebalo pratiti Kristove sljedbenike u propovijedanju evanđelja: “Poslije ovoga izlit ću Duha svoga na svako tijelo, i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će starci sanjati sne, a vaši mladići gledati viđenja. Čak ću i na sluge i sluškinje izlit Duha svojeg u dane one. Pokazat ću znamenja na nebu i zemlji, krv i oganj i stupove dima. Sunce će se prometnut u tminu, a mjesec u krv, prije nego svane Jahvin dan, velik i strašan.” 01 3,1-4) Petar je, na Dan duhova, citirao ovo proročanstvo kao objašnjenje predivnog prizora koji se tada zbio. Raskoljeni jezici, poput vatrenih, spustili su se na svakog učenika. Oni su bili ispunjeni Duhom Svetim i govorili različitim jezicima. A kad su ih rugači optužili da su pili vina, Petar je odgovorio: “Ovi ljudi nisu pijani, kako vi to zamišljate – ta istom je treći sat dana – već se ovim ostvaruje proročanstvo proroka Joela.” Onda je on citirao ovo proročanstvo onako kako ga nalazimo u Knjizi proroka Joela, samo što je on umjesto izraza “u dane one” upotrijebio “u posljednje vrijeme”, tako da ono glasi: “U posljednje ću vrijeme – veli Gospodin – izliti od svoga Duha na svako ljudsko biće.”

Očito da se tog dana počeo ispunjavati onaj dio proročanstva koji se odnosi na izlijevanje Duha Svetoga, jer nije bilo staraca koji su snivali sne, ni mladića i djevojaka koji su imali viđenja i prorokovali. Tada se nisu pojavila znamenja od krvi, vatre i stupovi dima, sunce nije pomrčalo, a mjesec se nije pretvorio u krv, a ipak je ono što je tada bilo viđeno bilo ispunjenje Joelova proročanstva. Isto je tako očito da jedno očitovanje nije iscrpilo ovaj dio proročanstva koji se odnosi na izlijevanje Duha, jer proročanstvo pokriva cijelo razdoblje od onog vremena do dolaska velikog Dana Gospodnjeg.

Ali Dan duhova nije bio ispunjenje samo Joelovog već i drugih proročanstava. Njime su ispunjene same Kristove riječi. On je u svom posljednjem govoru svojim učenicima prije raspeća rekao: “Ja ću moliti Oca, i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s vama zauvijek: Duha istine.” (Iv 14,16.17) “A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh.” (26. redak) “A kad dođe on, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe, već će govoriti što čuje i objavit će vam buduće.” (16,13) A nakon što je Krist ustao iz mrtvih On je rekao učenicima: “Evo, ja ću poslati na vas ono što je Otac moj obećao. A vi ostanite u gradu dok se ne obučete u silu odozgo!” (Lk 24,49)

Na Dan duhova učenici su bili obdareni silom odozgo. Međutim, Isusovo se obećanje, kao ni Joelovo, nije ograničavalo samo na ovu prigodu. On im je dao isto obećanje u drugom obliku uvjeravajući ih da će uvijek biti s njima, do svršetka svijeta (Mt 28,20). Marko nam kaže na koji način i u kojem smislu je Gospod trebao biti s njima. On kaže: “A oni odoše i počeše propovijedati svuda. Gospodin je s njima djelovao i potvrđivao Riječ čudesima što su je pratila.” (Mk 16,20) A Petar je, na Dan duhova, posvjedočio u vezi s neprekidnim djelovanjem Duha kojem su oni bili svjedoci. Kad su se obraćeni Židovi obratili apostolima riječima: “Što da činimo?” Petar je odgovorio: “Obratite se … Neka se svaki od vas krsti u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha; tako ćete primiti dar – Duha Svetoga.” (Dj 2,37-39) Ovo svakako omogućuje djelovanje Duha Svetoga u Crkvi, čak i posebna očitovanja, u svim budućim vremenima, sve dok milost poziva ljude da prihvate Kristovu ljubav koja oprašta.

Dvadeset osam godina kasnije Pavao je u svom pismu Korinćanima pred tu crkvu iznio formalan dokaz o ovom pitanju. On kaže (1 Kor 12,1): “Što se, braćo, tiče duhovnih darova, ne bih htio da ostanete u neznanju.” On je to smatrao tako važnim da su kršćanske crkve trebale razumjeti ovaj predmet. Nakon što je izjavio da Duh, premda je jedan, djeluje raznoliko, i objašnjavajući koja su to raznovrsna djelovanja, on spominje sliku ljudskog tijela, s njegovim raznovrsnim dijelovima, da pokaže kako se Crkva sastoji od različitih službi i darova. I kao što tijelo ima različite dijelove, od kojih svaki ispunjava svoju naročitu službu, i svi rade zajedno s jednim ciljem da bi stvorili jedinstvenu cjelinu, tako je i Duh trebao djelovati kroz različite kanale u Crkvi da bi stvorio savršeno religiozno tijelo. Pavao onda nastavlja ovim riječima: “I jedne je Bog postavio Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; zatim je dao dar čudesa, onda dar ozdravljanja, dar pružanja pomoći, dar upravljanja, dar različitih jezika.”

Izjava da je Bog neke u Crkvi postavio podrazumijeva ne samo da je otvoren put za pojavu darova ako okolnosti budu povoljne. To zapravo znači da su oni trebali biti trajni dijelovi istinskog ustroja Crkve, i ako oni aktivno ne djeluju, Crkva će postati kao ljudsko tijelo, od kojeg su neki dijelovi, slučajno ili zbog bolesti, postali bespomoćni ili osakaćeni. Jednom kad su dani Crkvi ti darovi moraju ostati u njoj dok ih se formalno ne ukloni. Ali nema zapisa da su oni ikada bili povučeni.

Isti apostol pet godina kasnije piše Efežanima u vezi s istim darovima, jasno opisujući njihovu svrhu i time neizravno pokazujući da oni moraju ostati sve dok se ta svrha ne ostvari. On kaže (Ef 4,8.11-13): “Zato se veli: ‘Uzlazeći u visinu odvede zarobljenike; dade ljudima darove’… On dade jedne kao apostole, druge kao proroke, jedne kao evanđeliste, druge kao pastire i učitelje, da pripravi svete za djelo službe, za izgradnju Kristova Tijela, dok svi zajedno ne dođemo k spoznaji Sina Božjega, k savršenom čovjeku, k mjeri punine veličine Kristove.”

Crkva u apostolsko doba nije postigla stanje jedinstva o kojem se ovdje razmišlja, a uskoro ju je nakon tog doba mrak velikog duhovnog otpada počeo zasjenjivati, te tijekom tog otpada ova punina veličine Kristove i jedinstvo u vjeri nije dosegnuto, niti će biti dosegnuto dok poruka milosti ne okupi iz svakog plemena, svakog društvenog sloja, svake grješne organizacije narod koji je prihvatio cijelo evanđelje, koji čeka dolazak Sina Čovječjeg. I doista, ako je Crkva ikada u svom iskustvu trebala koristiti sva oruđa namijenjena njenoj utjesi i vodstvu, ohrabrenju i zaštiti, to će biti usred opasnosti posljednjih dana, kad će sile zla, dobro usavršene iskustvom i obukom za svoj opaki posao, svojim remekdjelom prijevare, varati ako je moguće i izabrane. Stoga su posebna proročanstva o izlijevanju Duha u korist Crkve u posljednjim danima došla u prikladnom trenutku.

Međutim, u literaturi kršćanskog svijeta obično se tvrdi da su darovi Duha samo za apostolsko doba, da su oni bili dani samo za širenje evanđelja; i jednom kad se evanđelje proširilo, darovi više nisu bili potrebni te su, posljedično tomu, nestali iz Crkve. Ali apostol Pavao je upozorio kršćane svog doba da “tajna bezboštva” već djeluje te da će nakon njegove smrti okrutni vuci ući medu njih, ne štedeći stado, te da će i između njih samih ustati oni koji će naučavati opaku nauku da odvuku učenike za sobom (Dj 20,29.30). Stoga nije moguće da su se ovi darovi, dani Crkvi da je štite od ovih zala, trebali, kad dođe vrijeme, ugasiti kao da su ostvarili svoj cilj, jer će njihova prisutnost i pomoć biti potrebnija u ovim uvjetima nego kad su sami apostoli djelovali na pozornici.

U Pavlovoj poslanici Korinćanima nalazimo drugu izjavu koja pokazuje da popularna predodžba o privremenom trajanju darova ne može biti točna. Ona govori o suprotnosti između sadašnjeg, nesavršenog stanja i slavnog, besmrtnog stanja koje će kršćani naposljetku dosegnuti (1 Kor 13). On kaže (9. i 10. redak): “Jer, nesavršeno je naše znanje, i nesavršeno naše proricanje. Kada dođe što je savršeno, iščeznut će što je nesavršeno.” On dalje slikovito prikazuje sadašnje stanje uspoređujući ga s razdobljem djetinjstva sa svim njegovim slabostima i nezrelošću misli i postupaka, a savršeno stanje s odraslim čovjekom koji ima jasnu viziju, zrelost i snagu. I on darove svrstava medu one pojedinosti koje su potrebne u sadašnjem, nesavršenom stanju, ali kojima neće biti mjesta kad dođe stanje savršenstva. “Sad vidimo u ogledalu, nejasno, a onda ćemo licem u lice. Sad nesavršeno poznajem, a onda ću savršeno spoznati kao što sam spoznat.” (12. redak) Zatim kaže koji darovi će biti prilagođeni vječnosti, koji će i tamo postojati, naime: vjera, ufanje i ljubav, “ali je najveća medu njima ljubav”.

Ovo objašnjava izraze u 8. retku: “Ljubav nigda ne prestaje,” to jest, nebeska milosrdna ljubav, traje uvijek. Ona je slavna kruna ljudske budućnosti, besmrtnog stanja, ali “Proroštva! Ona će iščeznuti”, to jest doći će vrijeme kad proročanstva više neće biti potrebna, a dar prorštva, kao jedan od pomoćnika u Crkvi, više neće djelovati. “Jezici! Oni će umuknuti”, to jest dar jezika više neće imati svoju primjenu. “Znanje! Ono će nestati”, ne apstraktno, već savršeno znanje kojim ćemo biti obdareni u vječnom svijetu jedan od posebnih darova Duha učinit će nepotrebnim.

Ako mi zauzmemo stav da su darovi prestali s apostolskim dobom, jer više nisu potrebni, mi prihvaćamo stajalište da je apostolsko doba bilo djetinjsko doba, doba slabosti u Crkvi, kad se sve promatralo u ogledalu, nejasno, ali je doba što je uslijedilo, kad su okrutni vuci ušli u nju, ne štedeći Crkvu, i kad su

ustali ljudi, čak i u Crkvi, govoreći opake stvari da bi odvukli učenike za sobom, bilo doba savršene svjetlosti i spoznaje u kojemu je nesavršeno, djetinjsko i nejasno znanje apostolskog vremena prošlo. Jer, sjetimo se, darovi prestaju tek kad se dosegne savršeno stanje; kad se to stanje dostigne, ono će ih učiniti nepotrebnim. Ali nitko, kad trijezno promisli, ne može ni za trenutak održati stav da je apostolsko doba bilo duhovno inferiornije u odnosu na neko drugo doba što je uslijedilo. Ako su darovi bili potrebni, onda su oni svakako potrebni i sada.

Medu oruđima koja apostol u svojim poslanicama Korinćanima i Efežanima nabraja kao “darove” poslane Crkvi nalazimo “pastire”, “učitelje”, “pomoćnike” i “upravitelje”, i za njih je rečeno da u svakom pogledu i dalje djeluju u Crkvi. Zašto, onda, ne i drugi, uključujući i vjeru, iscjeljenje, proročanstva i itd.? Tko je ovlašten povući crtu i reći da su “darovi” povučeni iz Crkve, kad su u početku svi bili darovani?

U Otkrivenju 12,7 govori se proročanski o darovima koji će biti ponovno dani u posljednjim danima. Proučavanje ovog svjedočanstva potvrdit će ovo gledište. Ovaj redak govori o ostatku ženina sjemena. Žena je simbol Crkve, njeno su sjeme pojedinačni članovi koji čine Crkvu u svim vremenima, a Ostatak njenog sjemena bit će posljednji naraštaj kršćana ili oni koji će živjeti na zemlji u vrijeme Kristova dolaska. Ovaj redak dalje tvrdi da oni “vrše zapovijedi Božje i čuvaju Isusovo svjedočanstvo”. U 19,10 objašnjava se da je “svjedočanstvo Isusovo” “proročki duh”, koji se mora razumjeti kao ono što se medu darovima naziva “darom proricanja” (1 Kor 12,9-10).

Davanje ovih darova u Crkvi ne podrazumijeva da ih svaki pojedinac može koristiti. Apostol o ovome kaže: “Zar svi da budu apostoli? Zar svi učitelji? Zar svi čudotvorci?” (1 Kor 12,29) Odgovor koji se podrazumijeva jest: ne, svi ne mogu. Međutim, darovi su podijeljeni medu članovima prema Božjoj volji (1 Kor 12,7.11). Ipak, za ove se darove kaže da su “postavljeni u crkvi”, i ako je dar darovan svakom članu Crkve, može se reći da su darovi u Crkvi ili da ih Crkva posjeduje. Tako je posljednji naraštaj trebao imati, i vjeruje se sada ima, svjedočanstvo Isusovo ili dar proroštva.

Drugi reci u Svetom pismu, očito napisani u vezi s posljednjim danima, jasno iznose ovu činjenicu na vidjelo (1 Sol 5). Apostol počinje poglavlje sljedećim riječima: “A što s tiče, braćo, vremena i časa, nemate potrebe da vam se o tome piše: i sami dobro znate da će dan Gospodnji doći kao lopov u noći.” U 4. retku on dodaje: “Ali vi, braćo, niste u tami da bi vas onaj dan mogao iznenaditi kao lopov.” Onda im on daje raznovrsne opomene imajući na umu ovaj događaj, a to su (19-21. retka): “Duha ne gasite! Proročke govore ne prezirite, nego sve provjeravajte, što je dobro, zadržavajte.” A u 23. retku on se moli da oni na koje se ova proročanstva odnose budu sačuvani “besprijekorni za dolazak Gospodina našega Isusa Krista.”

Na temelju ovih razmatranja nismo li u pravu kad vjerujemo da će se dar proroštva očitovati u Crkvi u posljednjim danima te da će se kroz njega primiti velika svjetlost i dati mnoge pravovremene pouke?

Prema svemu se treba odnositi u skladu s apostolskim pravilom: “… nego sve provjeravajte, što je dobro, zadržavajte” i provjeravati Spasiteljevim mjerilom: “Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima.” Pozivajući se na ovo mjerilo u ime onoga što smatramo očitovanjem duha proroštva mi predajemo ovo djelo na proučavanje onima koji vjeruju da je Biblija Riječ Božja i da je Crkva tijelo čija je glava Krist.

U. Smith

Štampa El. pošta

Search mobile