1 Zašto je dopuštena pojava grijeha?

“Bog je ljubav.” (1 Iv 4,16) Njegova narav, njegov Zakon 33 je ljubav. On je to uvijek bio i uvijek će biti. “Jer ovako govori Višnji i Uzvišeni, koji vječno stoluje,” čije su “staze od vječnosti”, On se ne mijenja. U Njega nema “promjene, ni zasjenjenja zbog mijene”. (Iz 57,15; Hab 3,6; Jak 1,17)

Svaki je prikaz stvaralačke sile izričaj beskonačne ljubavi. Božji suverenitet obuhvaća puninu blagoslova za sva stvorena bića. Psalmist kaže:

“Tvoja je mišica snažna,

ruka čvrsta, desnica dignuta. Pravda i Pravednost temelj su prijestolja tvoga,

Ljubav i Istina koračaju pred tobom. Blago narodu vičnu svetom klicanju,

on hodi vi sjaju lica tvojega, Jahve, u tvom se imenu raduje svagda

i tvojom se pravdom ponosi. Jer si ti ures moći njegove,

po tvojoj milosti raste snaga naša. Jer Jahve je štit naš,

Svetac Izraelov kralj je naš.” (Ps 89,14-19)

Povijest velike borbe između dobra i zla, od svog početka na Nebu pa sve do konačnog uništenja pobune i iskorjenjenja grijeha, prikaz je i Božje nepromjenjive ljubavi.

Vladar svemira nije bio sam u svom djelu dobročinstva. 34 On je imao pomoćnika – suradnika koji je cijenio njegove namjere i mogao dijeliti njegovu radost u pružanju sreće stvorenim bićima. “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga

— i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše kod Boga.” (Iv 1,1.2) Krist, Riječ, jedinorodeni Božji Sin, bio je jedno s vječnim Ocem

— jedne naravi, karaktera i namjere, jedino biće koje je moglo sudjelovati u svim Božjim namjerama i savjetovanjima. “Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.” (Iz 9,5) “Njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena.” (Mih 5,1) A Božji Sin o sebi kaže: “Jahve me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba; oblikovana sam od vječnosti… kad je polagao temelje zemlji, bila sam kraj njega, kao graditeljica, bila u radosti, iz dana u dan, igrajući pred njim sve vrijeme.” (Izr 8,22-30)

Otac je kroz svog Sina sudjelovao u stvaranju svih nebeskih bića. ‘Jer je u njemu sve stvoreno – sve na nebu i na zemlji… bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo poglavarstva, bilo vlasti, sve je stvoreno po njemu i za njega.” (Kol 1,16) Anđeli su Božje sluge, koji odsjajuju svjetlošću koja se širi iz njegove prisutnosti i brzo šire krila da izvrše njegovu volju. Ali Sin, Božji pomazanik, “otisak njegove biti”, “odsjev njegova sjaja”, “koji svemir uzdržava svojoj silnom riječi”, ima vrhovnu vlast nad svima njima (Heb 1,3). “Slavan prijestol dignut od davnina, to je naše sveto mjesto” (Jer 17,12), “žezlo pravde”, žezlo njegova kraljevstva (Heb 1,8). “Slava je i veličanstvo pred Njim, sila i sjaj u Svetištu njegovu.” (Ps 96,6) “Ljubav i Istina koračajvi pred tobom.” (Ps 89,15)

Budući da je Zakon ljubavi temelj Božje vladavine, sreća svih razumnih bića ovisi o njihovoj savršenoj usklađenosti s njegovim načelima pravednosti. Bog želi da mu sva stvorenja služe iz ljubavi, službom koja izvire iz poštovanja prema njegovu karakteru. On ne nalazi zadovoljstvo u prisilnoj poslušnosti i On svima daruje slobodnu volju da mu ona mogu dragovoljno služiti.

35 Sve dok su sva stvorena bića prihvaćala vjernost iz ljubavi, diljem Božjeg svemira vladao je savršeni sklad. Ispunjavanje Božjih namjera je bila radost nebeskih vojski. One su uživale odražavati njegovu slavu i iskazivati mu hvalu. Dok je vladala ljubav prema Bogu, međusobna je ljubav bila puna povjerenja i nesebična. Nije bilo tragova nesklada koji bi remetio nebeski sklad. Međutim, ovakvo se sretno stanje promijenilo.

leđno je biće zloupotrijebilo slobodu koju je Bog dao svojim stvorenjima. Grijeh je nastao u onome kome je Bog, osim Krista, dao najveću čast i koji je od Boga primio najveću silu i slavu medu stanovnicima Neba. Lucifer, “sin Zorin”, bio je prvi medu kerubima zaklanjačima, svet i neokaljan. On je stajao u prisutnosti velikog Stvoritelja, a na njemu su počivale zrake slave koja okružuje vječnog Boga. “Ovako govori Jahve Gospod: Gle, ti bješe uzor savršenstva, pun mudrosti I čudesno lijep! U Edenu, vrtu Božjem, ti življaše, resio te dragulj svaki… Postavih te kao raskriljena keruba zaštitnika: bio si na svetoj gori Božjoj, hodio si posred ognjena kamenja. Savršen bješe na putima svojim od dana svojega rođenja dok ti se u srcu ne zače opačina.” (Ez 28,12-15)

Lucifer je malopomalo popuštao želji za samouzvišenjem. Sveto pismo kaže: “Srce ti se uzoholi zbog ljepote tvoje, mudrost tvoju odnemari zbog svojega blaga!” (Ez 28,17) “U svom si srcu govorio: Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići… bit ću jednak Višnjemu.” (Iz 14,13-14) Premda je sva ova slava dolazila od Boga, ovaj je moćni anđeo počeo smatrati da ona pripada njemu. Nezadovoljan svojim položajem on se usudio žudjeti za čašću koja je pripadala samo Stvoritelju. Umjesto da nastoji uzvisiti Boga u osjećajima i vjernosti svih stvorenih bića, on se trudio da njihovu službu i odanost osigura za sebe. Žudeći za slavom koju je beskonačni Otac darovao svom Sinu, ovaj je anđeoski knez težio za moći koja je bila Kristovo isključivo pravo.

Tako je poremećen savršen sklad Neba. Luciferova je težnja da služi samom sebi umjesto svom Stvoritelju pobudila osjećaj straha u onima koji su smatrali da Božja slava treba biti najuzvišenija. Božji Sin mu je pokazao Stvoriteljevu veličinu, dobrotu i pravednost, te svetu, nepromjenjivu narav njegova Zakona. Sam je Bog uspostavio nebeski ustroj, i napuštajući ga, Lucifer bi obeščastio svog Stvoritelja i uništio sebe. Ali upozorenje, dano u beskonačnoj ljubavi i milosti, samo je potaklo duh otpora. Lucifer je dopustio da ljubomora prema Kristu prevlada i još se više učvrsti.

Osporavanje vrhovništva Božjem Sinu, a time i sumnja u Stvoriteljevu mudrost i ljubav, postao je cilj kneza anđela. On je odlučio snage svoga uma usmjeriti prema ovom cilju, uma koji je, osim Kristovog, bio prvi medu nebeskim bićima. Ali On, koji je želio da sva njegova stvorenja imaju slobodnu volju, nije nikoga ostavio nezaštićena od zbunjujuća mudrovanja kojim će se pobuna nastojati opravdati. Prije početka velikog sukoba svi su trebali dobiti uvid u njegovu volju, čija su mudrost i dobrota bili izvor sve njihove radosti.

Kralj svemira je okupio sva nebeska bića da u njihovoj prisutnosti može objasniti pravi položaj svog Sina i pokazati kakav odnos održava sa svim stvorenim bićima. Božji je Sin dijelio Očevo prijestolje, a slava vječnog, samopostojećeg Boga okruživala je obojicu. Oko prijestolja su se okupili sveti anđeli, veliko, nebrojeno mnoštvo – “deset tisuća puta deset tisuća i tisuću puta tisuću” (Otk 5,11), najuzvišeniji anđeli, kao sluge i podanici, radujući se svjetlosti koja ih je obasjavala iz božanske prisutnosti. Pred okupljenim stanovnicima Neba Kralj je objavio da samo Krist, Božji jedinorodeni Sin, može u cijelosti shvatiti njegove namjere te je Njemu bilo povjereno da izvrši moćne naredbe njegove volje. Božji Sin je stvaranjem svih nebeskih bića izvršio Božju volju, a Njemu je, kao i Bogu, pripadalo njihovo poštovanje i vjernost. Krist je tek trebao pokazati božansku silu u stvaranju Zemlje i njenih stvorenja. Ali pored svega ovoga On nije tražio moć ili čast za sebe protivno Božjem planu, već je uzdizao Očevu slavu i izvršavao njegove nakane dobrote i ljubavi. Anđeli su s radošću priznali Kristovu vrhovnu vlast, i klanjajući se do zemlje pred Njim, pokazivali svoju ljubav i divljenje. Lucifer se poklonio s njima, ali u njegovom se srcu -37

odigravao čudesan, žestok sukob. Istina, pravda i odanost su se borili sa zavišću i ljubomorom. Činilo se da je za neko vrijeme utjecaj svetih anđela na njega djelovao. Dok su odzvanjali melodični zvuči pjesme hvale, pojačani tisućama razdraganih glasova, činilo se da je duh zla nestao, da je neizreciva ljubav pokrenula cijelo njegovo biće, a njegova je duša, zajedno s bezgrešnim štovateljima, iskazala ljubav Ocu i Sinu. Ali on se ponovno ispunio ponosom i vlastitom slavom. Vratila se njegova čežnja za vrhovnom vlašću, i još se jednom prepustio zavisti prema Kristu. Lucifer nije cijenio veliku čast koja mu je darovana kao Božji naročiti dar, i stoga nije bio zahvalan svom Stvoritelju. On se zanosio svojim sjajem i težio da se izjednači s Bogom. Nebeska bića su ga voljela i poštovala, anđeli su sa zadovoljstvom izvršavali njegove zapovijedi, a on je bio obdaren mudrošću i slavom većom od svih njih. Ipak, Božji je Sin bio iznad njega, kao onaj koji je s Ocem dijelio moć i vlast. On je sudjelovao, u Očevim savjetovanjima, dok Lucifer nije bio upoznat s Božjim namjerama. “Zašto”, pitao se ovaj moćni anđeo, “Krist mora imati svu vrhovnu vlast? Zašto se Njemu ukazuje veća čast nego Luciferu?”

Napuštajući svoje mjesto u neposrednoj blizini Oca, Lucifer je otišao širiti duh nezadovoljstva medu anđelima. On je djelovao u tajnosti, i za neko vrijeme skrivao svoju stvarnu namjeru obavljenu poštovanjem prema Bogu. Počeo je unositi sumnju u pogledu na Zakon kojim se upravljalo nebeskim anđelima, govoreći da premda su zakoni nužni za stanovnike svjetova, anđeli, budući da su uzvišeniji, ne trebaju takva ograničenja jer je njihova vlastita mudrost dostatan vodič. Oni nisu bića koja su mogla obeščastiti Boga, sve su njihove misli bile svete, oni, kao ni Bog, nisu mogli pogriješiti. Jednakost Sina Božjeg s Ocem prikazivana je kao nepravda prema Luciferu, kojemu, tvrdio je, također pripada poštovanje i čast. Kad bi ovaj knez anđela dosegao svoj pravi, uzvišeni položaj, cijelo bi mnoštvo anđela primilo veliki blagoslov, jer je njegov cilj svima osigurati slobodu. Ali sada je i sloboda koju su dotada uživali završena, jer je nad njima imenovan apsolutni vladar, i svi su morali poštovati njegov autoritet. Tako su vješte bile prijevare koje su se uz pomoć Luciferova lukavstva brzo širile nebeskim dvorovima.

Kristov se položaj ili ovlast nije promijenila. Luciferova zavist 38 i pogrešno prikazivanje Krista te njegove tvrdnje o jednakosti s Njim zahtijevale su objašnjenje o istinskom položaju Božjeg Sina, ali je položaj ostao isti od početka. Međutim, mnogi su anđeli bili zaslijepljeni Luciferovim prijevarama.

Iskorištavajući ljubav i odano povjerenje koje su mu davala sveta bića pod njegovim zapovjedništvom, on je u njihove umove vješto usadio svoje vlastito nepovjerenje i nezadovoljstvo te ona nisu pronikla njegov rad. Lucifer je Božje namjere prikazao u pogrešnom svjetlu – pogrešno ih tumačeći i iskrivljujući da bi potakao nezadovoljstvo i nesuglasice. On je lukavo privukao svoje slušatelje dopuštajući im da izraze svoje mišljenje, a onda ih je on ponavljao kad su služile njegovom cilju, kao dokaz da se anđeli ne slažu u cijelosti s Božjom vladavinom. Tvrdeći da je osobno savršeno odan Bogu, on je isticao da su promjene u ustroju i zakonima Neba nužne za stabilnost Božje vladavine. Tako, dok je nastojao potaknuti protivljenje Božjem Zakonu i usaditi vlastito nezadovoljstvo u anđele pod njegovim zapovjedništvom, on je prividno radio na uklanjanju nezadovoljstva i mirenju nezadovoljnih anđela s ustrojem Neba. Dok je tajno širio neslogu i pobunu, on je s krajnjim umijećem stvarao privid da je njegova jedina namjera promicanje odanosti i očuvanje sklada i mira.

Ovako je zapaljen duh nezadovoljstva obavljao svoj poguban posao. Premda nije bilo otvorene pobune, medu anđelima se neprimjetno razvijao osjećaj podjele. Bilo je onih koji su s odobravanjem gledali na Luciferove insinuacije protiv Božje vladavine. Premda su dotada bili u savršenom skladu s ustrojem koji je Bog uspostavio, oni su sada postali nezadovoljni i nesretni jer nisu mogli proniknuti u njegove namjere; oni su bili nezadovoljni s Božjom namjerom u uzvisivanju Krista. Bili su spremni podržati Luciferove zahtjeve za jednakom vlašću s Božjim Sinom. Ali anđeli koji su bili odani i vjerni čuvali su mudrost i pravednost božanskih naredbi i nastojali pomiriti ovo nezadovoljno biće s Božjom voljom. Krist je bio Božji Sin, On je bio jedno s Njim prije no što su stvoreni anđeli. On je uvijek stajao s desne strane Ocu, njegova vrhovna vlast, prepuna blagoslova za sve one koji su bili pod njenim blagotvornim nad-39 zorom, dotada nije dovođena u pitanje. Sklad Neba nikada nije bio prekinut, zašto je sada došlo do nesloge? Odani su anđeli vidjeli samo strašne posljedice ovog razdora, te su s usrdnim molbama savjetovali nezadovoljne da se odreknu svoje namjere i pokažu odanost Bogu vjernošću njegovoj vladavini.

Bog je u velikoj milosti, u skladu sa svojim karakterom, trpio Lucifera. Duh nezadovoljstva i nevjere nikada ranije nije bio poznat na Nebu. Bio je to novi element, čudan, tajnovit i neobjašnjiv. Sam Lucifer nije na početku bio upoznat s naravi svojih osjećaja, i on se neko vrijeme bojao izraziti svoje zamisli i namjere, ali ih ipak on nije odbacio. On nije vidio kuda to vodi. Uloženi su napori, koje samo neograničena ljubav i milost može naumiti, da ga se uvjeri u njegovu zabludu. Njegovo se nezadovoljstvo pokazalo bezrazložno i njemu je pokazano što će biti posljedice tvrdokorne pobune. Lucifer je bio uvjeren da je u zabludi. On je uvidio da je Jahve “pravedan… na svim putovima svojim” (Ps 145,17), da su nebeski zakoni pravedni, te da ih on kao takve mora priznati pred cijelim Nebom. Da je to učinio, on je mogao spasiti sebe i mnoge anđele. On u tom trenutku još nije u cijelosti odbacio pokornost Bogu. Premda je napustio svoju dužnost keruba zaklanjača, da je bio voljan vratiti se Bogu priznajući Stvoriteljevu mudrost i zadovoljio se položajem koji mu je dodijeljen u Božjem velikom planu, on bi bio vraćen na bivši položaj. Došlo je vrijeme za konačnu odluku, on se morao u cijelosti pokoriti božanskoj suverenosti ili otpočeti s otvorenom pobunom. Zamalo je donio odluku da se vrati, ali mu to nije dopustio ponos. Žrtva je bila prevelika za nekoga tko je bio tako uzvišen da prizna kako je bio u zabludi, kako su njegove zamisli bile pogrešne, i da se pokori autoritetu koji je pokušao prikazati nepravednim.

Samilosni Stvoritelj, s čeznutljivom samilošću prema Luciferu i njegovim sljedbenicima, nastojao ih je ponovno privući iz ponora propasti u koji samo što nisu pali. Ali njegova je milost bila pogrešno protumačena. Lucifer je ukazao na Božje strpljenje kao na dokaz svoje vlastite nadmoći, pokazatelj da će Kralj svemira popustiti njegovim zahtjevima. Ako anđeli čvrsto ostanu uz njega, tvrdio je on, oni mogu dobiti sve ono za čim čeznu. On je tvrdoglavo branio svoj vlastiti stav i u cijelosti se posve- 40 tio velikom sukobu protiv svog Stvoritelja. Tako je Lucifer, svjetlonoša, dionik u Božjoj slavi, koji je stajao pored njegova prijestolja, prijestupom postao Sotona, neprijatelj Boga i svetih anđela i uništavatelj onih koje je Nebo povjerilo njegovom vodstvu i čuvanju.

Odbacujući s prijezirom dokaze i molbe vjernih anđela on ih je proglasio obmanutim robovima. Prednost koju su dali Kristu on je proglasio činom nepravde i prema sebi i svim nebeskim bićima, te objavio da se više neće pokoravati napadu na njegova i njihova prava. On nikada više neće priznati Kristovu nadmoć. On je odlučio zahtijevati čast koja mu je trebala pripasti i preuzeti zapovjedništvo nad svima onima koji će postati njegovi sljedbenici, a onima koji se pridruže njegovim redovima on je obećao novu i bolju vladavinu u kojoj će svi uživati slobodu. Velik je broj anđela izrazio namjeru da ga prihvati kao svog vodu. Polaskan naklonošću s kojom su prihvaćena njegova nastojanja, on se nadao da će za sebe privoljeti sve anđele, postati jednak s Bogom i iznuditi poslušnost svih nebeskih bića.

Ipak, odani anđeli su pozivali njega i njegove simpatizere da se pokore Bogu i pokazali im neizbježne posljedice ako odbiju. On koji ih je stvorio može uništiti njihovu moć i odlučno kazniti njihovu pobunjeničku smjelost. Nijedan se anđeo ne može uspješno protiviti Božjem Zakonu, koji je svet kao i On sam. Oni su sve upozorili da se ogluše na sva Luciferova prijevarna razmišljanja i pozvali njega i njegove sljedbenike da bez odlaganja pristupe Bogu i priznaju zabludu u pogledu na dovođenje u pitanje njegove mudrosti i autoriteta.

Mnogi su bili skloni prihvatiti ovaj savjet, pokajati se zbog svog nezadovoljstva i zatražiti da ponovno prime milost Oca i njegova Sina. Ali Lucifer je spremio još jednu prijevaru. Moćni pobunjenik je sada objavio da su anđeli koji su mu se pridružili otišli predaleko da bi se vratili, da je on upoznat s božanskim Zakonom, te da zna da Bog neće oprostiti. Izjavio je da će svi koji se pokore autoritetu Neba biti lišeni časti i uklonjeni s položaja. A on sam je bio odlučan da nikada više ne prizna Kristov autoritet. Jedini izlaz koji je preostao njemu i njegovim sljedbenicima, tvrdio je on, jest da brane svoju slobodu i silom ostvare prava koja im nisu dragovoljno dodijeljena.

Kad je Sotona u pitanju, istina je da je on otišao predaleko da bi se vratio. Ali tako nije bilo s onima koji su bili zaslijepljeni njegovim prijevarama. Njima su savjeti i molbe odanih anđela otvorili vrata nade, i da su prihvatili upozorenje, mogli su se osloboditi Sotoninih zamki. Ali oni su dopustili da prevlada ponos, ljubav prema njihovom vodi i čežnja za neograničenom slobodom, i molbe nebeske ljubavi i milosti su zauvijek odbačene.

Bog je Sotoni dopustio da nastavi svoje djelo dok se duh nezadovoljstva nije pretvorio u otvorenu pobunu. Bilo je nužno da se njegovi planovi u cijelosti razviju kako bi svi vidjeli njihovu istinsku narav i pravac kretanja. Lucifer, pomazani kerub, bio je uzvišen, nebeska su ga bića veoma voljela i on je vršio snažan utjecaj na njih. Božja vladavina nije samo obuhvaćala stanovnike Neba već i sve svjetove što ih je On stvorio, i Lucifer je zaključio da, ako može povesti nebeske anđele u pobuni, on može povesti i sve svjetove. On je vješto iznosio svoju stranu problema koristeći se izvrtanjem činjenica i prijevarom da bi pridobio sljedbenike. Njegova je moćna prijevara bila velika. Prikrivajući se pod ogrtačem neistinitosti on je ostvario prednost. Sva su njegova djela bila zaodjenuta tajnovitošću da je anđelima bilo teško predstaviti istinsku narav njegovog djela. Sve dok se nije razvila u cijelosti, nije se mogla razotkriti zla narav

njegovog djela, i njegovo nezadovoljstvo nije se smatralo pobunom. Čak ni vjerni anđeli nisu u cijelosti mogli razlučiti njegov karakter i uvidjeti kamo vodi njegovo djelo.

Lucifer je prvo kušao tako što je on sam ostao neodređen. Anđele koje nije u cijelosti mogao pridobiti na svoju stranu on je optužio za ravnodušnost prema interesima nebeskih bića. Za djelo što ga je on sam radio optuživao je vjerne anđele. Njegov je pristup bio da vještim dokazima izaziva nedoumicu u vezi s Božjim namjerama. Sve što je bilo jednostavno on je prekrio plastom tajnovitosti i vještom iskvarenošću i dovodio u pitanje najjasnije Jahvine izjave. Njegov je visoki položaj, tako usko povezan s božanskom vladavinom, činio njegova izlaganja još uvjerljivijim.

Bog je mogao koristiti samo ona sredstva koja su bila u 42 skladu s istinom i pravdom. Sotona je mogao koristiti ono što Bog nije mogao — laskanje i prijevaru. On je nastojao lažno prikazati Božju riječ, kao i njegov plan vladavine, tvrdeći da Bog nije pravedan kad svoje zakone nameće anđelima te da On zahtijevajući pokornost i poslušnost od svojih stvorenja samo nastoji uzvisiti sebe. Stoga je bilo nužno prikazati pred stanovnicima Neba, i svih svjetova, da je Božja vladavina pravedna, a njegov Zakon savršen. Sotona je prikazivao sebe kao jedinog koji nastoji promicati dobro u svemiru. Svi moraju razumjeti istinski karakter otimača i njegov stvarni cilj. Moralo je proći vrijeme da se otkrije u svojim zlim djelima.

Za neslogu koju je njegovo djelovanje prouzročilo na Nebu Sotona je optužio Božju vladavinu. On je tvrdio da je sve zlo posljedica božanske uprave. Tvrdio je da je njegov cilj poboljšanje Jahvinih uredbi. Stoga mu je Bog dopustio da prikaže narav svojih tvrdnji i rezultate predloženih promjena u božanskom Zakonu. Osuditi ga je moralo njegovo vlastito djelo. Sotona je od početka tvrdio da se on nije pobunio. Cijeli je svemir morao vidjeti razotkrivanje varalice.

Čak kad ga je zbacila s Neba, beskonačna Mudrost nije uništila Sotonu. Budući da Bog može prihvatiti samo službu ljubavi, odanost njegovih stvorenja mora počivati na povjerenju 11 njegovu pravednost i dobrotu. Stanovnici Neba i svih svjetova, nespremni da shvate narav i posljedice grijeha, tada ne bi mogli vidjeti Božju pravednost u uništenju Sotone. Da je on odmah uništen, neki bi Bogu služili iz straha, a ne iz ljubavi.

Utjecaj varalice ne bi bio u cijelosti uništen niti bi dvih pobune bio sasvim iskorijenjen. Poradi dobrobiti cijeloga svemira tijekom beskrajnih vjekova, on u cijelosti mora razviti svoja načela da sva stvorena bića mogu u istinskom svjetlu razmotriti njegove optužbe protiv božanske vladavine, te da se nikada ne dovodi u pitanje Božja pravda i milost i nepromjenjivost njegova Zakona.

Sotonina je pobuna trebala biti pouka svemiru u budućim vjekovima, trajno svjedočanstvo o naravi grijeha i njegovih straš-43 nih posljedica. Rezultati Sotonine vladavine, njen utjecaj na ljude i anđele, pokazali bi kakve su posljedice odbacivanja božanskog autoriteta. Ona će svjedočiti da je dobrobit svih bića što ih je On stvorio povezana s njegovom vladavinom. Tako je povijest ovog strašnog iskustva pobune trebala biti trajno jamstvo svim svetim bićima koje će ih spriječiti da ih prevari narav prijestupa te ih spasiti od grijeha i njegovih posljedica.

Onaj koji vlada Nebom onaj je koji vidi kraj od početka, onaj pred kim su tajne prošlosti i budućnosti jednako poznate, koji usprkos boli, tami i uništenju koje je donio grijeh, vidi ostvarenja vlastitih namjera ljubavi i blagoslova. Premda “oblak i tama ovijaju njega, pravda i pravo temelj su prijestolja njegova”. (Ps 97,2) I ovo će stanovnici svemira, odani i neodani, jednog dana razumjeti. “… djelo mu je savršeno, jer pravi su svi njegovi putovi: Bog je on vjeran i bez zloće, pravedan je on i pravičan.” (Pnz 32,4)

Štampa