5 Kušnja Kajina i Abela

Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 4,1-15.

71          Kajin i Abel, Adamovi sinovi, karakterno su se veoma razlikovali. Abel je imao duh vjernosti Bogu, on je u Stvoriteljevu postupanju prema palom čovječanstvu vidio pravednost i milost i sa zahvalnošću je prihvatio nadu u otkupljenje. Ali, Kajin je gajio osjećaj pobune i prigovarao je Bogu zbog prokletstva što ga je izrekao nad zemljom i ljudskim rodom nakon Adamova grijeha. On je dopustio da njegov um pode istim putem koji je doveo do Sotoninog pada — popuštajući želji za samo-uzvišenjem i dovodeći u pitanje božansku pravednost i autoritet.

Oba su brata bila kušana kao što je i Adam bio iskušan prije njih, da bi se pokazalo hoće li vjerovati i slušati Božju riječ. Oni su bili upoznati s planom za čovjekovo spasenje i shvatili žrtveni sustav koji je Bog uspostavio. Oni su znali da ovim žrtvama izražavaju vjeru u Spasitelja koga su žrtve prikazivale, a istodobno priznaju da u cijelosti ovise o Njemu za oprost. Znali su da oni ovakvim pokoravanjem božanskom planu za njihovo otkupljenje pružaju dokaz svoje poslušnosti Božjoj volji. Bez prolijevanja krvi nije moglo biti oprosta grijeha, i oni su trebali pokazati svoju vjeru u Kristovu krv kao žrtvu pomirnicu prinoseći na žrtvu prvine od stada. Osim toga Gospodu su trebali prinositi i prve plodove zemlje kao žrtvu zahvalnicu.

Dva su brata podigla svoje žrtvenike i svaki je donio svoju žrtvu. Abel je prinio žrtvu od stada u skladu s Božjom uputom.

“Bog milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu.” Vatra spustila s neba i spalila žrtvu. Ali Kajin je, zanemarujući Božju jasnu i izravnu zapovijed, prinio samo žrtvu od zemaljkih plodova. Nije bilo znaka s neba koji je pokazivao da je žrtva prihvaćena. Abel je molio svog brata da Bogu pristupi božanski propisan način, ali njegova preklinjanja samo su Kajina učinila još odlučnijim da slijedi svoju osobnu volju. Kao stariji, on je smatrao da ga brat ne treba opominjati te je prezreo njegov savjet.

Kajin je izašao pred Boga sa srcem punim nezadovoljstva i nevjernosti u vezi s obećanom žrtvom i nužnosti prinošenja žrtava. Njegov dar nije izražavao pokajanje zbog grijeha. On je smatrao, kao što mnogi i danas smatraju, da bi točno slijeđenje plana što ga je Bog načinio, povjerenje u njegovo spasenje i pomirenje u obećanom Spasitelju, bilo priznanje slabosti. On je izabrao put oslanjanja na sebe. On je došao s osobnim zaslugama. On nije donio janje i njegovu krv pomiješao sa žrtvom, već je prinio svoje plodove, proizvode svog rada. On je prinio svoju žrtvu kao uslugu koju je činio Bogu, da uz pomoć nje dobije Božje odobrenje. Kajin je poslušao kad je izgradio žrtvenik, poslušao kad je prinio žrtvu, ali on je pokazao samo djelomičnu poslušnost. On je izostavio ključni dio, priznanje potrebe za Otkupiteljem.

Dotada su, rođenjem i vjerskom obukom, dva brata bila jednaka. Obojica su bili grješnici i obojica su prihvatili Božje zahtjeve za poštivanjem i obožavanjem. Vanjski je oblik njihove religije do određenog trenutka bio isti, ali osim toga, razlika je bila velika.

“Vjerom Abel prinese Bogu bolju žrtvu nego Kajin.” (Heb 11,4) Abel je shvatio velika načela otkupljenja. On se smatrao grješnikom i uvidio da grijeh i njegova kazna stoje između njegove duše i zajednice s Bogom. On je donio zaklanu žrtvu, žrtvovani život i time priznao zahtjeve Zakona koji je bio pogažen. On je kroz prolivenu krv promatrao buduću žrtvu, Krista koji umire na križu Golgote, i vjerujući u pomirenje koje će amo biti ostvareno, on je primio svjedočanstvo da je oprav-da», a njegova žrtva prihvaćena.

Kajin je kao i Abel imao istu mogućnost da nauči i prihvati e istine. On nije bio žrtva samovoljne namjere. Jedan brat Je bio predodređen da ga Bog prihvati, a drugi da ga Bog odbaci. Abel je izabrao vjeru i poslušnost, a Kajin nevjeru i pobunu. U tome je bila sva razlika.

Kajin i Abel su predstavljali dvije skupine koje će postojati na svijetu sve do kraja vremena. Jedna se skupina koristi propisanom žrtvom za grijeh, a druga se osmjelila osloniti na vlastite zasluge, njihova je žrtva bez vrijednosti božanskog posredovanja, te stoga ne može čovjeka dovesti u sklad s Bogom. Naš prijestup može biti oprošten samo Isusovim zaslugama. Oni koji ne osjećaju potrebu za Kristovom krvlju, koji osjećaju da oni, bez vodstva božanske milosti, svojim vlastitim djelima mogu osigurati Božje odobrenje, čine istu pogrešku koju je učinio Kajin. Ako ne prihvate krv koja čisti, oni su pod osudom. Nema drugog načina kojim se mogu osloboditi sužanjstva grijeha.

Skupina obožavatelja koja slijedi Kajina obuhvaća velik dio svijeta, jer se gotovo svaka lažna religija temelji na istom načelu — da se čovjek može spasiti oslanjajući se na vlastite napore. Neki tvrde da čovječanstvu ne treba otkupljenje, već razvitak, da se može oplemeniti, uzdići i obnoviti. Kao što je Kajin mislio da će steći božansku naklonost žrtvom kojoj je nedostajala žrtvena krv, tako i oni očekuju da će uzdignuti čovječanstvo do razine božanskog mjerila, bez pomirenja. Kajinova povijest pokazuje kakve će to rezultate donijeti. Ona pokazuje što će čovjek postati bez Krista. Čovječanstvo nema snage da se samo obnovi. Ono ne napreduje, već nazaduje prema onom što je sotonsko. Krist je naša jedina nada. “Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti.” (Dj 4,12)

Istinska vjera, koja se u cijelosti oslanja na Krista, otkriva se vi poslušnosti svim Božjim zahtjevima. Od Adamova vremena do danas velika se borba usredotočavala na poslušnost Božjem Zakonu. U svim je vjekovima bilo onih koji su zahtijevali pravo na Božju naklonost, dok su zanemarivali neke njegove zapovijedi. Ali Sveto pismo kaže da je “vjera uz pomoć djela postala savršena”, a bez “djela” ona je “mrtva u samoj sebi” (Jak 2,22.17). Onaj tko tvrdi da pozna Boga “a ne vrši njegovih zapovijedi, lažac je, i u njemu nema istine” (1 Iv 2,4).

Kad je vidio da je njegova žrtva odbačena, Kajin se razgnjevio na Gospoda i Abela. Bio je ljut što Bog nije prihvatio čovjekovu zamjenu umjesto božanski određene žrtve, i ljut na brata što je izabrao poslušati Boga umjesto da mu se pridruži pobuni protiv Njega. Unatoč Kajinovu nepoštivanju božanske    74   zapovijedi Bog ga nije prepustio samom sebi, već se ponizio da razgovara s čovjekom koji se pokazao nerazumnim, fospod je rekao Kajinu: “Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno?” Anđeoski vjesnik je izrekao božansko upozorenje: “Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, gri-ieh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba.” Izbor je bio na Kajinu. Da je vjerovao u zasluge obećanog Spasitelja, i poslušao Božje zahtjeve, on bi mogao uživati u njegovoj milosti. Ali ako ustraje u nevjerovanju i prijestupima, njegov će prigovor biti neosnovan jer ga je Gospod odbacio.

Ali umjesto da prizna svoj grijeh, Kajin je nastavio prigovarati Božjoj nepravdi i gajiti ljubomoru i mržnju prema Abe-lu. On je ljutito ukorio svog brata i pokušao ga uvući u sukob oko Božjeg postupanja prema njima. Ponizno, ali ipak neustrašivo i odlučno, Abel je branio Božju pravednost i dobrotu. On je istaknuo Kajinovu zabludu i pokušao ga uvjeriti da je pogreška bila u njemu. Ukazao je na Božju dobrostivost time što je poštedio život njihovih roditelja, iako ih je mogao kazniti trenutačnom smrću, i istaknuo da ih Bog ljubi jer On ne bi dao svog Sina, nevinog i svetog, da primi kaznu koju su oni na sebe navukli. Sve je ovo još više raspalilo Kajinov gnjev. Razum i savjest su mu govorili da je Abel u pravu, ali on je bio gnjevan što se onaj koji je bio sklon slušati njegov savjet sada nije s njim slagao, i što nije s njim suosjećao u pobuni. U naletu bijesa on je ubio svog brata.

Kajin je mrzio i ubio svog brata, ne zbog grijeha koji je učinio, već “Kajin, koji, jer je bio od Zloga, umori svoga brata” (1 Iv 3,12). Tako bezbožnici u svim vremenima mrze one koji su bolji od njih. Abelov je život poslušnosti i nepokolebljive vjere za Kajina bio stalan prijekor. “Svatko tko čini zlo mrzi svjetlo i ne dolazi k svjetlu, da se ne otkriju njegova djela.” (Iv 3.20) što je jača svjetlost koju odražavaju karakteri Božjih vjernih sluga, to se grijesi bezbožnika jasnije otkrivaju i oni će ulagati °dlučnije napore da unište one koji remete njihov mir.

Ubojstvo Abela bio je prvi primjer neprijateljstva koje će,    77  kako je Bog rekao, postojati između zmije i ženina potomstva – između Sotone i njegovih podanika i Krista i njegovih sljedbenika. Sotona je kroz čovjekov grijeh stavio čovječanstvo pod svoj nadzor, ali Krist će ga osposobiti da odbaci ovaj jaram. Sotonin se gnjev raspali uvijek kada se vjerom u Božje Janje duša odrekne službe grijehu. Abelov sveti život je svjedočio protiv Sotoninih tvrdnji da je čovjeku nemoguće držati Božji Zakon. Kad je Kajin, pokrenut duhom Zloga, uvidio da ne može nadzirati Abela, on se tako razbjesnio da je ugasio njegov život. I gdje god postoje oni koji životom brane pravednost Božjeg Zakona, i protiv njih se pokazuje isti duh. To je duh koji je tijekom vjekova podizao lomače i palio Kristove sljedbenike. Surovosti koje stižu Kristove sljedbenike potiče Sotona i njegova vojska jer ih ne mogu prisiliti da se podčine njihovoj vlasti. To je bijes poraženog neprijatelja. Svaki Isusov mučenik je umro kao pobjednik. Prorok kaže: “Oni su ga pobijedili [staru Zmiju koja se zove davao – Sotona] Janjetovom krvi i riječju svoga svjedočanstva, jer su prezreli svoj život sve do smrti.” (Otk 12,11.9)

Kajin, ubojica, uskoro je pozvan na odgovornost zbog svog zločina. “Potom Jahve zapita Kajina: ‘Gdje ti je brat Abel?’ ‘Ne znam – odgovori. Zar sam ja čuvar brata svoga?'” Kajin je otišao tako daleko u grijeh da je izgubio osjećaj stalne Božje prisutnosti i njegove veličine i svemogućnosti. Stoga je on pribjegao neistini da bi prikrio svoju krivicu.

I Jahve se ponovno obratio Kajinu: “Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče.” Bog je dao Kajinu priliku da prizna svoj grijeh. On je imao vremena da razmisli. On je znao težinu djela što ga je počinio, i neistine koju je izrekao da ga prikrije, ali on je i dalje bio neposlušan i presuda se više nije mogla odgoditi. Božanski glas koji je preklinjao i oporni-njao sada je izrekao strašne riječi: “Stoga budi proklet na zemlji koja je rastvorila usta da proguta s ruke tvoje krv brata tvoga! Obradivat ćeš zemlju, ali ti više neće davati svoga roda. Vječni ćeš skitalica na zemlji biti!”

78          Unatoč tome što je Kajin zbog svog zločina zaslužio smrtnu presudu, milostivi Stvoritelj je poštedio njegov život i pružio mu mogućnost pokajanja. Ali Kajin je živio tako da mu je srce još više otvrdnulo, poticao je pobunu protiv božanskog autoriteta i postao otac naraštaju drskih, odbačenih grješnika. Ovaj otpadnik, kojim je upravljao Sotona, postao je kušač drugih, a njegov primjer i utjecaj vršili su izopačujuću silu sve dok zemlja nije postala tako pokvarena i prepuna nasilja da je morala biti uništena.

poštedom života prvog ubojice Bog je pred cijelim svemirom iznio pouku u vezi s velikom borbom. Kajinova mračna povijest i njegovi potomci su ilustracija onoga što bi se dogodilo kad bi se grješnicima dopustilo da zuvijek žive i nastave s pobunom protiv Boga. Božje strpljenje je samo učinilo grješ-nike hrabrijim i prkosnijim u njihovoj pokvarenosti. Petnaest stoljeća nakon izricanja Kajinove kazne svemir je bio svjedok plodova njegovog utjecaja i primjera u zločinima i nemoralu koji su preplavili zemlju. Pokazalo se da je smrtna presuda izrečena nad palim čovječanstvom zbog prijestupa Božjeg Zakona bila i pravedna i milostiva. Što je čovjek duže živio u grijehu, to je postajao sve poročniji. Božanska presuda koja je spriječila razuzdanu pokvarenost i oslobodila svijet od utjecaja onih koji su otvrdnuli u pobuni bila je blagoslov, a ne prokletstvo.

Sotona neprekidno radi, s velikom energijom i pod tisućama krinki, da pogrešno predstavi Božji karakter i vladavinu. On radi po sveopćem, dobro organiziranom planu i s čudesnom silom da stanovnike Zemlje zadrži pod okriljem svojih prijevara. Bog, beskonačni i premudri, vidi kraj od početka i u postupanju sa zlom njegov je plan sveobuhvatan i dalekosežan. Njegova je namjera bila ne samo da uguši pobunu, već da cijelom svemiru pokaže narav pobune. Božji se plan razvijao i pokazao njegovu pravednost i milost te u cijelosti opravdao njegovu mudrost i pravednost u postupanju sa zlom.

Sveti stanovnici drugih svjetova su s najvećim zanimanjem promatrali događaje koji su se zbivali na Zemlji. Oni su u stanju svijeta prije potopa vidjeli prikaz posljedica vladavine koju je Lucifer pokušao uspostaviti na Nebu kad je odbacio Kristov 79 autoritet i Božji Zakon. U ovim bahatim grješnicima iz pretpotopnog svijeta oni su vidjeli podanike pod Sotoninim utjecajem. Svaka je pomisao njihovog srca uvijek bila samo zloća (Post 6,5). Svaka težnja, svaki poriv i pomisao bila je u sukobu s božanskim načelima čistoće, mira i ljubavi. Bio je to primjer strašne pokvarenosti koja je došla kao posljedica Sotonine namjere da Božja stvorenja oslobodi ograničenja njegovog svetog Zakona.

Na temelju činjenica koje su se otkrivale tijekom velike borbe Bog će prikazati načela svoje vladavine koju su Sotona i svi oni koje je on prevario pogrešno prikazali. Cijeli će svijet priznati njegovu pravednost premda će priznanje doći suviše kasno da bi se pobunjenici spasili. Bog ima naklonost i suosjećanje cijelog svemira dok korak po korak njegov veliki plan napreduje prema konačnom ispunjenju. Bit će očito da su svi oni koji su odbacili božanske uredbe stali na stranu Sotone u borbi protiv Krista. Kad se bude sudilo Knezu ovoga svijeta, i kad svi koji su se ujedinili s njim budu dijelili njegovu sudbinu, cijeli će svemir kao svjedok presude uzviknuti: “Pravedni su i ispravni tvoji putovi, Kralju naroda.” (Otk 15,3)

Štampa El. pošta

Search mobile