6 Set i Henok

Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 4,25 do 6,2.

Adam je dobio drugog sina, da bude nasljednik božanskog obećanja, baštinik duhovnog prirođenog prava. Ime sina, Šet, značilo je “određeni” ili “naknada”, jer majka je rekla: “Bog mi dade drugo dijete mjesto Abela, koga ubi Kajin.” Šet je bio plemenitijeg izgleda od Kajina i Abela, a sličio je Adamu više od prva dva sina. Imao je uzoran karakter i hodio je Abelovim stopama. Ipak, on po naravi nije naslijedio više dobrote od Kajina. O Adamovu stvaranju stoji napisano: “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka”, ali čovjek, nakon pada, “rodi sina njemu slična.” Dok je Adam stvoren bezgrješan, na sliku Božju, Šet je, poput Kajina, naslijedio palu prirodu svojih roditelja. Međutim, on je također primio spoznaju o Otkupitelju i pouke o opravdanju. On je božanskom milošću služio i štovao Boga, i radio je, kao i Abel dok je bio živ, da vrati umove grješnih ljudi poštovanju i poslušnosti njihovom Stvoritelju.

“Setu se rodi sin, komu on nadjene ime Enoš. Tada se počelo zazivati ime Jahvino.” Vjerni su obožavali Boga i prije, ali kako su se ljudi množili, razlika između ovih dviju skupina je Postajala sve izrazitija. Jedni su otvoreno izražavali svoju odanost Bogu, dok su drugi pokazivali prijezir i neposlušnost.

Naši su prvi roditelji prije pada držali subotu, koja je uspostavljena u Edenu, a nastavili su je svetkovati i nakon izgnanstva iz raja. Oni su okusili gorke plodove neposlušnosti i naučili Qa svi oni koji gaze Božje zapovijedi prije ili kasnije nauče da su božanske uredbe svete i nepromjenjive te da će kazna za prijestup sigurno biti izvršena. Subotu su svetkovala sva Adamova 81 djeca koja su ostala vjerna Bogu. Ali Kajin i njegovi potomci nisu štovali dan u koji se Bog odmarao. Oni su izabrali svoje vlastito vrijeme za rad i odmor usprkos Jahvinoj izričitoj zapovijedi.

Nakon što je čuo Božje prokletstvo Kajin je otišao iz kuće svog oca. On je prvo izabrao zanimanje poljodjelca, i sada je osnovao grad koji je nazvao imenom svog najstarijeg sina. On je napustio Božju prisutnost, odbacio obećanje o obnovljenom Edenu da bi potražio materijalna dobra i uživanje na zemlji pod prokletstvom grijeha, i time se stavio na čelo velike skupine ljudi koji obožavaju boga ovoga svijeta. Njegovi su potomci postali poznati po svemu što se odnosi na zemaljski i materijalni napredak. Međutim, oni se nisu obazirali na Boga i protivili su se njegovim namjerama za čovjeka. Ubojstvu, što ga je Kajin započeo, Lamek, peti potomak, dodao je mnogoženstvo, a onda s hvalisavom razmetljivošću priznao Boga samo da bi svoju sigurnost temeljio na činjenici da je Kajin pošteđen osvete. Abel je živio pastirskim životom, živeći u šatorima ili kolibama, i Setovi su potomci pošli istim puteni smatrajući se “tuđincima i putnicima na zemlji”, “a sad, oni teže za boljom, to jest nebeskom [domovinom]” (Heb 11,13-16).

Ove dvije skupine su neko. vrijeme bile odvojene. Kajinovi su potomci, šireći se iz svog prvog naselja, naselili doline i ravnice gdje su prebivala Setova djeca, a oni su se, da bi pobjegli od otrovna utjecaja, povukli u planine i tamo načinili sebi dom. Sve dok je trajala odvojenost oni su održavali čistoću službe Bogu. Ali kako je vrijeme prolazilo, oni su se malo-pomalo odvažili i pomiješali se sa stanovnicima dolina. Ovo je druženje donijelo najgore posljedice. “Opaze sinovi Božji da su kćeri ljudske pristale.” Setovi su sinovi, privučeni ljepotom kćeri Kaji-novih potomaka, razgnjevili Boga uzimajući ih za žene. Mnogi su obožavatelji Boga podlegli grijehu zbog čari koje su sada stalno bile pred njima i oni su izgubili svoj naročit, svet karakter. Miješanjem s grješnicima oni su im postali slični u duhu i djelima, zanemarili su ograničenja sedme zapovijedi i oni “ih uzimahu sebi za žene koje su god htjeli”. Setova su djeca pošla “putem 82 Kajinovim” Od 11), oni su usmjerili svoje umove na zemaljski napredak i uživanje te zanemarili Gospodnje zapovijedi. Jer iako su ljudi “upoznali Boga, nisu mu iskazali ni slavu ni zahvalnost”, već su “postali isprazni u mislima svojim i njihovo je nerazumno srce potamnjelo” (Rim 1,21). Stoga ih je Bog “predao pokvarenom shvaćanju” (28. redak). Grijeh se raširio zemljom kao smrtonosna guba.

Adam je gotovo tisuću godina živio medu ljudima, kao svjedok posljedica grijeha. On je vjerno pokušao zaustaviti plimu grijeha. Njemu je bilo zapovjeđeno da svoje potomke pouči putovima Gospodnjim, i on je pozorno čuvao ono što mu je Bog otkrio i ponavljao to narednim naraštajima. Svojoj djeci i unucima, do devetog naraštaja, on je pričao o čovjekovom sretnom i svetom životu u Edenu te ponovio povijest svog pada govoreći im o patnji kojom ga je Bog učio nužnosti pomnog slijeđenja njegova Zakona i objasnio im milostivi plan za njihovo spasenje. Ipak, malo je bilo onih koji su obratili pozornost na njegove riječi. On se često suočavao s gorkim ukorima zbog grijeha koji je navukao toliko patnje na njegovo potomstvo.

Adamov je život bio život žalosti, poniženja i kajanja. Kad je napustio Eden, pomisao da mora umrijeti ispunjavala ga je strahom. On je prvi put upoznao stvarnost smrti u ljudskoj obitelji kad je Kajin, njegov prvorodeni sin, postao ubojica svog brata. Ispunjen snažnom grižnjom savjesti zbog vlastita grijeha, dvostruko ožalošćen smrću Abela i Kajinovim odbacivanjem, Adama je slomila tjeskoba. On je bio svjedok sve veće pokvare-nosti koja je najposlije dovela do uništenja svijeta potopom, i premda se smrtna presuda koju je izrekao njegov Tvorac u početku činila strašna, ipak je nakon što je gotovo tisuću godina promatrao posljedice grijeha on smatrao da je Bog bio milostiv što je okončao život patnje i jada.

Unatoč pokvarenosti pretpotopnog svijeta to doba nije, kao što se često pretpostavlja, bilo doba neznanja i barbarizma. Ljudima je pružena mogućnost da dosegnu visok standard moralnih i materijalnih postignuća. Oni su posjedovali veliku tjelesnu i mentalnu snagu, i njihove sposobnosti religijske i znanstvene spoznaje bile su nedostižne. Pogrešno je pretpostaviti a su njihovi umovi kasno sazrijevali samo zato što su doživljavali   83 duboku starost, njihove su intelektualne spsobnosti bile razmjene u ranoj mladosti, a oni koji su gajili strah Božji i živjeli skladu s njegovom voljom nastavili su napredovati u znanju mudrosti. Kad bi se glasovite znanstvenike našeg vremena usporedilo s ljudima iste dobi koji su živjeli prije potopa, oni bi mentalno i tjelesno bili daleko slabiji. Kako se čovjekova duljina života skraćivala, smanjivala se i njegova tjelesna snaga i mentalne sposobnosti. Danas postoje ljudi koji se od dvadesete do pedesetih godina posvećuju proučavanjima, i svijet im se divi zbog njihovih dostignuća. Ali kako su ova dostignuća ograničena u usporedbi s ljudima čije su se tjelesne i mentalne snage razvijale stoljećima!

Istina je da se ljudi u suvremeno doba koriste dostignućima svojih prethodnika. Veliki umovi, koji su planirali, proučavali i pisali, ostavljali su svoja djela onima koji su ih naslijedili. Ali čak i U ovom pogledu, i kad je u pitanju samo ljudsko zna nje, kolika je bila prednost ljudi iz drevnih vremena! Oni su u svojoj sredini godinama imali onoga koji je bio stvoren na sliku Božju, nekoga koga je sam Stvoritelj proglasio “dobrim” -čovjeka kojeg je sam Bog poučio u mudrosti vezanoj uz materijalni svijet. Adam je od Stvoritelja naučio povijest stvaranja, a sam je tijekom devet stoljeća bio svjedok mnogih događaja i svoje znanje prenosio na potomstvo. Pretpotopni ljudi nisu imali knjige, ni pisane izvještaje, ali s golemom tjelesnom i mentalnom snagom oni su imali dobro pamćenje te su mogli razumjeti i zapamtiti ono što im je prenošeno i zauzvrat to prenijeti neumanjeno na svoje potomstvo. Stotinama godina na Zemlji je istodobno živjelo sedam naraštaja s mogućnošću međusobnog savjetovanja, korištenja znanja i prijenosa iskustva.

Prednosti u stjecanju znanja o Bogu kroz njegova djela koje su imali ljudi onog vremena nikada više nisu bile iste. To nije bilo doba religiozne tame, već razdoblje velikog prosvjetljenja. Cijeli se svijet mogao poučavati od Adama, a one koji su se bojali Gospoda poučavao je i Krist i njegovi anđeli. Božji je vrt ljudima također bio tihi svjedok istine koji je stoljećima nakon toga ostao medu njima. Na vratima raja koja su čuvali 84 kerubi otkrivala se slava Božja i tu su dolazili prvi svetkovatelji Tu su podizali svoje žrtvenike i prinosili svoje žrtve. Ovdje su Kajin i Abel donosili svoje žrtve i Bog se spustio da s njima razgovara.

Sumnja nije mogla osporiti postojanje Edena dok je, s ula zom koji su čuvali anđeli čuvari, stajao neposredno pred njihovim očima. Redoslijed stvaranja, svrha vrta, povijest dvaju drveta usko povezana s čovjekovom sudbinom bili su neporecive či njenice. Postojanje i vrhovna vlast Božjeg autoriteta, obvezatnost njegova Zakona bile su istine koje ljudi nisu često dovodili u pitanje dok je Adam bio medu njima.

Unatoč sveopćoj pokvarenosti postojao je niz svetih ljudi, uzvišenih i oplemenjenih zajednicom s Bogom, koji su živjeli u zajednici s Nebom. Bili su to ljudi velikog intelekta, prekrasnih osobina. Njihova je zadaća bila velika i sveta – da razviju karakter pravednosti, da iznose pouku o pobožnosti, ne samo ljudima svog vremena već i budućim naraštajima. Samo je nekoliko najpoznatijih ljudi spomenuto u Svetom pismu, ali tijekom vjekova Bog je imao vjerne svjedoke, svetkovatelje iskrena srca.

O Henoku je zapisano da je nakon šezdeset pet godina života dobio sina. Nakon toga on je tri stotine godina hodio s Bogom. Tijekom svojih ranih godina Henok je ljubio i bojao se Boga i vršio njegove zapovijedi. On je bio jedan od onih u svetom nizu, čuvar istinske vjere, praotac obećana sjemena. On je s Adamovih usana naučio žalosnu priču o padu, te radosnu priču o Božjoj milosti i obećanju. On se oslanjao na Otkupitelja koji je trebao doći. Ali nakon rođenja svog prvog sina Henok je doživio još dublje iskustvo jer je produbio svoj odnos s Bogom. On je potpunije shvatio svoje vlastite obveze i odgovornosti kao Božjeg sina. Dok je gledao dječju ljubav prema ocu, njegovo jednostavno povjerenje u njegovu zaštitu, dok je osjećao duboku, čeznutljivu nježnost vlastitog srca prema svom prvoro-denom sinu, on je naučio dragocjenu pouku o prekrasnoj Božjoj ljubavi prema ljudima kroz dar njegova Sina i o povjerenju što ga Božja djeca mogu imati u svog nebeskog Oca. Neograničena, neshvatljiva Božja ljubav kroz Krista postala je predmetom njihova razmišljanja danju i noću, i sa žarom u svojoj duši on je nastojao otkriti ovu ljubav ljudima medu kojima je prebivao.

Henok nije hodao s Bogom u transu ili viđenju, već u  85 dužnostima svakodnevna života. On nije postao pustinjak, izolirajući se u cijelosti od svijeta, jer je u svijetu morao obaviti posao za Boga. U obitelji i osobnom ophođenju prema ljudima, kao otac, suprug, prijatelj i građanin, on je bio postojan i nepokolebljiv sluga Gospodnji.

Njegovo je srce bilo u skladu s Božjom voljom, jer: “Idu li dvojica zajedno da se ne dogovore?” (Am 3,3) I ovaj je sveti hod trajao tri stotine godina. Ima malo kršćana koji ne bi bili daleko revniji ili posvećeniji kad bi znali da je život kratak ili da Krist samo što nije došao. Ali kako su vjekovi prolazili, Henokova je vjera postajala snažnija, a njegova ljubav vatrenija.

Henok je bio čovjek snažna i vrlo kultivirana uma, velika znanja, i Bog ga je počastio posebnim otkrivenjima, a ipak u neprekidnoj zajednici s Nebom, s osjećajem božanske veličine i savršenstva uvijek pred sobom, on je bio jedan od najponiznijih ljudi. Što je veza s Bogom bila bliskija, njegov je osjećaj vlastite slabosti i nesavršenstva bio dublji.

Uznemiren porastom pokvarenosti neznabožaca, i strahujući da će njihova nevjernost umanjiti njegovo poštovanje prema Bogu, Henok je neprekidno izbjegavao da se s njima druži, te provodio velik dio vremena u samoći, moleći se i razmišljajući. Tako je on izlazio pred Gospoda, tražeći jasnije poznavanje njegove volje, da bi je mogao vršiti. Za njega je molitva bila disanje duše, on je živio u atmosferi samoga Neba.

Bog je preko svetih anđela Henoku otkrio svoju namjeru da svijet uništi potopom, a potpunije mu je prikazao i plan otkupljenja. Duhom proroštva On ga je vodio kroz naraštaje koji su trebali živjeti nakon potopa, i pokazao mu velike događaje povezane s drugim Kristovim dolaskom i krajem svijeta.

Enoka je uznemiravala smrt. Činilo mu se da se i pravedni i bezbožni zajedno vraćaju u prah te da je to njihov kraj. On nije vidio život pravednika nakon groba. Njemu je u proročkom viđenju objašnjena Kristova smrt, pokazan mu je njegov dolazak u slavi, praćen svetim anđelima, da otkupi svoj narod iz groba. On je također vidio pokvareno stanje svijeta za drugog 86 Kristovog dolaska, da će postojati hvalisav, drzak, samovoljan naraštaj koji će se odricati Boga i Gospoda Isusa Krista, gaziti po Zakonu i prezreti pomirenje. Vidio je pravedne kako su okrunjeni slavom i čašću, a bezbožni udaljeni iz Gospodnje prisutnosti i uništeni vatrom.

Henok je postao propovjednik pravednosti obznanjujući ljudima što mu je Bog otkrio. Oni koji su se bojali Boga tražili su ovog svetog čovjeka, da čuju njegove pouke i molitve. On je i javno radio, noseći Božju poruku svima koji su htjeli čuti riječi upozorenja. Njegov rad nije bio ograničen na Setove potomke. U zemlji u koju je Kajin pobjegao od božanske prisutnosti, Božji je prorok objavljivao prekrasne prizore što ih je primio u viđenju. “Pazite! Dolazi Gospodin sa svojim svetim nesettisućama da sudi svima i da kazni sve bezbožnike za sva niihova bezbožna djela koja bezbožno počiniše.” (Jd 14.15)

On je neustrašivo ukoravao grijeh. Dok je ljudima svog vremena propovijedao Božju ljubav u Kristu i molio ih da odbace svoje grješne putove, on je ukoravao sveopću pokvarenost i upozoravao ljude svog naraštaja da će na prijestupnike sigurno doći sud. Kristov je Duh govorio kroz Henoka, a taj se Duh ne prikazuje samo u izrazima ljubavi, sažaljenja i moljenja; sveti ljudi ne govore uvijek samo ugodne stvari. Bog stavlja u srca i usta svojih vjesnika istine koje su bespoštedne i oštre kao dvosjekli mač.

Oni koji su slušali osjećali su Božju silu koja je djelovala kroz njegovog slugu. Neki su obratili pozornost na upozorenje i odrekli se svojih grijeha, ali mnoštvo se rugalo svečanoj vijesti i još smjelije nastavilo hoditi svojim bezbožnim putovima. Božje će sluge nositi sličnu vijest svijetu u posljednjim danima, i ona će također biti primljena s nevjerovanjem i porugom. Pretpotopni je svijet odbacio riječi upozorenja onoga koji je hodio s Bogom. Tako će i posljednji naraštaj olako shvatiti upozorenja Božjih vjesnika.

U životu neumorna rada Henok je ustrajno održavao zajednicu s Bogom. Što je veći i teži bio njegov posao, njegove su molitve bile žarkije i postojanije. On se s vremena na vrijeme 81 izdvajao iz društva. Nakon što je neko vrijeme boravio medu ljudima, djelujući medu njima primjerom i poučavanjem, on bi se povlačio da provede neko vrijeme u samoći, gladan i žedan božanskog znanja koje samo Bog može dati. Boraveći u zajednici s Bogom, Henok je sve više odražavao božanski lik. Njegovo je lice odzrcavalo svetu svjetlost, svjetlost koja je sjala s Kristova lica. Kad se nakon susreta s Bogom vraćao medu ljude, čak su i bezbožnici sa strahopoštovanjem promatrali otisak Neba na njegovu licu.

Ljudska bezbožnost je dosegla takve razmjere da je na njima izrečena osuda. Kako su prolazile godine, plima ljudske krivice je postajala sve dublja, a oblaci božanskog suda sve tamniji i tamniji. Ipak se Henok, svjedok vjere, održao na svom putu, upozoravajući, moleći, preklinjući, nastojeći preokrenuti plimu krivice i Sprječiti osvetu  Premda su grješnici, ljudi koji vole tjelesna zadovoljstva, zanemarili njegova upozorenja, on je imao svjedočanstvo što ga je Bog odobrio i vjerno se nastavio boriti protiv sveopćeg zla, dok ga Bog nije prenio iz svijeta zla u čistu radost Neba.

Ljudi tog naraštaja su se rugali njegovoj ludosti jer nije nastojao sakupljati zlato i srebro ili kupovati posjede. Ali He-nokovo je srce težilo za nebeskim blagom. On je gledao nebeski grad. On je vidio Kralja u njegovoj slavi nasred Siona. Njegov um, njegovo srce, njegov razgovor bili su na Nebu. Što je pokvarenost bila veća, njegova težnja za Božjim domom bila je sve snažnija. On je već na Zemlji vjerom prebivao u kraljevstvu svjetlosti.

“Blago onima koji su čista srca jer će Boga gledati.” (Mt 5,8) Henok je tri stotine godina težio očistiti svoju dušu da bi bio u skladu s Nebom. Tijekom tri stoljeća on je hodio s Bogom. On je stajao na pragu svijeta vječnosti, i samo ga je korak dijelio od zemlje blagoslova, a sada su se portali otvorili i hod s Bogom, koji je tako dugo trajao na Zemlji, nastavio se kad je prošao kroz vrata Svetoga grada, kao prvi čovjek koji je tamo ušao.

88          Njegov se odlazak osjećao na Zemlji. Nedostajao je glas svadodnevnog upozorenja i poučavanja. Neki pravednici i bezbožnici su bili svjedoci njegova odlaska, i nadajući se da je on prenesen na jedno od njegovih mjesta odmora, oni koji su ga voljeli marljivo su ga tražili kao što su kasnije proročki sinovi tražili Iliju, ali uzalud. Donijeli su izvještaj da je nestao jer ga je uzeo Bog.

Henokovim uzašašćem Gospod je želio pružiti jednu važnu pouku. Postoji opasnost da ljudi popuste obeshrabrenju zbog zastrašujućih rezultata Adamova grijeha. Mnogi su bili spremni uzviknuti: “Kakva je korist što smo se bojali Boga i držali njegove zapovijedi kad veliko prokletstvo počiva na ljudskom rodu, a smrt je udio svih nas?” Ali upute što ih je Bog dao Adamu, koje je Šet ponovio, a Henok pokazao primjerom, uklonile su tamu i sjetu i čovjeku dale nadu da će, kao što je kroz Adama došla smrt, preko obećanog Otkupitelja doći život i besmrtnost. Sotona je ljudima nametao vjerovanje da nema nagrade za pravednike ili kazne za bezbožne, te da je ljudima nemoguće slušati božanske uredbe. Ali Henokovim slučajem Bog objavljuje: ” Jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže.” (Heb 11,6) On pokazuje što će učiniti za one koji drže njegove zapovijedi. Ljudi učeni da je moguće slušati Božji Zakon i da se milošću Božjom mogu, dok žive usred grješne i pokvarene Zemlje, oduprijeti kušnjama i postati čisti i sveti. Oni su na njegovu primjeru mogli vidjeti blagoslovljenost takvog života, a njegovo je uzašašće bilo dokaz u prilog istinitosti njegova proročanstva o budućnosti, s njenim nagradama radosti, slave i besmrtnosti za ooslušne, i osudom, jadom i smrću za prijestupnike.

Henok je vjerom bio “prenesen tako da nije vidio smrti; Prije, naime, nego bijaše prenesen, primi svjedočanstvo da je ugodio Bogu.” (Heb 11,5) Usred svijeta koji je zbog svoje pokvarenosti bio osuđen na uništenje Henok je živio životom bliske zajednice Bogom te mu nije bilo dopušteno doći pod vlast smrti. Pobožan karakter ovog proroka predstavlja stanje svetosti što ga moraju imati oni koji će biti “otkupljeni sa zemlje” (Otk 14,3) u vrijeme drugog Kristovog dolaska. I tada će, 89 kao i svijet prije potopa, prevladavati pokvarenost. Slijedeći porive svojih pokvarenih srca i učenja prijevarnih filozofija, ljudi će se pobuniti protiv autoriteta Neba. Ali Božji će narod, poput Henoka, težiti k čistoći srca i pokornosti njegovoj volji sve dok ne bude odražavao Kristov lik. Oni će kao i Henok upozoravati svijet na Kristov drugi dolazak i sud koji će doći na prijestupnike, te svojim svetim razgovorom i primjerom osuđivati grijehe bezbožnika. Kao što je Henok bio uznesen na Nebo prije uništenja svijeta potopom, tako će živi pravednici biti uzeti sa Zemlje prije njenog uništenja vatrom. Apostol kaže: “Svi nećemo umrijeti, ali ćemo se svi preobraziti, u jedan hip, u tren oka, na glas posljednje trube.” “Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba, i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njim odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom. Stoga, tješite jedan drugoga tim riječima.” (1 Sol 4,16-18)

Štampa