8 Poslije potopa

Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 7,20 do 9,17.

105          Voda je rasla do oko petnaest lakata iznad najviših plani-

na. Obitelji unutar korablje često se činilo da će i oni propasti dok je tijekom pet dugih mjeseci njihova korablja bila nošena tamo-amo, prividno u milosti vjetra i valova. Bila je to teška kušnja, ali Noina se vjera nije pokolebala jer je on bio uvjeren da je božanska ruka za kormilom.

Dok su vode kopnile, Gospod je učinio da korablja doplovi do mjesta zaštićena skupinom planina što ih je On sačuvao svojom silom. Mala je udaljenost dijelila ove planine i korablja je uplovila u ovo malo sklonište i više nije bila gonjena nepreglednim oceanom. Ovo je bilo veliko olakšanje umornim i olujom izmučenim putnicima.

Noa i njegova obitelj su sa zabrinutošću očekivali opadanje vode jer su čeznuli da ponovno hodaju po zemlji. Četrdeset dana nakon što su vrhovi planina postali vidljivi oni su pustili gavrana, pticu s razvijenim osjetilom mirisa, da ispita je li se zemlja osušila. Budući da nije našla ništa osim vode, ptica je odlijetala i dolijetala do korablje. Sedam dana kasnije poslana je i golubica, koja se, ne našavši suha tla, vratila u korablju. Noa je čekao još sedam dana i ponovno pustio golubicu. Kad se ona uvečer vratila s maslinovom grančicom u kljunu, nastalo je veliko veselje. Kasnije, “Noa skine pokrov s korablje i pogleda: površina okopnjela”. Ipak, on je strpljivo čekao u korablji. Kao što je i ušao na Gospodnju posebnu zapovijed, on je čekao na posebnu uputu da je napusti.

Napokon je anđeo sišao s Neba, otvorio masivna vrata i zapovjedio patrijarhu i njegovim ukućanima da podu zemljom sobom povedu sva živa bića. U radosti oslobođenja Noa nije zaboravio

106       Onoga čija ih je milostiva briga sačuvala. Njegov je prvi čin nakon napuštanja korablje bio gradnja žrtvenika i prinošenje žrtve od svih čistih životinja i ptica, pokazujući na taj način svoju zahvalnost Bogu za oslobođenje i vjeru Krista, veliku žrtvu. Žrtva je bila ugodna Bogu i slijedio je blagoslov ne samo za patrijarha i njegovu obitelj već za sve koji će živjeti na zemlji: “Jahve omirisa miris ugodni pa reče u sebi:` ‘Nikad više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka… Sve dok zemlje bude, sjetve, žetve, studeni, vrućine, ljeta, zime, dani, noći nikada prestati neće.'” Ovo je bila pouka svim budućim naraštajima. Noa je izašao na opustošenu zemlju, i prije no što je počeo sebi graditi kuću on je Bogu podigao žrtvenik. Njegovo je stado bila malo, sačuvano uz veliku cijenu, a on je ipak radosno dao Gospodu dio kao priznanje da je sve njegovo. Na sličan način naša bi prva briga trebala biti da Bogu prinosimo dragovoljne žrtve. Svaki prikaz njegove milosti i ljubavi prema nama treba zahvalno prepoznati činom posvećenja i darovima za napredak njegova djela.

Da se pri svakoj naoblaci i padanju kiše ljudi ne bi bojali drugog potopa, Gospod je ohrabrio Noinu obitelj obećanjem: “A ja, evo, sklapam svoj Savez s vama i s vašim potomstvom poslije vas… nikada više vode potopne neće uništiti živa bića, niti će ikad više potop zemlju opustošiti… Dugu svoju u oblak stavljam, da zalogom bude Savezu između mene i zemlje. Kad oblake nad zemlju navučem i duga se u oblaku pokaže, spomenut ću se Saveza svoga, Saveza između mene i vas i stvorenja svakoga živog.”

Kako je velika Božja pozornost i samilost prema njegovim grješnim bićima kad je stavio prekrasnu dugu u oblake kao znak svog Saveza s čovjekom! Gospod kaže da kad pogleda na dugu n će se sjetiti svog zavjeta. To ne znači da će ga On zaboralti, već nam On govori našim jezikom da bismo ga mi bolje razumjeli. Božja je namjera bila da ako djeca kasnijih naraštaja upitaju za značenje prekrasnog luka koji presvođuje nebo, njihovi roditelji trebaju ponoviti priču o potopu i reći im da je Sevišnji postavio dugu u oblacima kao jamstvo da voda nikada neće preplaviti Zemlju. Tako će ona od naraštaja do naraštaja

107    staja svjedočiti o božanskoj ljubavi prema čovjeku i učvrstiti njegovo povjerenje u Boga.

Privid duge na Nebu okružuje prijestolje i nadsvoduje Kristovu glavu. Prorok kaže: “Taj blijesak na sve strane bijaše poput duge što se za kišnih dana javlja u oblaku. To bijaše nešto kao slava Jahvina.”

(Ez 1,28) Ivan otkriva: “I gle: u nebu je stajalo prijestolje, i na prijestolju je sjedio Netko… A oko prijestolja bio sjajan krug, sličan dugi, na pogled kao smaragd.”  (Otk 4,2.3) Kad čovjek svojom velikom pokvarenošću zaziva božanski sud, Spasitelj, koji posreduje pred Ocem u njegovu korist, upućuje na dugu u oblacima, na dugu oko njegova prijestolja i ponad svoje glave, kao znak Božje milosti prema pokajanom grješniku.

Bog je s jamstvom danim Noi u vezi s potopom povezao jedno od najdragocjenijih obećanja svoje milosti: “Bit će mi kao za Noinih dana, kad se zakleh da vode Noine neće više preplaviti zemlju; tako se zaklinjem da se više neću na tebe srditi nit ću ti prijetiti. Nek se pokrenu planine i potresu brijezi, al se ljubav moja neće odmać od tebe, nit će se pokolebati moj Savez mira, kaže Jahve koji ti se smilovao.”

(Iz 54,9.10)

Dok je Noa promatrao snažne krvoločne životinje kako s njima izlaze iz korablje, on se bojao da će one uništiti njegovu obitelj koja je brojala samo osam osoba. Ali Gospod je svom sluzi poslao anđela s porukom sigurnosti: “Neka vas se boje i od vas strahuju sve životinje na zemlji, sve ptice u zraku, sve što se po zemlji kreće, i sve ribe u moru: u vaše su ruke predane. Sve što se kreće i živi nek vam bude za hranvi: sve vam dajem kao što vam dadoh zeleno bilje.” Prije ovoga Bog čovjeku nije dao dopuštenje da jede životinjsko meso, njegova je namjera bila da se ljudski rod isključivo hrani plodovima zemlje, ali sada kad je sve zelenilo bilo uništeno, On im je dopustio da jedu meso čistih životinja koje su bile sačuvane u korablji.

Potop je promijenio cijelu površinu zemlje. Kao posljedica grijeha, treće strašno prokletstvo je počivalo na zemlji. Kad je voda počela kopniti, brda i planine su ostale okružene

108       nepreglednim, nemirnim morem. Posvuda su se nalazili leševi ljudi i životinja. Gospod nije dopustio da ostanu i da raspadanjem zagađuju zrak te je stoga od zemlje načinio golemo groblje. Snažan vjetar, poslan da isuši vode, odnosio je leševe, a ponekad i cijele vrhove planina i drvećem, kamenjem i zemljom zatrpavao mrtva tjelesa. Na isti su način zlato i srebro, probrana drveta i drago kamenje, koji su prije potopa obogaćivali i ukrašavali zemlju, i koje su stanovnici obožavali, skriveni od ljudskih pogleda. Snažno gibanje vode nanijelo je zemlju i kamenje na ova blaga, a u nekim slučajevima iznad njih stvorilo planine. Bog je uvidio da što je više bogatio i unapređivao grješne ljude, njihovi su putovi postajali sve pokvareniji. Obožavana su blaga koja su ih trebala navesti da slave dobrog Darodavca, a Bog je bio obeščašćen i prezren.

Zemlja je bila ispremetana i opustošena, neopisiva izgleda. Planine, nekad tako krasne i savršena sklada, postale su nepravilna i okrnjena izgleda. Kamenje, grebeni i oštro stijenje bili su razasuti po zemaljskoj površini. Nestala su neka brda i planine, ne ostavljajući tragove svog negdašnjeg postojanja, a na mjestu nekadašnjih ravnica sada su se uzdizali planinski lanci. Ove su promjene na nekim mjestima bile vidljivije. Tamo gdje su se nekada nalazila najbogatija nalazišta zlata, srebra i dragog kamenja, znakovi prokletstva su bili najvidljiviji. U zemljama koje nisu bile nastanjene ili tamo gdje je zločin bio manji i prokletstvo je bilo manje.

U to vrijeme zakopane su i goleme prašume. One su se kasnije pretvorile u ugljen, stvarajući velike naslage ugljena koje danas postoje, kao i velike količine nafte. Ugljen i nafta se često zapale pod površinom zemlje. Stijene se tada griju, izgara vapnenac, a željezna ruda se topi. Djelovanje vode na vapnenac još više povećava temperaturu i uzrokuje potrese, vulkane i stvara usijanu lavu. Kad voda i vatra dolaze u dodir s oštrim rubovima stijena i željeznom rudom, dolazi do velikih podzemnih eksplozija koje zvuče poput prigušene grmljavine. Zrak je vruć i zagušljiv. Slijede erupcije vulkana, a i oni često ne daju dovoljno oduška zagrijanim elementima, zemlja se trese, tlo se diže i spušta poput morskih valova,  109       pojavljuju se velike pukotine, a ponekad nestaju gradovi, sela i goruće planine. Ove zapanjujuće pojave bit će sve učestalije i strasnije prije samog drugog Kristovog dolaska i kraja svijeta, znaci njenog brzog uništenja.

Dubine zemaljske su Gospodnji arsenal iz kojeg je on uzimao oružje za uništenje drevnog svijeta. Vode koje su izbijale iz zemlje zajedno vdom s neba završile su djelo pustošenja. Od potopa, kao i voda bili su Božja oruđa za uništenje bezbožnih gradova. Ovi sudovi dolaze da bi oni koji omalovažavaju Božji Zakon i gaze njegov autoritet drhtali pred njegovom silom i priznali njegovu pravednu suverenost. Dok su ljudi promatrali kako goruće planine izbacuju vatru i plamen, a bujice istopljenje lave isušuju rijeke, gutaju gusto naseljene gradove sijući posvuda uništenje i pustoš, najtvrđa srca su ispunjena strahom, a nevjernici i hulnici su bili prisiljeni priznati beskonačnu Božju silu.

Govoreći o ovakvim prizorima, drevni prorok je rekao: “O da razdereš nebesa i siđeš, da ime svoje objaviš neprijateljima: pred licem tvojim tresla bi se brda, pred tobom bi drhtali narodi, kao kad oganj suho granje zapali i vatra vodu zakuha. Čineći djela strahotna, neočekivana, silazio si, i brda su se tresla pred tobom!” (Iz 64,1.2) “Jahve je spor u gnjevu, ali silan u moći. Ne, Jahve neće pustiti krivca nekažnjena. U vihoru i oluji put je njegov, oblaci su prašina koju podižu njegovi koraci. Prijeti moru i isušuje ga, presušuje sve rijeke.” (Nah 1,3.4)

Najstrašniji prizori koje svijet još nije vidio odigrat će se prilikom drugog Kristovog dolaska. “Pred njim se gore potresaju, bregovi se ljuljaju, zemlja se pod njim provaljuje, krug zemaljski i sve što u njem stanuje. Tko može izdržati pred bijesom njegovim? Tko će odoljeti pred gnjevnom srdžbom njegovom? Jarost se njegova kao vatra izlijeva i litice se pred njim kidaju.” (Nah 1,5.6) “Jahve, nagni svoja nebesa i sidi, takni bregove: i zadimit će se! Sijevni munjom i rasprši dušmane, odap-ni strijele i rasprši ih!” (Ps 144,5.6)

110             “Učinit ću čudesa gore na nebesima, a znakove dolje na zemlji: krv i oganj i sukljanje dima.”

(Dj 2,19) “Uto udare munje, grmljavine, gromovi i velik potres zemlje, kakav nikad ne bi otkada se ljudi pojaviše na zemlji — tako velik bijaše taj potres, tako snažan.” “Svi otoci iščeznuše a gora nestade. Golema tuča – teška kao talenat! – spusti se s neba na ljude. A ljudi su psovali Boga zbog zla od tuče, jer je bilo izvanredno veliko.” (Otk 16,18.20.21)

Kad se munje s neba udruže s vatrom na zemlji, planine će gorjeti kao peć i iz njih će teći potoci goruće lave, gutajući vrtove i polja, sela i gradove. Hlađenjem rastopljene lave u rijekama uzavrijet će voda i bacati s neopisivom silinom u zrak goleme stijene razbacujući komadiće po zemlji. Rijeke će se isušiti. Zemlja će podrhtavati, a posvuda će biti strašni potresi i erupcije.

Bog će tako ukloniti bezbožnike sa zemlje. Ali pravednici će biti sačuvani u ovom metežu kao što je Noa bio sačuvan u korablji.

Bog će biti njihovo utočište i oni će se skloniti pod njegova krila. Psalmist kaže: “Jer Jahve je zaklon tvoj, Višnjega odabra sebi za okrilje. Neće te snaći nesreća…” (Ps 91,9.10) «U sjenici svojoj on me zaklanja u dan kobni; skriva me u skrovištu Šatora svoga, na hridinu on me uzdiže.” (Ps 27,5) Božje obećanje glasi: “Izbavit ću ga jer me ljubi, zakrilit ga jer poznaje ime moje.” (Ps 91,14)

Štampa El. pošta

Search mobile