10 Babilonska kula

Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 9,25-27 i 11,1-9.

117           Da bi ponovno naselio opustošenu zemlju, koju je potop nedavno očistio od moralne pokvarenosti, Bog je sačuvao samo jednu, Noinu obitelj, za koju je rekao: “… jer sam uvidio da si ti jedini preda mnom pravedan u ovom vremenu.” (Post 7,1) Međutim, Noini su sinovi ubrzo razvili iste osobine viđene u pretpotopnom svijetu. Šem, Ham i Jafet, koji su trebali biti oci ljudske rase, dali su naslutiti karakter njihova potomstva.

Noa je, govoreći pod božanskim nadahnućem, unaprijed opisao povijest triju velikih rasa koje su proistekle iz ovih očeva čovječanstva. Nabrajajući Hamovo potomstvo, po sinovljevoj lozi, a ne očevoj, on je rekao: “Nek je proklet Kanaanac, braći svojoj najniži sluga nek bude!” Hamov je odvratni zločin pokazao da u njegovoj duši nije bilo sinovljevskog poštovanja i otkrio bezbožnost i podlost njegova karaktera. Ova zla obilježja razvila su se u Kanaanu i njegovu potomstvu, čiji su neprekidni prijestupi navukli na njih Božju osudu.

S druge strane, poštovanje koje su Šem i Jafet pokazali prema svom ocu, a time i prema božanskim uredbama, obećavali su svijetlu budućnost za njihovo potomstvo. O ovim dvama sinovima je rečeno: “Blagoslovljen Jahve, Šemov Bog, Kanaanac nek mu je sluga! Nek Bog raširi Jafeta, da prebiva pod šatorima Šemovim, Kanaanac nek mu je sluga.” Šemova loza je trebala bit’ izabrani narod, Božji savez, i iz nje je trebao izaći obećani Otkupitelj. “Blago narodu kojem je tako, blago narodu kojem je Jahve Bog. ” (Ps 144,15) A Jafet “da prebiva pod šatorima Šemovim”

118       Potomci su Jafetovi posebno trebali imati udjela u blagoslovima evanđelja.

Kanaanovo je potomstvo usvojilo najniži oblik bezbožnosti. Premda ih je proročko prokletstvo osudilo na robovanje, osuda je stoljećima odgađana. Bog je trpio njihovo bezboštvo i pokvarenost sve dok nisu prekoračili granicu božanskog strpljenja. Onda su razvlašteni i postali su kmetovi Šemu i Jafetu.

Noino proročanstvo nije bila samovoljna obznana gnjeva ili objava milosti. Ona nije odredila karakter ili konačno odredište njegovih sinova, već je pokazala kakva će biti posljedica životnog pravca koji su oni osobno izabrali i karaktera što su ga razvili. Bio je to izraz Božje namjere za njih i njihovo potomstvo u svjetlu njihova karaktera i ponašanja. Kao po pravilu, djeca nasljeduju narav i sklonosti svojih roditelja i slijede njihov primjer, i tako iz naraštaja u naraštaj čine grijehe svojih roditelja. Tako je Hamovo potomstvo nastavilo s njegovim bez-boštvom i nepoštovanjem, donoseći im prokletstvo u naraštajima koji su slijedili. “… ali jedan grešnik pokvari mnogo dobra.” (Prop 9,18)

S druge strane, kako je Šemovo poštovanje bilo bogato nagrađeno, i kakav je slavan niz svetih ljudi ponikao u njegovu naraštaju! “Jahve se brine za život čestitih.” “… na njegovu je potomstvu blagoslov.” (Ps 37,18.26) “Zato znaj da je Jahve, Bog tvoj, pravi Bog, Bog vjeran, koji drži svoj Savez i milost svoju iskazuje onima koji ga ljube i drže njegove zapovijedi.” (Pnz 7,9)

Noini su potomci za neko vrijeme nastavili prebivati u planinama gdje je korablja stala. Kako je njihov broj rastao, otpad je uskoro doveo do podjele. Onima koji su nastojali zaboraviti svog Stvoritelja i odbaciti ograničenja njegovog Zakona neprekidno je smetalo učenje i primjer njihovih sunarodnjaka koji su se bojali Boga, i nakon nekog vremena oni su se odlučili odvojiti od onih koji su štovali Boga. U skladu s tim oni su otišli do doline Šinear, na obali rijeke Eufrat. Njih je privukla ljepota okoliša i plodnost tla, i oni su u toj ravnici odlučili zasnovati svoj dom.

Tu su odlučili izgraditi grad, a u gradu kulu takve zapanjujuće veličine da ona postane svjetsko čudo. Svrha je ovih pothvata

119        bila da   se spriječi raseljavanje ljudi. Bog je ljudima naredio da  diljem Zemlje, da je napuče i pokore, ali su graditelji Babilona odlučili držati narod zajedno, i osnovati monarhiju koja bi naposljetku obuhvatila cijelu Zemlju. Tako bi njihov grad postao metropola sveopćeg imperija, njena bi slava izazivala divljenje i poštovanje cijeloga svijeta, a njene osnivače učinila slavnima. Veličanstvena kula, koja je sezala do neba, trebala je stajati kao spomenik sile i mudrosti njenih graditelja, prenoseći njihovu slavu u buduće naraštaje.

Stanovnici ravnice Šinear nisu vjerovali Božjem savezu da neće opet potopom uništiti Zemlju. Mnogi su medu njima poricali Božje postojanje, a potop pripisali djelovanju prirode. Drugi su vjerovali u Nadnaravno biće i da je On bio taj koji je uništio pretpotopni svijet, a njihova su se srca, kao i Kajinova, pobunila protiv Njega. Jedan je cilj građenja kule bio da se očuva vlastita sigurnost u slučaju drugog potopa. Dižući građevinu iznad razine koju je dosegao potop, oni su mislili da će biti izvan dohvata opasnosti. I budući da bi tako trebali dospjeti do oblaka, nadali su se da će utvrditi i uzrok potopa. Svrha je cijelog pothvata bila da se vizdigne ponos njenih graditelja i umovi budućih naraštaja odvrate od Boga i da ih se povede u idolopoklonstvo.

Kad je kula bila djelomično gotova, jedan su njen dio nastanili graditelji, a ostali stanovi, bogato namješteni i ukrašeni, bili svi posvećeni njihovim kipovima. Ljudi su se radovali svom uspjehu, slavili zlatne i srebrne bogove i suprotstavljali se Vladaru neba i zemlje. Međutim, posao koji je tako dobro napredovao iznenada je stao. Anđeli su bili poslani da osujete namjere graditelja. Kula je sezala u visine te je tako radnicima na vrhu bilo nemoguće izravno komunicirati s onima vi podnožju. Stoga su na različitim točkama postavljeni ljudi da primaju poruke i onima ispod sebe prenose zapovijedi o potrebnom materijalu ili ostale upute u vezi s poslom. Dok su vjesnici prenosili poruke jedan drugom, njihov se jezik pomiješao,

120       tako da su tražili gradu koja nije bila potrebna, a često su je slali u suprotnom smjeru. Nastala je zbunjenost i pometnja. Cijeli je posao stao. Nije više bilo sklada i suradnje. Graditelji nisu mogli objasniti čudno međusobno nerazumijevanje, i u svom bijesu i razočaranju oni su se međusobno ukoravali. Njihova je suradnja završila sukobom i prolijevanjem krvi. Munje s neba, kao dokaz Božjeg nezadovoljstva, srušile su gornji dio kule i bacile ga na zemlju. Ljudi su bili prisiljeni da shvate kako postoji Bog koji vlada Nebom.

Sve do tog trenutka ljudi su govorili istim jezikom, a sada su se oni koji su se međusobno mogli razumjeti udružili u skupine i otišli u jednom ili drugom pravcu. “Tako ih Jahve rasu odande po svoj zemlji.” Ovo raseljavanje je bio način da se Zemlja naseli i time ostvari Gospodnji cilj onim istim načinom koji su ljudi koristili da spriječe njegovo ispunjenje.

Međutim, kakav je to bio gubitak za one koji su se usprotivili Bogu! Njegova je namjera bila da ljudi, kad podu u različite dijelove Zemlje i osnuju nacije, sa sobom ponesu znanje o Božjoj volji tako da svjetlost istine može nesmanjeno obasjavati i buduće naraštaje. Noa, vjerni propovjednik pravednosti, živio je tri stotine i pedeset godina nakon potopa, Šem pet stotina godina, te su se tako njihovi potomci mogli upoznati s Božjim zahtjevima i poviješću njegova postupanja s njihovim očima. Ali oni nisu bili voljni slušati ove neugodne istine, oni nisu imali želju sačuvati znanje o Bogu, a pometnjom jezika njima je, u velikoj mjeri, onemogućeno da razgovaraju s onima koji su im mogli dati svjetlost.

Graditelji Babilona su popustili prigovorima protiv Boga. Umjesto da se sa zahvalnošću sjećaju njegove milosti prema Adamu i njegova milostiva saveza s Noom, oni su prigovarali zbog njegove oštrine za istjerivanja prvog para iz Edena i uništenja svijeta potopom. Međutim, dok su oni prigovarali protiv samovoljnog i grvibog Boga, sami su prihvaćali vladavinu najsuro-vijih tirana. Sotona je nastojao da oni preziru žrtvene prinose koji su bili predslika Kristove smrti, i kad je idolopoklonstvo pomračilo ljudske umove, on ih je naveo da krivotvore ove žrtve i na žrtvenike svojim bogovima prinose svojvi vlastitu djecu. Kako su se ljudi odvraćali od Boga, božanska obilježja –  pravda, čistoća i ljubav – zamijenjene su tlačenjem, nasiljem i surovošću.

123       Babilonci svi bili odlučni da uspostave kraljevstvo nezavisno o Bogu. Međutim, među njima je bilo nekih koji su se bojali Boga, i koje su bezbožnici prijetvornošću prevarili i uključili u svoje planove. Zbog ovih vjernih ljudi Bog je odložio svoju kaznu i dao ljudima vremena da otkriju svoj istinski karakter.

Dok su se njihovi planovi razvijali, Božji su ih sinovi nastojali odvratiti od njihovih namjera, ali su ljudi bili ujedinjeni u svom izazovu Neba. Da ih se nije zaustavilo, oni bi pokvarili svijet još u povojima. Njihov se savez temeljio na pobuni, a kraljevstvo je bilo namijenjeno samouzvišenju, gdje Bog nije trebao ni vladati niti se štovati. Da je ovaj savez bio dopušten, moćne bi sile ugušile pravednost, a time i mir, sreću i sigurnost na Zemlji. Umjesto božanskih uredbi, koje su “svete, pravedne i dobre” (Rim 7,12), ljudi su nastojali usvojiti zakone koji ce odgovarati njihovim vlastitim sebičnim i surovim srcima.

Oni koji su se bojali Gospoda zazivali su ga da posreduje. “Jahve se spusti da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji.” Iz milosti prema svijetu On je spriječio namjeru graditelja kule i srušio spomenik njihova prkosa. Bog dugo trpi ljudsku pokvarenost, dajući im obilje prilika da se pokaju, ali On bilježi sva njihova oruđa za odbacivanje autoriteta njegovog pravednog i svetog Zakona. S vremena na vrijeme nevidljiva se ruka koja drži vladarsko žezlo pruža da obuzda pokvarenost. Nude se nepogrješivi dokazi da je Stvoritelj svemira, beskonačan u mudrosti, ljubavi i istini, Vrhovni vladar neba i zemlje, te da nitko ne može nekažnjeno prkositi njegovoj sili.

Planovi babilonskih graditelja završili su sramotom i porazom. Vrhunac njihova ponosa je postao spomenik njihove ludosti. Ipak, ljudi su neprekidno išli istim pravcem oslanjajući se na sebe i odbacujući Božji Zakon. To isto načelo je Sotona pokušao provesti na Nebu, isto načelo je rukovodilo Kaji-nom u prinošenju njegove žrtve.

124       I u našem vremenu postoje graditelji kula. Nevjernici grade svoje teorije na temelju navodnih znanstvenih zaključaka i odbacuju otkrivenja Božje Riječi. Oni si uzimaju slobodu da prosuđuju Božju moralnu vladavinu. Oni preziru njegov Zakon i hvale se dostatnošću ljudskog razuma. “Kad nema brze osude za zlo djelo, ljudsko je srce sklono činiti zlo.” (Prop 8,11)

U takozvanom kršćanskom svijetu mnogi napuštaju jasna učenja Biblije, stvaraju svoj kredo na temelju ljudskih spekulacija i ugodnih priča, i oni upućuju na svoju kulu kao put do Neba. Ljudi se dive rječitosti dok ona uči da prijestupnik neće umrijeti i da se spasenje može primiti bez poslušnosti Božjem Zakonu. Kad bi navodni Kristovi sljedbenici prihvatili Božje mjerilo, ono bi ih ujedinilo, ali podjele i osipanje će postojati sve dok se ljudska mudrost uzdiže iznad njegove Riječi. Postojeća pomutnja proturječnih vjerovanja i sekti dobro je opisana izrazom “Babilon” koje proročanstvo (Otk 14,8; 18,2) primjenjuje na crkve posljednjih dana koje ljube svijet.

Mnogi nastoje sebi stvoriti Nebo stječući bogatstvo i vlast. Oni se “podsmjehuju i zlobno govore, nasiljem prijete odozgo” fl>s 73.8) gazeći po ljudskim pravima i obezvređujući božanski autoritet. Možda će ponositi ostati na vlasti za neko vrijeme, i možda uspiju u svemu što poduzmu, ali na kraju oni mogu biti samo razočarani i jadni.

Blizu je vrijeme Božje istrage. Svevišnji će sići s Neba da vidi što su sinovi čovječji izgradili. Otkrit će se njegova suverena vlast, a djela ljudskog ponosa će biti zbačena. “Gospodin motri s nebesa i gleda sve sinove čovječje. Iz svoga prebivališta motri sve stanovnike zemaljske.” “Jahve razbija nakane pucima, mrsi namjere narodima. Naum Jahvin dovijeka ostaje, i misli srca njegova od koljena do koljena.”

Ps 33,13.14.10.11)

Štampa El. pošta

Search mobile