14 Uništenje Sodome

Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 19.

156       Sodoma, smještena u ravnici “kao kakav vrt Jahvin” po svojoj je ljepoti i plodnosti bila najljepši grad medu gradovima Jordanske doline. Tu je bilo izobilje bogate tropske vegetacije. Tu su rasle palme, masline i vinova loza, a cvijeće je širilo svoj miris tijekom cijele godine. Bogata je ljetina prekrivala polja, a stada ovaca i goveda okolna brda. Umjetnost i trgovina pridonosili su bogaćenju ponosnog grada u ravnici. Blago Istoka ukrašavalo je njegove palače, a pustinjske su karavane donosile svoje tovare s dragocjenostima i opskrbljivale njene trgove i prodavaonice. S malo promišljanja i rada svaka se životna želja mogla ispuniti, a cijela je godina izgledala kao niz blagdana.

Opće izobilje je pridonijelo raskoši i ponosu. Dokonost i bogatstvo otvrdnuli su srca koja nikada nisu bila opterećena oskudicom ili tugom. Bogatstvo i dokolica poticali su želju za tjelesnim uživanjima i ljudi su se predali zadovoljavanju osjetilnih strasti. “Evo,” kaže prorok, “opačina tvoje sestre Sodome: gizdavo, u izobilju kruha i bezbrižno življaše ona i kćeri njezine, a sirotinju i bijednike ne pomaganu. Uzoholiše se i gadosti pred očima mojim činjahu, i zato ih zatrijeh, kao što vidje!” (Ez 16,49.50) Ljudi nisu željeli ništa više od bogatstva i doko-ličarenja, što je urodilo grijesima zbog kojih su uništeni gradovi u ravnici. Njihov beskoristan, dokon život učinio ih je žrtvama Sotoninih kušnji i oni su izobličili Božji lik i postali sličniji Sotoni nego Bogu. Dokolica je najveće prokletstvo koje može snaći čovjeka, jer ona uzrokuje porok i zločin. Ona slabi um, izopačuje razumijevanje i unižava dušu. Sotona je u zasjedi,

157       spreman da uništi one koji ne straže, one čija mu dokolica daje mogućnost da im se prikaže pod nekom privlačnom maskom. On nikada nije uspješniji nego kad ljudima prilazi u njihovim dokonim trenucima.

U Sodomi je bilo bučnog veselja, zabavi, gozbi i pijančevanja. Ljudi nisu sputavali svoje najniže i najodvratnije strasti. Ljudi su otvoreno prkosili Bogu i njegovom Zakonu i uživali u djelima nasilja. Pemda su pred sobom imali primjer pretpotopnog svijeta, i znali kako je njihovo uništenje prikazalo Božji gnjev, oni su ipak išli istim putem bezboštva.

U vrijeme Lotova dolaska u Sodomu pokvarenost nije bila sveopća, i Bog je u svojoj milosti dopustio da zrake svjetlosti svijetle u moralnoj tami. Kad je Abraham izbavio zatočenike od Elamita, pozornost ljudi je usmjerena na istinsku vjeru. Abraham nije bio stranac za ljude u Sodomi, njegovo obožavanje nevidljiva Boga bio je predmet njihova izrugivanja, ali njegova pobjeda nad daleko nadmoćnijim snagama i njegov velikodušan stav prema zatvorenicima i plijenu izazvala je čuđenje i divljenje. Dok su uzdizali njegovu vještinu i hrabrost, nitko ih nije mogao osloboditi uvjerenja da ga je božanska sila učinila pobjednikom. Njegov plemenit i nesebičan duh, tako stran sebičnim stanovnicima Sodome, bio je još jedan dokaz nadmoći religije kojoj je on svojom hrabrošću i vjernošću ukazivao čast.

Melkisedek je, izgovarajući blagoslov nad Abrahamom, priznao Jahvu kao izvor njegove snage i tvorca njegove pobjede: “Od Boga Svevišnjega, Stvoritelja neba i zemlje, neka je Abra-hamu blagoslov! I Svevišnji Bog, što ti u ruke preda neprijatelje, hvaljen bio!” Bog je tim ljudima govorio kroz svoju providnost, ali i posljednja zraka svjetlosti je odbačena kao i sve prije toga.

I sada se bližila Sodomina posljednja noć. Oblaci odmazde su već nadvili svoje sjene nad osuđenim gradom. Međutim, ljudi to nisu primjećivali. Dok su se anđeli čiji je zadatak bio uništenje približavali, ljudi su sanjali o blagostanju i zadovoljstvima. Ovaj je posljednji dan bio kao i svaki drugi. Noć se spustila nad prizorom ljepote i sigurnosti. Krajolik neusporedive ljepote kupao se u zrakama zalazećeg sunca.

158       Svježina večeri izmamila je stanovnike građa, a skupine željne uživanja šetale su se odlučne da uživaju u ljepoti trenutka.

U sumrak su se dva stranca približila gradu. Oni su očito bili stranci koji su došli da ovdje provedu noć. Nitko u ovim skromnim putnicima nije mogao prepoznati moćne vjesnike božanskog suda, a vesela, bezbrižna gomila nije ni sanjala da će te noći svojim postupcima dosegnuti vrhunac krivice koja je osudila ovaj ponosni grad. Međutim, jedan je čovjek ljubazno postupio prema strancima i pozvao ih u svoj dom. Lot nije znao njihovu istinsku narav, ali ljubaznost i gostoljubivost bile su njegove navike, dio njegove religije – pouke što ih je naučio iz Abrahamovog primjera. Da nije gajio duh ljubaznosti, on je, zajedno sa Sodomom, mogao biti prepušten uništenju. Mnogi domovi su, zatvarajući vrata strancima, zatvorili vrata Božjim vjesnicima koji bi tom domu donijeli blagoslov, nadu i mir.

Svako djelo u životu, naoko malo, utječe na dobro ili zlo. Vjernost ili nemarnost u naizgled malim dužnostima mogu otvoriti vrata najbogatijim blagoslovima ili najvećim nesrećama u životu. Male stvari provjeravaju karakter. Bog se raduje malim, nepatvorenim djelima svakodnevnog odricanja, učinjenim iz radosna, dragovoljna srca. Mi ne trebamo živjeti samo za sebe već i za druge. Mi možemo svoj život učiniti blagoslovom jedino samoodricanjem, njegujući duh ljubaznosti i pomaganja. Mala djela, mala, jednostavna djela ljubaznosti uvelike pridonose životnoj sreći, a njihovo zanemarivanje ljudskoj bijedi.

Videći zlostavljanje kojem su stranci bili izloženi u Sodomi Lot je preuzeo na sebe zadaću da ih odmah po dolasku uzme u zaštitu, nudeći im gostoprimstvo u svom domu. On je sjedio kod vrata kad su putnici stigli, i kad ih je primijetio, on je ustao da ih susretne, i ljubazno se naklonivši, rekao: “Molim, gospodo, svrnite u kuću svoga sluge da noć provedete i noge operete.” Činilo se da oni odbijaju njegovu gostoljubivost riječima: “Ne, noć ćemo provesti na trgu.” Cilj ovog odgovora je bio dvostruk – da provjere Lotovu iskrenost i da ostave dojam da ne poznaju narav ljudi u Sodomi, kao da su pretpostavljali da je noću sigurno ostati na ulici. Njihov odgovor je Lota učinio još odlučnijim da ih ne ostavi na milosti i nemilosti rulje. On je ustrajao u svom pozivu dok nisu s njim ušli u kuću.

159       On se nadao da će svoje namjere sakriti od dokoličara na Vratima tako što je strance uveo u svoju kuću okolnim putem, ali zbog njihova oklijevanja i odgađanja i njegovog upornog Pozivanja, oni su ih primijetili i prije no što su pošli na spavanje ispred kuće se okupila rulja bezakonika. Bila je to velika skupina mladih i starih koje su najpokvarenije strasti podjednako raspalile. Stranci su se raspitivali o osobinama ovoga grada, i Lot ih je upozorio da noću ne izlaze izvan kuće, kad su začuli uzvike i poruge rulje koja je zahtijevala da im se izvedu stranci.

Znajući da oni, ako ih izazove, mogu jednostavno provaliti u njegovu kuću, Lot je izašao da ih pokuša primiriti. “Braćo moja – reče on – molim vas, ne činite toga zla!” koristeći izraz “braćo” u smislu susjeda i nadajući se da će ih umiriti ili posramiti zbog njihovih pokvarenih namjera. Ali njegove riječi su bile poput ulja na vatru. Njihov je bijes postao poput olujne tutnjave. Vrijeđali su Lota kao onog koji se nad njima postavlja sucem i oni bi ga rastrgnuli da ga Božji anđeli nisu spasili. Nebeski vjesnici “pruže ruke van, povukoše Lota sebi u kuću i zatvore vrata”. Događaji koji su slijedili otkrili su karakter gostiju što ih je on primio. “A ljude pred vratima, mlade i stare, zablještiše tako da nisu mogli naći vrata.” Da nisu bili pogođeni dvostrukom sljepoćom, i tvrdoćom srca, Božja kazna bi u njima izazvala strah i oni bi odustali od svog zlodjela. Ove posljednje noći oni nisu griješili više od prethodnih, ali milost koja je tako dugo bila prezirana najposlije je prestala djelovati. Stanovnici Sodome su prešli granicu božanskog strpljenja, “nevidljivu granicu između Božjeg strpljenja i Božjeg gnjeva”. Vatra njegove odmazde samo što se nije zapalila u Sidimskoj dolini.

Anđeli su Lotu otkrili cilj svoj zadaće. “Jer mi ćemo zatrti ovo mjesto: vika je na njih pred Jahvom postala tolika te nas Jahve posla da ga uništimo.”

160       Stranci koje je Lot nastojao zaštititi sada su obećali da će zaštititi njega, i spasiti sve članove njegove obitelji koji pobjegnu s njim iz ovog bezbožnog grada. Rulja se izmorila i razišla, a Lot je otišao da upozori svoju djecu. On je ponovio riječi anđela: “Na noge! Odlazite iz ovog mjesta, jer će Jahve uništiti grad.” Ali njima se činilo da se on ruga. Oni su ismijavali ono što su nazivali njegovim praznovjernim strahom. Njegove kćeri su bile pod utjecajem svojih muževa. Njima je bilo dobro tu gdje su se nalazile. One nisu mogle vidjeti znakove opasnosti. Sve je bilo kao i prije. Bili su veoma bogati i nisu mogli vjerovati u mogućnost uništenja prekrasne Sodome.

Lot se vratio žalostan i ispričao priču o svom neuspjehu. Tada su mu anđeli zapovjedili da ustane, uzme svoju ženu i dvije kćerke koje su još bile u kući i napusti grad. Ali Lot je oklijevao. Premda se svakodnevno mučio gledajući djela nasilja, on nije imao stvarnu predodžbu o ponižavajućoj i odvratnoj pokvarenosti koja je vladala u tom izopačenom gradu. On nije razumio potrebu da Božja kazna zaustavi grijeh. Neka njegova djeca su ostala u Sodomi, a njegova žena je odbila poći bez njih. Pomisao da ostavi one koji su mu na zemlji bili najdraži njemu se činila nepodnošljivom. Teško je bilo napustiti raskošan dom i sve bogatstvo što ga je stjecao cijelog života i poći kao bijedni lutalica. Opterećen žalošću on je oklijevao, nemajući želje da pode. Da nije bilo Božjih anđela, svi bi nestali u ruševinama Sodome. Nebeski anđeli su uzeli njega, njegovu ženu i kćerke za ruku i izveli ih iz grada.

Tu su ih moćni anđeli ostavili i vratili se u Sodomu da završe svoje djelo uništenja. Onaj koga je Abraham molio sada se približio Lotu. U svim gradovima u ravnici nije se moglo naći ni deset pravednih osoba, ali kao odgovor na patrijarhovu molitvu jedan je čovjek koji se bojao Boga bio otrgnut od uništenja. Zapovijed je izrečena sa zapanjujućom žestinom: “Bježi, da život spasiš! Ne obaziri se niti se igdje u ravnici zaustavljaj! Bježi u brda da ne budeš zatrt!” Oklijevanje je ili odgađanje moglo biti pogubno. Samo jedan čeznutljiv pogled na osuđeni grad, premišljanje zbog žalosti što ostavljaju tako predivan dom, stajalo bi ih života. Oluja božanske kazne čekala je da ovi bijedni bjegunci pobjegnu.

161       Ali Lot, zbunjen i prestrašen, tvrdio je da ne može učiniti ono što se od njega zahtijevalo da ga zlo ne pretekne i usmrti. Zbog života u tom pokvarenom gradu, usred nevjerstva, njegova je vjera oslabila. Knez Neba bio je na njegovoj strani, a on je ipak molio za svoj život kao da Bog, koji mu je pokazao takvu brigu i ljubav, nije mogao sačuvati njegov život. On je u cijelosti sebe trebao povjeriti božanskom Vjesniku, predajući bez sumnje i pitanja svoju volju i život u Gospodnje ruke. Ali kao i mnogi drugi, on je sam nastojao planirati svoj život: “Eno onamo grada; dosta je blizu da u nj pobjegnem, a mjesto je tako malo. Daj da onamo bježim – mjesto je zbilja maleno – daj da život spasim.” Grad koji se ovdje spominje bio je Soar. Grad je bio samo nekoliko kilometara udaljen od Sodome, jednako pokvaren i osuđen na uništenje. Ali Lot je molio da bude pošteđen, tvrdeći da je to samo mali zahtjev, i njegova je želja ispu. njena. Gospod ga je uvjerio: “Uslišit ću ti molbu, i neću zatrti grad o kojemu govoriš.” Kako je velika Božja milost prema grješnim stvorenjima!

Još jednom je ponovljena svečana zapovijed da požuri, jer je vatrena oluja odložena, ali samo nakratko. Međutim, jedan se bjegunac usudio pogledati na osuđeni grad i ona je postala spomenik Božjeg suda. Da Lot nije oklijevao poslušati božan-sko upozorenje, i da je pobjegao u planine bez riječi moljenja ili primjedbe, i njegova bi žena pobjegla. Utjecaj njegovog primjera spasio bi je od grijeha koji je zapečatio njenu sudbinu. Ali njegovo oklijevanje i odlaganje nju je navelo da olako shvati božansko upozorenje. Iako je tijelom bila u ravnici, njeno je srce bilo u Sodomi, a ona je zajedno s njom uništena. Ona se pobunila protiv Boga jer je njegova kazna obuhvatila njeno bogatstvo i njenu djecu. Premda joj je bila pokazana velika naklonost time što je pozvana iz bezbožnog grada, ona je smatrala da se prema njoj oštro postupalo jer je njeno bogatstvo, koje se godinama stjecalo, moralo biti prepušteno uništenju. Umjesto da zahvalno prihvati oslobođenje, ona se drsko okrenula žaleći za životom onih koji su odbacili božansko upozorenje.

162       Njen je grijeh pokazao da je ona nedostojna života, jer nije bila zahvalna što joj je život bio sačuvan.

Moramo paziti da ne postupamo olako prema Božjem milostivom planu za naše spasenje. Postoje kršćani koji kažu: “Nije me briga hoću li biti spašen ako moja žena i djeca nisu spašeni zajedno sa mnom.” Oni misle da za njih Nebo neće biti Nebo bez onih koji su im tako dragi. Ali, da li oni koji ovako misle imaju ispravnu predodožbu o vlastitom odnosu s Bogom, u svjetlu njegove velike dobrote i milosti prema njima? Jesu li oni zaboravili da ih za službu njihovom Stvoritelju i Otkupitelju vežu najsnažnije veze ljubavi, časti i odanosti? Poziv milosti upućen je svima, i budući da naši prijatelji odbacuju Spasite -Ijevu ljubav koja moli, hoćemo li se i mi okrenuti? Otkupljenje duše je dragocjeno. Krist je platio beskonačnu cijenu za naše spasenje, i tko cijeni vrijednost ove velike žrtve ili vrijednost duše neće prezirati Božju ponuđenu milost zato što su drugi odlučili tako učiniti. Sama činjenica da drugi zanemaruju njegove pravedne zahtjeve treba nas potaknuti na veću marljivost.

da sami služimo Bogu, i da sve one na koje možemo izvršiti utjecaj povedemo da prihvate njegovu ljubav.

“Kako je sunce na zemlju izlazilo i Lot ulazio u Soar…” činilo se da zrake jutra gradovima u ravnici donose samo blagostanje i mir. Život se budio na ulicama, ljudi su tog dana pošli svojim putovima, za poslom ili zabavom. Lotovi su se zetovi ismijavali strahu i upozorenjima senilnog starca. Ali oluja je počela iznenada i neočekivano, kao udarac groma iz vedra neba. Gospod je pustio kišu sumpora i vatre s neba na gradove i plodnu dolinu. Sve njene palače i hramovi, skupe građevine, vrtovi i vinogradi, i gomila koja je tražila zadovoljstva i samo noć prije uvrijedila nebeske vjesnike — sve je bilo uništeno. Dim požara se podizao kao dim iz velike peći. Divna je Sidimska dolina postala pustoš, mjesto koje nikada neće biti ni naseljeno ni izgrađeno, svjedok svim naraštajima o sigurnosti Božje kazne nad prijestupnicima.

Plamen koji je progutao gradove u ravnici baca svoju svjetlost upozorenja sve do današnjih vremena. To nas uči zastrašujućoj i svečanoj pouci da premda Božja milost dugo trpi prijestupnike, postoji granica preko koje ljudi više ne mogu griješiti.

165       Kad se napuni mjera, tada se povlače ponude milosti i počinje izvršenje presude.

Otkupitelj svijeta obznanjuje da postoje veći grijesi od onih zbog kojih su uništeni Sodoma i Gomora. Krivnja onih koji čuju kako evanđelje poziva grješnike na pokajanje, i ne obraćaju pozornost na njega, veća je pred Bogom od stanovnika Sidim-ske doline. A još je veći grijeh onih koji tvrde da poznaju Boga i drže njegove zapovijedi, a ipak svojim karakterima i svakodnevnim životom poriču Krista. U svjetlu Spasiteljeva upozorenja, sudbina Sodome je svečan ukor, ne samo onima koji su krivi za širenje grijeha već svima koji se igraju sa svjetlošću i prednostima što su im upućene s Neba.

Istiniti Svjedok govori crkvi u Efezu: “Ali imam protiv tebe to što si svoju prvu ljubav ostavio. Prema tome, sjeti se odakle si pao, obrati se i opet počni činiti prva djela! Inače, ako se ne obratiš, doći ću k tebi i ukloniti tvoj svijećnjak s njegova položaja.” (Otk 2,45) Spasitelj čeka odgovore na svoje ponude ljubavi i oprosta s nježnijim sažaljenjem od onoga koje pokreće srce zemaljskih roditelja da oproste zalutalom, izmučenom sinu. On ovim riječima doziva zalutale: “Vratite se meni, i ja ću se vratiti vama.” (Mal 3,7) Ali ako oni koji su u zabludi uporno odbijaju obratiti pozornost na njegov glas koji ih poziva s nježnom, sažaljivom ljubavlju, oni će naposljetku biti ostavljeni u tami. Srce koje je tako dugo zanemarivalo Božju milost, otvrdne u grijehu i više ne osjeća utjecaj Božje milosti. Strašna će biti sudbina duše za koju će Spasitelj naposljetku reći da se: “… udružila s kumirima: pusti ga.” (Hoš 4,17) Gradovima  ravnice će biti lakše na dan suda nego onima koji su poznavali Kristovu ljubav, a ipak se okrenuli i izabrali zadovoljstva grješna svijeta.

Vi koji prezirete ponude milosti, razmislite o velikom broju zapisa koji se gomilaju protiv vas u nebeskim knjigama, jer se tamo čuvaju zapisi o bezbožnosti naroda, obitelji i pojedinaca. Bog može dugo trpjeti dok se izvještaj nastavlja, pozivati na pokajanje i nuditi oprost, no ipak će doći vrijeme kad će izvještaj biti završen, kad će njegova odluka odrediti čovjekovo konačno odredište. Tada će se dati znak da počne izvršenje presude.

166          Religiozno stanje današnjeg svijeta daje povod za uzbunu. Božja milost služi za igru. Mnogi obezvrjeđuju Jahvin Zakon “dok naučavaju kao moju nauku zapovijedi ljudske” (Mt 15,9). Nevjerstvo prevladava u mnogim crkvama u našoj zemlji, ne nevjernost u sveopćem smislu, otvoreno poricanje Biblije, već nevjernost koja je obučena u odjeću kršćanstva, dok potkopava vjeru u Bibliju kao Božje otkrivenje. Žarko posvećenje i pobož-nost zamijenjeni su ispraznim formalizmom. Posljedice su prevladavanje otpada i osjetilnosti. Krist je rekao: “Bit će tada kao u vrijeme Lotovo… Isto će se tako dogoditi u onaj Dan u koji se pojavi Sin Čovječji.” (Lk 17,28.30) Svakodnevni zapisi o događajima svjedoče o ispunjenju njegove riječi. Svijet brzo sazrijeva za uništenje. Uskoro će Božji sudovi biti izliveni i grijeh i grješnici uskoro uništeni.

Spasitelj je rekao: “Pazite sami na se da vam srca ne otvrdnu od razuzdanosti, pijanstva i tjeskobnih briga za život, da vas ne uhvati iznenada onaj dan kao zamka, jer će doći na sve stanovnike cijele zemlje” – na sve čiji su se interesi usredotočili na ovaj svijet. “Bdijte i molite svaki čas, da biste mogli umaći svemu onomu što se ima dogoditi i održati pred Sinom Čovječjim.” (Lk 21,34-36)

Prije uništenja Sodome Bog je Lotu poslao poruku: “Bježi, da život spasiš! Ne obaziri se niti se igdje u ravnici zaustavljaj!

Bježi u brdo, da ne budeš zatrt!” Kristovi su učenici prije razo-enja Jeruzalema čuli isti glas upozorenja: “A kad vidite Jeruzalem opkoljen vojskom, onda znajte da je blizu njegovo opus-tošenje. Koji tada budu u Judeji, neka bježe u gore!” (Lk 21,20.21) Oni nisu smjeli gubiti vrijeme spašavajući svoj imetak, već su trebali iskoristiti priliku za bijeg.

Bio je to izlazak, promišljeno razdvajanje od bezbožnika, bijeg da bi se spasio život. Tako je to bilo u vrijeme Noe i u vrijeme Lota, tako je bilo s učenicima prije uništenja Jeruzale-jna, i tako će biti i u posljednjim danima. Božji se glas ponovno čuo u poruci upozorenja, zapovijedajući njegovom narodu da se odvoji od sveopće pokvarenosti.

167       Stanje pokvarenosti i otpada koje će u posljednjim danima vladati u vjerskom svijetu prikazano je proroku Ivanu u viđenju o Babilonu: “Veliki grad koji kralj uje nad kraljevima zemlje.” (Otk 17,18) Prije njegovog uništenja uputit će se poziv: “Iziđite iz nje, moj narode, da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijelite njezinih zala!” (Otk 18,4) Kao i u danima Noe i Lota mora postojati očita razlika između grijeha i grješnika. Ne može biti kompromisa između Boga i svijeta, nema spašavanja svjetovnih blaga. “Nitko ne može služiti dvojici gospodara…” (Mt 6,24)

Poput stanovnika Sidimske doline ljudi sanjaju o blagostanju i miru. “Bježi, da život spasiš,” upozorenje je Božjih anđela, ali čuju se i drugi glasovi kako govore: “Ne uzbudujte se, nema razloga za uzbunu.” Mnoštvo viče: “Mir i sigurnost”, dok Nebo objavljuje da uništenje samo što nije došlo na prijestupnike. U noći prije njihova uništenja gradovi u ravnici su uživali u zadovoljstvima i rugali se strahu i upozorenjima Božjih vjesnika, ali ti su rugači nestali u plamenu, te iste noći vrata milosti su se zauvijek zatvorila za bezbožne, bezbrižne stanovnike Sodome. Boga se ne može uvijek vrijeđati, s Njim se neće nioći još dugo igrati. “Dolazi nesmiljeni Jahvin dan – gnjev i jarost – da u pustoš zemlju prometne, da istrijebi iz nje grešnike.” (Iz 13,9) Velik dio svijeta će odbaciti Božju milost i zahvatit će ga brzo i nepovratno uništenje. Ali oni koji obrate pozornost na upozorenje “prebivat će pod zaštitom Svemogućega” i “u sjeni Svemogućega”. Njegova će istina biti njihov štit i obrana. Njima je namijenjeno obećanje: “Nasitit ću ga danima mnogim, Pokazat mu spasenje svoje.” (Ps 91,1.2.16)

Lot je kratko vrijeme živio u Soaru. I tamo je prevladala pokvarenost kao i u Sodomi, te se on bojao ostati da grad ne bi bio uništen. Nedugo zatim i Soar je bio uništen kao što je Bog i namjeravao. Lot se uputio u planine i živio u pećini lišen svega zbog čega se usudio svoju obitelj izložiti utjecaju bezbožnog grada. Međutim, prokletstvo Sodome ga je i tamo slijedilo. Grješno je ponašanje njegovih kćerki bilo posljedica zlog utjecaja tog pokvarenog mjesta.

168       Njegova moralna pokvarenost je toliko prožimala njihov karakter da one nisu mogle razlučivati dobro od zla. Lotovo jedino potomstvo, Moapci i Amonci, bili su pokvarena, idolopoklonička plemena, pobunjenici protiv Boga i ljuti neprijatelji njegovog naroda.

Kakve li suprotnosti između Abrahamova i Lotova života! Oni su nekada bili drugovi, bogoslužbujući na jednom žrtveniku, stanujući jedan pored drugog u svojim šatorima, ali kako su sada bili udaljeni! Lot je izabrao Sodomu zbog zadovoljstava i zarade. Ostavljajući Abrahamov žrtvenik i njegove svakodnevne žrtve živom Bogu, on je svojoj djeci dopustio da se miješaju s pokvarenim i idolopokloničkim ljudima, ali on je ipak u svom srcu sačuvao strah Božji jer u Pismu kaže da je on bio pravedan čovjek, a njegovu pravednu dušu su mučili pokvareni razgovori što ih je svakodnevno morao slušati, nasilje i zločin koji nije mogao zaustaviti. On je napokon bio spašen kao “glavnja iz ognja izvučena” (Zah 3,2), ali lišen svoje imovine, lišen žene i djece, živeći u pećini, kao divlje zvijeri, osramoćen u starim danima, a svijetu nije dao narod pravednih ljudi, već dva idolopoklonička naroda, u neprijateljstvu s Bogom i ratvi s njegovim narodom, sve dok se čaša pokvarenosti nije napunila, a oni određeni za uništenje. Kako su strašne bile posljedice potekle iz jednog pogrešnog koraka!

Mudri čovjek kaže: “Ne trudi se stjecati bogatstvo; okani se takve misli.” “Tko se grabežu oda, razara svoj dom, a tko mrzi mito, živjet će.” (Izr 23,4; 15,27) Apostol Pavao kaže: “A oni koji žele da postanu bogataši upadaju u napast, u zamku i u mnoge lude i pogubne želje što strovaljuju ljude u propast i uništenje.” (1 Tim 6,9)

Kad je Lot došao u Sodomu, on se u cijelosti namjeravao uzdržavati od pokvarenosti i zapovijedati svojoj obitelji da ga slijedi. Međutim, on očito nije uspio. Pokvareni utjecaji oko njega djelovali su na njegovu vjeru, a druženje njegove djece sa stanovnicima Sodome djelomično je povezalo njegove interese s njihovima. Posljedice su pred nama.

Mnogi još uvijek čine istu pogrešku. Birajući dom oni više gledaju na prolazne prednosti koje mogu imati nego na moralni i društveni utjecaj koji će okruživati njih i njihove obitelji.

169       Oni biraju divnu i plodnu zemlju, ili se sele u neki grad u razvitku nadajući se da će sebi osigurati blagostanje, ali njihova su djeca okružena kušnjama i ona prečesto stvaraju prijateljstva koja nisu pogodna za razvitak njihove pobožnosti i oblikovanje pravednog karaktera. Okružje raspuštena morala, nevjer-stva, ravnodušnosti prema religiji, obično djeluje protiv roditeljskog utjecaja. Primjeri pobune protiv roditeljskog i božanskog autoriteta uvijek su pred mladima, a mnogi postaju bliski s nevjernicima i neznabošcima i udružuju se s Božjim neprijateljima.

Kad biramo dom, Bog želi da prvo razmatramo moralne i vjerske utjecaje koji će okruživati nas i naše obitelji. Možda ćemo biti u kušnji jer mnogi ne mogu naći okružje koje žele, a kad nas dužnost poziva, Bog će nas osposobiti da ostanemo nepokvareni, ako pazimo i molimo se, vjerujući u Kristovu milost. Međutim, mi se ne trebamo nepotrebno izlagati utjecajima koji su nepovoljni za razvitak kršćanskog karaktera. Kad mi svojom voljom odlazimo u svjetovno i nevjerničko okružje, mi Boga činimo nezadovoljnim i iz svojih domova tjeramo svete anđele.

Oni koji svojoj djeci osiguravaju bogatstvo i čast na štetu njihovog vječnog dobitka, na kraju će uvidjeti da su ove prednosti bile strašan gubitak. Mnogi, kao i Lot, gledaju propast svoje djece, i jedva uspijevaju spasiti svoje vlastite duše. Njihovo je životno djelo izgubljeno, njihov je život žalostan neuspjeh. Da su slušali istinsku mudrost, njihova su djeca mogla imati manje svjetovnog blagostanja, ali ona bi stekla pravo na besmrtno nasljedstvo.

Baština koju je Bog obećao svom narodu ne pripada ovom svijetu. Abraham nije imao zemlje, “ni jednu stopu zemlje”. (Dj 7,5) On je bio bogat zemaljskim dobrima, i on ih je koristio na slavu Bogu i dobro svojih bližnjih, ali on ovaj svijet nije smatrao svojim domom. Gospod ga je pozvao da ostavi svoje idolopokloničke zemljake, s obećanjem o Kanaanu kao vječnom nasljedstvu, a ipak ni on ni njegov sin ili unuci nisu ga pri-niili. Kad je Abraham želio imati grob za svoje mrtvace, on ga je morao kupiti od Kanaanaca. Njegova jedina imovina u obećanoj zemlji bila je ta kamenita makpelska špilja.

Međutim, Božja riječ nije iznevjerila, niti se ona konačno ispunila kad je židovski narod osvojio Kanaan.

170       “A obećanja su dana Abrahamu i njegovu Potomku.” (Gal 3,6) Sam je Abrahani trebao sudjelovati u ovom nasljeđu. Možda se činilo da Božje ispunjenje kasni “jer je u očima Gospodnjim jedan dan kao tisuća godina” (2 Pt 3,8), da je ono odloženo, ali u određeno vrijeme “stiže polako… jer doista će doći i neće zakasniti” (Hab 2,3). Dar Abrahamu i njegovom potomstvu nije samo obuhvaćao Kanaansku zemlju, već cijelu Zemlju. Apostol kaže: “Obećanje Abrahamu ili njegovu potomstvu da će biti baštinik svijeta nije dano zavisno od nekog zakona, već od pravednosti vjere.” (Rim 4,13) Biblija jasno uči da će se obećanje dano Abrahamu ispuniti u Kristu. Svi oni koji su Kristovi jesu “Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju”, baštinici “neprolazne, neokaljane, neuvele baštine” – zemlje oslobođene od prokletstva grijeha. (Gal 3,29; 1 Pt 1,4) Jer “kraljevstvo, vlast i veličanstvo pod svim nebesima dat će se puku Svetaca Svevišnjega,” i “Zemlju će posjedovati krotki, obilje mira oni će uživati”. (Dn 7,27; Ps 37,11)

Bog je Abrahamu dao uvid u ovu besmrtnu baštinu i on je bio zadovoljan ovom nadom. “Vjerom se preseli u obećanu zemlju kao u tuđu i nastani se u šatorima skupa s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja, jer je očekivao grad s temeljima kojemu je Bog graditelj i tvorac.” (Heb 11,9.10)

O Abrahamovom potomstvu je napisano; “U vjeri umriješe svi ovi ne primivši što je obećano, već to izdaleka vidješe i pozdraviše te priznadoše da su tudinci i putnici na zemlji.” (13 redak) Mi ovdje moramo živjeti kao stranci i putnici kao da ćemo primiti “bolju, to jest nebesku domovinu” (16. redak). Oni koji su Abrahamova djeca tražit će grad koji je i on tražio, grad “kojemu je Bog graditelj i tvorac”.

Štampa El. pošta

Search mobile