16 Jakov i Ezav

Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 25,19-34 i 27.

177       Jakov i Ezav, Izakovi blizanci, predstavljaju očitu suprotnost u karakteru i životu. Božji je anđeo prije njihova rođenja prorekao ovu nejednakost. Kad je kao odgovor na Rebekinu zabrinutu molitvu objavio da će dobiti dva sina, on joj je otkrio njihovu budućnost, da će svaki od njih postati glava moćnog naroda, da će jedan biti veći od drugoga te da će mladi imati prvenstvo.

Ezav je odrastao uživajući u samozadovoljstvu i usredoto-čavanju svih svojih interesa na sadašnjost. Ne podnoseći ograničenja, on je uživao u divljoj slobodi lova te je rano izabrao život lovca. Ipak, on je bio očev miljenik. Tihog, miroljubivog pastira privukla je smjelost i snaga starijeg sina, koji je bez straha prolazio planinama i pustinjom, vraćajući se kući s ulovom za svog oca i uzbudljivim izvješćima o svom pustolovnom životu. Jakov, ozbiljan, marljiv, brižan, uvijek razmišljajući više o budućnosti nego o sadašnjosti, bio je zadovoljan životom kod kuće, zaokupljen brigom oko stada i obradom zemlje. Njegova je majka cijenila njegovu strpljivu ustrajnost, marljivost i oprez. Njegovi su osjećaji bili duboki i snažni, a njegova nježna, ne-Prekidna pozornost više je pridonosila njenoj sreći nego Ezavova plahovita i povremena ljubaznost. Rebeka je više voljela Jakova.

Izak i Rebeka su obećanja dana Abrahamu i njegovom sinu smatrali velikim ciljem svojih nada i čežnji. Jakov i Ezav su bili upoznati s ovim obećanjima. Oni su učeni da pravo prvorodstva smatraju važnim, jer je to obuhvaćalo ne samo nasljedivanje zemaljskog bogatstva već i duhovnog prvorodstva. 178     Prirnatelj je trebao biti svećenik obitelji, a iz loze njegovih potomaka na svijet je trebao doći Otkupitelj. S druge strane, na prvorođencu su počivale i obveze. Onaj koji naslijedi njegove blago, slove, mora posvetiti svoj život Bogu. On, kao i Abraham, mora biti poslušan božanskim zahtjevima. Prilikom ženidbe, u obiteljskim odnosima i u javnom životu on se morao pozivati na Božju volju.

Izak je svojim sinovima obznanio ove prednosti i uvjete i jasno rekao da Ezav, kao najstariji, ima pravo prvorodstva. Ali Ezav nije ljubio pobožnost i nije imao sklonosti prema vjerskom životu. Zahtjeve koji su dolazili s duhovnim prvorodstvom smatrao je nepoželjnim, čak i mrskim ograničenjima. Božji Zakon, koji je bio uvjet božanskog saveza s Abrahamom, Ezav je smatrao ropskim jarmom.

Sklon samozadovoljstvu, on ni za čim nije toliko težio kao za slobodom da čini ono što želi. Sreća je za njega bila u moći i bogatstvu, slavlju i uživanju. Uživao je u neograničenoj slobodi divljeg, skitničkog života. Rebeka je pamtila riječi anđela, i ona je imala jasniji uvid u karakter svog sina od njenog muža. Bila je uvjerena da je Jakovu namijenjeno nasljedstvo božanskog obećanja. Ona je Izaku ponovila anđe-love riječi, ali očevi su osjećaji bili usredotočeni na starijeg sina, i on je ostao nepokolebljiv u svojoj namjeri.

Jakov je od svoje majke saznao o božanskom nagovještaju da bi prvorodstvo trebalo pripasti njemu i to ga je ispunilo neizrecivom željom za prednostima što ih je ono donosilo. On nije težio za očevim bogatstvom, već je predmet njegove čežnje bilo duhovno prvorodstvo. Razgovarati s Bogom kao pravedni Abraham, prinositi žrtve pomirenja za svoju obitelj, biti praotac izabranog naroda i obećanog Mesije, naslijediti vječno blago obuhvaćeno blagoslovom Saveza – to su bile prednosti i čast koje su zapalile njegove najdublje čežnje. Njegov je um uvijek gledao u budućnost, pokušavajući razumjeti nevidljive blagoslove.

On je sa skrivenom čežnjom slušao sve što je njegov otac rekao o duhovnom prvorodstvu i pozorno čuvao ono što je ču od svoje majke. Ovaj je predmet danju i noću zaokupljao nj1-” gove misli dok nije prožeo sve njegove životne interese. Ali premda je vječne blagoslove cijenio više od zemaljskih, Jakov nije iz iskustva poznavao Boga koga je poštovao. Božanska milost nije preobrazila njegovo srce. On je vjerovao da se obećanje koje se odnosilo na njega nije moglo ispuniti sve dok pravo ofvorodstva pripada Ezavu, te je neprekidno razmišljao o načinu kojim bi mogao osigurati blagoslove što ih je njegov brat tako olako uzimao, a koji su njemu bili tako dragocjeni.

179       Kad je Ezav, vrativši se jednog dana kući iscrpljen i umoran od lova, zatražio hranu koju je Jakov pripremao, ovaj potonji, u čijem je umu bila samo jedna misao, iskoristio je prigodu i ponudio da zadovolji bratovu glad u zamjenu za prve-naštvo. “Evo me skoro na smrti; što će mi prvorodstvo!” rekao je nepromišljeni, popustljivi lovac. I zbog variva od leće Ezav je prepustio svoje prvorodstvo i prijenos potvrdio zakletvom. Hranu je za vrlo kratko vrijeme mogao dobiti u šatoru svog oca, ali da bi trenutno zadovoljio svoju želju, on je bezobzirno trgovao sa slavnom baštinom koju je sam Bog obećao njegovim očima. Njega je zanimala samo sadašnjost. On je bio spreman žrtvovati nebesko za zemaljsko, zamijeniti buduće dobro za trenutno zadovoljstvo.

“Tako Ezav pogazi svoje prvorodstvo.” On je osjetio olakšanje kad ga se oslobodio. Sada nije bilo prepreka na njegovu putu, mogao je raditi što je želio. Koliko je mnogo onih koji zbog ovih divljih zadovoljstava, pogrešno nazvanih sloboda, još uvijek prodaju svoje pravo prvorodstva na čistu i neokaljanu baštinu, vječnu nebesku baštinu!

Budući da je uvijek bio podložan vanjskim, zemaljskim privlačnostima, Ezav je uzeo dvije žene medu hetitskim kćerima. One su služile lažnim bogovima, a njihovo je idolopoklonstvo Izaku i Rebeki donosilo tešku bol. Ezav je pogazio jedan od uvjeta Saveza, koji je zabranjivao bračne veze između izabranog naroda i neznabožaca, a Izak je još uvijek bio nepokolebljiv u svojoj odluci da mu podari prvorodstvo. Rebekino razmišljanje, Jakovljeva snažna želja za blagoslovom i Ezavova ravnodušnost prema vlastitim obvezama nisu mogle promijeniti očevu namjeru.

Prošle su godine dok Izak, star i slijep, očekujući skoru n nije odlučio da više ne odlaže blagoslivljanje starijeg sina. tim znajući za protivljenje Rebeke i Jakova, on je odlučio obaviti ovaj svečani obred u tajnosti. U skladu s običajem da se u takvoj prigodi priredi gozba, patrijarh je zapovjedio Ezavou: „ Idi u pustaru i ulovi mi divljači. Onda mi pripremi ukusan obrok, kako volim, te mi ga donesi da blagujem, pa da te mognem blagosloviti prije nego umrem.”

180          Rebeka je predosjetila njegovu namjeru, i bila je uvjerena da je to protivno onome što je Bog otkrio u svojoj volji. Izak je bio u opasnosti da na sebe navuče božansko nezadovoljstvo i liši svog mlađeg sina položaja na koji ga je Bog pozvao. Ona je uzalud pokušavala razgovarati s Izakom te je sada odlučila pribjeći lukavstvu.

Čim je Ezav otišao na svoj zadatak, Rebeka je počela ostvarivati svoju namjeru. Rekla je Jakovu što se dogodilo, zahtijevajući trenutno djelovanje kako bi spriječila da Ezav primi blagoslove konačno i nepovratno. Uvjerila je svog sina da će, ako slijedi njene upute, moći dobiti ono što je Bog obećao. Jakov nije odmah pristao na plan koji je ona predložila. Uznemirila ga je pomisao da prevari svog oca. Smatrao je da će takav grijeh navući prokletstvo, a ne blagoslov. Međutim, njegova nedoumica je uskoro prevladana i on je pošao da izvrši majčine prijedloge. Namjera mu nije bila da izrekne potpunu laž, ali jednom kad se našao u prisutnosti svog oca, činilo mu se da je otišao predaleko da bi se povukao te je prijevarom primio željeni blagoslov.

Jakov i Rebeka su uspjeli u svojoj namjeri, ali prijevara im je donijela samo teškoće i žalost. Bog je objavio da Jakov treba primiti prvorodstvo, i njegova bi se riječ ispunila u vrijeme kad On odluči, da su oni vjerom čekali da On radi za njih. Poput mnogih koji danas tvrde da su Božja djeca, oni nisu bili voljni prepustiti stvari u njegove ruke. Rebeka se gorko kajala zbog pogrešnog savjeta koji je dala sinu, a to je dovelo i do njihova rastanka i ona ga nikada više nije vidjela. Od trenutka kad je primio prvorodstvo Jakov je osuđivao samog sebe. Zgriješio je svom ocu, svom bratu, vlastitoj duši i Bogu. U jednom trenutku on je učinio ono zbog čega će se kajati cijelog života. Ovaj mu je prizor u kasnijim godinama stalno bio pred očima kad je bezbožan način života njegovih sinova pritiskao njegovu dušu.

Čim je Jakov izašao iz očeva šatora, ušao je Ezav. Premda je prodao svoje prvorodstvo i prijenos potvrdio svečanom zakletvom, on je bio odlučan da osigura njegove blagoslove bez obzira na bratovo pravo. S duhovnim su prvorodstvom bili povezani i zemaljski blagoslovi koje bi mu donijeli što poglavarstvo u obitelji što dvostruko veći dio očeva bogatstva. Bili su to blagoslovi što ih je on cijenio.

181       “Ustani, oče moj,” rekao je on, “i blaguj od lovine svog sina, da me onda mogneš blagosloviti!”

Drhteći od zaprepaštenja i boli, slijepi, stari otac je saznao za prijevaru koja mu je učinjena. Njegove dugo i s ljubavlju gajene nade bile su osujećene, i on je osjećao razočaranje koje će iskusiti njegov stariji sin. Ipak, on je bio osvjedočen da je Božja providnost osujetila njegove namjere i ostvarila upravo ono što je on nastojao spriječiti. Sjećao se anđeoskih riječi upućenih Rebeki, i unatoč grijehu koji je Jakov nosio, on je u njemu vidio onoga koji je bio najspremniji za ostvarenje Božjih namjera. Dok su riječi blagoslova bile na njegovim usnama, I on je osjetio nadahnuće Duha, i sada, znajući sve okolnosti, I on je potvrdio blagoslov koji je nehotice dao Jakovu: “Onoga sam blagoslovio i blagoslovljen će ostati.”

Ezav je malo cijenio blagoslov kad mu je bio nadohvat ruke, ali je sada, kad ga je zauvijek izgubio, čeznuo da ga ima. Probudila se sva snaga njegove neobuzdane, osjećajne naravi i njegova žalost i bijes su bili strašni. Kriknuo je glasno i bolno: “I mene blagoslovi, oče!” “Zar za me nisi sačuvao nikakva blagoslova?” Ali blagoslov je dan da nikada ne bude opozvan. Prvorodstvo koje je tako nepromišljeno prodao sada nije mogao vratiti. “Za jedno jelo,” za trenutno zadovoljenje apetita koji nikada nije obuzdavao, Ezav je prodao svoje nasljeđe, ali kad je uvidio svoju ludost, bilo je prekasno da povrati svoj blagoslov. “… jer nije našao mogućnost za promjenu odluke, iako ju je sa suzama tražio.” (Heb 12,16.17) Ezav nije bilo lišen prednosti da pokajanjem zatraži Božju milost, ali on nije mogao povratiti prvorodstvo. Njegova žalost nije dolazila iz svijesti 0 grijehu i nije težio da se pomiri s Bogom. On je žalio zbog posljedica grijeha, ali ne i zbog samog grijeha.

Zbog svoje ravnodušnosti prema božanskim blagoslovima i zahtjevima Sveto pismo Ezava naziva “bludnikom” (16. redak). On predstavlja one koji malo vrednuju otkupljenje što ga je Krist za njih platio, te su spremni žrtvovati svoje pravo na Nebo zbog propadljivih zemaljskih stvari. Mnogi žive za sadašnjost, ne razmišljajući i ne brinući se za budućnost.

182       Poput Ezava oni viču: “Jedimo i pijmo, jer sutra mremo!” (1 Kor 15,32) Njih nadziru njihove sklonosti, i oni će radije zapostaviti najvrednija obećanja nego pribjeći samoodricanju. Ako se moraju odreći jednog, zadovoljavanja pokvarenog apetita ili nebeskih blagoslova obećanih samo onima koji se odriču sebe i boje Boga, prevladava zahtjev apetita, a Bog i Nebo se doslovno preziru. Koliko je mnogo onih koji se, kao kršćani, odaju zadovoljstvima koja štete zdravlju i otupljuju osjećaje duše. Oni se vrijeđaju kad se od njih traži da se očiste od svake nečistoće tijela i duha, i usavršavaju svetost u strahu Božjem. Oni vide da ne mogu zadržati štetna zadovoljstva i osigurati Nebo, te zaključuju da, budući da je put u Nebo tako uzan, oni njime više neće hodati.

Mnogi prodaju svoje prvorodstvo zbog tjelesnih uživanja. Žrtvuje se zdravlje, slabe umne sposobnosti, gubi se Nebo, a sve zbog pukih privremenih zadovoljstava – istovremeno slabeći i unižavajući karakter. Kao što se Ezav probudio i uvidio ludost svoje nepromišljene zamjene kad je bilo kasno da povrati gubitak, tako će u dan Gospodnji biti s onima koji su prodali svoje nasljedstvo nebesko za sebična zadovoljstva.

Štampa El. pošta

Search mobile