17 Jakovljev bijeg i izgnanstvo

Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 28 do 31.

183       Jakovu je prijetila smrt zbog Ezavova gnjeva te je otišao iz očeva doma kao bjegunac, ali je sa sobom ponio očev blagoslov. Izak mu je ponovio zavjetno obećanje i zapovjedio da kao nasljednik ženu potraži u majčinoj obitelji u Mezopotamiji. Ipak, Jakov je pošao na put s dubokim nemirom u srcu. Sa samo nekoliko stvari u rukama on je morao putovati tisućama kilometara područjem u kojem su živjela divlja, skitnička plemena. Zbog grižnje savjesti i plahosti on je nastojao izbjegavati ljude da ga njegov gnjevni brat ne bi našao. Strahovao je da je zauvijek izgubio blagoslov koji mu je Bog namjeravao dati, a Sotona je bio pored njega da ga pritišće kušnjama.

Uvečer drugog dana on se našao daleko od očevih šatora. Osjećao se izopćenim, ali je znao da je njegov vlastiti grijeh uzrok svih ovih teškoća. Tama očaja pritiskala je njegovu dušu i on se jedva usudio moliti. Bio je tako usamljen da je kao nikada ranije osjećao potrebu za Božjom zaštitom. On je s plačem i dubokom poniznošću priznao svoj grijeh i usrdno molio za dokaz da nije u cijelosti odbačen. Ipak, njegovo opterećeno srce nije osjetilo olakšanje. On je izgubio povjerenje u sebe bojeći se da ga je Bog njegovih otaca odbacio.

Ali Bog nije napustio Jakova. Njegova je milost još uvijek bila nad njegovim grješnim, nepovjerljivim slugom. Gospod je milosrdno otkrio upravo ono što je Jakov trebao – Spasitelja. On je pogriješio, ali njegovo je srce bilo ispunjeno zahvalnošću kad je vidio otkriveni put kojim ponovno može primiti Božju milost.

Iscrpljen od putovanja, lutalica je legao na zemlju, s kamenom umjesto jastukom. Dok je spavao, ugledao je ljestve, svijetle i blještave, čije je podnožje sezalo do zemlje, a vrh do neba. Po ljestvama su se penjali i silazili anđeli, iznad njih je stajao

184       Gospod slave, a s neba je začuo glas: “Ja sam Jahve, Bog tvoga praoca Abrahama i Bog Izakov.” Njemu i njegovu potomstvu obećana je zemlja na kojoj je ležao kao izbjeglica i bjegunac, zajedno s obećanjem: “Tobom će se i tvojim potomstvom blagoslivljati svi narodi zemlje.” Abraham i Izak su primili ovo obećanje, a sada je ono ponovljeno i Jakovu. Onda su se iz posebnog obzira prema njegovoj trenutnoj usamljenosti i nemiru za-čule riječi utjehe i ohrabrenja: “Dobro znaj: ja sam s tobom; čuvat ću te kamo god podeš te ćvi te dovesti natrag u ovu zemlju; i neću te ostaviti dok ne izvršim što sam ti obećao.”

Gospod je znao za zlo koje je okruživalo Jakova i opasnosti kojima je bio izložen. On je u milosti otkrio budućnost pred pokajničkim bjeguncem da bi on mogao razumjeti božanske namjere s njim i biti spreman oduprijeti se kušnjama koje će ga sigurno zadesiti kad se nade sam medu idolopokloničkim i lukavim ljudima. Pred njim će uvijek biti visoko mjerilo ka kojem mora težiti, a spoznaja da Bog kroz njega ostvaruje svoje namjere uvijek će ga poticati na vjernost.

U ovom viđenju Jakovu je prikazan plan otkupljenja, ne u cijelosti, već oni dijelovi koji su u tom trenutku bili bitni. Tajanstvene ljestve što ih je vidio u snu bile su one iste što ih je Isus spomenuo u svom razgovoru s Natanaelom. On je rekao: “… vidjet ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sinom Čovječjim.” (Iv 1,51) Sve do trenutka čovjekove pobune protiv Božje vladavine čovjek je nesmetano održavao vezu s Bogom. Medinim, Adamov i Evin grijeh je rastavio Nebo od Zemlje, tako da čovjek ne može održavati zajednicu sa svojim Tvorcem. Ipak, svijet nije prepušten samoći i bespomoćnosti. Ljestve predstavljaju Isusa koji je određen kao način komuniciranja. Da On nije sa svojim vlastitim zaslugama pre mostio ponor što ga je prouzročio grijeh, službujući anđeli ne bi mogli održavati zajednicu s palim čovjekom. Krist povezuje čovjeka u njegovoj slabosti i bespomoćnosti s izvorom beskonačne sile.

Sve je ovo otkriveno Jakovu u snu. Premda je njegov um u tom trenutku shvatio samo dio otkrivenja, njegove velike i tajanstvene istine bile su predmet njegova razmišljanja cijelog života i on je postupno sve više razumijevao.

187       U dubokoj tišini noći Jakov se probudio iz sna. Nestao je blještavi prizor njegova viđenja. Pred njegovim su očima bili samo nejasni obrisi usamljenih brda, a iznad njih nebo osvijetljeno zvijezdama. Ali on je imao svečan osjećaj da je Bog bio s njim. Nevidljiva je prisutnost ispunila njegovu samoću. “Zaista se Jahve nalazi na ovome mjestu, ali ja nisam znao!” “Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska.”

“Rano ujutro Jakov uzme onaj kamen što ga bijaše stavio pod glavu, uspravi ga kao stup i po vrhu mu izlije ulja.” U skladu s običajem obilježavanja važnih događaja Jakov je podigao spomenik Božjoj milosti, tako da kad prođe ovim putem može zastati na ovom svetom mjestu da služi Gospodu. I on je ovo mjesto nazvao Betelom ili “kućom Božjom”. S dubokom zahvalnošću on je ponovio obećanje da će Božja prisutnost biti s njim, a zatim izrekao svečanu zakletvu: “Ako Bog ostane sa mnom i uščuva me na ovom putu kojim idem, dade mi kruha da jedem i odijela da se oblačim, te se zdravo vratim kući svoga oca, Jahve će biti moj Bog. A ovaj kamen koji sam uspravio kao stup, bit će kuća Božja. A od svega što mi budeš davao, za te ću odlagati desetinu.”

Jakov se ovdje nije pokušao pogoditi s Bogom. Gospod mu je već obećao blagostanje, te je ova zakletva potekla iz srca ispunjena zahvalnošću za jamstva Božje ljubavi i milosti. Jakov je smatrao da je Bog imao posebne zahtjeve prema njemu koje on mora ispuniti te da na posebne znake božanske milosti treba nečim uzvratiti. Svaki blagoslov koji primamo poziva nas da uzvratimo Tvorcu svake dobrote. Kršćani bi često trebali preispitati svoj prošli život i sa zahvalnošću se podsjetiti dragocjenih Božjih izbavljenja, potpore u kušnjama, otvaranja izlaza kad je sve izgledalo mračno i neprolazno, osvježavajući ih kad su gubili snagu. Oni ih sve trebaju smatrati dokazom brige nebeskih anđela. U svjetlu ovih bezbrojnih blagoslova oni se često trebaju pitati s poniznim i zahvalnim srcem: “Što da uzvratim Jahvi za sve što mi je učinio?” (Ps 116,12)

Naše vrijeme, darovi, sredstva trebali bi biti posvećeni Onome koji nam je s povjerenjem dao ove blagoslove.

188       Kad god nas Bog izbavi, ili kad primimo nove, neočekivane blagodati, mi trebamo odati priznanje Božjoj dobroti i izraziti svoju zahvalnost ne samo riječima već, kao i Jakov, darovima i prinosima za njegovo djelo. Dok neprekidno primamo Božje blagoslove, mi trebamo i neprekidno davati.

“A od svega što mi budeš davao,” rekao je Jakov, “za te ću odlagati desetinu.” Hoćemo li mi koji uživamo u punoj svjetlosti i prednostima evanđelja biti zadovoljni davanjem Bogu manje od onih u prethodnim vremenima koji su manje primili? Ne, što su veći blagoslovi što ih uživamo, ne rastu li usporedno s tim i naše obveze? Ali kako je slaba procjena, kako je uzalud nastojati matematički izmjeriti pravila, vrijeme, novac i ljubav u usporedbi s nemjerljivom ljubavlju i darom tako neshvatljive vrijednosti. Desetina za Krista! O, kakve li milostinje, sramotne nadoknade za ono što je tako mnogo stajalo! Krist nas s križa Golgote poziva na neograničeno predanje. Sve što imamo, sve što jesmo, treba biti posvećeno Bogu.

S novom i ustrajnom vjerom u božanska obećanja, osvjedočen u prisutnost i zaštitu nebeskih anđela, Jakov je nastavio put u “zemlju istočnu” (Post 29,1). Ali kako je njegov dolazak bio različit od Abrahamova poslanika prije gotovo stotinu godina! Sluga je došao s pratiocima koji su jahali na devama, i s bogatim darovima u zlatu i srebru, a sin je bio usamljen putnik ranjavih nogu, bez imetka, osim osobne prtljage. Kao i Abrahamov sluga, Jakov je zastao pored izvora, i tu je susreo Rahelu, Labanovu mladu kćerku. Sada je Jakov bio taj koji je ponudio uslugu, da ukloni kamen s izvora i napoji stada. Kad je obznanio svoje podrijetlo, Laban ga je s dobrodošlicom pozvao u svoj dom. Premda je došao bez pratnje i imetka, za nekoliko tjedana pokazao je svoju marljivost i vještinu, i on je pozvan da ostane. Dogovoreno je da za Rahelinu ruku služi Labanu sedam godina.

U drevnim vremenima običaj je zahtijevao da mladenac, prije no što se potvrde zaruke, ocu buduće žene plati novčani iznos ili isti iznos u imetku, ovisno o okolnostima. To se smatralo zaštitom bračne veze. Očevi nisu smatrali mudrim da sreću svojih kćeri povjere ljudima koji se nisvi pobrinuli za dobra kojima će izdržavati obitelj. Ako nisu bili dovoljno štedljivi ili snažni da vode poslove i steknu goveda ili zemlju, strahovalo se da će se njihov život pokazati bezvrijednim.

189       Međutim, postojalo je i pravilo za one koji nisu imali čime platiti za ženu. Njima se dopuštalo da rade kod oca čiju su kćerku voljeli, a dužina se vremena određivala prema vrijednosti miraza. Ako je prosac bio vjeran u svom poslu i pokazao se vrijedan u drugim vidovima života, on je dobivao kćerku za ženu, a miraz koji je dobivao otac obično je on davao prilikom vjenčanja. Međutim, u slučaju Rahele i Lee Laban je sebično zadržao miraz koji im je trebao dati, a one su to spomenute kad su prije samog odlaska iz Mezopotamije rekle: “Ta on nas je prodao, a onda je pojeo novac što ga je za nas dobio!”

Drevni je običaj, premda se nekad zloupotrebljavao kao u Labanovu slučaju, donosio dobre rezultate. Zahtjev da prosac služi da bi dobio zaručnicu sprečavao je nepromišljene brakove, a bilo je i prilike da se provjeri dubina njegovih osjećaja kao i njegove sposobnosti da se brine za obitelj. Mnoga su zla nastala u naše vrijeme jer se radi upravo suprotno. Čest je slučaj da osobe prije braka imaju malo prilike da se upoznaju s navikama i sklonostima jedno drugoga, a s obzirom na današnji način života, oni su stranci kad se njihov život ujedini pred oltarom. Žena i djeca često pate zbog očeve i muževljeve nemarnosti i nedjelotvornosti ili opakih navika. Kad bi se narav prosca ispitala prije braka, prema drevnim običajima, mnogo bi nesreća bilo spriječeno.

Jakov je za Rahelu dao sedam godina vjerne službe, a godine koje je proveo služeći “njemu su se činile, zbog ljubavi prema njoj, kao nekoliko dana”. Ali sebični i lakoumni Laban, želeći zadržati tako vrijednog pomoćnika, surovo ga je prevario zamijenivši Rahelu Leom. Činjenica da je sama Lea bila sudionik u prijevari pridonijela je da je Jakov nije mogao voljeti. Na njegov ljutiti ukor Laban je uzvratio ponudom da narednih sedam godina služi za Rahelu. Ali otac je tražio da Lea ne bude odbačena, jer bi to nanijelo sramotu obitelji. Jakov se tako našao u mučnom i teškom položaju, ali je naposljetku odlučio zadržati Leu i oženiti Rahelu. Rahela je uvijek bila više voljena, ali njegova sklonost prema njoj izazivala je zavist i ljubomoru, i njegov je život bio zagorčan suparništvom između dviju sestara i žena.

190             Jakov je u Mezopotamiji ostao dvadeset godina, služeći Labanu, koji je, zanemarujući rodbinske veze, nastojao izvući što više koristi iz ove rodbinske veze. On je za svoje dvije kćerke zahtijevao četrnaest godina rada, a tijekom preostalog razdoblja službe on je Jakovu deset puta mijenjao plaću. Ipak, Jakov je služio marljivo i vjerno. Njegove riječi upućene Labanu u njihovu posljednjem razgovoru živo opisuju njegovu neumornu budnost kojom je služio svom zahtjevnom gospodaru: “Za ovih dvadeset godina što sam ih s tobom proveo, ni tvoje ovee ni tvoje koze nisu se jalovile niti sam ja jeo ovnova iz tvoga stada. Ono što bi zvijer razdrla, tebi nisam donosio, nego bih od svoga gubitak nadoknadio. Ti si to od mene tražio, bilo da je nestalo danju ili da je nestalo noću. Često sam danju skapavao od žeđe, a obnoć od studeni. San je bježao od mojih očiju.”

191             Pastir je morao paziti stado danju i noću. Prijetili su im kradljivci, kao i divlje zvijeri, koje su bile brojne i hrabre, često sijući smrt medu stadima koja nisu vjerno čuvana. Jakov je imao mnogo pomoćnika koji su se brinuli za Labanova brojna stada, ali samo je on bio odgovoran za sve njih. Tijekom nekih dijelova godine bilo je važno da on uvijek bude sa stadom, da ga čuva kako za vrijeme suše ne bi uginulo od žeđi, a tijekom se hladnih mjeseci smrznuto u noćima s jakim mrazom. Jakov je bio glavni pastir, a sluge su zaposlene kod njega bile potpa-stiri. Ako je neka ovca nestala, glavni je pastir nadoknađivao gubitak, a sluge je kojima je povjerio brigu za stado pozivao na odgovornost ako se stado nije povećavalo.

Pastirski život marljivosti i brige, njegovu nježnu samilost prema bespomoćnim stvorenjima koja su mu bila povjerena na brigu, koristili su nadahnuti pisci da prikažu neke od najdragocjenijih istina evanđelja. Kristov odnos s njegovim narodom uspoređen je s pastirom. Nakon pada u grijeh On je vidio svoje ovce na mračnim putovima grijeha, osuđene na propast.

191       Da bi spasio one koji lutaju, On je ostavio slavu i čast u kući svog Oca. On kaže: ‘Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom – past ću ih pravedno.” “Ja ću izbaviti ovce svoje, da više ne budu plijenom.” “… i zvijeri ih više neće žderati.”

Ez 34,16.22.28) Čuo se njegov glas kako ih zove u svoje stado: “I sjenica da zasjenjuje danju od pripeke, štit i utočište od pljuska i oluje.” (Iz 4,6) On se neumorno brine za svoje stado On snaži slabe, liječi bolesne, i uzima jaganjce u naručje i nosi ih u svom krilu. Njegove ga ovce vole. “Za tuđinom sigurno neće ići, već bježe od njega, jer ne poznaju tuđega glasa. (Iv 10,5)

Krist kaže: “Ja sam pastir dobri. Pastir dobri daje život svoj za ovce. Najamnik, koji nije pastir i komu ne pripadaju ovce, ^ad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovee i bježi, te ih vuk grabi i razgoni. To je zato što je najamnik i što mu nije stalo do ovaca, ja sam pastir dobri, poznajem ovce svoje i ovce moje poznaju mene.” (11-14. redak)

Krist, glavni Pastir, brigu je za svoje stado povjerio propovjednicima kao potpastirima, i On im zapovijeda da služe s istom brigom koju je i On pokazivao i imaju isti osjećaj svete odgovornosti za posao koji im je povjerio. On im je svečano zapovjedio da budu vjerni, da hrane stado, da snaže slabe, podižu iznemogle i štite ih od gladnih vukova.

Isus je da bi spasio svoje ovce položio svoj život i On upućuje pastire na žrtvu koju je tada pokazao, kao na njihov primjer. Ali onaj koji je “najamnik i… nije mu stalo do ovaca” nema stvarnog zanimanja za stado. On radi samo zbog dobiti i brine se samo za sebe. On gleda samo svoju dobit, i on će u vrijeme opasnosti bježati i ostaviti stado.

Apostol Petar opominje potpastire: “Pasite stado Božje koje je medu vama i nadzirite ga, ne na silu, nego dragovoljno, prema Božjoj volji; ne iz težnje za prljavim dobitkom, nego iz oduševljenja! Ne vladajte okrutno nad dodijeljenim vam dijelovima Crkve, nego uvijek nastojte biti uzorom stadu!” (1 Pt 5,2.3) Pavao kaže: “Pazite na se i na cijelo stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima da pasete Crkvu Božju 192 koju sebi steče krvlju svojom.

192       Znam da će poslije mog odlaska provaliti medu vas okrutni vuci koji neće štedjeti stada.” (Dj 20,28.29)

Sve koji brigu i teret koji pripadaju vjernim pastirima smatraju zadatkom koji nije dobrodošao, apostol ukorava: “… ne na silu, nego dragovoljno, prema Božjoj volji; ne iz težnje za prljavim dobitkom, nego iz oduševljenja.” (1 Pt 5,2) Sve takve nevjerne sluge glavni će Pastir dragovoljno osloboditi. Kristova crkva je kupljena njegovom krvlju, i svaki pastir bi trebao shvatiti da su ovce pod njegovom brigom plaćene beskonačnom žrtvom. On bi ih trebao smatrati neprocjenjivim blagom i neumorno ulagati napore da ih očuva zdrave i napredne. Pastir koji je prožet Kristovim duhom oponašat će njegov primjer samoodricanja, neprekidno raditi za dobrobit njegova stada, a stado će napredovati pod njegovom brigom.

Svi će biti pozvani da daju točan izvještaj o svojoj službi Gospodar će svakog pastira pitati: “Gdje je stado tebi povjereno, slavne ovce tvoje?” Jr 13,20) Onaj koji se nađe vjeran primit će nagradu. “I kad se pojavi vrhovni pastir, primit ćete ne-uveli vijenac – slavu.” (1 Pt 5,4)

Kad je Jakov, iscrpljen služenjem kod Labana, predložio da se vrate u Kanaan, rekao je svom tastu: “Pusti me da idem u svoj zavičaj! Daj mi moje žene za koje sam te služio, i moju djecu, da mogu otići: ta dobro znaš kako sam te služio.” Ali Laban mu je uzvratio: “Ne idi, ako si mi prijatelj. Znam da me Jahve blagoslivljao zbog tebe.” On je vidio da se njegov imetak povećao dok se za nj brinuo njegov zet.

Jakov je odgovorio: “Ti dobro znaš što je moja služba značila za te i kako je tvome blagu bilo sa mnom. Malenkost što si je imao prije nego sam ja došao, povećala se vrlo mnogo.” Ali kako je vrijeme prolazilo, Laban je postao sve zavidniji zbog Jakovljeva napretka koji “se tako silno obogatio, stekao mnogu stoku, sluge i sluškinje, deve i magarad”. Labanovi sinovi su također zavidjeli kao i njihov otac i njihove su zle riječi doprle do Jakovljevih ušiju: “Sve dobro našega oca uze Jakov; i od onoga što bi moralo pripasti našemu ocu namaknuo je sve ono bogatstvo.” “A opazi Jakov i na Labanovom licu da se on ne drži prema njemu kao prije.”

193       Jakov bi odavno napustio svog lukavog rođaka da se nije plašio susreta s Ezavom. Osjećao je da opasnost dolazi od Laba-novih sinova, koji su, smatrajući njegovo bogatstvo svojim, mogli ga pokušati nasilno uzeti. On je bio u velikoj nedoumici i uznemiren, ne znajući kuda poći. Ali imajući na umu milostivo obećanje u Betelu on je svoj slučaj iznio pred Boga i od Njega tražio upute. Njegova je molitva odgovorena u snu: “Vrati se u zemlju svojih otaca, u svoj zavičaj, i ja ću biti s tobom.”

Labanova odsutnost je pružila priliku za odlazak. Brzo je sakupio stada ovaca i goveda i poslao ih naprijed, a Jakov je sa svojim ženama, djecom i slugama, prešao Eufrat idući prema Gileadu, na granici Kanaana. Laban je nakon tri dana čuo za njihov bijeg, pošao u potjeru i sustigao ih nakon sedam dana. On je kipio od bijesa namjeravajući ih vratiti natrag, i nije sumnjao da to može učiniti, budući da je njegova skupina bila nadmoćnija. Bjegunci su stvarno bili u velikoj opasnosti.

To što on nije izvršio svoju neprijateljsku namjeru može se zahvaliti činjenici da je sam Bog posredovao da zaštiti svog slugu “U mojoj je ruci da s tobom loše postupim. Ali Bog tvoga oca noćas mi reče: ‘Pazi da protiv Jakova ne poduzmeš ništa, ni dobro ni zlo'”, to jest, on ga nije smio prisiljavati da se vrati ili da ga mami laskanjem.

Laban je zadržao bračni miraz svojih kćeri i uvijek je prema Jakovu postupao lukavo i surovo, a sada ga je s uobičajenom dvoličnošću ukorio zbog tajnog odlaska, zbog kojeg otac nije imao priliku da priredi oproštajnu gozbu i pozdravi se sa kćerkama i njihovom djecom.

Jakov je u svom odgovoru jasno istaknuo Labanovo sebično i gramzivo postupanje i prozvao ga kao svjedoka vlastite vjernosti i poštenja. “Da sa mnom nije bio Bog moga oca, Bog Abrahamov, Strah Izakov,” rekao je Jakov, “otpravio bi me praznih ruku. Ali je Bog gledao moju nevolju i trud mojih ruku, te je sinoć dosudio.”

194       Laban nije mogao poreći iznesene činjenice pa je prediožio da sklope savez mira. Jakov se složio s prijedlogom te je podignuta gomila kamenja kao znak saveza. Laban je tom stupu dao ime Mispa, “svjedok”, i rekao: “Neka Jahve bude na vidu i tebi i meni kad jedan drugoga ne budemo vidjeli.”

“Potom Laban reče Jakovu: ‘Ovdje je, evo, gomila; ovdje je stup koji sam uspravio između sebe i tebe: ova gomila i ovaj stup neka bude jamac da ja u zloj namjeri neću ići na te iza ove gomile i ovog stupa. Neka Bog Abrahamov i Bog Nahorov budu naši suci!’ Jakov se zakune Bogom – Strahom svog oca Izaka.” Da bi potvrdile savez, obje su strane priredile gozbu. Tu su noć proveli u prijateljskom odnosu, a u svitanje Laban i njegova pratnja su otišli. S ovim rastankom je prestala svaka veza između Abrahamove djece i stanovnika Mezopotamije.

Štampa El. pošta

Search mobile