19 Povratak u Kanaan

Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 34; 35 i 37.

204       Prešavši Jordan “Jakov sretno stigne u grad Šekem, koji se nalazio u zemlji kanaanskoj” (Post 33,18). Tako se ispunila patrijarhova molitva da ga Bog u miru dovede u njegovu zemlju. On je neko vrijeme živio u Šekemskoj dolini. Abraham je upravo ovdje, prije više od stotinu godina, prvi put podigao logor i žrtvenik u obećanoj zemlji. “A komad zemlje na kojoj je postavio svoj šator kupi od sinova Hamora, Šekemova oca, za stotinu kesita. Tu podiže žrtvenik i nazva ga ‘El, Bog Izraelov’.” (1920. redak) Jakov je, kao i Abraham, pored svog šatora podigao žrtvenik Gospodu, pozivajući sve članove svog doma na jutarnje i večernje žrtve. On je ovdje također iskopao izvor na koji je, sedamnaest stoljeća kasnije, došao Jakovljev Sin i Spasitelj, i pored kojeg je odmarajući se od podnevne žege svojim začuđenim slušateljima govorio o “vodi što struji u vječni život” (Iv 4,14).

Boravak Jakova i njegovih sinova kod Šekema završio je nasiljem i prolijevanjem krvi. Jedna je kćer iz njihova doma osramoćena i ožalošćena, dva brata su bila kriva za ubojstvo, a cijeli je grad bio uništen i poklan iz odmazde zbog nezakonitog postupka jednog nepromišljenog mladića. Početak koji je doveo do tako strašnih posljedica bio je djelo jedne od Jakovljevih kćeri koja “izađe da posjeti neke žene onoga kraja”, stupajući tako u vezu s nevjernima. Oni koji traže zadovoljstvo medu onima koji se ne boje Boga stupaju na Sotonino područje i izazivaju njegove kušnje.

205       Svirepa surovost Šimuna i Levija je bila izazvana, ali oni su ipak svojim postupanjem prema Šekemljanima teško zgriješili. Od Jakova su pozorno sakrili svoje namjere, a vijest o njihovoj odmazdi ispunila ga je strahom. Klonuo duhom zbog prijevare i nasilja svojih sinova, samo je rekao: “Uveli ste me u nepriliku omrazivši me stanovnicima zemlje… Ako se ujedine protiv mene i napadnu me, dok nas je ovako malo na broj, istrijebit će me s mojim domom.” Međutim, bol i odvratnost s kojom je on gledao na njihovo krvavo djelo vidi se u riječima što ih je, gotovo pedeset godina kasnije, izgovorio dok je ležao na samrtnoj postelji u Egiptu: “Šimun i Levi braća su prava! Mačevi su im oruđe nasilja. Na njihova vijećanja ja ne silazio, u njihovim zborovima udjela ne imao… Prokleta im srdžba, jer je prežestokal Prokleta im obijest, jer je preokrutna.” (Post 49,5-7)

Jakov je smatrao da postoji razlog za duboku poniznost. Karakteri njegovih sinova su otkrili surovost i prijevarnost. U njegovom je taboru bilo lažnih bogova, i idolopoklonstvo je donekle našlo uporište i u njegovoj kući. Neće li ih Gospod, ako postupi prema njihovim zaslugama, prepustiti odmazdi okolnih naroda?

Dok su Jakova opterećivale nevolje, Gospod mu je naredio da krene južno prema Betelu. Pomisao na ovo mjesto podsjećala je patrijarha ne samo na njegovo viđenje o anđelima i 0 Božjem obećanju milosti već i na zakletvu koju je tamo učinio, da će Gospod biti njegov Bog. Odlučio je da prije polaska na ovo sveto mjesto očisti svoj dom od svake nečistoće idolo-poklonstva. On je stoga izdao zapovijed svima u taboru: “Odbacite tuđe kumire koji se nalaze u vašoj sredini: očistite se i preobucite. Idemo gore u Betel; ondje ću načiniti žrtvenik Bogu, koji me uslišao kad sam bio u nevolji i sa mnom bio na putu kojim sam hodio.”

Jakov je duboko uzbuđen ponovio izvještaj o svom prvom posjetu Betelu, kad je napustio očev šator kao usamljeni lutalica, bježeći da spasi svoj život, i kad mu se Gospod javio u noćnom viđenju. Dok je on razmatrao Božje prekrasno postupanje prema njemu, njegovo se srce smekšalo, a njegovu je djecu ganula Božja sila. On je upotrijebio najdjelotvorniji način kako bi ih pripremio da mu se pridruže u obožavanju Boga kad stignu u Betel.

206         „Oni predaju Jakovu sve tuđe kumire što su ih imali i naušnice što su bile o njihovim ušima, pa ih Jakov zakopa pod hrast kod Šekema.”

Bog je pustio strah na stanovnike zemlje tako da oni nisu pokušali osvetiti pokolj Šekemljana. Putnici su nesmetano došli u Betel. Ovdje se Gospod ponovno javio Jakovu i obnovio s njim obećanje o Savezu. ‘Ondje sagradi žrtvenik i mjesto nazva El Betel, jer mu se ondje Bog objavio…”

U Betelu je Jakov oplakao gubitak Debore, Rebekine doj-kinje, osobe koja je dugo bila poštovani član njegove obitelji, koja je svoju gospodaricu pratila od Mezopotamije do Kanaana. Prisutnost ove stare žene za Jakova je predstavljala dragocjenu vezu s njegovim prijašnjim životom, a posebno s majkom prema kojoj je gajio tako nježnu i duboku ljubav. Debora je pokopana s izrazima velike žalosti, a hrast pod kojim je iskopan grob nazvan je “Tužni hrast”. Ne treba proći nezapaženo ni činjenica da se sjećanje na njen život vjerne službe i oplakivanje ove obiteljske prijateljice smatralo vrijednim zapisivanja u Božju Riječ.

Od Betela je do Hebrona trebalo samo dva dana putovanja, ali ta su dva dana Jakovu donijela veliku bol, jer je umrla Rahela. On je za nju odradio dva puta po sedam godina službe, a njegova ljubav prema njoj sve je ove napore učinila lakim. Kako je to bila duboka i trajna ljubav pokazalo se kasnije na Jakovljevoj samrti, kad je Josip došao posjetiti svog oca, a stari patrijarh osvrćući se na svoj život rekao: “Kad sam se, naime, vraćao iz Padana, na moju žalost, tvoja majka Rahela umrije na putovanju u kanaansku zemlju, tek u maloj udaljenosti od Efrate. Sahranio sam je ondje uz put u Efratu, sadašnji Betlehem.” (Post 48,7) U obiteljskoj povijesti njegovog dugog i teškog života on se prisjetio samo gubitka Rahele.

Rahela je prije svoje smrti rodila drugog sina. Na izdisaju ona ga je nazvala Ben Oni, “jer umiraše Rahela”. Ali njegov otac ga je nazvao Benjamin, “desna ruka” ili “moja snaga”. Rahela je pokopana na mjestu na kojem je umrla, a na njezinu grobu podignut je spomenik da sačuva sjećanje na nju.

Na putu do Efrate još je jedan zločin uprljao Jakovljevu obitelj, koji je spriječio Rubena, sina prvorodenca, da primi prednost i čast prvorodstva.

207       Jakov je napokon završio svoje putovanje i “dođe k svom ocu Izaku u Maniru u Kirjat Arbu, to je Hebron – gdje su boravili Abraham i Izak kao pridošlice”. On je ovdje ostao tijekom posljednjih godina očeva života. Za Izaka, slabog i slijepog, Ijubazna pozornost ovog dugo odsutnog sina bila je utjeha u godinama usamljenosti i žalosti.

Jakov i Ezav su se susreli na samrtnoj postelji svog oca. Stariji brat je nekada gledao na ovaj događaj kao priliku da se osveti, ali otada su se njegovi osjećaji uvelike promijenili. A Jakov, zadovoljan duhovnim blagoslovima prvorodstva, prepustio je starijem bratu očevo bogatstvo – jedino nasljeđe što ga je Ezav tražio i vrednovao. Mržnja i ljubomora ih više nije otuđivala, ali oni su se ipak rastali i Ezav je otišao u Seir. Bog, koji je bogat blagoslovima, dao je Jakovu zemaljska bogatstva, pored višeg dobra što ga je tražio. Imetak se dvojice braće, naime, “jako uveća te nisu mogli ostati zajedno: kraj u kojem su boravili nije ih mogao izdržavati zbog njihova blaga”. Ovo razdvajanje je bilo u skladu s božanskom namjerom za Jakova. Budući da su se braća tako razlikovala u pogledu na svoju vjeru, za njih je bilo bolje da žive odvojeno.

Ezav i Jakov su primili istu spoznaju o Bogu, obojica su imala slobodu da slijede njegove zapovijedi i prime njegovu milost, ali nisu obojica odlučila to učiniti. Dva brata su hodila različitim putovima koji su se nastavili sve više i više razilaziti.

Bog nije donio proizvoljnu odluku kojom je Ezav bio lišen blagoslova spasenja. Dar njegove milosti u Kristu je besplatan za sve. Nema predestinacije, osim osobne odluke zbog koje svatko može propasti. Bog je u svojoj Riječi iznio uvjete na temelju kojih će svaka duša biti određena na vječni život – poslušnošću njegovim zapovijedima, vjerom u Krista. Bog je izgradio karakter u skladu sa svojim Zakonom i svi koji dosegnu ovo mjerilo ući će u nebesko kraljevstvo slave. Sam je Krist rekao: “Tko vjeruje u Sina, imat će život vječni; a tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti života.” (Iv 3,36) ‘Neće svaki koji mi govori: Gospodine, Gospdine! ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskoga Oca.” (Mt 7,21)

208       A u Otkrivenju On kaže: “Blago onima koji peru svoje haljine tako da dobiju pravo na stablo života i da mognu ući u grad na vrata!” (Otk 22,14 ) Ovo je jedina odluka iznesena u Božjoj Riječi u vezi s konačnim spasenjem čovjeka.

Izabrana je svaka duša koja gradi svoje spasenje sa strahom i drhtanjem. Izabran je onaj koji će obući oklop i boriti se u dobroj borbi vjere. Izabran je onaj koji straži s molitvom, koji proučava Sveto pismo i bježi od kušnji. Izabran je onaj koji ima ustrajnu vjeru, i koji je poslušan svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta. Plan otkupljenja je besplatan za sve, a u plodovima otkupljenja uživat će oni koji su se pokorili ovim uvjetima.

Ezav je prezreo blagoslove Saveza. On je više vrednovao prolazno od duhovnog, i primio ono za čim je težio. On se odvojio od Božjeg naroda svojom vlastitom odlukom. Jakov je izabrao nasljeđe vjere. On ga je pokušao dobiti lukavstvom, prijevarom i lažima, ali Bog je dopustio da ga njegov grijeh potakne na promjenu. Ipak, tijekom svih gorkih iskustava u kasnijim godinama njegova života Jakov nikada nije odstupio od svoje namjere ili porekao svoj izbor. Naučio je da se pribjegavanjem ljudskoj vještini i lukavstvu da dobije blagoslov on borio protiv Boga. Nakon noći borbe na potoku Jaboku Jakov je postao drugi čovjek. Iskorijenjena je samouvjerenost. Njegovo se lukavstvo otada više nije vidjelo. Umjesto lukavstva i prijevare njegov je život bio obilježen jednostavnošću i istinom. On je naučio pouku o jednostavnom oslanjanju na Svemoćnu ruku, u kušnjama i teškoćama on se ponizno pokoravao Božjoj volji. Niske osobine njegova karaktera izgorjele su u ognjenoj peći, istinsko je zlato prečišćeno dok se u Jakovu nije pojavila nepomućena vjera Abrahama i Izaka.

Jakovljev grijeh, i niz događaja koji su ga prouzročili, izvršili su svoj utjecaj na zlo, utjecaj koji je svoje gorke plodove pokazao u karakterima i životu njegovih sinova. Kad su sinovi odrasli, oni su pokazali ozbiljne nedostatke. U njihovim su domovima bile očite posljedice mnogoženstva. Ovo strašno zlo isušuje same izvore ljubavi, a njen utjecaj slabi i najsvetije odnose. Ljubomora nekoliko majki zagorčala je obiteljske odnose, i kad su odrasla, djeca su bila svadljiva i nepodložna kontroli, a očev je život bio pomračen brigom i jadom.

209       Međutim, karakter Rahelinog sina Josipa, čija je rijetka osobna ljepota odražavala nutarnju ljepotu uma i srca, bio je sasvim različit. Čist, vrijedan i radostan, ovaj je mladić pružao dokaze o moralnoj čvrstoći i ozbiljnosti. On je slušao očeve pouke, a volio je slušati Boga. Osobine kojima se kasnije isticao u Egiptu – blagost, vjernost i istinitost – pokazale su se već u svakodnevnom životu. Budući da je njegova majka umrla, njegovi osjećaji su bili vezani za njegovog oca, a Jakovljevo je srce u starosti bilo privrženo ovom djetetu. On je “volio Josipa više nego ijednog svog sina”.

Međutim, ovi su osjećaji kasnije postali uzrok problema i žalosti. Jakov nije bio mudar kad je pokazao naklonost prema Josipu, i time izazvao ljubomoru ostalih sinova. Promatrajući zlo ponašanje svoje braće Josip je bio vrlo uznemiren te ih se usudio blago ukoriti, ali time je samo potaknuo osjećaj mržnje i zlovolje. On nije mogao izdržati gledajući kako griješe protiv Boga, te je ovu stvar iznio pred svog oca, nadajući se da će ih njegov autoritet navesti na promjenu.

Jakov je pozorno izbjegavao svojom oštrinom i strogošću izazvati njihov gnjev. Duboko uzbuđen on je izrazio zabrinutost za svoju djecu i molio ih da poštuju njegove sijede kose i ne donose sramotu njegovom imenu, a nadasve da ne obeščaš-ćuju Boga zanemarujući njegove uredbe. Osramoćeni otkrivanjem njihove bezbožnosti mladići su se naoko pokajali, ali oni su samo prikrili svoje stvarne osjećaje koji su, nakon razotkrivanja, postali još gori.

Njima se očev nepromišljeni dar Josipu, skupa haljina, kakvu su obično nosile samo ugledne osobe, činio kao dokaz njegove pristranosti te je izazvao sumnju da on namjerava zaobići stariju djecu i prenijeti pravo prvorodstva na Rahelinog sina. Njihova se zloba dodatno povećala kad im je jednog dana mladić ispričao san koji je usnio. “Pomislite,” rekao je on, “vezali smo nasred polja snopove, kadli se najednom moj snop uspravi i stade uzgor. Uto se vaši snopovi okupe okolo i duboko se poklone mome snopu.”

210          “Kaniš li nad nama zakraljevati? Hoćeš li nam biti gospodar?” uzviknula su njegova braća, ljuta i zavidna.

On je uskoro usnio još jedan san, slična sadržaja, koji im je također ispričao: “Pazite! Sunce, mjesec i jedanaest zvijezda duboko mi se klanjahu!’ Kad je to ispričao svom’ocu, ukori ga otac i reče mu: ‘Što znači taj san što si ga usnio? Zar ćemo doći ja, tvoja majka i tvoja braća pa ti se do zemlje klanjati?” Jakov je unatoč oštrini svojih riječi vjerovao da je Gospod Josipu otkrio budućnost.

Dok je mladić stajao pred svojom braćom lica ozarenog Duhom Nadahnuća, oni nisu mogli zadržati svoje dviljenje, ali se nisu odlučili odreći svojih zlih putova te su mrzili čistoću koja je ukoravala njihove grijehe. Isti duh koji je poticao Kajina gorio je i u njihovim srcima.

Braća su se morala kretati od mjesta do mjesta da bi osigurala pašnjake za svoja stada te su često mjesecima bila odsutna od kuće. Nakon upravo opisanih događaja ona su otišla do mjesta što ga je njihov otac kupio kod Šekema. Prošlo je neko vrijeme, a vijesti o njima nisu pristizale, i otac se počeo bojati za njihovu sigurnost zbog njihove surovosti prema Šekemljanima. On je stoga poslao Josipa da ih nade i donese mu vijest o njima. Da je Jakov znao stvarne osjećaje svojih sinova prema Josipu, on im ga ne bi povjerio, ali oni su ih brižno prikrili.

Josip je pošao radosna srca, ni starac ni mladić nisu sanjali što će se dogoditi prije no što se ponovno susretnu. Kad je nakon dugog i samačkog putovanja stigao u Šekem, Josip nije mogao naći svoju braću i njihova stada. Nakon što se raspitao za njih pošao je u Dotan. Već je putovao više od pedeset milja, a sada je pred njim bilo još petnaest, no on je ipak požurio, zaboravljajući na svoju iscrpljenost pri pomisli da će olakšati brigu svom ocu i susresti braću, koju je unatoč njihovoj neljubaznosti još uvijek volio.

Braća su ga vidjela kako prilazi, ali pomisao na njegovo dugo putovanje da bi ih našao, pomisao na iscrpljenost i glad, njegovo pravo na njihovo gostoprimstvo i bratsku ljubav, nije omekšalo gorčinu njihove mržnje.

211       Pogled na haljinu, znak očeve ljubavi, ispunio ih je bezumljem. “Eno stiže onaj sanjar!” uzvikivali su uvredljivo. Njih je kontrolirala zavist i osveta koju su dugo potajno gajili. “Hajde da ga sad ubijemo i bacimo u kakvu čatrnju!” rekli su. “Možemo kazati da ga je proždrla divlja zvijer. Vidjet ćemo što će biti od njegovih snova!”

Da nije bilo Rubena, oni bi izvršili svoj naum. On se zgrozio pri pomisli na ubojstvo svog brata i predložio da Josipa živog bace u jamu i ostave ga da umre, namjeravajući ga potajno spasiti i vratiti njegovom ocu. Kad je sve nagovorio da se slože s njegovim planom, Ruben ih je ostavio strahujući da neće uspjeti kontrolirati svoje osjećaje te da će oni otkriti njegove stvarne osjećaje.

Josip je došao, ne sluteći opasnost, razdragan što je ostvario cilj svoje duge potrage, ali umjesto očekivanih pozdrava, prestrašili su ga gnjevni i osvetnički pogledi na koje je naišao. Uhvatili su ga i svukli mu haljinu. Ismijavanja i prijetnje otkrili su njihove stvarne namjere. Oglušili su se na njegova preklinjanja. On je u potpunosti bio u vlasti tih izbezumljenih ljudi. Grubo su ga vukli prema dubokoj jami, bacili ga u nju, a onda ga ostavili da umre od gladi, dok su oni “sjeli da ručaju”.

Međutim, neki medu njima nisu bili mirni, jer nisu osjećali zadovoljstvo koje su očekivali od osvete. Uskoro su ugledali karavanu koja dolazi. Bila je to karavana Jišmaelaca iza Jordana, na putu u Egipat s mirodijama i drugim trgovačkim proizvodima. Juda je predložio da prodaju svog brata tim poganim trgovcima umjesto da ga ostave da umre. Tako će ga se osloboditi, a svoje ruke neće uprljati njegovom krvlju, dodao je on, jer “on je naš brat, naše meso”. Svi su se složili s ovim prijedlogom i Josipa su ubrzo izvukli iz jame.

Kad je ugledao trgovce, Josip je shvatio strašnu istinu. Ropstvo je bilo sudbina koje se trebalo bojati više od smrti. U agoniji straha on je upućivao molbe svakom svom bratu, ali uzalud. Neki su se sažalili, ali bojeći se ismijavanja, oni su prešutjeli; svi su smatrali da su otišli predaleko da bi se povukli. 212           Ako poštede Josipa, on će nedvojbeno izvijestiti oca, koji neće previdjeti njihovu surovost prema njegovom omiljenom sinu. Zatvarajući svoja srca na njegova preklinjanja, oni su ga predali u ruke poganskih trgovaca. Karavana je pošla i uskoro nestala iz vida.

Ruben se vratio do jame, ali Josipa tamo nije bilo. Užasnut, ukoravajući samog sebe, on je razderao svoje haljine, našao svoju braću i povikao: “Dječaka nema! Kamo ću ja sad?” Kad je saznao Josipovu sudbinu, i da ga je sada nemoguće povratiti, Ruben se sada pridružio ostalima u pokušaju da prikriju svoju krivicu. Zaklali su jare, umočili Josipovu haljinu u krv i odnijeli je ocu, rekavši mu da su je našli u polju, te da se boje da pripada njihovom bratu. “Gledaj,” kazali su, “je li ovo haljina tvoga sina ili nije.” Oni su sa strahom iščekivali ovaj prizor, ali nisu očekivali bol koja razdire srce, potpuno odavanje tuzi koje su bili prisiljeni gledati. “Haljina je moga sina!” rekao je Jakov, “Divlja ga je zvijer rastrgla!” Njegovi su ga sinovi i kćeri uzalud pokušavali utješiti. On “razdere svoje haljine, stavi pokorničku kostrijet oko bokova, i dugo vremena oplakivaše svoga sina”. Činilo se da vrijeme ne može olakšati njegovu bol. “Ne, sići ću svome sinu u Šeol tugujući!” bio je njegov očajnički uzvik. Mladići, užasnuti onim što su učinili, ali bojeći se i očevih ukora, u svojim su srcima skrivali znanje o svojoj krivnji, koja se čak i njima činila velikom.

Štampa El. pošta

Search mobile