21 Josip i njegova Braća

Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 41,54-56 te 42 do 50.

224       S početkom rodnih godina počele su i pripreme za dolazak gladi. Pod Josipovim su zapovjedništvom sagrađena golema skladišta u svim važnijim mjestima u Egiptu, a donesene su i opsežne mjere za čuvanje viškova očekivane žetve. Isti se postupak nastavio primjenjivati tijekom sedam plodnih godina, sve dok se količine žitarica više nisu mogle izmjeriti.

A onda je došlo sedam gladnih godina, u skladu s Josipovim proročanstvom. “U svim zemljama bijaše glad, a u svoj zemlji egipatskoj bijaše kruha. A kad je i sva zemlja egipatska osjetila glad, puk zavapi faraonu za kruh; a faraon reče Egipćanima: ‘Idite k Josipu, i što god vam rekne, činite!’ Kad se glad proširi po svoj zemlji, Josip rastvori skladišta, te je Egipćane opskrbljivao žitom, jer je glad postala žestoka i u zemlji egipatskoj.”

Glad se proširila i na Kanaan, a osjetila se i u onom dijelu zemlje u kojem je prebivao Jakov. Kad su čuli o bogatim zalihama hrane što ih je osigurao egipatski kralj, deset Jakovljevih sinova je pošlo na put da tamo kupe žita. Po dolasku poslani su kod kraljeva predstavnika te su i oni s ostalim kupcima izašli pred vladara zemlje. “… i poklone mu se licem do zemlje.” “Iako je Josip prepoznao svoju braću, oni njega nisu prepoznali.” Njegovo hebrejsko ime bilo je zamijenjeno imenom koje mu je dao kralj, a između upravitelja Egipta i mladića kojeg su prodali Jišmaelcima bilo je male sličnosti. Kad je Josip ugledao svoju braću kako se klanjaju i iskazuju poštovanje, sjetio se svog sna, a prizori iz prošlosti oživjeli su pred njegovim očima. Promatrajući skupinu njegovo je oštro oko primijetilo da Benjamin nije s njima.

225       Je li i on postao žrtva podmukle surovosti ovih neukrotivih ljudi? Odlučio je saznati istinu. “Vi ste uhode!” oštro im se obratio. ”Došli ste da vidite slaba mjesta ove zemlje.”

“Oni mu odgovore: ‘Ne, gospodaru! Tvoje su sluge došle da nabave hrane. Svi smo sinovi jednog oca; pošteni smo ljudi; sluge tvoje nikad nisu bile uhode.'” Želio je saznati imaju li još uvijek isti ponositi duh kao kad je on bio s njima i doznati neke pojedinosti o njihovom domu, premda je dobro znao kako njihove izjave mogu biti varljive. Ponovio je optužbu, a oni su odgovorili: “Nas, tvojih slugu, bijaše dvanaestero braće – sinovi jednog oca, u zemlji kanaanskoj; najmlađi je sad s ocem, a jednoga više nema.”

Izražavajući sumnju u istinitost njihove priče i dalje ih smatrajući uhodama, upravitelj je obznanio da će ih iskušati zahtjevom da ostanu u Egiptu dok jedan od njih ne pode i dovede najmlađeg brata. Ako ne pristanu na to, prema njima će se postupati kao prema uhodama. Međutim, Jakovljevi sinovi se nisu mogli složiti s ovakvim prijedlogom, budući da bi zbog vremena potrebnog za njegovo izvršenje njihova obitelj gladovala, a tko bi od njih pošao sam na put ostavljajući braću u zatvoru? Kako bi se netko mogao pojaviti pred ocem u takvim okolnostima? Činilo se izvjesnim da će biti pogubljeni ili će postati robovi, a ako dovedu Benjamina možda će i on dijeliti njihovu sudbinu. Odlučili su ostati i zajedno trpjeti radije nego da gubitak njegovog jedinog sina ocu nanese bol. Oni su stoga bačeni u zatvor gdje su ostali tri dana.

U godinama nakon što je Josip bio odvojen od svoje braće karakter Jakovljevih sinova se promijenio. Oni su bili zavidni. nemirni, varljivi, surovi i osvetljivi, ali sada iskušani nesrećom oni su se pokazali nesebični, odani jedni drugima, odani svom ocu, podložni njegovu autoriteti, premda su i sami bili sredovječni ljudi.

Tri su dana u egipatskom zatvoru za braću bili dani gorke žalosti dok su razmišljali o prošlim grijesima. Ako ne dovedu Benjamina, sigurno će ih proglasiti uhodama, a imali su malo nade da će pridobiti oca da pristane na Benjaminovu odsutnost. Josip je trećeg dana zapovjedio da braću izvedu pred njega.

226       Nije se usudio da ih duže zadržava. Možda njegov otac i obitelji već pate zbog nedostatka hrane. “Izvršite to, i ostat ćete

na životu, jer sam ja čovjek bogobojazan. Ako ste pošteni, neka jedan od vas ostane u zatvoru, a vi ostali idite i nosite žito svojim izgladnjelim domovima. Poslije toga dovedite mi svog najmlađeg brata, tako da se obistine vaše riječi te da ne izginete.” Oni su prihvatili ovaj prijedlog, premda su imali malo nade da će njihov otac dopustiti da se Benjamin vrati s njima. Josip je razgovarao s njima uz pomoć prevoditelja, i ne pomišljajući da ih upravitelj razumije, oni su slobodno razgovarali u njegovoj prisutnosti. Oni su se međusobno optuživali zbog postupanja prema Josipu: “Jao nama! Stiže nas kazna zbog našeg brata; gledali smo njegovu muku dok nas je molio za milost, ali ga nismo uslišali.” Ruben, koji je načinio plan za njegovo izbavljenje, dodao je: “Zar vam nisam govorio: ‘Ne ogrešujte se o mladića! Ali vi niste slušali. Sad se traži račun za njegovu krv.'” Josip, slušajući ih, nije mogao suzdržati svoje osjećaje, te je izašao i plakao. Nakon što se vratio zapovjedio je da pred njima svezu Šimuna i ponovno ga odvedu u zatvor. Šimun je bio glavni zagovornik i izvršitelj surovog postupanja prema njihovom bratu i zbog toga je on izabran.

Prije no što je pustio da braća podu Josip je dao upute da im se da žito, a novac svakog čovjeka potajno vrati u njegovu vreću. Primili su i popudbinu za svoje životinje za putovanje kući. Putem se jedan iz skupine, otvorivši svoju vreću, iznenadio kad je opazio srebro u svojoj vreći. Kad je to priopćio drugima, oni su se uznemirili i zabrinuli te rekoše jedan drugome: “Što nam ovo Bog uradi!” Da li da to smatraju dobrim znakom od Gospoda ili je On to dopustio da ih kazni za njihove grijehe i izloži ih još većim patnjama? Oni su priznali da je Bog vidio njihove grijehe i da ih je sada kažnjavao.

Jakov je zabrinuto očekivao povratak svojih sinova, a kad su stigli, cijeli se tabor okupio oko njih dok su ocu pričali sve što se dogodilo. Nemir i strepnja ispunili su svako srce. Činilo se da ponašanje egipatskog upravitelja nagovješćuje zle namjere, a njihov je strah potvrđen kad su otvorivši svoje vreće našli novac koji je pripadao svakom vlasniku.

227       Ostarjeli otac je u boli uzviknuo: “Mene vi ostavljate bez djece!… Josipa je nestalo, Šimuna nema, a sad biste odveli i Benjamina. Sve se to na me svaljuje!” Ruben je odgovorio: “Ubij moja dva sina ako ti ga natrag ne dovedem! Predaj ga u moje ruke, i ja ću ti ga vratiti.” Ove nepromišljene riječi nisu Jakovu donijele mir. Njegov je odgovor bio: “Moj sin neće s vama! – uzvrati on. – Njegov je pravi brat već mrtav, i on je ostao sam. Ako bi ga na putu na koji ćete poći snašla nesreća, u tuzi biste otpravili moju sijedu glavu dolje u Šeol.”

Međutim, suša se nastavila, a zalihe žita koje su donijeli iz Egipta vremenom su se gotovo iscrpile. Jakovljevi su sinovi dobro znali da bi bilo uzalud vraćati se u Egipat bez Benjamina. Nade da će promijeniti očevu odluku bile su male te su šutke očekivali što će se dogoditi. Sjena gladi je postajala sve veća, a stari je čovjek na zabrinutim licima sviju u taboru čitao njihovu potrebu te je naposljetku rekao: “Idite opet i nabavite nam malo hrane.”

Juda je uzvratio: “Onaj nam je čovjek jasno rekao: ‘Ne smijete preda me ako vaš brat ne bude s vama.'” “Ako si dakle voljan s nama poslati našeg brata, mi ćemo otići dolje i kupit ćemo ti žita. Ali ako njega ne pustiš s nama, onda mi tamo i ne idemo, jer nam je onaj zaprijetio: ‘Ne smijete preda me ako vaš brat ne bude s vama.'” Videći da se njegov otac počeo kolebati, on je dodao: “Pusti dječaka sa mnom pa da se dignemo i krenemo; tako ćemo preživjeti, a ne pomrijeti, i mi, i ti, i naša djeca,” i on je ponudio da će jamčiti za svog brata i cijelog vijeka nositi krivicu ako Benjamina ne vrati njegovu ocu.

Jakov više nije mogao uskratiti svoj pristanak te je zapovjedio sinovima da se pripreme za putovanje. On im je također zapovjedio da vladaru ponesu dar od stvari koji je mogla priuštiti zemlja pogođena glađu, “nešto balzama, nešto meda i mirodija, mirisne smole, pa lješnjaka i badema”, i dvostruki iznos novca. “Uzmite svoga brata”, dodao je on, “pa se opet zaputite onom čovjeku.” Dok su se njegovi sinovi pripremali da podu na putovanje, ostarjeli je otac ustao, podigao desnu ruku prema nebu i pomolio se: “Neka Bog Svemogući, El Šadaj, potakne onog čovjeka na milosrđe prema nama te vam pusti i drugog brata i Benjamina. A ja, moram li bez djece ostati, neka ostanem.”

228          Oni su ponovno otputovali u Egipat i izašli pred Josipa. Kad je ugledao Benjamina, sina vlastite majke, on je bio duboko ganut. Prikrio je svoje osjećaje i naredio da ih se odvede u njegovu kuću i da se obave pripreme za zajednički ručak. Kad su odvedeni u upraviteljevu palaču, braća su se uvelike uznemirila, strahujući da će ih pozvati na odgovornost zbog novca

koji su našli u svojim vrećama. Smatrali su da je novac tamo namjerno stavljen da bi se stvorile okolnosti koje će od njih učiniti robove. Zabrinuti, oni su razgovarali s upraviteljem kuće objašnjavajući mu okolnosti svog posjeta Egiptu, a kao dokaz svoje nevinosti oni su donijeli novac koji su našli u svojim vrećama kao i novac za kupovinu hrane, a zatim su dodali: “Mi ne znamo tko nam je stavio novac u naše vreće.” Upravitelj je odgovorio: “Ne bojte se! Bog vaš i Bog vašeg oca stavio je blago u vaše vreće. Vaš je novac k meni stigao.” To je ublažilo njihovu zabrinutost, a kad im se pridružio Šimun koji je bio pušten iz zatvora, oni su smatrali da je Bog doista milostiv prema njima.

Kad ih je upravitelj ponovno susreo, oni su mu dali svoje darove i ponizno “do zemlje mu se poklone”. On se ponovno sjetio svojih snova, a kad je pozdravio svoje goste, on se požurio da ih upita: “A je li dobro vaš stari otac o kome ste mi govorili? Je li još dobra zadravlja?” “Sluga tvoj, otac naš, dobro je i još je dobra zdravlja”, glasio je odgovor dok su se ponovno duboko naklonili. Onda se njegov pogled zaustavio na Benjami-nu i on je upitao: “Je li ovo vaš najmlađi brat o kome ste mi govorili?” “Bog ti je bio milostiv, sine moj!” ali svladan osjećajem nježnosti, on nije više ništa mogao reći. “Ude u jednu sobu i tu se isplaka.”

Nakon što je došao k sebi, on se vratio i ručak je počeo. Prema klasnim zakonima, Egipćanima je bilo zabranjeno jesti s pripadnicima neke druge narodnosti. Jakovljevi sinovi su stoga imali zaseban stol, dok je upravitelj, zbog svog visokog položaja, jeo sam, a Egipćani za odvojenim stolovima. Kad su svi sjeli, braća su bila iznenađena što su bili poredani točno prema starosti. Josip je naredio da “jela ispred njega nose njima”, ali Benjaminov obrok je bio pet puta veći od ostalih. On se nadao da će ovim znakom milosti prema Benjaminu vidjeti postupaju li oni i prema mlađem bratu sa zavišću i mržnjom koju su pokazali prema njemu.

229       Braća su i dalje pretpostavljajući da Josip ne razumije jezik slobodno razgovarala i njemu se pružila dobra prilika da sazna njihove stvarne misli. Ipak, želio ih je još provjeriti, te je prije njihova odlaska naredio da se njegov vlastiti srebrni pehar sakrije u vreći najmlađeg brata.

Oni su radosno pošli na put. Šimun i Benjamin su bili s njima, njihove životinje natovarene žitom i svi su smatrali da su izbjegli opasnosti koje su ih naoko okruživale. Ali tek su stigli do predgrađa grada, kad ih je sustigao upraviteljev sluga koji je izrekao optužbu: ‘Zašto uzvraćate zlo za dobro? Zar iz onog pehara ne pije moj gospodar i ne čita iz njega proricanje? Zlo ste učinili.” Smatralo se da pehar ima neku naročitu osobinu otkrivanja otrova koji se u njega stavljaju. U to vrijeme takvi su pehari bili vrlo cijenjeni kao zaštita protiv ubojstva trovanjem.

Putnici su na slugine optužbe odgovorili: “Zašto nam gospodar govori tako? Daleko bilo od slugu tvojih da učine takvo što! Čak i novac koji smo našli u svojim vrećama donijeli smo ti natrag iz zemlje kanaanske. Kako bismo onda mogli ukrasti srebra ili zlata iz kuće tvoga gospodara! Onaj u koga se od tvojih slugu nade, neka se usmrti, a mi drugi postat ćemo robovi tvome gospodaru.”

‘Premda je ono što predlažeš pravo – preuzme on – ipak će samo onaj u koga se ukradeno pronađe biti moj rob, a ostali bit ćete slobodni.”

Odmah je počela pretraga. “Brže spustiše vreće na zemlju i svaki svoju otvori”, a sluga je svaku pregledao, počevši od Rubenove pa redom sve do najmlađega. Pehar je nađen u Be-njaminovoj vreći.

Braća su razderala svoje haljine kao znak najveće žalosti i polako se vratila u grad. Prema njihovom vlastitom obećanju, Benjamin je bio osuđen na život roba. Slijedili su slugu do palače, a kad su tamo našli upravitelja, oni se bace pred njega. “Kakvo je to djelo što ste ga učinili?” upitao ih je. Josip ih je nastojao navesti na priznanje njihova grijeha. On nikada nije prisvajao sposobnost proricanja, ali je htio da povjeruju kako on može čitati tajne njihovih srca.

230       Juda je odgovorio: “Što bismo mogli reći svome gospodaru? Što možemo kazati, čime li se opravdati? Bog je otkrio zlodjelo tvojih slugu. Evo nas za robove svome gospodaru – jednako nas kao i onog u koga se našao pehar.”

“Daleko od mene da učinim tako!” glasio je odgovor. “Nego, onaj u koga se našao pehar bit će moj rob, a vi drugi pođite mirno k svome ocu.”

Juda se s dubokom boli primakao i uzviknuo: “Gospodaru moj, molim te, dopusti sluzi svojem da rekne riječ ušima gospodara svojega, i neka se tvoja srdžba ne razlijeva na tvog slugu. Ta ti si ravan faraonu.” On je dirljivim riječima opisao očevu žalost zbog gubitka Josipa i njegovo oklijevanje da pusti Benjamina s njima u Egipat, jer je on bio jedini sin svoje majke Rahele koju je Jakov toliko volio. “Ako sad dođem,” rekao je on, “k tvome sluzi, ocu svome, a mladić – čiji je život tako povezan s njegovim – ne bude s nama, on će svisnuti kad vidi da dječaka nema s nama; tako će tvoje sluge strovaliti u tuzi sijedu glavu tvoga sluge, oca našega, u Šeol. Jer tvoj je sluga zajamčio ocu svome za dječaka, rekavši: ‘Ako ti ga ne vratim, bit ću kriv svome ocu svega vijeka.’ Zato, molim te, neka tvoj sluga ostane kao rob mome gospodaru, a dječak neka ide natrag s braćom. Jer, kako mogu k svome ocu ako dječaka nema sa mnom! Ne bih mogao gledati u jad što bi snašao moga oca.” Josip je bio zadovoljan. U svojoj je braći vidio plodove istinskog pokajanja. Nakon što je čuo Judinu plemenitu ponudu naredio je da svi ljudi izađu, a onda je plačući glasno rekao: “Ja sam Josip… Otac mi je dakle još na životu!”

Njegova braća su ostala nepomična, zapanjena i nijema od straha. Josip, njihov brat, vladar je Egipta kome su zavidjeli i koga bi ubili, ali su ga naposljetku prodali kao roba. Sjetili su se svih prošlih zlostavljanja. Sjećali su se kako su prezirali njegove snove i radili na sprječavanju njihovih ispunjenja. Ipak, oni su igrali ulogu u ostvarivanju njegovih snova, a sada su u cijelosti bili u njegovim rukama, a on će se, nema sumnje, osvetiti za nepravdu koju je pretrpio.

Videći njihovu zbunjenost, on je ljubazno rekao: “Primaknite se k meni!” A kad su se primakli, on je nastavio: “Ja sam Josip, vaš brat; onaj koga ste prodali u Egipat.

231       Ali se nemojte uznemiravati i prekoravati što ste me ovamo prodali; jer Bog je onaj koji me pred vama poslao da vas održi u životu.” Smatrajući da su već dosta patili zbog svoje surovosti prema njemu, on je plemenito pokušao ukloniti njihov strah i ublažiti gorčinu njihovih samoprijekora.

“Dvije su već godine”, nastavio je on, “što je glad došla na zemlju, a još pet godina neće biti ni oranja ni žetve u zemlji. Zato me Bog poslao pred vama da vam se sačuva ostatak na zemlji te da vam život spasi velikim izbavljenjem. Tako niste vi mene poslali ovamo, nego Bog; on me postavio faraonu za oca, gospodara nad svim njegovim domom i vladaocem nad svom zemljom egipatskom. Žurite se k mome ocu te mu recite: ‘Ovo ti poručuje tvoj sin Josip: Bog me postavio gospoda rem nad svim Egiptom; sidi k meni bez oklijevanja. Nastanit ćeš se u kraju Gošenu. Tako ćeš biti blizu mene: ti, tvoja djeca, tvoja unučad, tvoje ovce i goveda i sve što je tvoje. Ondje ću se za te brinuti, jer će glad potrajati još pet godina. Tako nećeš oskudijevati ni ti, ni tvoja obitelj, niti itko tvoj.’ Ta svojim očima možete vidjeti, kao što vidi i moj brat Benjamin, da vam to moja usta govore.” “Potom zagrli brata Benjamina te zaplaka; a plakao je i Benjamin obisnuvši mu se oko vrata. Izljubi zatim svu svoju braću, u naručju im se rasplaka.” Oni su ponizno priznali svoj grijeh i preklinjali ga za oprost. Njih je dugo mučila briga i grižnja savjesti, a sada su se radovali što je još uvijek bio živ.

Vijesti o onome što se dogodilo brzo su stigle do kralja koji je, željan da pokaže svoju zahvalnost prema Josipu, potvrdio upraviteljev poziv njegovoj obitelji riječima: “Ja ću vam dati najbolju zemlju u Egiptu.” Braća su otišla bogato natovarena zalihama, kolima i svime potrebnim za selidbu njihovih obitelji i slugu u Egipat. Josip je Benjaminu darovao vrednije darove nego drugima. Onda, bojeći se svađa na putu do kuće, on im je prije samog polaska rekao:  ‘Nemojte se putem svađati.”

Jakovljevi sinovi su se vratili svom ocu s radosnim vijestima: “Josip je živ i čak vlada nad svom zemljom egipatskom.”

232       Starca su prvo svladali osjećaji, nije mogao vjerovati ono što je čuo, ali kad je vidio dugu kolonu kola i natovarenih životinja, a Benjamin je ponovno bio s njim, on se uvjerio i uzviknuo prepun radosti: “Doista… Sin moj Josip još je živ! Moram poći i vidjeti ga prije nego umrem.”

Pred braćom je bio još jedan čin poniznosti. Oni su tada priznali ocu prijevaru i surovost koja je tako dugo godina zagorčavala njegov i njihov život. Jakov nije posumnjao da su oni učinili tako gnusan grijeh, ali je uvidio da je sve izašlo na dobro, te je oprostio i blagoslovio svoju grješnu djecu.

Otac i njegovi sinovi, sa svojim obiteljima, stadima, brojnim slugama uskoro su bili na putu za Egipat. Oni su putovali s radošću u srcu, a kad su došli do Beer Sebe, patrijarh je prinio žrtvu zahvalnosti i preklinjao Boga da mu kaže kako će biti s njima: “Ne boj se sići u Egipat, jer ću ondje od tebe proizvesti velik narod.” “Ja ću sići u Egipat s tobom i sam ću te vratiti ovamo; a Josip će ti svojom rukom oči sklopiti.”

Obećanje “Ne boj se sići u Egipat, jer ću ondje od tebe proizvesti velik narod” bilo je značajno. Abraham je dobio obećanje o potomstvu nebrojenom poput zvijezda, ali zasad se izabrani narod polako umnožavao. Kanaanska zemlja sada nije nudila prostora za razvitak naroda kakav je bio prorečen. Kanaanom su vladala moćna poganska plemena, ali oni nisu trebali biti lišeni svog posjeda do “četvrtog naraštaja”. Da su Izraelovi potomci trebali ovdje postati velik narod, oni bi morali ili istjerati stanovnike zemlje ili se naseliti medu njima. Prvo, prema božanskoj uredbi, nisu mogli učiniti, a da su se pomiješali s Kanaancima, došli bi u opasnost da ih oni navedu na idolopoklonstvo. Međutim, Egipat je nudio potrebne uvjete za ispunjenje božanskog cilja. Dio zemlje, dobro navodnjen i plodan, bio im je na raspolaganju, pružajući sve prednosti za njihov brz rast. A gađenje s kojim su se trebali suočiti u Egiptu, jer je svaki pastir “odvratan Egipćanima”, trebalo im je pomoći da ostanu zaseban i odvojeni narod i spriječiti ih da sudjeluju u egipatskom idolopoklonstvu.

233       Kad je stigla u Egipat, skupina se odmah uputila u Gošen. Tamo je došao i Josip u svojoj državničkoj kočiji i s prinčevskom pratnjom. Zaboravio je dostojanstvo svog položaja i bogatstvo koje ga je okruživalo, a samo je jedna misao ispunjavala njegov um, samo jedna čežnja je dirala njegovo srce. Kad je ugledao putnike kako dolaze, ljubav koja je tijekom mnogo godina bila potiskivana više se nije mogla zaustaviti. On je skočio sa svoje kočije i požurio naprijed da pozdravi svog oca. “Stupivši preda nj, pade mu oko vrata, i dugo je tako plakao. Onda Izrael reče Josipu: ‘Sada, pošto sam rođenim očima vidio da si još živ, mogu umrijeti.'”

Josip je uzeo petoricu svoje braće da ih izvede pred faraona i od njega prime zemlju za njihov budući dom. Zahvalnost prema svom upravitelju navela bi monarha da ih imenuje na državne dužnosti, ali Josip, vjeran obožavanju Jahve, nastojao je spasiti svoju braću od kušnji kojima bi bili izloženi na poganskom dvoru, te ih je stoga savjetovao, kad ih kralj zapita, da iskreno kažu čime se bave. Jakovljevi sinovi poslušali su njegov savjet, i spomenuli da su u ovu zemlju došli kao putnici, a ne da bi postali stalni stanovnici, te su tako zadržali pravo da odu ako to žele. Kralj im je dodijelio dom, kao što je i ponudio, “najbolju zemlju u Egiptu”, gošensku zemlju.

Nedugo nakon dolaska Josip je i svog oca izveo pred faraona. Patrijarh je u kraljevskoj palači bio stranac, ali usred mirnih prizora prirode on je razgovarao s moćnijim Kraljem, i sada svjestan svoje nadmoći, on je podigao svoju ruku i blagoslovio faraona.

Jakov je u svom prvom pozdravu Josipu govorio kao da je s ovim radosnim svršetkom njegovog dugog razdoblja brige i žalosti bio spreman umrijeti. Međutim, u mirnom zaklonu Gošena njemu je darovano još sedamnaest godina. Za razliku od prethodnih, ovo su bile sretne godine. U svojim je sinovima vidio dokaz istinskog pokajanja, gledao je svoju obitelj okruženu svim uvjetima nužnim za razvitak velikog naroda, i on se vjerom držao obećanja o njihovom budućem naseljavanju Kanaana. On sam je bio okružen ljubavlju i milošću što ih je samo upravitelj cijelog Egipta mogao dati, i sretan u društvu svog dugo izgubljenog sina on je u miru sišao u grob.

234          Kad je osjetio da mu se bliži smrt, on je poslao po Josipa. Držeći se čvrsto Božjeg obećanja o nasljedstvu Kanaana, on je rekao: “Kad legnem dolje sa svojim očima, prenesi me iz Egipta gore, i sahrani me u njihovu grobnicu.” Josip je obećao da će to učiniti, ali Jakov nije bio zadovoljan te je zatražio da se svečano zakune da će ga položiti pored njegovih otaca u Mak-pelskoj špilji.

Još je jedna važna stvar zahtijevala njegovu pozornost. Josipovi sinovi nisu bili službeno uvršteni medu djecu Izrae-lovu. Josip je, dolazeći na posljednji razgovor s ocem, sa sobom doveo Efrajima i Manašea. Ovi mladići su preko svoje majke bili povezani s najvišim egipatskim svećeničkim redom, a očev položaj im je otvorio sve putove bogatstva i časti, ako se odluče povezati s Egipćanima. Međutim, Josipova je želja bila da se ujedine sa svojim narodom. On je pokazao vjeru u zavjetno obećanje te se u ime svojih sinova odrekao časti koje je nudio egipatski dvor za mjesto medu prezrenim pastirskim plemenima kojima su bila povjerena Božja proročanstva.

“Reče Jakov Josipu… Oba tvoja sina što su ti se rodila u zemlji egipatskoj, prije nego sam ja stigao k tebi u Egipat, neka budu moji – Efrajim i Manaše neka budu moji kao i Ruben i Šinom!” Oni su trebali biti posvojeni kao njegova vlastita djeca i postati glavari zasebnih plemena,  lako je jedno od prava prvorodstva kojih se Ruben odrekao dodijeljeno Josipu, dvostruki dio u Izraelu.

Jakovljev vid je zbog starosti oslabio, i on nije bio svjestan prisutnosti dvojice mladića, ali sada kad je vidio njihove obrise, on je upitao: “Tko su ovi?” Kad mu je rečeno, on je dodao: “Dovedi mi ih da ih blagoslovim.” Kad su se približili, patrijarh ih je zagrlio i poljubio, a zatim svečano položio svoje ruke na njihove glave. Onda je izrekao molitvu: “Bog, čijim su putovima hodili oci moji Abraham i Izak, Bog, koji mi je pastir bio otkako postah pa do danas, anđeo koji me od svakog zla izbavljao – djecu ovu neka blagoslovi!” Više nije bilo duha samopouzdanja ili oslanjanja na ljudsku silu i lukavstvo. Bog je bio njegov izbavitelj i njegova potpora. On nije prigovarao zbog zlih vremena u prošlosti. Kušnje i bol više nije smatrao nečim što je bilo “protiv” njega.

235       On je pamtio samo njegovu milost i Ijubaznu dobrotu koja je bila s njim tijekom njegova putovanja.

Blagoslivljanje se završilo, Jakov je svom sinu dao obećanje, a budućim naraštajima u dugim godinama ropstva i muke ostavio svjedočanstvo o svojoj vjeri: “Ja ću, evo, naskoro, umrijeti; no Bog će biti s vama i opet vas dovesti u zemlju vaših otaca.”

Napokon su se svi Jakovljevi sinovi okupili kod njegove smrtne postelje. Jakov ih je pozvao i rekao: “Skupite se, da vam kažem što će vas snaći u kasnije vrijeme.” “Okupite se, čujte sinovi Jakovljevi, čujte oca svog Izraela!” On je često i s brigom mislio o njihovoj budućnosti i pokušavao sebi predočiti povijest različitih plemena. Sada kad su njegova djeca čekala da prime njegov blagoslov, Duh nadahnuća ga je ispunio i pred njim je u proročkom viđenju otkrivena budućnost njegovih potomaka. On je jedno za drugim spominjao imena svojih sinova, opisivao karakter svakoga od njih i tikratko prorekao budućnost svakog plemena.

 

“Ti, Rubene, moj prvorodenče,

snaga ti si moja,

prvenac moje muškosti.

Ističeš se ponosom,

snagom se ističeš…”

 

Tako je otac opisao kako je trebao izgledati Rubenov položaj kao prvorodenca, ali njegov gnusni grijeh u Migdal-Ederu učinio ga je nedostojnim prvenačkog blagoslova. Jakov je nastavio: “… no, poput vode nabujao, nećeš više imati prvenstva.”

Svećenstvo je dodijeljeno Leviju, kraljevstvo i obećanje o Mesiji Judi, a dvostruki dio nasljedstva Josipu. Rubenovo pleme nikada nije steklo ugled u Izraelu, nije bilo tako brojno kao pleme Judino, Josipovo i Danovo, a bilo je jedno od prvih odvedeno u ropstvo.

Sljedeći po starosti poslije Rubena bili su Šimun i Levi. Oni su se udružili u surovosti prema Šekemljanima, a bili su i najodgovorniji za prodaju Josipa. O njima je rečeno:

 

“Razdijelit ću ih po Jakovu,

Izraelom raspršit.”

 

236          Prilikom prebrojavanja Izraela, prije samog ulaska u Kanaan, Šimunovo je pleme bilo najmanje. Mojsije, u svom posljednjem blagoslivljanju, nije ni spomenuo Šimuna. Prilikom naseljavanja Kanaana ovo je pleme dobilo samo mali dio Judina dijela, a obitelji koje su kasnije postale moćne naselile su se izvan granica svete zemlje. Ni Levi nije primio nasljeđe, osim četrdeset osam gradova razasutih u različitim dijelovima zemlje. Medutim, vjernost ovog plemena Jahvi, kad su druga plemena otpala, osigurala im je imenovanje na svetu službu u Svetištu, te je tako prokletstvo pretvoreno u blagoslov.

Krunski blagoslov prvorodstva prenesen je na Judu. Značenje imena, koje znači hvaljenje, otkriveno je u proročkoj povijesti ovog plemena.

 

“Judo! Tvoja braća slavit će te;

svagda ti je šaka na šiji dušmana,

sinci oca tvoga tebi će se klanjat. Judo, laviću mali!

Plijenom si se, sine, udebljao;

poput lava, poput lavice legao potrbuške!

Tko bi ga dražiti smio?

Od Jude žezlo se kraljevsko,

ni palica vladalačka od nogu njegovih

udaljiti neće

dok ne dođe onaj kome pripada –

kome će se narodi pokoriti.”

 

Lav, kralj prašume, prikladan je simbol ovog plemena, iz kojeg je došao David, a Davidov sin, “onaj kome pripada”, istinski “lav plemena Judina”, kome će se sve sile naposljetku pokloniti i svi narodi iskazati poštovanje.

Jakov je većini svoje djece prorekao naprednu budućnost. Na kraju je došlo i Josipovo ime i očevo je srce bilo preplavljeno osjećajima dok je izgovarao blagoslov nad onim koji je “između braće posvećen”.

 

“Josip je stablo plodno,

plodno stablo kraj izvora,

grane svoje grana preko zida.

Strijelci njega saletjeli,

strijeljali ga, opljačkali.

Ali luk mu čvrst ostaje,

mišice mu ojačale,

rukom Jakog Jakovljeva,

imenom Pastira, Stijene Izraela,

237       Bogom, Ocem tvojim, koji ti pomaže,

Svesilnim koji te blagoslivlje

blagoslovom ozgo sa nebesa,

blagoslovom ozdo iz dubina,

blagoslovom iz svih prsa, iz svih utroba!

Blagoslovom klasja i cvjetova,

blagoslovom drevnih brda,

želja vječnih brežuljaka —

nek se oni spuste na Josipa,

između braće posvećenog!”

 

Jakov je uvijek bio čovjek dubokih, gorljivih osjećaja, njegova ljubav prema sinovima je bila snažna i nježna, a njegovo svjedočanstvo prije same smrti za njih nije bio izraz pristranosti i srdžbe. On im je svima oprostio i volio ih do posljednjeg trenutka. Njegova očinska nježnost bi izrekla samo riječi ohrabrenja i nade, ali na njemu je počivala Božja sila, i pod utjecajem nadahnuća on je bio prisiljen da kaže istinu, bez obzira kako bolna ona bila.

Kad je izrekao posljednji blagoslov, Jakov je ponovio molbu u vezi sa svojim ukopom: “Naskoro ću se pridružiti svojim precima. Sahranite me kraj mojih otaca,… u špilji na polju Makpeli.” “Ondje je sahranjen Abraham i njegova žena Sara, sahranjeni su ondje Izak i njegova žena Rebeka; ondje sam ja sahranio Leu.” Tako je njegovo posljednje djelo u životu trebalo pokazati njegovu vjeru u Božje obećanje.

Jakovljeve su posljednje godine bile kao večer mira i spo-kojstva nakon mučnog i iscrpljujućeg dana. Oblaci su se gomilali iznad njegovog puta, ali zalazak sunca je bio čist, svjetlost nebeska rasvijetlila je njegove posljednje trenutke. Sveto pismo kaže: “U vrijeme večeri bit će svjetlo.” (Zah 14,7) “Promatraj čestita i gledaj neporočna: mirotvorac ima potomstvo.” (Ps 37,37)

Jakov je griješio i mnogo patio. Prošle su mnoge godine napora, brige i žalosti od dana kad je zbog svog velikog grijeha morao pobjeći iz šatora svog oca. Bjegunac bez doma, odvojen od svoje majke koju nikada više nije vidio, radeći sedam godina za onu koju je volio, da bi bio podlo prevaren, radeći dvadeset godina u službi lakomog, pohlepnog rođaka. Videći kako se bogatstvo uvećava, a sinovi rastu oko njega, on je nalazio malo radosti u svađalačkoj i podijeljenoj kući. Bio je potresen sramotom svoje kćeri, odmazdom njene braće, smrću Rahele,

238       neprirodnim Rubenovim grijehom, Judinim grijehom, surovom prijevarom i zlobom prema Josipu — kako je duga bila lista grijeha koji su se pružali pred njegovim pogledom. On je uvijek iznova ubirao plodove tog prvog pogrešnog čina. On je opetovano ponavljao svojim sinovima grijehe zbog kojih je nosio krivicu. Ali bez obzira kako je discipliniranje bilo gorko, ono je postiglo svoju svrhu. Ovo kažnjavanje, iako bolno, urodilo je “plodom punim mira – pravednost” (Heb 12,11).

Nadahnuće vjerno bilježi pogreške dobrih ljudi, onih kojima je darovana Božja milost. Doista, njihove greške su jasnije prikazane nego njihove vrline. Ovo je mnogima bio predmet čuđenja, a nevjernicima je pružilo priliku da se rugaju Bibliji. Međutim, to je jedno od najjačih dokaza o istinitosti Biblije, činjenice nisu uljepšavane, a grijesi glavnih likova nisu umanjeni. Umovi ljudi su podložni predrasudama, tako da nije moguće da ljudska povijest bude posve nepristrana. Da su Bibliju napisali nenadahnuti ljudi, ona bi nedvojbeno prikazala karaktere svojih velikih ljudi u boljem svjetlu. Ali ovako, mi imamo točan opis njihovih iskustava.

Ljude kojima je Bog dao milost, kojima je povjerio velike odgovornosti, ponekad su nadvladale kušnje i griješili su, kao što i mi danas ulažemo napore, kolebamo se i često griješimo. Njihovi životi, sa svim svojim greškama i glupostima, stoje otvoreni pred nama, za naše ohrabrenje i upozorenje. Da su oni prikazani bezgrješnim, mi, s našom grješnom naravi, mogli bismo očajavati zbog vlastitih grešaka i propusta. Ali kad vidimo da su i drugi prošli kroz slična obeshrabrenja, da su oni popustili pod kušnjama kao i mi, a ipak su se ohrabrili i pobijedili milošću Božjom, mi se hrabrimo dok težimo k pravednosti. Kao što su se oni, premda nekada pobijeđeni, podigli i Bog ih je blagoslovio, tako i mi Kristovom silom možemo postati pobjednici. S druge strane, zapisi o njihovim životima mogu poslužiti kao upozorenje za nas. Oni pokazuju da Bog nikada neće opravdati grješnika. On vidi grijeh u onima koje najviše ljubi, i s njima postupa strože nego s onima koji imaju manje svjetla i odgovornosti.

239       Nakon Jakovljeva ukopa strah je ponovno ispunio srca Josipove braće. Unatoč njegovoj ljubaznosti prema njima svijest o  krivici učinila ih je sumnjičavim i nepovjerljivim. Možda je on odložio svoju odmazdu iz poštovanja prema njihovom ocu, i možda će ih sada pohoditi dugo odlaganom kaznom za njihov zločin. Oni se nisu usuđivali pokazati pred njim osobno, već su poslali vjesnika: “Pred svoju smrt tvoj otac je naredio: ‘Ovako recite Josipu: Oprosti braći svojoj zlo i grijeh što su onako okrutno prema tebi postupili. Oprosti, dakle, uvredu slugama Boga svoga oca!'” Ova je poruka Josipa natjerala na plač, i ohrabreni ovim, njegova su braća došla, pala pred njim i rekla: “Evo nas k tebi da budemo tvoji robovi!” Josipova ljubav prema njegovoj braći bila je duboka i nesebična, i zaboljelo ga je što su oni mislili kako on gaji duh odmazde prema njima. “Ne bojte se!” odgovorio je. “Ta zar sam ja namjesto Boga!” Osim toga, iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je bio ono okrenuo na dobro: da učini što se danas zbiva – da spasi život velikom narodu. Zato se ne bojte! Ja ću se brinuti za vas i za vašu djecu.”

Josipov život pokazuje Kristov život. Josipovu je braću zavist potakla da ga prodaju kao roba, nadajući se kako će spriječiti da postane veći od njih. A kad je odveden u Egipat, oni su sebi laskali da ih više neće uznemiravati njegov san i otklonili su svaku mogućnost da će se on ispuniti. Međutim, Bog je promijenio njihove postupke i ostvario upravo ono što su oni pokušali spriječiti. Isto tako su i židovski svećenici i starješine zavidjeli Isusu, strahujući da će od njih preuzeti pozornost naroda. Oni su ga ubili kako bi spriječili da postane kralj, ali oni su upravo time pridonijeli da On to postane.

Josip je svojim ropstvom u Egiptu postao spasitelj očeve obitelji, ali ipak ova činjenica nije umanjila krivnju njegove braće. Tako su Kristovi neprijatelji raspećem Njega učinili Otkupiteljem čovječanstva, Spasiteljem pale ljudske rase i Vladarem cijeloga svijeta, ali zločin njegovih ubojica je bio jednako podmukao kao da Božja ruka providnosti nije upravljala događajima za njegovu vlastitu slavu i dobro čovjeka.

240       Kao što su Josipa njegova vlastita braća prodala neznabošcima, tako je i Isusa jedan od njegovih učenika prodao njegovim najogorčenijim neprijateljima. Josip je bio lažno optužen i bačen u zatvor zbog svojih vrlina, a Krist je bio prezren i odbačen jer je njegov pravedni život samoodricanja bio ukor grijehu, premda nije griješio. On je optužen na temelju svjedočanstva lažnih svjedoka. Josipovo strpljenje i poniznost unatoč nepravdi i tlačenju, njegova spremnost da oprosti i njegova dobrota prema braći predstavlja Spasiteljevo neupitno trpljenje zlobe i zlostavljanja zlih ljudi i njegov oprost, ne samo svojim ubojicama već svima koji mu dolaze priznajući svoje grijehe i tražeći oprost.

Josip je živio pedeset pet godina dulje od svog oca. On je doživio da vidi “Efrajimovu djecu do trećeg koljena; a rađala se djeca i Makiru, Manašeovu sinu, na Josipovim koljenima”. On je bio svjedok rasta i napretka svog naroda, a tijekom svih tih godina njegova je vjera u Božje vraćanje Izraela u zemlju obećanja ostala nepokolebljiva.

Kad je vidio da mu se približio kraj, on je dozvao svoje rođake. Premda je bio poštovan u zemlji faraona, Egipat je za njega bio mjesto izgnanstva, a njegov posljednji čin je bio da pokaže kako je njegova sudbina povezana sa sudbinom Izraela. Njegove su posljednje riječi bile: “Ali će se Bog, zacijelo, sjetiti vas i odvesti vas iz ove zemlje u zemlju što ju je pod zakletvom obećao Abrahamu, Izaku i Jakovu.” On je svečano zakleo djecu Izraelovu da ponesu njegove kosti s njima u kanaansku zemlju. “Josip umrije kad mu bijaše sto deset godina; balzamiraše ga i u Egiptu položiše u lijes.” Ovaj je lijes, tijekom stoljeća napora koja su slijedila, svjedočio Izraelu da su u Egiptu samo putnici i zapovijedao im da svoju nadu usmjeravaju na zemlju obećanja, jer će vrijeme izbavljenja sigurno doći.

Štampa El. pošta

Search mobile