22 Mojsije

Ovo se poglavlje zasniva na Izlasku 1 do 4.

241       Da bi osigurali hranu tijekom gladi, egipatski je narod kralju prodao svoju stoku i zemlju, a naposljetku su i sebe predali u doživotno kmetstvo. Josip je mudro uredio njihovo oslobođenje, te im omogućio da postanu kraljevi zakupci i radom na kraljevoj zemlji plaćaju godišnji porez ili petinu prihoda svog rada.

Međutim Jakovljeva djeca nisu morala prihvatiti takve uvjete. Zbog službe koju je Josip obavio za egipatski narod, njima nije samo darovan dio zemlje kao njihov dom već su bili oslobođeni od poreza, a tijekom gladi obilno su opskrbljivani hranom. Kralj je javno priznao da je milostivim posredovanjem Josipovog Boga Egipat uživao u obilju, dok su drugi narodi umirali od gladi. On je također uvidio da je Josipovo upravljanje u velikoj mjeri obogatilo kraljevstvo te je iz zahvalnosti Jakovljevu obitelj okružio kraljevskim privilegijama.

Ali kako je vrijeme prolazilo, i veliki čovjek koji je toliko zadužio Egipat i naraštaj koji je bio blagoslovljen njegovim radom pomrli su. “Uto u Egiptu zavlada novi kralj koji nije poznavao Josipa.” On ne da nije znao za Josipove zasluge za narod, već ih nije želio priznati i koliko god je moguće htio ih je prepustiti zaboravu. “I reče on svome puku: ‘Eto, sinovi su Izraelovi postali narod brojan i moćniji od nas. Hajde da postupimo mudro s njima; spriječimo im porast, da se u slučaju rata ne pridruže našim neprijateljima, da ne udare na nas i napokon ne odu iz zemlje.'”

Izraelci su već postali brojni; oni su “bili rodni, namnožili se i silno ojačali, tako da su napučili zemlju”.

242       Zahvaljujući Josipovoj brizi i naklonosti kralja koji je tada vladao, oni su se brzo širili zemljom. Međutim oni su ostali poseban narod i nisu imali ništa zajedničkog s običajima i vjerom Egipćana, a njihov je broj počeo izazivati strah kralja i njegovog naroda da se u slučaju rata ne pridruže egipatskim neprijateljima. Ipak, državna politika nije dopuštala njihovo protjerivanje iz zemlje. Mnogi su od njih bili sposobni i marljivi radnici, a kralju su bili potrebni takvi radnici za podizanje njegovih veličanstvenih palača i hramova. On ih je zbog toga svrstao u isti položaj s Egipćanima koji su sebe, zajedno s imetkom, prodali kraljevstvu. Uskoro su nad njima postavljeni nadzornici i time je okončano njihovo porobljavanje. “I Egipćani se okrutno obore na Izraelce. Ogorčavali su im život teškim radovima: pravljenjem meljte i opeke, različitim poljskim poslovima i svakovrsnim naporima koje im nemilosrdno nametahu.” “Ali što su ih više tlačili, oni se još više množili, napredovali i širili se.”

Kralj i njegovi savjetnici nadali su se da će Izraelce pokoriti teškim radom i time smanjiti njihov broj i slomiti njihov nezavisan duh. Kad nisu uspjeli ostvariti svoj cilj, oni su prešli na surovije mjere. Izdali su naredbu ženama čiji je posao omogućavao izvedbu te zapovijedi da ubijaju hebrejsku mušku novorođenčad. Sotona je bio pokretač ove mjere. On je znao da će Izbavitelj izaći iz Izraela, i potičući kralja na uništenje njihove djece on se nadao da će spriječiti božanski cilj. Međutim, babice su se bojale Boga te se nisu usuđivale izvršiti ovu surovu naredbu. Gospod je odobrio njihov postupak i obdario ih potomstvom. Kralj, ljutit zbog neuspjeha svoje namjere, izdao je još hitniju i dalekosežniju naredbu. Cijeli je narod bio pozvan da lovi i ubija bespomoćne žrtve. “Onda faraon izda naredbu svemu svome narodu: ‘Svako muško dijete koje se rodi Hebrejima bacite u Rijeku! Na životu ostavite samo žensku djecu.'”

Dok je ova naredba bila na snazi, Amramu i Jokebedi, posvećenim Izraelcima iz Levijeva plemena, rodio se sin. Dijete je bilo “krasno”, a roditelji, vjerujući da se bližilo vrijeme Izraelova oslobođenja i da će Bog podići izbavitelja svoga naroda, odlučili su da ne žrtvuju svog sina.

243       Vjera u Boga je jačala njihova srca, “i ne pobojaše se kraljeve odredbe” (Heb 11,23)

Majka je tri mjeseca uspijevala sakrivati dijete. Onda, shvaćajući da mu više ne može pružiti sigurnost, ona je načinila malu košaricu od papirusove trske i oblijepila je smolom i paklinom, položila je dijete u nju i spustila je u trstiku uz riječnu obalu. Nije se usudila ostati da ga čuva, da ne bi svoj život i život djeteta izložila opasnosti. Međutim njegova sestra Mirjani je ostala u blizini, naoko ravnodušna, brižno motreći da vidi što će se dogoditi s njenim malim bratom. A tu su bili i drugi čuvari. Majčine gorljive molitve predale su dijete Božjoj brizi, a nevidljivi su anđeli letjeli iznad njegovog skromnog mjesta. Anđeli su faraonovu kćer usmjerili upravo na to mjesto. Mala je košarica povećala njenu radoznalost, a kad je u njoj ugledala dijete, ona je odmah shvatila što se događa. Novorođen-čeve suze su probudile njeno sažaljenje, i ona je susojećala s nepoznatom majkom koja je pribjegla ovakvim sredstvima da sačuva život svog dragocjenog sina. Odlučila ga je spasiti time što će ga usvojiti kao svog sina.

Mirjani je potajno promatrala svaki pokret, a kad je shvatila da se prema njemu postupa nježno, ona se približila i napokon rekla: “Hoćeš li da ti potražim dojilju među Hebrejkama, da ti dijete doji?” I dobila je dopuštenje.

Sestra je požurila majci s radosnom viješću, i bez odlaganja se vratila s njom k faraonovoj kćeri. “Uzmi ovo dijete -rekne joj faraonova kći – i odgoji mi ga, a ja ću ti plaćati.”

Bog je čuo majčine molitve, i njena je vjera bila nagrađena. Ona je tada s velikom zahvalnošću započela svoju radosnu zadaću. Vjerno je koristila priliku da odgoji dijete za Boga. Bila je uvjerena da je dijete sačuvano za neko veliko djelo, a znala je i da ga uskoro mora dati njegovoj kraljevskoj majci, gdje će biti okruženo utjecajima koji će ga pokušati udaljiti od Boga. Sve ju je ovo učinilo još marljivijom i brižnijom u podučavanju ovog djeteta u odnosu na njenu ostalu djecu. Ona je nastojala usaditi u njegov um strah Božji, ljubav prema istini i pravdi, te se žarko molila da bude sačuvan od pokvarenih utjecaja. 244            Ona mu je pokazala ludost i grijeh idolopoklonstva, i rano ga naučila da se klanja i moli živom Bogu koji ga može čuti i pomoći mu u svakoj krizi.

Zadržala je dječaka dok je mogla, ali se obvezala da će ga dati kad navrši oko dvanaest godina. Iz svog skromnog doma on je odveden u kraljevsku palaču, faraonovoj kćerki “koja ga posini”. Ipak, on nije izgubio znanje što ga je primio u djetinjstvu. Pouke što ih je naučio kod svoje majke nisu se mogle zaboraviti. One su bile štit od ponosa, nevjernosti i poroka koji su cvali u raskoši dvora.

Koliko je po svojim posljedicama bio dalekosežan utjecaj te Hebrejke, žene prognanice i robinje? Cijeli budući Mojsijev život, velika zadaća koju je on obavio kao voda Izraela, svjedoči o  važnosti utjecaja kršćanske majke. Nema drugog posla koji se s njim može izjednačiti. Majka u velikoj mjeri u svojim rukama drži sudbinu svoje djece. Ona se bavi umom i karakterom u razvitku, i radi ne samo za sadašnje vrijeme već i za vječnost. Ona sije sjeme koje će izniknuti i donijeti plodove, ili na dobro ili zlo. Ona ne mora naslikati prekrasni lik na platnu ili ga isklesati u mramoru, već u ljudsku dušu usaditi božanski lik. Na njoj počiva odgovornost da, naročito u ranim godinama, oblikuje karakter svoje djece. Utjecaj koji se izvrši na umove koji se razvijaju ostat će s njima cijelog života. Roditelji trebaju rukovoditi odgojem i podukom svoje djece s ciljem da ona postanu kršćani. Ona su predana nama u starateljstvo da je učimo, ne kao nasljednike nekog zemaljskog imperija, već kao Božje kraljeve, da vladaju u vječnosti.

Neka svaka majka smatra da su njeni trenuci neprocjenjivi, a njeno će djelo biti ispitano na svečani dan suda. Tada će se saznati da su mnoge greške i zločini ljudi i žena učinjeni zbog neznanja i zanemarivanja onih čija je dužnost bila da njihove dječje stope vode ispravnim putem. Tada će se ispostaviti da mnogi koji su svijet blagoslovili svjetlošću genijalnosti, istine i svetosti, duguju načela koja su bila izvor njihova utjecaja i uspjeha molitvama kršćanske majke.

245          Mojsije je na faraonovu dvoru primio vrhunsko građansko i vojno obrazovanje. Monarh je odlučio da svog usvojenog unuka učini nasljednikom prijestolja, te je mladić obučavan za ovaj položaj. “Tako Mojsije bijaše poučen u svoj mudrosti egipćanskoj. I bijaše silan u svojim riječima i djelima.”

(Dj 7,22) Njegova sposobnost vojskovođe učinila ga je omiljenim u egipatskoj vojsci, a smatrali su ga čovjekom osobite naravi. Sotonin cilj je bio osujećen. Bog je iskoristio zapovijed kojom su hebrejska djeca osuđena na smrt da bi budućem vodi njegova naroda pružio odgoj i obrazovanje.

Anđeli su objavili izraelskim straješinama da je blizu vrijeme njihova oslobođenja, te da je Mojsije bio čovjek koga je Bog upotrijebio da ostvari svoje djelo. Anđeli su poučili Mojsija da ga je Jahve izabrao da raskine ropske veze njegovog naroda. On je, pretpostavljajući da će oni svoju slobodu ostvariti vojnom silom, očekivao da predvodi hebrejsku vojsku protiv egipatskih vojski, i držeći to na umu, on je suzdržavao svoje osjećaje da ga privrženost drugoj majci ili faraonu ne spriječi u izvršavanju Božje volje.

Prema egipatskim zakonima svi oni koji su trebali sjesti na faraonovo prijestolje morali su postati članovi svećeničke kaste, a Mojsije je, kao zakoniti prestolonasljednik, trebao upoznati tajne nacionalne religije. Ova je dužnost prepuštena svećenicima. Međutim, premda je on bio neumoran i revan učenik, oni ga nisu mogli pridobiti da sudjeluje u obožavanju bogova. Prijetili su mu gubitkom krune i upozorili ga da će ga se princeza odreći ako ostane privržen svojoj hebrejskoj vjeri. Ali on je bio nepokolebljiv u svojoj odluci da ne obožava nikoga osim jednog Boga, Tvorca neba i zemlje. On je raspravljao sa svećenicima i drugim obožavateljima razotkrivajući ludost njihova praznovjerna obožavanja mrtvih predmeta. Nitko nije mogao pobiti njegove dokaze ili promijeniti njegovu namjeru, a ipak neko vrijeme oni su tolerirali njegovu odlučnost zbog visokog položaja i naklonosti kralja i naroda.

“Vjerom Mojsije, kad odraste, odbi da ga nazivaju sinom faraonove kćeri. Radije je odabrao da bude zlostavljan zajedno s Božjim narodom nego da ima časovito grešno uživanje. Sramotu Kristovu smatrao je većim bogatstvom od egipatskog blaga, jer je gledao na (obećanu) nagradu.” (Heb 11,24-26)

246       Mojsije je bio osposobljen da zauzme istaknuto mjesto medu velikanima na Zemlji, da blista na dvoru najslavnijeg kraljevstva i drži žezlo njegove sile. Njegova intelektualna snaga uzdiže ga iznad velikih ljudi svih vjekova. Kao povjesničar, pjesnik, filozof, vojni general i zakonodavac, njemu nema ravna. Ipak, premda je svijet bio pred njim, on je imao moralne snage da odbije laskavu priliku da stekne bogatstvo, veličinu i slavu, i “radije je odabrao da bude zlostavljan zajedno s Božjim narodom nego da ima časovito grešno uživanje”.

Mojsije je bio poučen o konačnoj nagradi koju će primiti ponizne i poslušne Božje sluge, i svjetovni je dobitak u usporedbi s njom postao beznačajan. Veličanstvene faraonove palače i kraljevsko prijestolje koristili su kao mamac za Mojsija, ali on je znao da se u tim kraljevskim odajama nalaze grješna zadovoljstva zbog kojih čovjek zaboravlja Boga. On je gledao iznad blistave palače, iznad kraljevske krune na visoke časti koje će primiti sveci Svevišnjega u kraljevstvu neuprljanom grijehom. On je vjerom vidio neprolaznu krunu koju će Kralj Neba staviti na glave pobjednika. Ova ga je vjera navela da okrene leda zemaljskim vladarima i pridruži se poniznom, siromašnom, prezrenom narodu koji je odlučio slušati Boga radije nego da služi grijehu.

Mojsije je ostao na dvoru sve do svoje četrdesete godine. Njegove su misli često počivale na bijednom stanju njegova naroda, i on je posjećivao svoju braću u ropstvu i hrabrio ih obećanjem da Bog radi na njihovu izbavljenju. Često je, ozlojeđen prizorima nepravde i tlačenja, gorio od želje da osveti njihove nepravde. Jednog dana dok je bio vani, on je, videći kako Egipćanin tuče Izraelca, skočio i ubio Egipćanina. Osim Izraelca, nitko nije bio svjedok ovog djela, a Mojsije je odmah zakopao tijelo u pijesak. On se sada pokazao spremnim da se zauzme za slučaj svog naroda, te se nadao da će oni ustati da vrate svoju slobodu. “Mojsije je mislio da će njegova braća razumjeti da im Bog po njemu šalje oslobođenje. Ali oni ne razumješe.” (Dj 7,25) Oni još nisu bili spremni za slobodu. Sljedećeg dana Mojsije je ugledao dva Hebreja kako se svađaju, a jedan je od njih očito bio kriv.

247       Mojsije je ukorio prijestupnika, koji mu je odmah uzvratio, odričući mu pravo da se miješa i drsko ga optužujući za jučerašnji zločin: “Tko te postavi za starješinu i suca našega? Kaniš li ubiti i mene kako si ubio onog Egipćanina?”

Cijeli se događaj uskoro pročuo medu Egipćanima, i uveličan, on je uskoro došao do faraonovih ušiju. Kralju je on prikazan kao značajan čin, kao Mojsijeva namjera da povede narod protiv Egipćana, sruši vladu i preuzme prijestolje i da zbog toga kralj nije siguran dok je on živ. Monarh je odmah odlučio da Mojsije mora umrijeti, ali je on, shvativši opasnost, pobjegao u pravcu Arabije.

Gospodin ga je vodio na njegovu putu i on je našao dom kod Jitra, midjanskog svećenika i kneza, koji je obožavao Jah-vu. Nakon nekog vremena Mojsije se oženio jednom od Jitrovih kćerki, i tu je, u službi svog tasta, ostao četrdeset godina.

Ubojstvom Egipćanina Mojsije je pao u istu zabludu koju su tako često činili njegovi oci, u zabludu preuzimanja u vlastite ruke djela što ih je Bog obećao izvršiti. Božja volja nije bila da ratovanjem izbavi svoj narod, kao što je Mojsije mislio, već vlastitom moćnom silom tako da se slava može pripisati samo Njemu. Ipak, Bog je i ovaj preuranjeni postupak iskoristio da ostvari svoj cilj. Mojsije nije bio spreman za svoje veliko djelo. On je tek morao naučiti istu pouku vjere koju su Abra-ham i Jakov naučili, da se za ispunjenje Božjih obećanja ne oslanja na ljudsku snagu ili mudrost, već na njegovu silu. Bilo je i drugih pouka što ih je Mojsije trebao primiti u samoći planina. U školi samoodricanja i teškoća on se trebao naučiti strpljenju i obuz-davanju svojih strasti. Prije no što bude mogao mudro vladati, on je morao naučiti slušati. Njegovo vlastito srce mora biti u skladu s Bogom prije no što Izrael počne učiti Božjoj volji. On se kroz vlastito iskustvo morao naučiti očinskoj brizi za sve kojima je bila potrebna njegova pomoć.

Ljudi bi se rado riješili dugog razdoblja napora i neizvjesnosti, smatrajući to velikim gubitkom vremena. Međutim, neograničena Mudrost je pozvala onoga koji je trebao postati voda svog naroda da provede četrdeset godina kao ponizni pastir.

248       Navike skrbi, samoodricanja i nježne revnosti za stado koje je tada stekao pripremile su ga da postane suosjećajan i dobrodušan pastir Izraela. Ovo iskustvo nije mogla zamijeniti nijedna prednost koju su ljudsko učenje ili kultura mogli dati.

Mojsije je naučio mnogo toga od čega se morao odučiti. Utjecaji koji su ga okruživali u Egiptu, ljubav prema njegovoj drugoj majci, prema vlastitom uzvišenom položaju kraljeva unuka, raspuštan život, istančanost, suptilnost i misticizam lažne religije, sjaj idolopokloničkog bogoslužja, svečano veličanstvo arhitekture i kipova, sve je to ostavilo dubok dojam na razvitak njegova uma i oblikovalo, do određene mjere, njegove navike i karakter. Vrijeme, promjena okoline i zajednica s Bogom mogli su izbrisati ove dojmove. Od Mojsija se očekivala borba, poput borbe za život, da bi se odrekao zabluda i prihvatio istinu, ali Bog je trebao biti njegov pomoćnik kad je sukob postao jači od ljudske sile.

U svima koji su izabrani da ostvare Božje djelo vidi se ljudski element. Ipak, oni nisu bili ljudi stereotipnih navika i ponašanja koji su bili zadovoljni da ostanu u tom stanju. Oni su žarko željeli da od Boga prime mudrost i nauče raditi za Njega. Apostol kaže: “Ako komu od vas nedostaje mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje obilno i bez prigovora, i dat će mu je.” Gak 1,5) Ali Bog neće ljudima dati božansku svjetlost sve dok oni žele ostati u tami. Da bi primio Božju pomoć, čovjek mora prepoznati svoje slabosti i nedostatke, on svoj um mora prilagoditi velikoj promjeni koja se u njemu događa, on mora biti potaknut na žarku i ustrajnu molitvu i napore. Pogrešne navike i običaji moraju se odbaciti, a samo se odlučnim naporima mogu ispraviti zablude i slijediti ispravna načela kako bi se postigla pobjeda. Mnogi nikada ne dosegnu položaj koji bi mogli zauzeti jer čekaju da Bog za njih učini ono za što im je On dao silu da sami učine. Svi koji su upotrebljivi moraju proći kroz najoštriju umnu i moralnu disciplinu, a Bog će im pomoći tako što će božansku silu ujediniti s ljudskim naporima.

251       Okružen bedemom planina Mojsije je bio sam s Bogom. Praznovjerje i zablude veličanstvenih egipatskih hramova više nisu utjecali na njegov um. U svečanom veličanstvu vječnih planina on je promatrao veličanstvo Svevišnjega, i shvatio kako su egipatski bogovi bili bespomoćni i beznačajni. Posvuda je bilo napisano Stvoriteljevo ime. Činilo se da Mojsije stoji u njegovoj prisutnosti zasjenjen njegovom silom. Ovdje je nestao njegov ponos i samodostatnost. U jednostavnosti pustinjskog života nestale su posljedice lakog i raskošnog života u Egiptu. Mojsije je postao strpljiv, bogobojazan i ponizan, “veoma skroman čovjek, najskromniji čovjek na zemlji” (Br 12,3), a ipak je on imao čvrstu vjeru u moćnog Boga Jakovljevog.

Kako su godine prolazile lutajući sa stadom po usamljenim mjestima, razmišljajući o potlačenom stanju svog naroda, on se prisjećao Božjeg postupanja s njegovim očima i obećanja koja su bila nasljedstvo izabranog naroda, a njegove molitve za Izrael uzdizale su se noću i danju. Nebeski anđeli su ga obasjavali svojom svjetlošću. Ovdje je on, pod nadahnućem Svetog Duha, napisao knjigu Postanak. Duge godine provedene u pustinjskoj samoći bile su bogat blagoslov, ne samo za Mojsija i njegov narod već za svijet u vjekovima koji su slijedili.

“Poslije mnogo vremena umre egipatski kralj. Izraelci su još stenjali u ropstvu. Vapili su, a njihov vapaj za pomoć sred ropstva uzlazio je k Bogu. Bog je čuo njihovo zapomaganje i sjetio se svog Saveza s Abrahamom, Izakom i Jakovom. I pogleda Bog na Izraelce, i zauze se za njih.” Došlo je vrijeme za Izraelovo izbavljenje. Međutim, Božja namjera se trebala ostvariti tako da se ponizi ljudska oholost. Izbavitelj je trebao doći kao ponizni pastir, samo sa štapom u rukama, ali Bog je ovaj štap trebao pretvoriti u simbol svoje sile. Dok je jednog dana čuvao svoja stada blizu Horeba, “brda Božjeg”, Mojsije je ugledao grm u plamenu, grančice, lišće i stablo je gorjelo, ali naizgled nije izgaralo. Približio se da pogleda ovaj prekrasni prizor, kad je glas iz plamena prozvao njegovo ime. Odgovorio je drhtavim usnama: “Evo me!” Upozoren je da ne pristupa a da ne iskaže poštovanje: “Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo… Ja sam – nastavi – Bog tvoga oca; Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.”

252       Bio je to Onaj koji se, kao Anđeo zavjeta, otkrio očima u prošlim vjekovima. “Mojsije zakloni lice: bojao se u Boga gledati.”

Poniznost i strahopoštovanje trebaju obilježiti ponašanje svih koji dolaze u Božju prisutnost. Mi pred Njega možemo stupiti sa sigurnošću u Isusovo ime, ali ne smijemo pristupati s drskom uobraženošću, kao da je On ravan nama. Postoje oni koji se velikom, svemoćnom, svetom Bogu, koji stanuje u nepristupačnoj svjetlosti, obraćaju kao nekome tko je jednak ili čak i podređen njima. Postoje i oni koji se u njegovom domu ponašaju onako kako se ne bi ponašali u odaji za prijam zemaljskog kralja. Oni bi trebali znati da se nalaze u prisutnosti Onoga koga obožavaju serafimi, pred kim anđeli prekrivaju svoje lice. Bogu pripada najveće štovanje, a svi koji istinski osjećaju njegovu prisutnost pred Njim će se ponizno pokloniti i, kao Jakov dok je primao Božje viđenje, povikati: “Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska!”

Dok je Mojsije sa strahopoštovanjem čekao pred Bogom, začuo je riječi: “Vidio sam jade svog naroda u Egiptu – nastavi Jahve – i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove. Zato sam sišao da ga izbavim iz šaka egipatskih i odvedeni ga iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju – zemlju kojom teče med i mlijeko… Zato, hajde! Ja te šaljem faraonu da izbaviš narod moj, Izraelce iz Egipta.”

Zapanjen i prestrašen zapovijedi Mojsije je ustuknuo, rekavši: “Tko sam ja da se uputim faraonu – odgovori Mojsije Bogu – i izvedeni Izraelce iz Egipta!” Odgovor je glasio: “Ja ću biti s tobom – nastavi. – I ovo će ti biti znak da sam te ja poslao: kad izvedeš narod iz Egipta, Bogu ćete iskazati štovanje na ovome brdu.”

Mojsije je mislio na teškoće s kojima će se suočiti, o sljepoći, neznanju i nevjerovanju njegova naroda, od kojih mnogi gotovo da nisu poznavali Boga. Mojsije je nato odgovorio:

253       “Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: Bog otaca vaših poslao me k vama, i oni me zapitaju: Kako mu je ime? – što ću im odgovoriti?” Odgovor je glasio:

“JA SAM KOJI JESAM.” “Ovako kaži Izraelcima: ‘JA JESAM’ posla me k vama.”

Mojsiju je prvo zapovjeđeno da sakupi izraelske starješine, najplemenitije i najpravednije medu njima, koji su već dugo tugovali zbog svog ropstva i objaviti im vijest od Boga s obećanjem o izbavljenju. Onda je sa starješinama trebao izaći pred kralja i reći mu:

“Objavio nam se Jahve, Bog Hebreja. Pusti nas da odemo tri dana hoda u pustinju, da ondje prinesemo žrtvu Jahvi, Bogu svojemu.”

Mojsije je unaprijed bio upozoren da će faraon odbaciti poziv da pusti Izraelce. Ipak, hrabrost Božjeg sluge nije smjela oslabjeti, jer je Bog to želio iskoristiti kao prigodu da pred Egipćanima i pred svojim narodom pokaže svoju silu. “Zato ću ja pružiti svoju šaku i pritisnuti Egipat svakovrsnim čudesima što ću ih u njemu izvesti. Poslije će vas pustiti.”

On je također primio uputu u vezi s pripremama što ih treba obaviti za putovanje. Gospod je rekao: “Dobro ću raspoložiti Egipćane prema ovome narodu, pa kad pođete, nećete poći praznih ruku. Svaka će žena zatražiti od svoje susjede i stanarke u svojoj kući nakita srebrnog i zlatnog, i odjeće.” Egipćani su se obogatili radom na koji su nepravedno prisilili Izraelce, tako da je, kad su ovi potonji trebali poći na put u svoj novi dom, bilo ispravno da oni zatraže nagradu za godine rada. Oni su trebali tražiti vrijedne stvari, koje su bile lako pre-nosive, a Bog je utjecao da nadu milost kod Egipćana. Moćna čudesa učinjena za njihovo izbavljenje unijet će strah medu tlačitelje tako da će zahtjevi robova biti ispunjeni.

Mojsije je pred sobom vidio teškoće koje su izgledale nepremostive. Kakav je dokaz mogao dati narodu da ga je doista Bog poslao? ‘Ali ako mi ne povjeruju i ne poslušaju me, nego mi reknu: Jahve ti se nije objavio?” Tada je dobio dokaze koji su utjecali na njegov um. Rečeno mu je da baci štap na zemlju. Kad je to učinio, on se “pretvorio u zmiju. Mojsije pred njom uzmače.” Zapovjeđeno mu je da je uzme, i u njegovoj ruci ona je postala štap.

254       Zatim mu je rečeno da stavi ruku u njedra. Poslušao je, a “kad ju je izvukao, gle – ruka mu gubava, bijela kao snijeg.” Kad mu je rečeno da je ponovno stavi u njedra, ona je postala kao i prije. Gospod je ovim znacima uvjerio Mojsija da će njegov vlastiti narod, kao i faraon, biti uvjereni da se njima ukazao Onaj koji je moćniji od egipatskog kralja.

Ali Božji sluga je i dalje bio dojmljen čudnim i prekrasnim djelima koja je vidio. U strahu i brizi on je kao izgovor našao nedostatak rječitosti: “Oprosti, Gospodine! – nastavi Mojsije Jahvi. – Ja nikad nisam bio čovjek rječit; ni prije ni sada kad govoriš svome sluzi. Ja sam u govoru spor, a na jeziku težak.” On dugo nije živio medu Egipćanima te tako više nije dobro poznavao i tečno govorio njihov jezik kao kad je bio s njima.

“Tko je dao čovjeku usta? – reče mu Jahve. – Tko ga čini nijemim ili gluhim; tko li mu vid daje ili ga osljepljuje? Zar to nisam ja, Jahve!” Ovome je dodao i obećanje o božanskoj pomoći: “Idi, dakle! Ja ću biti s tobom kad budeš govorio, i kazivat ću ti što ćeš govoriti.” Međutim, Mojsije je još uvijek molio da se izabere sposobnija osoba. Ovi su izgovori u početku proizlazili iz poniznosti i ustručavanja, ali kad je Gospod obećao da će ukloniti sve teškoće i dati mu konačni uspjeh, tada su daljnje oklijevanje i prigovori o nespremnosti bili izraz nepovjerenja u Boga. Time se podrazumijevao strah da ga Bog ne može osposobiti za djelo na koje ga je pozvao, ili da je njegov izbor osobe pogrešan.

Mojsije je onda upućen na Arona, njegovog starijeg brata, koji je, koristeći se svakodnevno egipatskim jezikom, mogao savršeno govoriti. Mojsiju je rečeno da mu Aron dolazi u susret. Sljedeće su Jahvine riječi bile bezuvjetna zapovijed:

“Ti govori njemu i u njegova usta stavljaj riječi. Ja ću biti i s tobom i s njime dok budete govorili; kazivat ću obojici što ćete raditi. Neka on mjesto tebe govori narodu. Tako, on će tebi biti mjesto usta, a ti ćeš njemu biti mjesto Boga. Uzmi ovaj štap u ruku. Njim izvodi znamenja.” On se više nije mogao odu-pirati, jer su uklonjeni svi razlozi za izgovor.

255       Božanska je zapovijed Mojsija zatekla bez povjerenja u sebe, sporog na jeziku i malodušnog. Svladao ga je osjećaj nesposobnosti da bude Božji glasnogovornik u Izraelu. Ali kad je prihvatio ovo djelo, on ga je otpočeo s cijelim srcem, s potpunim povjerenjem u Gospoda. Veličina njegove zadaće zahtijevala je korištenje najvećih umnih sposobnosti. Bog je blagoslovio njegovu spremnost da posluša, i on je postao rječit, pun nade, pribran i osposobljen za najveće djelo koje je ikada dano čovjeku. Ovo je primjer onoga što Bog čini da osnaži karakter onih koji mu se u potpunosti povjere i bez suzdržavanja se predaju njegovim zapovijedima.

Čovjek će dobiti silu i učinkovitost kad prihvati odgovornosti koje mu Bog daje i kad se cijelim bićem nastoji osposobiti da ih ispravno nosi. Bez obzira na ograničenost njegovih sposobnosti ili položaja, ta će osoba postati istinska veličina koja, vjerujući u božansku snagu, nastoji vjerno obaviti svoj posao. Da se Mojsije oslonio na svoju snagu i mudrost, on bi jasno uvidio svoju nesposobnost za ovaj posao. Činjenica da čovjek vidi svoju slabost je, ako ništa više, dokaz da shvaća veličinu povjerenog djela i da će prihvatiti Boga kao svog savjetnika i snagu.

Mojsije se vratio svom tastu i izrazio želju da posjeti braću u Egiptu. Dobio je Jitrov pristanak zajedno s blagoslovom: “Pođi u miru!” Mojsije je pošao na put sa ženom i djecom. Nije se usudio obznaniti cilj svoje zadaće da im se ne zabrani da podu s njim. Međutim, prije nego što su stigli u Egipat on je sam shvatio da je najbolje poslati ih kući u Midjan.

Tajni strah od faraona i Egipćana, čiji je bijes zapalio još prije četrdeset godina, doprinio je da Mojsije oklijeva s povratkom u Egipat, ali kad je pošao da posluša božansku zapovijed, Gospod mu je otkrio da su njegovi neprijatelji mrtvi.

Na putu iz Midjana Mojsije je primio zapanjujuće i strašno upozorenje o Gospodnjem nezdovoljstvu. Pred njim se pojavio anđeo u prijetećem stavu, kao da će ga odmah uništiti.

256       Nije dobio objašnjenje, ali Mojsije se sjetio da je zanemario jednu od Božjih zapovijedi. Popuštajući nagovorima svoje žene on je zanemario izvršiti obred obrezanja na svom najmlađem sinu. On se nije pokorio uvjetu koji će njegovom sinu dati pravo na blagoslove Božjeg Saveza s Izraelom, a takav nemar izabranog vođe mogao je samo umanjiti silu božanskih uredbi za narod. Sipora, strahujući da će njen muž biti ubijen, sama je obavila obred, a anđeo je tada dopustio Mojsiju da nastavi put. Zbog zadaće koju je trebao obaviti pred faraonom Mojsije se trebao naći u velikoj opasnosti i samo su anđeli mogli sačuvati njegov život. Ali dok je živio zanemarujući poznatu dužnost, on nije bio siguran jer ga Božji anđeli nisu mogli štititi.

U vrijeme nevolje, pred sam Kristov dolazak, pravednike će spasiti služba nebeskih anđela, ali za prijestupnike Božjeg Zakona neće biti zaštite. Anđeli ne mogu zaštititi one koji zanemaruju jednu od božanskih uredbi.

Štampa El. pošta

Search mobile