23 Egipatska zla

Ovo se poglavlje zasniva na Izlasku 5 do 10.

257          Aron je dobivši upute od anđela pošao u susret svom bratu, od kojeg je tako dugo bio razdvojen, i oni su se susreli usred pustinjske samoće, u blizini Horeba. Ondje su zajedno razgovarali, a Mojsije je obznanio Aronu “sve što mu je Jahve povjerio i sva znamenja koja mu je naredio da ih učini” (Izl 4,28). Zajedno su otputovali u Egipat, a kad su stigli u Gošen, okupili su izraelske starješine. Aron im je ponovio sve što je Bog rekao i učinio Mojsiju, a oni su narodu pokazali znake što ih je Bog dao Mojsiju. “Narod je bio uvjeren, i pošto čuše da je Jahve pohodio Izraelce i pogledao na njihove jade, popadaše ničice i pokloniše se.” (31. redak)

Mojsije je također bio zadužen da kralju prenese poruku. Dva su brata ušla u faraonovu palaču kao predstavnici nebeskog Kralja i oni su progovorili u njegovo ime: “Ovako veli Jahve, Bog Izraelov: Pusti narod moj da ode i u moju čast slavi svetkovinu.”

“Tko je taj Jahve da ga ja poslušam… i pustim Izraelce?” pitao je kralj. “Ja toga Jahvu ne znam niti ću pustiti Izraelce.”

Njihov je odgovor glasio: “Bog Hebreja objavi nam se… Zato nas pusti da odemo tri dana hoda u pustinju i prinesemo žrtvu Jahvi, Bogu svome, da se na nas ne obori pomorom ili mačem.”

Vijesti o njima i zanimanje što su ga pobuđivali medu narodom već su dospjele do kralja. I to je raspalilo njegov bijes. “Mojsije i Arone, zašto odvraćate svijet od njegovih dužnosti? rekao je on. “Idite na svoj posao.” Kraljevstvo je već pretrpjelo gubitke zbog miješanja ovih stranaca. Pri pomisli na to on je dodao: “Sad kad se svjetina tako umnožila – nastavi faraon – vi biste ih od posla odvratili?”

258       Izraelci su u ropstvu djelomično izgubili spoznaju o Božjem Zakonu i odstupili od njegovih propisa. Subota je bila zanemarivana, a zahtjevi njihovih poslodavaca učinili su njeno svetkovanje gotovo nemogućim. Međutim, Mojsije je pokazao svom narodu da je poslušnost Bogu prvi uvjet za njihovo izbavljenje, a njihovi su tlačitelji zamijetili njihove napore da se obnovi svetkovanje subote.*

Kralj je, duboko uznemiren, osumnjičio Izraelce za namjeru da se odmetnu iz njegove službe. Nezadovoljstvo je bilo posljedica dokolice, te je odlučio ne ostaviti im vremena za opasno planiranje. On je odmah uveo mjere da stegne njihove okove i slomi njihov nezavisan duh. Istog su dana izdane zapovijedi koje su njihov posao učinile još surovijim i težim. Uobičajeni je graditeljski materijal u toj zemlji bila glinena opeka sušena na suncu. Od te su grade podizali najljepše građevine, a zatim ih obla-gali kamenjem, i stoga je za proizvodnju opeka trebao biti zaposlen velik broj robova. Da bi bila čvršća, sječena se slama miješala s glinom, a za posao su bile potrebne velike količine slame. Međutim, kralj je sada naredio da im se slama više ne daje, već da je radnici moraju sami naći i uz to proizvoditi istu količinu opeka.

Ova je naredba diljem zemlje prouzročila veliku zabrinutost medu Izraelcima. Egipatski nadstojnici su imenovali hebrejske zapovjednike da nadgledaju rad naroda, a oni su bili odgovorni da oni koji su im bili podređeni obave posao. Kad je kraljev zahtjev stupio na snagu, ljudi su se raširili po zemlji, ali je bilo nemoguće načiniti uobičajenu količinu opeka. Zbog ovog su neuspjeha hebrejske zapovjednike surovo tukli.

Ovi zapovjednici su pretpostavili da ih tlače njihovi nadstojnici, a ne kralj, te su sa svojim žalbama otišli kralju. Faraon je njihove pritužbe dočekao prijekorom: “Lijenčine ste vi! Lijenčine!… Stoga i kažete: Hajdemo da prinesemo žrtvu Jahvi!” Naređeno im je da se vrate na posao, s viješću da se njihov

* Vidi dodatak, primjedba br. 2. teret nikako neće smanjiti. Na povratku oni su susreli Mojsija i Arona te povikali: “Neka vas Jahve ima na oku i sudi vam! -dobace im. – Omrazili ste nas kod faraona i njegovih dvorana; dali ste im mač u ruke da nas pobiju.”

259          Dok je Mojsije slušao ove ukore, vrlo se uznemirio. Patnja naroda se povećala. Diljem zemlje povici očaja dolazili su od starih i mladih, a svi su se ujedinili u optužbi da je on prouzročio ovu strašnu promjenu njihova stanja. S gorčinom u duši on je izašao pred Boga i uzviknuo: “Zašto, Gospodine, nanosiš štetu svome puku? Zašto si me poslao? Otkad sam ja stupio pred faraona i progovorio mu u tvoje ime, on još gore postupa s ovim narodom. A ti ništa ne poduzimaš da izbaviš svoj narod.” Odgovor je glasio: “Naskoro ćeš vidjeti kako ću ja s faraonom! Pod jakom rukom pustit će ih da odu; pod jakom rukom sam će ih iz svoje zemlje istjerati.” Ponovno ga je Bog podsjetio na Savez što ga je On načinio s njegovim očima i obećao mu da će biti ispunjen.

Tijekom svih godina ropstva u Egiptu medu Izraelcima je bilo onih koji su ostali vjerni štovanju Jahve. Oni su bili ozbiljno uznemireni kad su vidjeli da su njihova djeca svakodnevno svjedoci poganskih gadosti i poklonstva lažnim bogovima. Oni su u svom jadu vikali Bogu za izbavljenje od egipatskog jarma, da bi se oslobodili od pokvarena utjecaja idolopoklon-stva. Oni nisu skrivali svoju vjeru, već su Egipćanima obznanili da je predmet njihova obožavanja Tvorac neba i zemlje, jedini istinski i živi Bog. Oni su ponavljali dokaze o njegovu postojanju i sili, od stvaranja sve do Jakovljeva vremena. Egipćani su tako imali prigodu upoznati se s hebrejskom religijom, ali prezirući poduku svojih robova, oni su obožavatelje Boga pokušali zavesti nagradama, a ako to nije uspijevalo, prijetnjama ili surovošću.

Izraelske su starješine nastojale održati sve slabiju vjeru svoje braće, ponavljajući obećanje dano njihovim očima i Josipove proročke riječi prije smrti kojima je prorekao izbavljenje iz Egipta. Neki su slušali i povjerovali. Drugi se, gledajući na okolnosti koje su ih okruživale, nisu htjeli nadati. Egipćani su se, kad su saznali što se događa medu njihovim robovima, rugali njihovim očekivanjima i prezirno nijekali silu njihovog Boga. Upućivali su na njihovu situaciju kao ropskog naroda i prijekorno govorili: “Ako je vaš Bog pravičan i milostiv, i posjeduje silu

veću od egipatskih bogova, zašto vas on ne učini slobodnim narodom?” Svraćali su njihovu pozornost na njihovo stanje.

260       Oni su obožavali bogove koje su Izraelci nazivali lažnim, a ipak su bili moćna i bogata nacija. Oni su tvrdili da su ih njihovi bogovi blagoslovili napretkom, dali im Izraelce kao robove i uživali su u moći da tlače i uništavaju Jahvine sluge. Sam faraon se hvalisao da ih hebrejski Bog ne može izbaviti iz njegovih ruku.

Ovakve su riječi uništile nadu mnogih Izraelaca. Cijeli im se slučaj činio upravo onakvim kakvim su ga Egipćani prikazivali. Bila je istina da su oni bili robovi i da moraju podnositi sve zlo koje im njihovi surovi gospodari odluče nanijeti. Njihovu su djecu lovili i ubijali, a vlastiti im je život bio teret. Ipak, oni su obožavali nebeskog Boga. Ako je Jahve doista bio iznad ostalih bogova, On ih ne bi tako ostavio u ropstvu idolopoklonika. Međutim, oni koji su ostali vjerni Bogu razumjeli su kako je to bilo zbog toga što je Izrael odstupio od Njega, zbog njihove sklonosti da se žene s poganskim narodima i tako se priklone idolopoklonstvu, kako je Gospod dopustio da postanu robovi, te su sa sigurnošću uvjeravali svoju braću da će On uskoro slomiti tlačiteljski jaram.

Hebreji su očekivali da će slobodu steći bez nekog naročitog ispita vjere ili bez stvarne patnje i teškoća. Ipak, oni još nisu bili spremni za izbavljenje. Oni su imali malo vjere u Boga i nisu bili voljni strpljivo izdržati svoje muke dok On ne bude smatrao prikladnim da ih oslobodi. Mnogi su bili zadovoljni da ostanu u ropstvu radije nego da se suoče s teškoćama koje prate selidbu u stranu zemlju, a navike nekih su postale toliko slične navikama Egipćana da su oni više voljeli ostati u Egiptu. Zbog toga ih Gospod nije oslobodio prvom manifestacijom svoje sile pred faraonom. On je tako upravljao događajima da su oni razotkrili tiranski duh egipatskog kralja, a i On se otkrio svom narodu. Promatrajući njegovu pravednost, silu i ljubav oni će odlučno napustiti Egipat i predati se Njemu u službu. Mojsijev bi zadatak bio daleko lakši da mnogi Izraelci nisu postali toliko pokvareni da nisu bili voljni napustiti Egipat.

Gospod je zapovjedio Mojsiju da ponovno ide narodu i ponovi obećanje o izbavljenju zajedno s novim obećanjem o božanskoj milosti. Otišao je kako mu je zapovjeđeno, ali oni nisu htjeli slušati. Sveto pismo kaže: “… ali ga ne htjedoše slušati: duhovi su im bili pomućeni od teškog ropstva.”

263       Mojsije je ponovno primio božansku vijest: “Idi i reci faraonu, kralju egipatskom, da otpusti Izraelce iz svoje zemlje.” Ali, razočaran, on je odgovorio: “Kad me Izraelci nisu slušali, kako će me, spora u govoru, saslušati faraon!” Rečeno mu je da sa sobom povede Arona, izađe pred faraona i ponovi zahtjev “da pusti Izraelce iz Egipta”.

Obaviješten je da monarh neće popustiti sve dok Bog ne bude sudio Egiptu i posebnim prikazom svoje sile ne izvede izraelski narod. Prije svakog zla Mojsije je trebao opisati njegovu narav i učinak, da bi se kralj mogao spasiti ako to odluči. Nakon svake kazne slijedit će još oštrija, sve dok se njegovo ponosno srce ne ponizi i on prizna Tvorca neba i zemlje kao istinskog i živog Boga. Bog je Egipćanima dao priliku da vide kako je isprazna mudrost njihovih moćnika, kako je slabašna sila njihovih bogova kad se protive Jahvinim zapovijedima. On će kazniti Egipćane zbog njihova idolopoklonstva i stišati njihovo hvalisanje blagoslovima što su ih navodno primili od svojih mrtvih bogova. Bog će proslaviti svoje ime da bi drugi narodi čuli o njegovoj sili i drhtali pred njegovim silnim djelima, te da bi odvratio svoj narod od idolopoklonstva i oni mu odali štovanje.

Mojsije i Aron su ponovno ušli u raskošne dvorane egipatskog kralja. Tamo, okruženi visokim stupovima i svjetlucavim ukrasima, skupocjenim slikama i isklesanim likovima poganskih bogova, pred kraljem ondašnje najmoćnije nacije stajala su dva predstavnika porobljena naroda, da bi ponovili zapovijed Božju o oslobođenju Izraela. Kralj je zahtijevao čudo, kao potvrdu njihovog božanskog poslanja. Mojsije i Aron su bili upućeni kako se ponašati ako se sučele s takvim zahtjevom, te je Aron uzeo štap i bacio ga pred faraona. Štap je postao zmija. Monarh je poslao po svoje “mudrace i vračare”, koji “svojim vračanjem učine isto: svaki baci svoj štap, koji se pretvori u zmiju. Ali Aronov štap proguta njihove štapove.” Tada je kralj postao još odlučniji i izjavio da je sila njegovih mudraca jednaka sili Mojsija i Arona. Gospodnje je sluge proglasio varalicama i smatrao je razboritim odbaciti njihove zahtjeve. Ipak, dok je prezirao njihovu poruku, božanska ga je sila zadržala da im ne nanese zlo.

264          Božja je ruka činila čuda što su ih Mojsije i Aron prikazali pred faraonom, a ne neki ljudski utjecaj ili sila koju su oni posjedovali. Svrha ovih znaka i čuda bila je da se faraon uvjeri da je veliki “JA JESAM” poslao Mojsija, te da je kraljeva dužnost bila pustiti Izraelce da mogu služiti živom Bogu. Vračari nisu doista pretvorili svoje štapove u zmije, već su magijom, uz pomoć velikog varalice, uspjeli oponašati čudo. Pretvaranje je štapova u žive zmije izvan Sotonine moći. Knez zla, premda posjeduje svu mudrost i moć palog anđela, nema silu da stvara ili daje život, jer ta prednost pripada samo Bogu. Međutim, Sotona je učinio sve što je mogao učiniti – krivotvorinu. U ljudskim su očima štapovi pretvoreni u zmije. Faraon i njegov dvor vjerovali su da se to dogodilo. Njihov ih izgled ni po čemu nije razlikovao od zmija što ih je načinio Mojsije. Premda je Gospod učinio da su stvarne zmije progutale lažne, ipak faraon to nije smatrao djelom Božje sile, već nekom vrstom moćnije magije od one njegovih sluga.

Faraon je želio opravdati svoju tvrdoglavost u odbijanju božanske zapovijedi i stoga je tražio neki razlog da zanemari čuda što ih je Bog učinio preko Mojsija. Sotona mu je dao upravo ono što je želio. Djelujući preko vračara, on je kod Egipćana stvorio privid da su Mojsije i Aron samo vračari i gatari, a da se poruka koju su donijeli ne može poštovati kao ona koja dolazi od nekog uzvišenijeg bića. Tako je Sotonina krivotvorina ostvarila svoj cilj, ohrabrila Egipćane u njihovoj pobuni i otvrd-nula faraonu srce da ne povjeruje. Sotona se također nadao da će poljuljati vjeru Mojsija i Arona u božansko podrijetlo njihove zadaće, da bi njegova oruđa pobijedila. On nije htio da djeca Izraelova budu oslobođena iz ropstva da bi služila živom Bogu.

Međutim, knez zla je prikazivanjem svojih čuda kroz vračare želio ostvariti još veći cilj. On je dobro znao da je Mojsije, slamajući jaram ropstva izraelske djece, bio predslika Krista koji je trebao slomiti vladavinu grijeha nad ljudskom obitelji.

265       Znao je da će se prigodom Kristova dolaska pojaviti moćna čuda kao dokaz svijetu da ga je poslao Bog. Sotona je strepio za svoju vlast. Krivotvoreći djelo što ga je Bog učinio preko Mojsija on se nadao da će ne samo spriječiti izbavljenje Izraela već i ovim utjecajem tijekom budućih vjekova uništiti vjeru u Kristova čuda. Sotona neprekidno nastoji krivotvoriti Kristovo djelo i ostvariti svoju vlast i zahtjeve. On navodi ljude da Kristova čuda objasne kao posljedice ljudske vještine i moći. On tako uništava vjeru u Krista, Sina Božjeg, u umovima mnogih ljudi i navodi ih da odbace ponude milosti u planu otkupljenja.

Mojsije i Aron su upućeni da sljedećeg jutra posjete obalu rijeke po kojoj se kralj običavao šetati. Budući da je izlijevanje Nila bilo izvor hrane i bogatstva za Egipat, rijeka se smatrala božanstvom i monarh joj je svakog dana dolazio ukazati počast. Ovdje su mu dva brata ponovila vijest, a onda ispružila štap i udarila po vodi. Sveta voda je postala krv, ribe su pomrle, a rijeka se usmrdjela. Voda u kućama i zalihe u cisternama također su se pretvorile u krv. Ali “egipatski vračari svojim vračanjem učiniše isto”, i “faraon se okrenu i ode u svoj dvor, ne uzimajući ni to k srcu”. Zlo je trajalo sedam dana, ali bez učinka.

Ponovno su pružili štap iznad rijeke, pa su iz nje izašle žabe i prekrile zemlju. Ušle su u kuće, spavaće sobe, pa čak i u peći za kruh i naćve. Egipćani su žabe smatrali svetim te ih nisu željeli uništavati, ali ljigave napasti su postale nepodnošljive. Skakale su i po faraonovoj palači, a kralj je nestrpljivo čekao da ih se ukloni. Vračari su naoko stvorili žabe, ali ih nisu mogli ukloniti. Kad je faraon to vidio, on se malo ponizio. Poslao je po iMojsija i Arona i rekao: “Molite Jahvu da ukloni žabe od mene i moga puka, a ja ću pustiti narod da prinese žrtvu.” Nakon što su podsjetili kralja na prijašnje hvalisanje, oni su zahtijevali da on odredi vrijeme u koje bi se oni trebali moliti za uklanjanje žaba.

266       On je odredio sljedeći dan, potajno se nadajući da će u međuvremenu žabe i same nestati i tako ga spasiti od gorkog poniženja zbog pokoravanja izraelskom Bogu. Međutim, zlo je trajalo do određena vremena, kad su diljem Egipta žabe poumirale, ali su njihova odvratna tijela zagađivala zrak.

Gospod je mogao učiniti da se one u trenutku vrate u prah, ali On to nije učinio da kralj i njegov narod njihovo uklanjanje ne bi proglasili posljedicom vraćanja, kao i prethodna djela vračara. Žabe su uginule i oni su ih sakupljali na hrpu. Tako su kralj i cijeli Egipat primili dokaz koje njihova isprazna filozofija nije mogla pobiti, da ovo čudo nije djelo magije, već kazna nebeskog Boga.

“Kad je faraon vidio da je nastupilo olakšanje, srce mu otvrdnu.” Aron je na Božju zapovijed pružio svoju ruku i prašina se zemaljska pretvorila u komarce diljem cijele egipatske zemlje.

Faraon je pozvao vračare da učine isto, ali oni to nisu mogli učiniti. Božje se djelo tako pokazalo nadmoćnijim od Sotoni-nog- Sami su vračari priznali: “To je prst Božji!” Ali kralj je ostao uporan.

Pozivi i upozorenja nisu bili učinkoviti i slijedila je još jedna kazna. Vrijeme je njenog dolaska prorečeno tako da se ne može reći da je došla slučajno. Obadi su ispunili kuće i zemlju, tako da je “zemlja nastradala od obada”. Ovi su kukci bili veliki i otrovni, a njihov je ubod bio vrlo bolan za ljude i životinje. Kao što je bilo prorečeno, ova kazna nije pogodila gošensku zemlju.

Faraon je sada Izraelcima dao dopuštenje da žrtve prinose u Egiptu, ali oni su odbili prihvatiti ovaj uvjet. “Ne dolikuje da tako učinimo – odgovori Mojsije. – Žrtve koje mi prinosimo Jahvi, Bogu svome, za Egipćane su svetogrđe. Kad bismo, dakle, na njihove oči prinosili žrtve koje su Egipćanima svetogrdne, zar nas ne bi kamenovali?” Životinje koje su Hebrejima bile potrebne za žrtvovanje Egipćani su smatrali svetim, a štovanje što su ga imali prema njima bilo je takvo da ako bi tko samo jednu slučajno ubio, za njih bi to bio zločin kažnjiv smrću. Za Hebreje bi bilo nemoguće prinositi žrtve u Egiptu a da ne povrijede svoje gospodare. Mojsije je ponovno predložio da podu na trodnevno putovanje u pustinju. Monarh se složio i preklinjao Božje sluge da uklone zlo. Oni su obećali da će to učiniti, ali su ga upozorili da ih ne vara.

267       Zlo je bilo uklonjeno, ali zbog uporne pobune kraljevo je srce otvrdnulo i on nije htio popustiti.

Slijedio je još strasniji udarac – pomor sve stoke u Egiptu koja se zatekla u polju. I svete i tegleće životinje, krave, volovi, ovce, konji i deve, magarci, sve je bilo uništeno. Jasno je rečeno da će Izraelci biti izuzeti, a faraon, nakon što je poslao vjesnike u izraelske domove, potvrdio je istinitost ove Mojsijeve izjave. “Od Izraelaca nije uginulo ni jedno grlo.” Ipak, kralj je ostao tvrdoglav.

Mojsiju je nakon toga naređeno da uzme pepeo iz peći i da ga “pred faraonovim očima baci prema nebu”. Ovo je bio vrlo značajan čin. Bog je prije četiri stotine godina pokazao Abrahamu tlačenje njegova naroda u budućnosti, slikom “zadimljenog žeravnjaka i goruće zublje”. On je objavio da će kazniti tlačitelje, a robove izvesti s velikim blagom. Izrael je u Egiptu dugo bio u peći nevolje. Ovaj je Mojsijev čin njima bio obećanje da se Bog sjeća svog saveza te da je došlo vrijeme njihova izbavljenja.

Dok se pepeo uzdizao prema nebu, a fina se prašina širila egipatskom zemljom, “otekline s čirevima prekriše ljude i životinje”, svuda gdje je padao pepeo. Svećenici i vračari su dosad hrabrili faraona u njegovoj tvrdoglavosti, ali sada je kazna stigla i njih. Pogođeni odvratnom i bolnom bolešću, njihova ih je hvalisava sila činila još jadnijima i oni se više nisu mogli boriti protiv Izraelova Boga. Cijeli je narod mogao vidjeti ludost vjere u vračare kad oni čak ni sami sebe nisu mogli zaštititi.

Ipak, faraonovo je srce postalo još tvrde. Onda mu je Gospod poslao poruku izjavljujući: “Ako ih ne pustiš, sva zla svoja na-valit ću ovaj put na te, na tvoje službenike i tvoj puk, tako da spoznaš da nema nikoga na svoj zemlji kao što sam ja… Poštedio sam te da ti pokažem svoju moć i da se hvali ime moje po svoj zemlji.” Bog mu nije zbog toga dao život, već je njegova providnost upravljala događajima da ga dovede na prijestolje u vrijeme određeno za Izraelovo izbavljenje.

268             Premda je ovaj oholi tiranin svojim djelima odbacio Božju milost, ipak je njegov život sačuvan da Gospod kroz njegovu tvrdoglavost u egipatskoj zemlji prikaže svoja čuda. Božja providnost upravlja događajima. On je na prijestolje mogao postaviti milostivijeg kralja, koji se ne bi usudio suprotstaviti moćnim prikazima božanske sile. Ali u tom slučaju Bog ne bi ostvario svoje namjere. Njegovom je narodu bilo dopušteno da iskusi tlačiteljsku surovost Egipćana, da ga ne prevari ponižavajući utjecaj idolopoklonstva. U svom postupanju prema faraonu Gospod je pokazao svoju mržnju prema idolopoklonstvu i odlučnost da kazni surovost i tlačenje.

Bog je o faraonu rekao: “… premda ću ja tvrdim učiniti njegovo srce, tako te neće pustiti narod da ode.” (Izl 4,21) Utjecaj nadnaravne sile nije otvrdnuo kraljevo srce.

Bog je faraonu dao najupečatljivije dokaze o božanskoj sili, ali monarh je tvrdoglavo odbacivao upozorenja svjetlosti. Svaki prikaz beskonačne mudrosti koji je on odbio, učinio ga je još odlučnijim u njegovoj pobuni. Sjeme pobune što ga je posijao kad je odbio prvo čudo donijelo je plodove. Dok je nastavio hoditi vlastitim putem i postajao sve tvrdoglaviji, njegovo je srce postajalo sve tvrde, dok nije bio pozvan da promatra hladno, mrtvo lice prvorodenca.

Bog govori čovjeku kroz svoje sluge, upozoravajući, opominjući i ukoravajući grijeh. On svakome pruža priliku da ispravi svoje pogreške prije no što one postanu dio karaktera, ali ako ih tko odbije ispraviti, božanska sila ne posreduje da bi se suprotstavila smjeru njegova djelovanja. Takvoj je osobi lakše ponoviti isto djelo. Njegovo je srce tvrde na djelovanje Svetoga Duha. Daljnje odbijanje svjetlosti dovodi ga u stanje u kojem je i daleko jači utjecaj neučinkovit i ne može izvršiti trajniji dojam.

Čovjek koji je nekada popuštao kušnji drugi put će biti još spremniji. Svako ponavljanje grijeha umanjuje njegovu sposobnost da mu se odupre, osljepljuje oči i guši uvjerenje. Svako sjeme popustljivosti rodit će plodove. Bog ne čini čuda da bi spriječio žetvu. “Što tko sije, to će i žeti.” (Gal 6,8) Onaj koji pokaže drskost nevjernika, ravnodušnost prema božanskoj istini, samo žanje žetvu koju je sam posijao. 269         Tako se događa da mnoštvo sa stoičkom ravnodušnošću dolazi slušati istine koje su nekada pokretale njihovu dušu. Oni su posijali nemar i odbacivanje istine, i takva je žetva koju žanju.

Oni koji umiruju nemirnu savjest mišlju da zle navike mogu promijeniti kad oni to odluče, da se mogu igrati s pozivima milosti, a ipak uvijek iznova biti pod njenim utjecajem, čine to na vlastitu odgovornost. Oni misle da će, nakon što su sve svoje sposobnosti predali velikom pobunjeniku, u trenutku najveće opasnosti promijeniti vodu. Ali to nije lako i učiniti. Iskustvo, obrazovanje, disciplina života grješnog popuštanja, tako temeljito oblikuju njihov karakter da oni ne mogu usvojiti Kristov lik. Da svjetlost nije obasjala njihov put, slučaj bi bio različit. Milost može posredovati i pružiti im priliku da prihvate njene ponude, ali nakon što netko dugo odbacuje i prezire svjetlost, ona će se naposljetku povući.

Faraon je zatim upozoren da će slijediti tuča: “Zato naredi da pod krov utjeraju tvoje blago i sve što je vani, na otvorenu. Sve što se nade u polju, bilo čovjek ili živinče, ne bude li uvedeno unutra, poginut će kad tuča zaspe po njima.” Tuča nije bila uobičajena u Egiptu, a prorečeno nevrijeme nikada ranije nije viđeno. Vijest se brzo pročula i svi koji su vjerovali Jahvi sakupili su svoju stoku, dok su oni koji su prezirali njegova upozorenja ostavili stoku u polju. Tako se Božja milost pokazala usred kazne, ljudi su iskušani i pokazalo se koliko je njih prikaz Božje sile naveo da ga se boje.

Oluja je došla kako je bilo prorečeno, grmljavina i tuča, pomiješana s munjama. “Strahota se takva nije oborila na zemlju egipatsku otkako su ljudi u njoj. Tuča pobi po svem Egiptu sve što je ostalo vani, ljude i životinje; uništi sve bilje po poljima i sva stabla poljska polomi.” Pustoš i propast je obilježila put anđela koji je uništavao. Samo je gošenska zemlja bila pošteđena. Egipćanima je pokazano da živi Bog nadzire zemlju, da prirodne sile slušaju njegov glas, te da je jedina sigurnost u poslušnosti Njemu.

270      Cijeli je Egipat drhtao pred zastrašujućim izljevom božanskog suda. Faraon je brzo poslao po dvojicu braće i povikao: “Ovaj put priznajem da sam kriv. Jahve ima pravo, a ja i moj narod krivo. Molite Jahvu da ustavi gromove i tuču, a ja ću vas pustiti da idete. Nećete više dugo ostati.” Odgovor je glasio: “Kad izidem iz grada… dići ću ruke prema Jahvi, pa će gromovi prestati, a ni tuče više neće biti, tako da znaš da zemlja pripada Jahvi. Ali ni ti ni tvoji dvorani, znam ja, još se ne bojite Boga Jahve.”

Mojsije je znao da sukob nije završen. Faraonova priznanja i obećanja nisu donosila neke temeljitije promjene uma i srca, već su bila prouzročena strahom i brigom. Međutim, Mojsije je obećao da će ispuniti njegov zahtjev jer mu nije želio pružiti priliku za daljnju tvrdoglavost. Prorok je pošao, ne obzi ruci se na oluju koja je bjesnila, a faraon i svi njegovi službenici su bili svjedoci Jahvine sile da zaštiti svog vjesnika. Kad je izašao iz grada, Mojsije “podigne ruke prema Jahvi. Prestane grmljavina i tuča, a ni kiša više nije padala na zemlju.” Ali čim se kralj oslobodio straha, njegovo se srce ponovno izopačilo.

Onda je Gospod rekao Mojsiju: “Idi k faraonu. Učinio sam da njemu i njegovim službenicima otvrdne srce, da izvedeni sva znamenja medu njima; da možeš pripovijedati svome sinu i svome unuku što sam učinio Egipćanima i kakva sam znamenja izvodio medu njima, kako biste znali da sam ja Jahve.” Gospod je pokazivao svoju silu da bi utvrdio vjeru Izraela u Njega kao jedinog i živog Boga. On je htio pružiti neoborive dokaze o razlici koju je vidio između njih i Egipćana, te učiniti da svi narodi znaju kako su Hebreji, koje su oni prezirali i tlačili, pod zaštitom nebeskog Boga.

Mojsije je upozorio monarha da će, ako ustraje u svojoj joglavosti, doći skakavci koji će prekriti lice zemlje i izjesti zelenilo što je ostalo. Oni će ispuniti kuće, čak i samu palaču, i bit će takva napast kakvu “ne vidješe ni tvoji očevi ni očevi tvojih očeva u ovoj zemlji od svojih vremena do danas”.

271       Faraonovi savjetnici su ostali užasnuti. Narod je pretrpio velike gubitke zbog pogibije stoke. Tuča je pobila mnogo ljudi Šume su bile opustošene, a polja uništena. Oni su brzo gubili sve što su im Hebreji donijeli svojim radom. Glad je prijetila cijeloj zemlji. Knezovi i dvorani su navaljivali na kralja i ljutito zahtijevali: “Dokle će nam ovaj čovjek biti stupica? Pusti te ljude neka idu i štovanje iskažu Jahvi, svome Bogu! Zar ne vidiš kako Egipat srlja u propast?”

Monarh je ponovno dozvao Mojsija i Arona i rekao im: “Idite! Iskažite štovanje Jahvi, svome Bogu! A tko će sve ići?”

Odgovor je bio: “Svi idemo… i mlado i staro. Odlazimo sa svojim sinovima i svojim kćerima; sa svojom krupnom i sitnom stokom, jer moramo održati svečanost Jahvi.”

Kralj se razbjesnio. ‘”Jahve bio s vama isto kao što i ja pustio da s vama podu djeca! – odgovori im. – Očito se vidi da vam nakana nije čista. Nećemo tako! Nego muškarci neka odu i štovanje iskažu Jahvi. To ste i tražili.’ I otjeraju ih od faraona.” Faraon je nastojao uništiti Izraelce teškim radom, ali sada se pretvarao da se duboko zanima za njihovu dobrobit i nježno se brine za njihovu djecu. Njegov je stvarni cilj bio da zadrži djecu i žene kao jamstvo da će se muškarci vratiti.

Mojsije je onda pružio svoj štap nad zemljom i južni je vjetar donio skakavce. “Toliko ih mnoštvo nikad prije nije bilo niti će kada biti.” Prekrili su nebo tako da se od njih zacrnjela zemlja, a pojeli su sve preostalo zelenilo. Faraon je brzo poslao po proroka i rekao: “Sagriješio sam protiv Jahve, vašeg Boga, i vas! Oprostite mi uvredu još samo ovaj put i molite Jahvu, Boga svoga, da samo otkloni od mene ovaj smrtonosni bič!” Oni su to učinili i snažni je zapadni vjetar odnio skakavce prema Crvenom moru. Ipak, kralj je i dalje ustrajao u svojoj tvrdoglavoj odluci.

Egipćani su bili na rubu očaja. Činilo se da zla koja su ih već zadesila ne mogu izdržati, te ih je ispunio strah za budućnost.

272       Narod je obožavao faraona kao božanskog predstavnika, ali sada su mnogi vjerovali da se on protivi Onome koji je sve prirodne sile učinio slugama svoje volje. Hebrejski robovi, tako čudesno štićeni, sve su više vjerovali u svoje izbavljenje. Njihovi ih se nadstojnici nisu usudili tlačiti kao dotada. Diljem Egipta se širio potajni strah da će se porobljena rasa podignuti i osvetiti za nepravdu. Ljudi su suzdržana daha pitali: što je sljedeće?

Iznenada je tama prekrila zemlju, tako gusta i crna da se činilo da “će se moći opipati”. Ne samo što su ljudi bili lišeni svjetlosti već je i zrak bio vrlo težak, što je otežavalo disanje. “Tri dana nisu ljudi jedan drugog mogli vidjeti, i nitko se sa svog mjesta nije micao. A u mjestima gdje su Izraelci živjeli sjala je svjetlost.” Sunce i Mjesec su bili egipatska božanstva, a u ovoj misterioznoj tami i ljudi i njihovi bogovi bili su podjednako pogođeni silom koja se zauzimala za robove.* Premda je tama bila strašna, ovo je zlo bilo dokaz Božje samilosti i njegova nastojanja da ne uništava. On je ljudima htio dati vrijeme za razmišljanje i pokajanje prije no što na njih pusti posljednje i najstrašnije zlo.

Strah je naposljetku prisilio faraona na daljnje ustupke. Na kraju je trećeg dana pozvao Mojsija i složio se s odlaskom ljudi uz uvjet da ostanu stada. “Ni papak neće ostati ovdje”, uzvratio je odlučni Hebrejin. “Od njih nam valja izabrati za žrtvovanje Jahvi, Bogu našemu, a ne znamo, dok onamo ne stignemo, što moramo Jahvi prinijeti.” Kralj je počeo neobuzdano bjesniti: “Odlazi! – vikne faraon na Mojsija – i da mi više na oči ne dolaziš! Onog dana kad mi se opet pojaviš na oči, zaglavit ćeš!”

Odgovor je bio: “Dobro si kazao!… Lica tvoga više neću vidjeti!“

“Mojsije postane vrlo uvažen u egipatskoj zemlji, u očima faraonovih službenika i u očima naroda.” Egipćani su se prema Mojsiju odnosili sa strahopoštovanjem. Kralj ga se nije usudio povrijediti, jer su ljudi smatrali da samo on ima moć da ukloni zla. Čeznuli su da se Izraelcima dopusti da odu iz Egipta. Kralj i svećenici su se protivili posljednjim Mojsijevim zahtjevima.

Vidi dodatak, primjedba br. 2.

Štampa El. pošta

Search mobile