24 Pasha

Ovo se poglavlje zasniva na Izlasku 11; 12,1-32.

273       Kad je kralju prvi put iznesen zahtjev za oslobođenje Izraela, on je upozoren i na najstrašnija zla. Mojsiju je naređeno da kaže faraonu: “Ovako kaže Jahve: Izrael je moj prvorođenac. Tražim od tebe da mi pustiš sina da mi iskaže štovanje. Ako odbiješ da ga pustiš, ja ću ubiti tvoga prvorodenca.” (Izl 4,22.23) Premda su Egipćani prezirali Izraelce, Bog ih je veoma cijenio time što su bili izabrani da budu čuvari njegova Zakona. Oni su u ovim naročitim blagoslovima i prednostima koje su im bile dane imali prvenstvo medu narodima kao prvo-rodeni sin medu svojom braćom.

Kazna na koju je Egipat prvo bio upozoren trebala je doći kao posljednja mjera. Bog dugo trpi i obiluje milošću. On prema bićima koja je stvorio na svoju sliku postupa s nježnom brigom. Da je gubitak žetve i stada naveo Egipćane na pokajanje, djeca ne bi bila pobijena, ali oni su tvrdoglavo odbijali božanske zapovijedi i sada ih je morao stići i posljednji udarac.

Mojsiju je bilo zabranjeno, pod prijetnjom smrti, da se pojavi pred faraonom, ali pobunjeničkom monarhu je trebalo prenijeti posljednju Božju poruku i Mojsije je izašao pred njega sa strašnom viješću: “Ovako poručuje Jahve: O ponoći proći ću Egiptom. Svaki će prvorodenac u egipatskoj zemlji umrijeti, od prvorodenca faraonova, koji bi imao sjediti na njegovu prijestolju, do prvorodenca ropkinje koja se nalazi uz mlinski kamen; a uginut će i sve prvine od stoke. U svoj će zemlji egipatskoj nastati velik jauk, kakva nije bilo niti će kad poslije biti.

Među Izraelcima ni pas neće zalajati na živo stvorenje: ni na čovjeka ni na životinju.

274       Po tome ćete znati da Jahve luči Izra. elca od Egipćanina. Onda će svi ovi tvoji dvorani k meni doći preda me se baciti i vikati: Nosi se i ti i sav puk koji za tobom ide! Poslije toga ću otići. “‘

Prije izvršenja ove kazne Gospod je preko Mojsija dao upute izraelskoj djeci u vezi s odlaskom iz Egipta, a posebno u vezi sa zaštitom od skorašnjeg suda. Svaka obitelj, sama ili udružena s drugima, trebala je zaklati janje ili kozle “bez mane” i sa stručkom izopa poškropiti oba dovratnika i nadvratnik kuće da anđeo koji je trebao doći oko ponoći ne ude u kuću. Oni su noću trebali jesti pečeno meso s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem, kao što je Mojsije rekao: “opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom u rukama. Jedite ga žurno: to je Jahvi na pasha.”

Gospod je objavio: “Te ću naime noći ja proći egipatskom zemljom i pobiti sve prvorodence u zemlji egipatskoj, i čovjeka i životinju. Ja, Jahve, kaznit ću i sva egipatska božanstva… Krv neka označuje kuće u kojima vi budete. Gdje god spazim krv, proći ću vas; tako ćete vi izbjeći biču zatornomu kad se oborim na zemlju egipatsku.”

Za uspomenu na ovo veliko izbavljenje izraelski je narod trebao svetkovati godišnji blagdan u svim budućim naraštajima. “Taj dan neka vam bude spomen-dan. Slavite ga kao blagdan u čast Jahvi. Svetkujte ga po trajnoj uredbi od koljena do koljena.” Kao što su trebali svetkovati blagdan, oni su isto tako trebali ponavljati svojoj djeci izvještaj o velikom izbavljenju kao što je Mojsije zapovjedio: “Ovo je pashalna žrtva u čast Jahvi koji je prolazio mimo kuće Izraelaca kad je usmrćivao Egipća-ne, a naše kuće pošteđivao.”

Nadalje, Gospodu su pripadali prvorođeno dijete i životinja, a otkupljivali su se otkupom kao priznanjem da bi za pomora egipatskih prvorodenaca izraelski prvorodenci, premda milostivo zaštićeni, bili izloženi istoj opasnosti da nije bilo žrtve pomirenja. “Meni, naime pripada svaki prvorodenac.”

277       Gospod kaže: “Onog dana kad sam pobio sve prvence u zemlji egipatskoj, sebi sam posvetio sve prvorodence u Izraelu, i od ljudi i od stoke. Oni su moji. Ja sam Jahve.” (Br 3,13) Nakon što je uspostavio službu u Šatoru od sastanka Gospod je umjesto prvorodenaca izabrao Levijevo pleme za službu u Svetištu. “Jer oni su između Izraelaca meni potpuno darovani.” (Br 8,16) Međutim, od svih se ljudi tražilo da, kao priznanje Božje milosti, otkupe svoju prvorodenu djecu (Br 18,15.16).

Pasha je trebala imati komemorativnu i simboličnu narav, ona nije samo upućivala na izbavljenje iz Egipta već i u budućnosti na veće izbavljenje što ga je Krist trebao ostvariti oslobađajući ljude iz ropstva grijeha. Žrtveno Janje predstavlja “Janje Božje” u kome je sva naša nada u izbavljenje. Apostol kaže: “… jer je žrtvovano naše pashalno janje – Krist.” (1 Kor 5,7) Nije bilo dovoljno prinositi samo pashalno janje, njegova se krv morala škropiti na dovratnike. Tako su se zasluge Kristove krvi morale pripisati duši. Mi moramo vjerovati ne samo da je On umro za svijet, već da je umro i za nas pojedinačno. Mi sami moramo prihvatiti vrline žrtve pomirenja.

Izop koji se koristio za škropljenje bio je simbol očišćenja, a koristio se za čišćenje gubavaca i onih koji su bili onečišćeni diranjem mrtvaca. Njegov je značaj vidljiv iz molitve psal-mista: “Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti!” (Ps 51,4)

Janje se moralo pripremiti cijelo, bez lomljenja kostiju, a tako se i Božjem Janjetu umrlom za nas nije smjelo slomiti kost (Iv 19,36). Time je predstavljeno savršenstvo Kristove žrtve.

Izraelci su meso trebali jesti. Nije dovoljno samo vjerovati Kristu za oprost od grijeha, mi vjerom stalno moramo primati duhovnu snagu i hranu od Njega i njegove Riječi. Krist je rekao: “Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni.” (Iv 6,53-54) A da bi objasnio što je mislio, On je rekao: “Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa.

278       Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život.” (63. redak) Isus je prihvatio Zakon svog Oca, primjenjivao njegova načela u vlastitom životu, pokazivao njegov duh i njegovo blagotvorno djelovanje u srcu. Ivan kaže: “I Riječ tijelom postala i nastanila se medu nama. I mi smo promatrali slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorodenac od Oca – pun milosti i istine.” Kristovi sljedbenici moraju biti sudionici njegova iskustva. Oni moraju primiti i usvojiti Božju Riječ tako da ona postane pokretna sila njihovog života i djela. Oni Kristovom silom moraju poprimiti njegov lik i odražavati nebeske osobine. Oni moraju

jesti tijelo i piti krv Sina Božjeg ili u njima neće biti života Kristov duh i djelo mora postati duh i djelo njegovih učenika.

Janje se trebalo jesti s gorkim željeni upućujući tako na gorčinu ropstva u Egiptu. Tako se i mi, zbog svojih grijeha, trebamo hraniti Kristom sa skrušenošću u srcu. Upotreba beskvasnog kruha također je bila značajna. Ona je izrazito naređena u zakonu o Pashi, a Židovi su ga se strogo pridržavali u svojim običajima, tako da se tijekom ovog blagdana u njihovim kućama nije moglo naći kvasca. Na sličan način kvasac grijeha moraju ostaviti svi oni koji od Krista žele primiti život i hranu. Stoga Pavao piše korintskoj crkvi: “Očistite se od starog kvasca, da budete novo tijesto… jer je žrtvovano naše pashalno Janje – Krist. Zato trajno svetkujmo blagdan ne sa starim kvascem, ni sa kvascem zloće ili pokvarenosti, već s beskvasnim kruhom čistoće i čestitosti.” (1 Kor 5,7.8)

Robovi su prije oslobođenja morali pokazati svoju vjeru u veliko izbavljenje koje se uskoro trebalo ostvariti. Krvni je znak morao biti na njihovim domovima, a oni i njihove obitelji morali su se odvojiti od Egipćana i okupiti se u svojim domovima. Da su Izraelci zanemarili neku od danih uredbi, da su zaklali janje a zanemarili poškropiti dovratnike krvlju, ili da su izašli iz svojih kuća, oni ne bi bili sigurni. Oni su mogli iskreno vjerovati da su učinili sve što je bilo potrebno, ali iskrenost ih ne bi spasila. Svi koji su zanemarili upozorenja Gospodnjih uredbi izgubili su svog prvorodenca od ruke anđela koji je uništavao.

279          Narod treba poslušnošću pružiti dokaz o svojoj vjeri. Tako svi oni koji se nadaju da će biti spašeni zaslugama Kristove krvi moraju shvatiti da oni sami moraju sudjelovati u osiguranju svog spasenja. Premda nas samo Krist može otkupiti od kazne prijestupa, mi moramo ostaviti grijeh i okrenuti se poslušnosti. Čovjek se spašava vjerom, a ne djelima, a ipak se njegova vjera mora pokazati na djelu. Bog je dao svog Sina da umre kao pomirenje za grijeh, On je pokazao svjetlost istine, put života, dao mogućnosti, uredbe i prednosti, a čovjek sada treba surađivati s oruđima spasenja, on mora cijeniti i koristiti pomoć koju je Bog dao, vjerovati i slušati sve božanske uredbe.

Dok je Mojsije Izraelcima ponavljao Božje odredbe za njihovo spasenje, “narod pade ničice i pokloni se”. Draga nada u oslobođenje, strašna spoznaja o kazni koja je trebala snaći njih tlačitelje, brige i poslovi oko iznenadnog odlaska, sve se ovo za neko vrijeme utopilo u zahvalnosti njihovom milostivom Osloboditelju. Mnogi su Egipćani bili ponukani da priznaju hebrejskog Boga kao jedinog istinitog Boga, i oni su sada molili da im se dopusti da nadu utočište u domovima Izraelaca kad anđeo koji uništava bude prolazio zemljom. Oni su primljeni s dobrodošlicom i oni su prisegnuli da će odsada služiti Boga Ja-kovljevog i poći iz Egipta s njegovim narodom.

Izraelci su poslušali upute što ih je Bog dao. Pripreme za odlazak obavili su tajno i brzo. Obitelji su se okupile, zaklano je pashalno janje, meso je ispečeno na vatri, a beskvasni kruh i gorko zelje pripremljeni. Otac i svećenik doma škropio je krv na dovratnike, a zatim se pridružio obitelji u kući. Pashalno janje su jeli žurno i u tišini. Ljudi su sa strahopoštovanjem molili i gledali, a srca prvorodenaca, od najstarijeg čovjeka do najmanjeg djeteta, drhtala su od neopisiva straha. Očevi i majke su čvrsto grlili svoje ljubljene prvorođence pri pomisli na zastrašujuću nesreću koja se trebala dogoditi te noći. Međutim, anđeo nije posjetio nijednu izraelsku kuću. Znak krvi, znak Spasiteljeve zaštite, bio je na njihovim vratima, i anđeo nije ulazio.

 280       O ponoći “strašan se jauk razlijegao Egiptom: ne bijaše kuće u kojoj nije ležao mrtvac”. Svi prvorođenci u zemlji “od prvorodenca faraonova, koji je imao sjediti na prijestolju, do prvorodenca sužnja u tamnici, a tako i sve prvine od stoke”, usmrtio je anđeo zatornik. Diljem golemog egipatskog kraljevstva uništen je ponos svakog doma. Zrak je bio ispunjen kricima i zapomaganjima ožalošćenih. Kralj i dvorani, blijedih lica i drhtavih usana, ostali su zaprepašteni ovim užasnim događajem. Faraon se sjećao kako je nekada uzviknuo: “Tko je taj Jahve da ga ja poslušam… i pustim Izraelce? Ja toga Jahvu ne znam niti ću pustiti Izraelce!” On je sada, s ponosom kojim je nekad izazivao nebo, ležao u prašini i “pozva Mojsija i Arona te im reče: ‘Ustajte i odlazite od moga naroda i vi i vaši Izraelci! Idite! Odajite štovanje Jahvi, kako ste tražili. Pokupite svoju i sitnu i krupnu stoku, kako ste zahtijevali: idite pa i mene blagoslovite!'” I kraljevi savjetnici su preklinjali Izraelce “da brže idu iz zemlje, jer izgibosmo svi, govorahu oni”.

Štampa El. pošta

Search mobile