30 Šator od sastanka i njegove službe

Ovo se poglavlje zasniva na Izlasku 25 do 40 i Levitskom zakoniku 4 i 16.

343           Mojsije je primio zapovijed dok je bio na gori s Bogom: “Neka mi sagrade Svetište da mogu boraviti medu njima,” a onda mu je On dao cjelovite upute za izgradnju Šatora sastanka. Izraelci su svojim otpadom odbacili blagoslove božanske prisutnosti i za neko vrijeme onemogućili podizanje Svetišta za Boga u svojoj sredini. Ali nakon što su ponovno primili naklonost Neba, veliki je voda nastavio s ostvarivanjem božanske zapovijedi.

Bog je posebno obdario izabrane ljude vještinama i mudrošću za gradnju svete građevine. Sam je Bog dao Mojsiju plan građevine s posebnim uputama u vezi s veličinom i oblikom, gradom koju treba upotrijebiti i svakim komadom namještaja koji je trebala sadržavati. Sveta mjesta su trebala biti “slike nebeskih stvarnosti” (Heb 9,23.24), mala predodžba nebeskog Hrama u kojemu Krist, naš veliki Svećenik, nakon što je pri-nio svoj život kao žrtvu, služi u korist grješnika. Bog je Mojsiju na planini dao prikaz nebeskog Svetišta i zapovjedio mu da sve načini prema uzorku koji mu je pokazan. Mojsije je pozorno zabilježio sve ove upute, a zatim ih prenio narodnim vodama.

Za gradnju Svetišta nužne su bile velike i skupe pripreme, potrebna je bila i velika količina najskuplje i najdragocjenije grade, a Gospod je prihvaćao dragovoljne darove. “… a vi primajte ove darove u moju čast od svakoga koji daje od srca”, bila je božanska zapovijed koju je Mojsije ponovio narodu. Posvećenje Bogu i duh žrtve bili su prvi zahtjevi u pripremi prebivališta za Svevišnjega.

344       Cijeli narod se jednodušno odazvao. “A onda svatko koga je srce vuklo i duša poticala, dođe noseći svoj prinos u čast Jahvi za gradnju Šatora sastanka, za svaku službu u njemu i za posvećena odijela. Štrcaše se muževi i žene: svi koje je srce vuklo donesoše zapinjača, naušnica, prstenja, narukvica, ogrlica i svakovrsna zlatnog nakita; svi koji bijahu zavjetovali kakvu zlatninu u čast Jahvi.

Svi kod kojih se našlo ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i prepredenog lana, učinjenih ovnujskih koža ili finih koža, donesoše svoje. Nadalje, svatko tko je mogao dati kakav dar u srebru ili tuču, donese to kao prinos u čast Jahvi. Svatko u koga se našlo bagrenova drva za upotrebu u bilo kojem poslu, donese ga.

Sve žene koje su bile vješte prele su svojim rukama i donosile što bijahu oprele: ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i prepredenog lana. Sve opet žene koje je njihovo srce poticalo zbog njihove vještine, prele su kostrijet.

Glavari su donosili oniksa i drugog dragog kamenja za umetanje u oplećak i naprsnik; pa mirodije i ulje za svjetlo, ulje za pomazanje i miomirisni tamjan.” (Izl 35,23-28)

Dok je gradnja Svetišta napredovala, narod, stari, mladi i djeca, nastavili su donositi svoje priloge sve dok zaduženi za posao nisu shvatili da ih je dosta, čak i više no što se može upotrijebiti. To je potaklo Mojsija da diljem tabora objavi: “Neka više nijedan čovjek ni žena ne donosi nikakva priloga za Svetište!’ Tako ustave narod, te nije donosio novih darova.” Prigovaranje Izraelaca i Božje kazne su zapisane kao upozorenje kasnijim naraštajima. A njihovo predanje, njihova revnost i požr-tvovnost primjer su vrijedan oponašanja. Svi koji ljube služenje Bogu i cijene blagoslove njegove svete prisutnosti pokazat će isti duh požrtvovnosti u gradnji doma u kojem će se s Njim moći sastajati. Oni će htjeti Gospodu donijeti najbolje priloge koje imaju. Dom izgrađen Bogu ne treba ostati u dugovima jer time Njega obeščašćujemo. Iznos dovoljan da se obavi posao treba dragovoljno darovati, da radnici mogu reći kao što su tekli graditelji Šatora sastanka:

347              „Neka više nijedan čovjek ni žena ne donosi nikakva priloga.”

Šator je bio tako sagrađen da su ga Izraelci mogli rastaviti i nositi na svojim putovanjima. On je stoga bio mali, ne duži od pedeset i pet stopa, a visok i širok osamnaest stopa. Ipak, bila je to veličanstvena građevina. Bagremovo drvo, korišteno za njegovu gradnju i namještaj, bilo je najotpornije na truljenje od svega drveća koje se moglo naći na Sinaju. Zidovi su bili načinjeni od uspravno postavljenih dasaka, ugrađenih u srebrno postolje, čvrsto povezani stupovima i poprečnim pri-jevornicama, a sve je bilo okovano zlatom, ostavljajući dojam da je građevina načinjena od zlata. Krov se sastojao od četiri sloja zastirača, od kojih je najdonji bio od “prepredenog lana i ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva. Na njima bijahu izvezeni kerubini”, a ostali od kozjih, ovnujskih i jazavčjih koža, tako postavljeni da pružaju potpunu zaštitu.

Građevina je podijeljena u dva dijela bogato izvezenim, prekrasnim zavjesama, ili zastorima, koji su visjeli na zlatom obloženim stupovima, a sličan je zastor zatvarao ulaz u prvo odjeljenje. Ovi, kao i unutarnji pokrivač koji je sačinjavao krov, bili su napravljeni od najljepših boja, plave, ljubičaste i purpurne, prekrasno usklađeni. Na njima su zlatnim i srebrnim nitima bili izvezeni kerubini koji su predstavljali anđeoske vojske povezane s radom nebeskog Svetišta, a službeni su duhovi Božjem narodu na zemlji.

Sveti Šator je bio okružen otvorenim prostorom nazvanim dvorištem, ograđen zavjesama, ili zastorima, od finog lana koji su bili obješeni na mjedenim stupovima. Ulaz u ovo predvorje bio je s istočne strane, zavoren zavjesama od skupog materijala i prekrasne izrade, premda ne kao one u samom Svetištu. Zastori predvorja su bili upola niži od zidova Šatora i ljudi izvana su jasno mogli vidjeti građevinu. U predvorju, i najbliži izlazu, nalazio se žrtvenik za žrtve paljenice obložen tučem. Na ovom su žrtveniku prinošene sve žrtve paljenice Gospodu, a njegovi su rogovi bili poškropljeni krvlju pomirenja. Između žrtvenika i vrata Šatora nalazio se umivaonik od tuča, načinjen od ogledala koja su žene izraelske dragovoljno dale.

348       Svećenici su u umivaoniku prali svoje ruke i noge kad god su u ulazili u sveta odjeljenja ili pristupali žrtveniku da Gospodu prinesu žrtve paljenice.

U prvom odjeljenju, ili Svetinji, nalazili su se stol s prinesenim kruhovima, svijećnjak i kadioni žrtvenik. Stol s prinese-nim kruhovima bio je postavljen na sjeveru, obrubljen rezba-renim vijencem i obložen čistim zlatom. Svećenici su na stol svake subote stavljali dvanaest kruhova, u dvije gomile i škro-pili ga tamjanom. Kruhove su nakon uklanjanja mogli jesti samo svećenici jer su se smatrali svetim. Na jugu se nalazio sed-mokraki svijećnjak sa sedam svjetiljaka. Njegovi su krakovi bili načinjeni od posebno izrezbarenih čaša u obliku bademova cvijeta, a bio je načinjen od jednog talanta čistog zlata. Budući da na Šatoru nije bilo prozora, svjetiljke se nikada nisu sve gasile, već su svijetlile danju i noću. Pred samim zastorom koji je dijelio Svetinju od Svetinje nad svetinjama i Božje neposredne prisutnosti stajao je kadioni žrtvenik. Svećenici su svakog jutra i večeri na ovom žrtveniku palili tamjan, njegovi rogovi su pomazivani krvlju žrtve za grijeh, a na Dan pomirenja škrop-ljeni krvlju. Sam Bog je zapalio vatru na ovom žrtveniku i ona je pozorno održavana. Sveti se miris širio danju i noću cijelim Svetištem i dalje od Šatora.

Iza unutarnje zavjese nalazila se Svetinja nad svetinjama, u čijem je središtu bila simbolična služba pomirenja i posredovanja, koja je stvarala vezu između Neba i Zemlje. U ovom se dijelu nalazio Kovčeg, od bagremova drveta, izvana i iznutra obložen zlatom, a izvana okovan zlatnim pojasom. On je načinjen kao spremište za kamene ploče na kojima je sam Bog napisao Deset zapovijedi. Stoga se zvao Kovčeg svjedočanstva ili Saveza jer su Deset zapovijedi bile temelj Saveza između Boga i Izraela.

Pokrivač svetog Kovčega zvao se Pomirilište. On je načinjen od komada čistog zlata i natkriljen zlatnim kerubinima koji su stajali jedan nasuprot drugom.

349       Jedno je krilo svakog ke-rubina bilo podignuto, dok je drugo zaklanjalo tijelo u znak poštovanja i poniznosti (Vidi Ez 1,11). Položaj kerubina, s licima okrenutim jedan prema drugom i pogledom punim poštovanja prema Kovčegu, predstavljali su strahopoštovanje s kojim su nebeske vojske držale Božji Zakon i njihovo zanimanje za plan spasenja.

Iznad prijestolja milosti nalazio se oblak slave, prikaz božanske Prisutnosti, a Bog je medu kreubinima obznanjivao svoju volju. Glas iz oblaka je ponekad velikom svećeniku prenosio

božanske poruke. Ponekad je svjetlost obasjavala anđela na desnoj strani, označavajući potvrdu ili prihvaćanje, a ponekad je oblak ili sjena počivala na kerubinu s lijeve strane, označavajući odbacivanje ili protivljenje.

Božji Zakon u Kovčegu bio je veliko mjerilo pravednosti i suda. Zakon je izricao smrt nad prijestupnikom, ali se iznad Zakona nalazilo prijestolje milosti nad kojim se otkrivala Božja prisutnost s kojeg se službom pomirenja darovao oprost poka-janom grješniku. Tako će se i u Kristovoj službi za naše otkupljenje, koje simbolizira služba u Svetištu, “Ljubav i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti”.

Nijedan jezik ne može opisati veličanstven prizor unutar Svetišta, zlatom obložene zidove koji su odsjajivali svjetlošću zlatnog svijećnjaka, raskošno prelijevanje boja bogato izvezenih zavjesa s blistavim likovima anđela, stol, kadioni žrtvenik, sveti Kovčeg sa svojim tajanstvenim kerubinima, a iznad njega sveti oblak, vidljivi prikaz Jahvine prisutnosti, a ipak samo blijedi prikaz slave Božjeg nebeskog Hrama, velikog središta službe za čovjekovo otkupljenje.

Izgradnja Šatora trajala je oko pola godine. Mojsije je po svršetku pregledao rad graditelja i usporedio ga s uzorkom koji mu je bio prikazan na gori i uputama što ih je primio od Boga. “Tako Mojsije učini. Kako mu je Jahve naredio, sve je tako učinio.” Mnoštvo se s velikim zanimanjem okupilo da vidi svetu građevinu. Dok su promatrali prizor sa zadovoljstvom i strahopoštovanjem, stup od oblaka se spustio i prekrio Svetište. “I slava Jahvina ispuni Prebivalište.”

350       Bog je otkrio svoje veličanstvo a Mojsije neko vrijeme nije mogao ući unutra. Narod je s dubokim osjećajima promatrao znak da je djelo njihovih ruku prihvaćeno. Nije bilo glasnih izraza radosti. Svi su bili obuzeti svečanim strahopoštovanjem. Ali radost u njihovim srcima pokazivala se u suzama radosti, i oni su tiho šaptali riječi zahvalnosti što je Bog sišao da medu njima prebiva.

Prema božanskoj zapovijedi pleme Levijevo je bilo odvojeno za službu u Svetištu. U prijašnjim vremenima svaki je čovjek bio svećenik u svom domu. U Abrahamovo vrijeme svećenstvo se smatralo pravom prvorodenog sina. A sada, umjesto svih prvorodenaca u Izraelu, Gospod je prihvatio pleme Levijevo da radi u Svetištu. On je ovom očitom čašću pokazao privrženost njihovoj vjernosti, zbog privrženosti njegovoj službi i

izvršenju njegove kazne kad je Izrael otpao obožavajući zlatno tele. Međutim, svećenstvo je bilo ograničeno na Aronovu obitelj. Samo je Aronu i njegovom sinu bilo dopušteno služiti pred Gospodom, a ostatku plemena je bila povjerena briga za Šator i njegov namještaj, a oni su trebali pratiti svećenike u njihovoj službi ali nisu smjeli prinositi žrtve, paliti tamjan ili gledati svete stvari prije no što ih se pokrije.

U skladu sa svojom dužnošću svećenicima je propisana posebna odjeća. Božanska zapovijed Mojsiju bila je da “naprave lijepo izrađeno ruho za službu u Svetištu; naprave svetu odjeću Aronu, kako je Jahve naredio Mojsiju”. Odjeća je običnog svećenika bila od bijelog lana, iz jednog komada. Pružala se gotovo do stopala, a oko struka je bio opasan pojasom od ljubičastog, crvenog i plavog prediva. Laneni oplećak je upotpunjavao njihovu vanjsku odoru. Mojsiju je kod gorućeg grma bilo naređeno da skine svoje sandale jer je zemlja na kojoj je stajao bila sveta. Stoga svećenici nisu smjeli ulaziti u Svetište s obućom na nogama. Prašina koja se zadržava na njima obeščastila bi sveto mjesto. Oni su svoju obuću trebali ostavljati u dvorištu prije no što udu u Svetište i prati noge i ruke prije službe u Šatoru ili kod žrtvenika za paljenice. Tako su oni neprekidno učili pouku da se s onih koji dolaze u Božju prisutnost mora odstraniti sva nečistoća.

Odjeća je velikog svećenika bila načinjena od skupe tkanine, prekrasno izrađena, a bila je prikladna njegovu uzvišenu položaju.

351       Osim lanene odjeće običnog svećenika, on je nosio plavu haljinu, koja je također bila satkana od jednog komada. Košulja je bila ukrašena zlatnim zvončićima, ukrasima u obliku nara u plavoj, purpurnoj i crvenoj boji. Opasivao se prekrasno izvezenim pojasom istih boja. Oplećak je bio bez rukava, a na njegovim poramenici i tkanici od zlata nalazila su se dva oniksa na kojima su bila ispisana imena dvanaest Izraelovih plemena.

Preko oplećka se nosio naprsnik, najsvetiji dio svećeničke odore. Izrađen je bio od istog materijala kao i oplećak. Bio je četverokutast, pedalj dug, obješen o ramena modrom vrpcom koja je prolazila kroz zlatne kolutiće. Rubovi su mu bili ukrašeni dragim kamenjem, u četiri reda, na kojima su kao i na oplećku bila urezana imena plemena. Gospodnja je uredba glasila: “Neka tako Aron, kad god ulazi u Svetište, na svome srcu nosi imena sinova Izraelovih na naprsniku za presudivanje, da ih uvijek doziva u sjećanje pred Jahvom.” (Izl 28,29) Tako i Krist, Veliki svećenik, prinoseći svoju krv pred Ocem za grješ-nike, nosi na svom srcu ime svake duše koja se kaje i vjeruje. Psalmist kaže: ‘Bijedan sam ja i nevoljan, al’ Jahve se brine za me.” (Ps 40,18)

Na desnoj i lijevoj strani naprsnika nalazila su se dva velika, sjajna kamena. Zvali su se Urim i Tumim. Bog je s pomoću njih velikom svećeniku objavljivao svoju volju. Kad su pred Gospoda iznošena pitanja na koja je trebalo dati odgovor, svjetlosni krug koji bi okružio dragi kamen na desnoj strani bio je znak božanskog odobravanja, dok je oblak koji bi zasjenio kamen na lijevoj strani bio znak negodovanja ili protivljenja.

Mitra je velikog svećenika bila načinjena od bijelog lanenog turbana na kojoj je plavom uzicom bila privezana zlatna ploča s natpisom: “Posvećen Jahvi.” Sve što je bilo u vezi sa svećeničkom odjećom ili držanjem trebalo je u promatraču usaditi osjećaj Božje svetosti, svetosti njegova bogoslužja i čistoće koja se zahtijevala od onih koji su dolazili u njegovu prisutnost.

352       Nije samo Svetište trebalo “služiti slici i sjeni nebeskih stvarnosti” već i službujući svećenici (Heb 8,5). Ovo je bilo od velike važnosti, i Gospod je preko Mojsija dao jasne i određene upute o svakoj točki ove tipske službe. Služba u Svetištu je imala dva dijela, dnevnu i godišnju službu. Dnevna služba se obavljala na žrtveniku za paljenice u dvorištu Svetišta i u Svetinji, a godišnja služba u Svetinji nad svetinjama.

Nijedno smrtno ljudsko oko, osim velikog svećenika, nije smjelo vidjeti unutarnjost Svetinje nad svetinjama. Svećenik je ondje mogao ući samo jednom godišnje i to nakon najsvečanije i najpozornije pripreme. On je dršćući izlazio pred Boga, narod je u tišini i strahopoštovanju očekivao njegov povratak, a njihova su se srca uzdizala u molitvi za božanski blagoslov. Veliki svećenik je pred prijestoljem milosti vršio pomirenje za Izrael, a Bog se susretao s njim u oblaku slave. Njegov boravak duže od uobičajena vremena ispunjavao ih je strahom da ga Gospodnja slava ne bi ubila zbog njegovih ili njihovih grijeha.

Dnevna služba se sastojala od jutarnje i večernje žrtve, žrtvovanja tamjana na zlatnom žrtveniku i posebnih žrtava za pojedinačne grijehe. Postojale su također žrtve subotom, mladinama i posebnim blagdanima.

Svakog jutra i večeri na žrtveniku se prinosilo janje od godine, s propisanom hranom, što je simboliziralo svakodnevno posvećivanje naroda Jahvi i njihovu neprekidnu ovisnost o Kristovoj pomirbenoj krvi. Bog je izričito naredio da svaka žrtva koja se prinosi za službu u Svetištu treba biti “bez mane” (Izl 12,5). Svećenici su trebali pregledati sve životinje koje su donošene kao žrtva i odstraniti one na kojima su otkrili manu. Samo je žrtva “bez mane” mogla biti simbol njegove savršene čistoće, njega koji se trebao prinijeti kao “nevino i bez mane Janje” (1 Pt 1,19). Apostol Pavao upućuje na ove žrtve kao prikaz onoga što Kristovi sljedbenici moraju postati. On kaže: “Zakli-njem vas, braćo, milosrđem Božjim da prinesete sebe kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu – kao svoje duhovno bogoštovlje.” (Rim 12,1) Mi se trebamo predati službi Bogu i nastojati prinijeti što savršeniju žrtvu. Bog se neće zadovoljiti s manjim od onog najboljega što mi možemo ponuditi.

353       Oni koji ga ljube cijelim srcem željet će mu posvetiti najbolji dio svog života te će neprekidno nastojati uskladiti sve sile svog bića sa zakonima koji će izgrađivati naše sposobnosti da činimo njegovu volju.

Svećenik je prinošenjem tamjana dolazio u neposredniju Božju prisutnost nego bilo kojim drugim činom dnevne službe. Budući da unutarnja zavjesa nije sezala do stropa građevine, Božja se slava koja se otkrivala iznad prijestolja milosti, djelomično mogla vidjeti iz prvog odjeljenja. Kad je svećenik prinosio tamjan pred Gospodom, on je promatrao Kovčeg, i dok se oblak tamjana dizao, božanska se slava spuštala na prijestolje milosti i ispunjavala Svetinju nad svetinjama, a često je ispunjavala oba odjeljenja tako da je svećenik bio prisiljen povući se do vrata Svetišta. Kao što je svećenik u toj tipskoj službi vjerom gledao prijestolje milosti koje nije mogao vidjeti, tako i Božji narod sada treba usmjeravati svoje molitve Kristu, svom Velikom svećeniku, koji, nevidljiv za ljudsko oko, moli u našu korist u nebeskom Svetištu.

Tamjan, koji se dizao s molitvama Izraelaca, predstavlja Kristove zasluge i posredovanje, njegovu savršenu pravednost koja se vjerom pripisuje njegovom narodu i koja jedino može bogoslužje grješnih ljudi učiniti prihvatljivim Bogu. Pred zavjesom svetinje nad svetinjama nalazio se žrtvenik stalnog posredovanja, a pred Svetinjom žrtvenik stalnog pomirenja. Bogu se pristupalo krvlju i tamjanom, simbolima koji su prikazivali velikog Posrednika kroz kojeg grješnici mogu pristupiti Jahvi i kroz kojeg duša koja se moli i kaje može primiti milost i spasenje.

Dok su svećenici svakog jutra i večeri ulazili u Svetinju u vrijeme prinošenja tamjana, dnevna je žrtva bila spremna za prinošenje na žrtveniku u dvorištu. Bilo je to vrijeme posebne pozornosti za narod koji se okupljao pred Šatorom. Prije no što su stupili u Božju prisutnost kroz službu svećenika, oni su ozbiljno trebali ispitivati svoja srca i priznati svoje grijehe. Udruživali su se u tihoj molitvi licima okrenuti prema Svetinji. Tako su se njihove molitve dizale s tamjanom dok je žrtva pomirenja zorno prikazivala vjeru u zasluge obećanog Spasitelja.

354       Vrijeme određeno za jutarnju i večernju žrtvu smatralo se svetim i poštovalo se kao propisano vrijeme bogoslužja u cijelom izraelskom narodu. Kad su u kasnijem razdoblju Židovi bili rasuti u udaljenim zemljama, oni su i dalje u određeno vrijeme okretali svoje lice prema Jeruzalemu i prinosili svoje molitve izraelskom Bogu. Ovaj običaj je za kršćane primjer jutarnje i večernje molitve. Premda Bog osuđuje puki obred, bez duha bogoslužja, On s velikim zadovoljstvom gleda na one koji ga ljube, klanjajući se jutrom i večerom, i traže oprost za učinjene grijehe i iznose svoje zahtjeve za potrebnim blagoslovima.

Beskvasni kruhovi su uvijek stajali pred Gospodom kao trajna žrtva. Oni su bili dio dnevne žrtve. Zvali su se “kruhovi prisutnosti” ili prineseni kruhovi, jer su uvijek bili položeni pred Gospodnjim licem. Oni su bili priznanje čovjekove ovisnosti o Bogu za tjelesnu hranu i duhovne blagoslove. I mana i beskvasni kruhovi upućivali su na Krista, Kruh života, koji je zbog nas uvijek prisutan pred Bogom. On je sam rekao: “Ja sam živi kruh koji je sišao s neba.” (Ivan 6,48-51) Kruhovi su škropljeni tamjanom, a kad su ih svake subote uklanjali da bi ih se zamijenilo svježim, na žrtveniku je paljen tamjan kao spomenik pred Bogom.

Najvažniji dio dnevne službe bila je služba koja se obavljala u korist pojedinaca. Pokajani grješnik je donosio svoju žrtvu do vrata Šatora i stavljajući svoju ruku na glavu žrtve ispovijedao svoje grijehe i tako ih slikovito prenio sa sebe na nevinu žrtvu. Životinju je klao svojim vlastitim rukama, a svećenik je krv unosio u Svetinju i njome škropio ispred zavjese iza koje se nalazio Kovčeg sa Zakonom koji je grješnik prestupio. Ovim obredom grijeh je krvlju prenošen u Svetište. U nekim slučajevima krv se nije unosila u Svetinju, već je svećenik jeo meso, kao što je Mojsije naredio Aronovim sinovima, riječima: “To vam je dao Jahve da uklanjate krivnju sa zajednice.” (Lev 10,17) Oba obreda su prikazivala prenošenje grijeha od pokajnika na Svetište.

355       Takva je bila služba koja se svakodnevno obavljala tijekom godine. Grijesi Izraela su tako unošeni u Svetište, Svetinja je postajala nečista te je bila potrebna posebna služba za uklanjanje grijeha. Bog je zapovjedio da se izvrši pomirenje za svako sveto odjeljenje, kao i za žrtvenik i: “Tako će ga očistiti od nečistoća Izraelaca i posvetiti.” (Lev 16,19)

Jednom godišnje, na veliki Dan pomirenja, svećenik je ulazio u Svetinju nad svetinjama da očisti Svetište. Tim se činom završavao godišnji ciklus službe.

Na Dan pomirenja pred vrata su donošena dva jareta, i nad njima su bacane kocke, “te jednog odredi kockom Jahvi, a drugoga Azazelu”. Jarac na kojeg je prvo pala kocka trebao je biti zaklan kao žrtva za grijeh za narod. Svećenik je njegovu krv trebao unijeti iza zavjese i njome poškropiti prijestolje milosti. “Tako će obaviti obred pomirenja nad Svetištem zbog nečistoća Izraelaca, zbog njihovih prijestupa i svih njihovih grijeha. A tako neka učini i za Šator sastanka što se medu njima nalazi, sred njihovih nečistoća.”

“Neka mu na glavu Aron stavi obje svoje ruke i nad njim ispovjedi sve krivnje Izraelaca, sve njihove prijestupe i sve njihove grijehe. Položivši ih tako jarcu na glavu, neka ga pošalje u pustinju s jednim prikladnim čovjekom. Tako će jarac na sebi odnijeti sve njihove krivnje u pusti kraj.” Narod se nije smatrao slobodnim od tereta grijeha sve dok jarac nije bio pušten u pustinju. Svaki je čovjek trebao ispitivati svoju dušu dok se obavljalo djelo pomirenja. Odlagao se svaki posao, i cijela je izraelska zajednica provela dan u svečanoj poniznosti pred Bogom, u molitvi, postu i ispitivanju srca.

Ova godišnja služba je narod učila važnim istinama o pomirenju. Žrtvama za grijeh koje su se prinosile tijekom godine prihvaćana je zamjena za grješnika, ali krv žrtve nije u cijelosti uklanjala grijeh. Ona je bila samo sredstvo kojim je grijeh  prenošen u Svetište.

356       Žrtvujući krv grješnik je priznavao autoritet Zakona, priznavao krivnju zbog svojih prijestupa i izražavao vjeru u Onoga koji je trebao uzeti grijehe svijeta. Ali on nije bio u cijelosti slobodan od osude Zakona. Na Dan pomirenja veliki je svećenik, nakon što je prinio žrtvu za zajednicu, s krvlju ulazio u Svetinju nad svetinjama i njome škropio prijestolje milosti, iznad ploča Zakona. Tako su zahtjevi Zakona, koji je zahtijevao grješnikov život, bili zadovoljeni. Onda u ulozi pomiritelja svećenik je na sebe uzimao grijehe i napuštajući Svetište nosio teret Izraelova grijeha. Na vratima Svetišta on je polagao ruke na glavu Azazelovog jarca i “ispovjedi sve krivnje Izraelaca, sve njihove prijestupe i sve njihove grijehe. Položivši ih tako jarcu na glavu…” Kad je jarac koji je nosio ove grijehe pušten u pustinju, smatralo se da se narod trajno oslobodio grijeha. Ova služba je obavljana samo po “slici i sjeni nebeskih stvarnosti” (Heb 8,5).

Kao što je već rečeno, Mojsije je zemaljsko Svetište izgradio prema uzorku koji mu je pokazan na gori. Bio je to “slikovit dokaz za sadašnje vrijeme – prema kojem se prinose darovi i žrtve”; njegova su dva odjeljenja bila “slike nebeskih stvarnosti”, a Krist, Veliki svećenik, jest “službenik Svetišta i pravog Šatora, onoga koji podiže Gospodin, a ne čovjek” (Heb 9,9.23; 8,2). Kad je apostol Ivan u viđenju promatrao Božji Hram, on je tamo ugledao: “Pred prijestoljem gori sedam zu-balja.” Vidio je anđela kako “držeći zlatni kadionik, dođe i stade na žrtvenik. I bijaše mu dano mnogo kada da ga prinese u prilog molitava svih svetih na zlatni žrtvenik pred prijestoljem.” (Otk 4,5; 8,3) Ovdje je proroku bilo dopušteno da promatra prvo odjeljenje Svetinje na Nebu i tamo je vidio “sedam zubalja”, “zlatni žrtvenik” koji je u zemaljskoj Svetinji bio prikazan zlatnim svijećnjakom i kadionim žrtvenikom. “Uto se otvori Hram Božji što se nalazi na nebu” (Otk 11,19) i on je pogledao iza zavjese, na Svetinju nad svetinjama. Tamo je ugledao “Kovčeg zavjeta” (Otk 11,19), koji je simbolizirao sveti kovčeg koji je Mojsije načinio za čuvanje Božjeg Zakona.

357          Mojsije je načinio zemaljsko Svetište “prema uzorku koji je vidio”. Pavao kaže da su “Šator i svi predmeti određeni za službu Božju” kad su završeni, bili “slike nebeskih stvarnosti” (Dj 7,44; Heb 9,21.23). Ivan kaže da je vidio Svetište na Nebu.To Svetište, u kojem Isus služi u našu korist, veliki je original, a Svetište koje je Mojsije izgradio njegov je preslik.

Nebeski Hram je prebivalište Kralja nad kraljevima, gdje “tisuću tisuća služahu njemu, mirijade stajahu pred njim” (Dn 7,10), ispunjeno slavom vječnog prijestolja, gdje serafini, njegovi blještavi čuvari, zaklanjaju svoje lice iz poštovanja, i nijedna zemaljska građevina ne može prikazati njegovu veličinu i slavu. Međutim, zemaljsko Svetište i njegovi obredi podučavali su važne istine u vezi s nebeskim Svetištem i velikim djelom otkupljenja koje se tamo obavljalo za čovjeka.

Nakon Spasiteljeva uzašašća, On je počeo služiti kao naš Veliki svećenik. Pavao kaže: “Krist, naime, nije ušao u Svetinju nad svetinjama napravljenu rukom, koja je samo slika prave, nego u samo nebo, da posreduje za nas pred licem Božjim.” (Heb 9,24) Kao što se Kristova služba trebala sastojati od dva dijela, a svaki dio je trajao određeno vrijeme i zauzimao posebno mjesto u Svetištu, tako se i tipska služba sastojala od dva dijela, dnevne i godišnje službe, a svakoj je bilo posvećeno jedno odjeljenje u Svetištu.

Kao što se Krist nakon svog uzašašća pojavio u Božjoj prisutnosti da prinese svoju krv za pokajane grješnike, tako je svećenik tijekom dnevne službe škropio krv žrtve u Svetinji u korist grješnika.

Kristova krv, premda je oslobađala pokajničkog grješnika od osude Zakona, nije uklanjala grijeh. On je ostajao zapisan u Svetištu sve do konačnog pomirenja, a tako se i tipskom krvlju žrtve za grijeh pokajani grješnik oslobađao grijeha, ali je on ostajao u Svetištu do Dana pomirenja.

Na veliki dan konačnog suda mrtvaci će biti “suđeni prema onome što je napisano u knjigama, po svojim djelima” (Otk 20,12). Onda će zaslugama Kristove pomirbene krvi grijesi grješnika koji su se istinski pokajali biti izbrisani iz nebeskih knjiga.

358       Svetište će time biti oslobođeno, ili očišćeno od zapisa o grijehu. Službama na Dan pomirenja, čišćenjem zemaljskog Svetišta, prikazivalo se ovo veliko djelo pomirenja ili brisanje grijeha, koji su ga oskrvnjivali, a uklanjali su se žrtvom za grijeh.

Kao što će prilikom konačnog pomirenja grijesi iskreno pokajanih biti izbrisani iz nebeskih knjiga, da ih se više ne pamti ili priziva u sjećanje, tako su oni u tipskoj službi odnošeni u pustinju i tako zauvijek odvojeni od zajednice.

Budući da je Sotona začetnik grijeha, izravni začetnik svih grijeha koji su uzrokovali smrt Sina Božjeg, pravda zahtijeva da Sotona primi konačnu kaznu. Kristovo djelo otkupljenja čovjeka i očišćenje svemira od grijeha bit će okončano uklanjanjem grijeha iz nebeskog Svetišta i polaganjem na Sotonu koji će primiti konačnu kaznu. Tako se i u zemaljskoj službi godišnji ciklus obreda završavao čišćenjem Svetišta, priznavanjem grijeha na glavi Azazelovog jarca.

Tako je u službi u Šatoru, i u Hramu koji je kasnije zauzeo njegovo mjesto, narod svakodnevno učio o velikim istinama u vezi s Kristovom smrću i službom, a jednom godišnje njihovi su umovi usmjeravani na završne događaje u velikoj borbi između Krista i Sotone, konačno čišćenje svemira od grijeha i grješnika.

Štampa El. pošta

Search mobile