33 Od Sinaja do Kadeša

Ovo se poglavlje zasniva na Brojevima 11 i 12.

374       Izrael nije počeo s gradnjom Svetišta odmah po svom dolasku na Sinaj. Sveta je građevina podignuta na početku druge godine nakon izlaska. Nakon toga je slijedilo posvećenje svećenika, proslava Pashe, prebrojavanje naroda i završetak različitih priprema nužnih za građansko i vjersko uređenje, tako da su kod Sinaja bili utaboreni gotovo godinu dana. Ovdje je bogoslužje poprimilo određeniji oblik, dani su zakoni za upravljanje narodom, a uvedena je i učinkovitija organizacija kao priprema za ulazak u Kanaansku zemlju.

Temeljita organizacija, njena savršenost i jednostavnost, bila su obilježja izraelske uprave. Red koji se tako upadljivo očitovao u savršenstvu i uređenju Božjih stvorenih djela očitovao se i u izraelskom uređenju. Bog je bio središte autoriteta i uprave, Izraelov vrhovnik. Mojsije je bio njihov vidljivi voda koga je Bog imenovao da u njegovo ime provodi zakone. Kasnije je između plemenskih starješina izabran savjet sedamdesetorice da bi pomagali Mojsiju u općim narodnim poslovima. Zatim su dolazili svećenici koji su komunicirali s Gospodom u Svetištu. Poglavari ili knezovi su upravljali plemenima, a njima su bili podloženi: “tisućnici, stotnici, pedesetnici, desetnici i vaši plemenski nadglednici” (Pnz 1,15).

Izraelski tabor je bio detaljno uređen. Podijeljen je bio na tri velika dijela, i svaki je dio imao određeno mjesto u taboru. U središtu se nalazio Šator, stalno prebivalište nevidljivog Kralja.

375       Oko njega su bili smješteni svećenici i Leviti, a oko njih su bila utaborena ostala plemena.

Levitima je bila povjerena odgovornost za Šator i sve što je njemu pripadalo u taboru kao i tijekom putovanja. Kad su kretali na put, oni su trebali sklopiti sveti šator, a kad su došli do mjesta taborovanja, oni su ga morali podizati. Nijednoj osobi iz drugog plemena, pod prijetnjom smrti, nije bilo dopušteno da priđe blizu. Leviti su bili podijeljeni na tri skupine, potomci tri sina Levijeva, a svakoj je bio dodijeljen poseban položaj i posao. Ispred Šatora, najbliže njemu, bili su Mojsijev i Aronov šator. Na jugu su bili Kehatovci, čija je dužnost bila da se brinu za Kovčeg i ostali namještaj. Na sjeveru su bili Merarijevci, koji su bili odgovorni za stupce, prječice, trenice, a iza šatora su bili Geršoniti, kojima je bila povjerena briga za zavjese i pokrivala.

Određen je i položaj svakog plemena. Svako pleme je u tabor ulazilo pod svojim stijegom kao što je Gospod zapovjedio: “Neka Izraelci logoruju svaki kod svoje zastave, pod znakovima svojih pradjedovskih domova.” “Kako taboruju, onako neka i stupaju: svatko pod svojom zastavom.” (Br 2,2.17) Svjetini koja se pridružila Izraelu iz Egipta nije bilo dopušteno stanovati na istom prostoru s ostalim plemenima, već su morali stanovati na rubu tabora, a njihovi su potomci bili isključeni iz zajednice sve do trećeg naraštaja (Pnz 23,7.8).

U cijelom taboru i njegovoj okolici bila je propisana stroga čistoća i red. Provodili su se strogi higijenski zakoni. Svakoj nečistoj osobi ulazak je u tabor bio zabranjen. Ove mjere su bile neizostavne da bi se medu ogromnim mnoštvom očuvalo zdravlje. Da bi Izrael mogao uživati u prisutnosti svetog Boga, nužan je bio savršeni red i čistoća. On je rekao: “Ta Jahve, Bog tvoj, ide posred tvoga tabora da te štiti i da ti predaje tvoje neprijatelje. Stoga i tvoj tabor treba da- bude svet.” (Pnz 23,15)

376       Na svim Izraelovim putovanjima “Kovčeg Jahvina saveza išao je pred njima… da im potraži mjesto odmora” (Br 10,33). Na čelu je stupao sveti Kovčeg s Božjim Zakonom kojeg su nosili Kehatovi sinovi, koji je sadržavao Božji Zakon. Pred njim su išli Mojsije i Aron, a svećenici koji su nosili srebrne trube nalazili su se u blizini. Mojsije je ovim svećenicima davao upute koje su oni zvucima trube prenosili narodu. Dužnost svakog plemenskog nadglednika je bila da pruži jasne upute o pravcu kretanja koji su trube naznačile. Tko god je zanemario da se pokori danim uputama, bio je kažnjen smrću.

Bog je Bog reda. Sve što je u vezi s Nebom u savršenom je redu, a podređenost disciplini obilježuje kretanje anđeoskih vojski. Uspjeh dolazi samo uz red i skladno djelovanje. Bog danas zahtijeva red i sustav u svom Djelu kao i u vrijeme Izraela. Svi koji rade za Njega trebaju razumno raditi, a ne na nepromišljen i neplanski način. On želi da se njegovo Djelo obavlja vjerno i s točnošću da On na njega može staviti svoj pečat odobrenja.

Bog je vodio Izraelce na njihovim putovanjima. Spuštanje stupa od oblaka označavalo je mjesto njihova taborovanja, i sve dok su trebali ostati u taboru, oblak je počivao nad Šatorom. Kad su trebali nastaviti svoje putovanje, on se uzdizao iznad svetog Šatora. Zaustavljanja i polasci su obilježavani svečanim prizivanjem Gospoda. Kad bi Kovčeg polazio, Mojsije bi rekao: “Ustani, Jahve! Neprijatelji tvoji neka se rasprše! Koji tebe mrze, nck bježe pred tobom!” A kad bi se zaustavljao, kazao bi: “Vrati se, o Jahve! Izraelu ti si kao bezbroj tisuća!” (Br 10,35.36)

Razdaljina od jedanaest dana putovanja dijelila je Sinaj od Kadeša, na granici Kanaana. Kad je oblak dao posljednji znak da se krene naprijed, izraelski je narod ponovno pošao na put s mišlju da će brzo ući u dobru zemlju. Jahve je učinio čuda da bi ih izveo iz Egipta, a kakve blagoslove trebaju sada očekivati kad su službeno sklopili zavjet da prihvaćaju Njega kao svog Suverena, a On ih priznao kao izabrani narod Svesilnoga! Ipak, mnogi su s oklijevanjem napustili mjesto gdje su tako dugo taborovali. Oni su ga gotovo počeli smatrati domom.

377       U zaklonu ovih granitnih zidova Bog je okupio svoj narod, odvojen od ostalih naroda, da mu ponovi svoj sveti Zakon. Oni su voljeli promatrati svetu planinu, na čijim se grubim vrhovima i ogoljelim grebenima tako često prikazivala božanska slava. Prizor je bio tako usko povezan s prisutnošću Boga i svetih anđela da se činilo previše svetim za odlazak u lakomislenom raspoloženju ili s veseljem.

Međutim, kad su trubači dali znak, cijeli je tabor pošao naprijed, sa Šatorom u sredini, a svako se pleme nalazilo na određenom mjestu pod svojim znakom. Sve su oči bile usmjerene da vide u kojem će ih pravcu oblak povesti. Kad je krenuo prema istoku, gdje su se nalazile samo gomile planina, mračne i puste, u mnogim se srcima pojavio osjećaj žalosti i sumnje.

Kako su napredovali, put je postajao sve teži. Put je prolazio kroz stjenoviti krš i neplodnu pustinju. Posvuda oko njih je bila pustinja: “po zemlji pustoj, jedva prohodnoj, po zemlji mračnoj i suhoj, po zemlji kojom nitko ne prolazi, nit se tko nastanjuje” (Jer 2,6). Kamenite klisure, blizu i daleko, bile su preplavljene muškarcima, ženama, djecom, životinjama i kolima, dugim kolonama stada. Napredovali su sporo i naporno, a mnoštvo, nakon dugog razdoblja taborovanja, nije bilo spremno izdržati opasnosti i teškoće putovanja.

Nakon tri dana putovanja čuli su se otvoreni prigovori. Oni su dolazili iz svjetine, od koje se mnogi nisu posvema sjedinili s Izraelom i koji su neprekidno tražili povod za zamjerke. Pri-govarači nisu bili zadovoljni pravcem kretanja te su neprekidno tražili pogreške na putu kojim ih je Mojsije vodio, premda su dobro znali da je on, kao i oni, slijedio oblak koji ih je vodio. Nezadovoljstvo je bilo zarazno te se uskoro raširilo taborom.

Ponovno su počeli vikati tražeći da jedu mesa. Premda je mane bilo u obilju, oni nisu bili zadovoljni. Izraelci su, tijekom svog robovanja u Egiptu, bili prisiljeni živjeti na najjednostavnijoj hrani, ali apetit oblikovan oskudicom i teškim radom učinio ju je ukusnom. Međutim, mnogi Egipćani koji su bili s njima, navikli su se na bogatu hranu i oni su prvi prigovorili.

378       Prilikom davanja mane, neposredno prije Izraelovog dolaska na Sinaj, Gospod im je dao meso kao odgovor na njihove povike, ali samo za jedan dan.

Bog im je jednostavno mogao dati meso kao što im je dao manu, ali je ovo ograničenje bilo za njihovu dobro. Njegova je namjera bila da im da hranu koja je prikladnija za njihove potrebe od teške hrane na koju su se navikli u Egiptu. Iskvareni apetit je trebalo učiniti zdravijim da mogu uživati u hrani koja je prvotno dana čovjeku, u plodovima zemlje što ih je Bog dao Adamu i Evi u Edenu. To je bio razlog zbog kojeg je Izrael u velikoj mjeri bio lišen životinjske hrane.

Sotona ih je kušao da ovo ograničenje smatraju nepravednim i surovim. Poticao ih je da žude za zabranjenim stvarima, jer je vidio da neobuzdano popuštanje apetitu doprinosi odavanju osjetilnim zadovoljstvima, a na taj način može lakše nadzirati ljude. Tvorac bolesti i jada hvata ljude tamo gdje može ostvariti najveći uspjeh. Kušnjama apetita on je, u velikoj mjeri, naveo ljude na grijeh od vremena kad je naveo Evu da jede sa zabranjenog drveta. On je na isti način navodio Izrael da mrmlja protiv Boga. Neumjerenost u prehrani i pijenju, koja uzrokuje popuštanje niskim strastima, priprema put da ljudi zanemare sve moralne obveze. Kad ih napadnu kušnje, oni nemaju snage oprijeti im se.

Bog je Izraelce izveo iz Egipta da bi ih naselio u Kanaanskoj zemlji kao čist, svet i sretan narod. Da bi ostvario ovaj cilj, On ih je za njihovo dobro i dobro njihova potomstva podvrgnuo disciplini. Da su bili voljni odreći se apetita, iz poslušnosti njegovim mudrim ograničenjima, slabost i bolesti ne bi im bile poznate. Njihovi bi potomci bili tjelesno i mentalno snažni. Oni bi imali jasno razumijevanje istine i dužnosti, oštru sposobnost razlučivanja i zdravo rasuđivanje. Ali njihova ne-voljnost da se pokore Božjim ograničenjima i zahtjevima u velikoj ih je mjeri spriječila da dostignu visoko mjerilo koje je On želio da oni dostignu i prime blagoslove što ih je On bio spreman dati.

379       Psalmist kaže: “Boga su kušali u srcima svojim ištuć jela svojoj pohlepnosti. Prigovarali su Bogu i pitali: ‘Može li Gospod stol u pustinji prostrti? Eno, udari u hrid, i voda poteče i provreše potoci: a može li dati i kruha i mesa pružiti svome narodu?’ Kad to začu Jahve, gnjevom usplamtje: oganj se raspali protiv Jakova, srdžba se razjari protiv Izraela.” (Ps 78,18-21) Tijekom putovanja od Crvenog mora do Sinaja mrmljanja i bune su bile česte, ali iz sažaljenja prema njihovu neznanju i sljepoći Bog nije želio kazniti njihov grijeh. Ali otada On im se otkrio na brdu Horeb. Oni su primili veliku svjetlost jer su bili svjedoci Božjeg veličanstva, sile i milosti, te je njihovo nezadovoljstvo i nevjerovanje navuklo na njih veću krivicu. Nadalje, oni su se zavjetovali da će prihvatiti Jahvu kao svog kralja i slušati njegov autoritet. Njihovo mrmljanje je sada bilo pobuna, i kao takvo, ono je moralo biti strogo i očito kažnjeno ako je Izrael trebalo sačuvati od anarhije i propasti. “Jahvin oganj izbi medu njima i spali jedan kraj tabora.” Najveći su krivci medu onima koji su prigovarali pobijeni munjama koje su sijevale iz oblaka.

Narod je u strahu vapio Mojsiju da se moli Gospodu za njih. On je to i učinio, a vatra se ugasila. Kao spomenik na ovu kaznu, on je ovo mjesto nazvao Tabera, vatra.

Međutim, zlo se uskoro pogoršalo. Umjesto da preživjele navede na poniznost i pokajanje, ova strašna kazna je naizgled samo povećala njihovo mrmljanje. Narod se sa svih strana okupljao pred vratima svojih šatora, plačući i naričući. “Svjetinu koja se oko njih skupila obuzme pohlepa za jelom. Izraelci se opet upuste u jadikovanje, govoreći: ‘Tko će nas nasititi mesom!’ Sjećamo se kako smo u Egiptu jeli badava ribe, krastavaca, dinje, prase, luka i češnjaka. Sad nam život vene; nema ničega, osim mane pred našim očima.'” Oni su tako pokazali svoje nezadovoljstvo hranom koju im je Stvoritelj davao. Ipak, oni su stalno primali dokaze da je ona prilagođena njihovim potrebama: usprkos teškoćama kroz koje su prolazili u njihovim plemenima nijedan nije onemoćao.

380       Mojsijevo srce se ražalostilo. On se molio da Izrael ne bude uništen, premda je njegovo vlastito potomstvo moglo postati velik narod. Iz ljubavi prema njima on se molio da njegovo ime bude izbrisano iz knjige radije nego da oni budu uništeni. On je sve doveo u opasnost zbog njih, a to je bio njihov odgovor. Oni su za sve ove teškoće, čak i njihove zamišljene patnje, optuživali njega, a njihovo bezbožno prigovaranje teret je brige i odgovornosti pod kojim je teturao činio dvostruko težim. On se u svojoj žalosti našao u kušnji da posumnja i u Boga. Njegova molitva je zvučala gotovo kao prigovor: “Zašto zlostavljaš slugu svoga – upravi Mojsije riječ Jahvi. – Zašto nisam stekao milost u tvojim očima, kad si na me uprtio teret svega ovog naroda?… Odakle meni meso da ga dam svemu ovom puku koji plače oko mene govoreći: Daj nam mesa da jedemo! Ja sam ne mogu nositi sav ovaj narod. Preteško je to za me.”

Gospodin je odgovorio na njegovu molitvu i naredio mu da okupi sedamdeset starješina izraelskih, ljude koji su, osim što su bili najstariji, imali dostojanstvo, zdravo rasuđivanje i iskustvo. “Dovedi ih u Šator sastanka, pa neka ondje zauzmu svoja mjesta s tobom.” On je rekao: “Ja ću sići i ondje s tobom govoriti; uzet ću nešto duha koji je na tebi i stavit ću ga na njih. Tako će s tobom nositi teret naroda, da ga ne nosiš sam.”

Bog je dopustio Mojsiju da sam izabere najvjernije i najdjelotvornije ljude s kojima će zajedno nositi odgovornost. Njihov će mu utjecaj pomoći da obuzdava nasilje naroda i smiruje pobune, a ipak je na kraju njihovo imenovanje bilo uzrok ozbiljnog zla. Oni nikada ne bi bili izabrani da je Mojsije pokazao vjeru u dokaze o Božjoj sili i dobroti koje je vidio. Ali on je uveličao svoj vlastiti teret i službu i gotovo izgubio iz vida činjenicu da je on bio samo oruđe kojim je Bog radio. Nije bilo ni najmanjeg izgovora za njegovo popuštanje duhu prigovaranja koji je bio izraelovo prokletstvo. Da se on u potpunosti oslonio na Jahvu, Gospod bi ga neprekidno vodio i dao mu snagu za sve krize.

Mojsiju je naređeno da pripremi narod za ono što je Bog s njima namjeravao učiniti: “Za sutra se posvetite, i jest ćete mesa, jer ste mrmljali u uši Jahvi govoreći: ‘Tko će nas nasititi mesa? U Egiptu nam je bilo dobro.’ Jahve će vam, dakle, dati mesa da jedete.

381       Nećete ga samo jesti jedan dan, ni dva dana, ni pet dana, ni deset dana, ni dvadeset dana, nego cio mjesec, sve dok vam ne izbije na nosnice i ne ogadi vam se, jer ste odbacili Jahvu koji je medu vama, mrmljajući pred njim riječima: ‘Zašto smo uopće odlazili iz Egipta! ”

“Narod u kojem se nalazim”, uzviknuo je Mojsije, “ima šest stotina tisuća pješaka, a ti kažeš: Mesa ću im dati da jedu mjesec dana. Može li im se naklati sitne i krupne stoke da im dostane? Mogu li im se sve ribe iz mora zgrnuti da im bude dosta?”

On je ukoren zbog nepovjerenja: “Zar je ruka Jahvina tako kratka? Sad ćeš vidjeti hoće li se obistiniti moja riječ ili neće.”

Mojsije je zajednici ponovio Gospodnje riječi i obznanio imenovanje sedamdeset starješina. Govor velikog vode ovim izabranim ljudima može služiti kao uzorak sudskog integriteta sucima i zakonodavcima suvremenog doba: “Saslušajte svoju braću; sudite pravedno između čovjeka i njegova brata pridošlice. U suđenju nemojte biti pristrani; saslušajte maloga kao i velikoga. Ne bojte se nikoga! Ta sud je Božji.” (Pnz 1,16.17)

Mojsije je onda sazvao sedamdesetoricu kod Šatora. “Jahve side u oblaku i poče s njim govoriti. Zatim uze od duha koji bijaše na njemu i stavi na onu sedamdesetoricu starješina. Kad duh počinu na njima, počeše prorokovati, ali to više nikad ne učiniše.” Kao učenici na Dan Duhova, i oni su bili obdareni silom odozgo. Bog ih je na taj način htio pripremiti za njihov posao i ukazati im čast u prisutnosti naroda da bi u njih imali povjerenja kao u božanski izabrane ljude koji su se trebali pridružiti Mojsiju u upravljanju Izraelom.

Bio je to još jedan dokaz o plemenitom, nesebičnom duhu velikog vode. Dvojica od sedamdesetorice, ponizno se smatrajući nedostojnim ovog odgovornog položaja, nisu se pridružili svojoj braći u Šatoru, ali Duh Božji je sišao na njih tamo gdje su bili te su i oni prorokovali. Kad je to Jošui rečeno, on je želio provjeriti ovu nepravilnost strahujući da to potiče na podjelu. Ljubomorno čuvajući čast svog gospodara, on je rekao:

382       “Mojsije, gospodaru moj, ušutkaj ih!” Odgovor je glasio: “Zar si zavidan zbog mene? Oh kad bi sav narod Jahvin postao prorok! Kad bi Jahve na njih izlio svog duha!”

Snažan vjetar koji je puhao s mora donio je jata prepelica, “na dan hoda i s ove i s one strane tabora, na dva lakta iznad zemlje” (Br 11,31). Narod je radio cijeli taj dan i noć te sljedeći dan, skupljajući hranu koja mu je bila tako čudesno dana. Prikupljene su ogromne količine. “Onaj koji ih je skupio najmanje imao je deset homera.” Sve što se nije moglo trenutno trošiti očuvano je sušenjem tako da je zaliha, kao što je obećano, bila dovoljna za cijeli mjesec.

Bog je dao narodu ono što nije bilo za njihovo najveće dobro jer su oni to ustrajno željeli. Oni nisu bili zadovoljni onim stvarima koje bi im koristile. Njihove su pobunjeničke želje ispunjene, ali oni su morali snositi posljedice. Jeli su bez ograničenja i njihova je neumjerenost ubrzo kažnjena. “Jahve udari narod strašnim pomorom.” Velik broj ljudi je umro od groznice dok su najveći krivci medu njima pobijeni čim su okusili hranu za kojom su žudjeli.

U Haserotu, sljedećem mjestu taborovanja nakon napuštanja Tabere, Mojsija je čekalo još veće razočaranje. Aron i Moj-sije su zauzimali vodeće, uzvišene položaje u Izraelu. Obojica su bili obdareni proročkim darom, a Bog ih je ujedinio s Moj-sijem u izbavljenju Izraelaca. “… poslao sam pred tobom Mojsija, Arona i Mirjamu” (Mih 6,4), bile su Gospodnje riječi kroz proroka Miheja. Snaga Mirjaminog karaktera se rano pokazala kad je kao dijete, pored Nila, pazila malu košaricu u kojoj je bilo skriveno dijete Mojsije. Bog je njenu samokontrolu i taktičnost iskoristio kao oruđe za očuvanje izbavitelja njegovog naroda. Bogato obdarena pjesničkim darom i pjevanjem Mirjani je predvodila izraelske žene u pjesmi i igranju na obalama Crvenog mora. Prema naklonosti naroda i časti Neba Mirjani je bila druga do Mojsija i Arona. Ali zlo koje je unijelo neslogu na Nebu pojavilo se u srcu ove izraelske žene i ona nije propustila da nade pristaše u svom nezadovoljstvu.

Mirjani i Aron nisu pitani za savjet prilikom imenovanja sedamdeset starješina i to je izazvalo njihovu zavist prema Mojsiju.

383       U vrijeme Jitrova posjeta, dok su Izraelci putovali prema Sinaju, Mojsijevo spremno prihvaćanje tastova savjeta izazvalo je u Aronu i Mirjami strah da je njegov utjecaj na velikog vodu veći od njihovog. Oni su smatrali da je uspostavljanjem savjeta sedamdesetorice starješina njihov položaj i autoritet zanemaren. Mirjani i Aron nikada nisu iskusili teret brige i odgovornosti koja je počivala na Mojsiju, ali budući da su oni bili izabrani da mu pomognu, smatrali su da jednako dijele teret vodstva te su imenovanje dodatnih pomoćnika smatrali nepotrebnim.

Mojsije je, kao nijedan drugi čovjek, osjećao važnost velikog djela koje mu je bilo povjereno. On je uvidio svoje vlastite slabosti te je Boga učinio svojim savjetnikom. Aron je više cijenio sebe, a manje vjerovao Bogu. On je popustio kad mu je bila povjerena odgovornost, pružajući dokaze o slabosti karaktera svojim sramotnim pristajanjem na idolopokloničko bogoslužje kod Sinaja. Ali Mirjani i Aron su, zaslijepljeni ambicijama i zavišću, izgubili to iz vida. Bog je naročito počastio Arona kad je njegovu obitelj imenovao za svetu svećeničku službu, međutim čak i to je sada uvećalo njegovu želju za samouzviše-njem. “Zar je samo Mojsiju govorio Jahve? — rekoše mu. — Zar i nama nije govorio?” Smatrajući da im je Bog odao jednaku čast, oni su smatrali da imaju pravo na isti položaj i autoritet.

Popuštajući duhu nezadovoljstva Mirjam je našla razlog za prigovor u događajima kojima je upravljao sam Bog. Mojsijev brak njoj nije bio po volji. To što je on izabrao ženu iz drugog naroda, umjesto da uzme ženu medu Izraelkama, bila je uvreda njenoj obitelji i nacionalnom ponosu. Prema Zipori su postupali s loše skrivenim prijezirom.

Premda je nazvana “Kušanka” (Br 12,1), Mojsijeva je žena bila Midjanka, potomak Abrahama. Njen se izgled razlikovao od izgleda Izraelaca u tome što je boja njenog lica bila nešto tamnija. Premda nije bila Izraelka, Zipora je obožavala istinitog Boga. Ona je bila stidljive, povučene naravi, nježna i osjećajna, i vrlo osjetljiva na prizore patnje. Zbog toga se Mojsije, na putu za Egipat, složio da je vrati u Midjan.

384       Želio ju je poštedjeti boli koju bi gledala kad kazne sustignu Egipćane.

Kad se Zipora ponovno pridružila svom mužu u pustinji, ona je vidjela da je teret odgovornosti iscrpljivao njegovu snagu i priopćila Jitru svoj strah, a on je onda predložio mjere za njegovo olakšanje. To je bio glavni razlog Mirjaminog neslaganja sa Ziporom. Pateći zbog navodnog zanemarivanja Arona i nje, ona je smatrala da je Mojsijeva žena uzrok tome i zaključila da ga je njen utjecaj spriječio da se, kao i ranije, savjetuje s njima. Da je Aron odlučno stao na stranu pravde, mogao je spriječiti zlo, ali umjesto da ukaže Mirjami na grješnost njenog ponašanja, on je suosjećao s njom, slušao njene prigovore i tako postao sudionik u njenoj zavisti.

Mojsije je bez prigovora podnio njihove optužbe. Bilo je to iskustvo koje je stekao tijekom godina rada i čekanja vi Mid-janu, gdje se razvio duh poniznosti i strpljivog čekanja, koji je Mojsija pripremio da se strpljivo suoči s nepovjerenjem i mrmljanjem naroda, ponosom i zavišću onih koji su trebali biti njegovi nepokolebljivi pomoćnici. Mojsije “je bio veoma skroman čovjek, najskromniji čovjek na zemlji”, i stoga je njemu od svih drugih darovana božanska mudrost i vodstvo. Sveto pismo kaže: ‘On ponizne u pravdi vodi i uči malene putu svome.” (Ps 25,9) Gospod vodi ponizne jer prihvaćaju pouke, jer su voljni učiti. Oni imaju iskrenu želju da saznaju i vrše Božju volju. Spasiteljevo obećanje glasi: “Ako tko htjedne vršiti volju njegovu, znat će da li je moja nauka od Boga.” (Iv 7,17) Preko apostola Jakova On kaže: “Ako komu od vas nedostaje mudrosti, neka ište u Boga, koji svima daje obilno i bez prigovora, i dat će mu je.” Q:ik 1,5) Ali njegovo obećanje je upućeno samo onima koji su u cijelosti voljni slijediti Gospoda. Bog ne vrši pritisak ni na čiju volju, stoga On ne može voditi one koji su previše ponosni da bi naučili, koji tvrdoglavo idu svojim putem. 0 čovjeku koji sumnja, koji želi slijediti svoju volju, premda tvrdi da čini Božju volju, rečeno je: “Takav čovjek neka ne misli da će što primiti od Gospodina.” (Jak 1,7)

Bog je izabrao Mojsija i dao mu svog Duha, a Mirjam i Aron su svojim mrmljanjem bili nevjerni ne samo prema svom izabranom vodi već i prema samom Bogu.

385       Buntovni šaptači su pozvani pred Šator i suočeni licem u lice s Mojsijem. “U stupu oblaka side Jahve te stade na ulazu u Šator. Zovnu Arona i Mir-jamu.” Njihov proročki dar nije osporavan, i Bog im je možda govorio u viđenjima i snovima. Ali Mojsije, kojeg je Bog proglasio: “Od svih u kući mojoj najvjerniji je on”, imao je bliskiji odnos. Bog je s njim razgovarao “iz usta u usta”. “Kako se onda niste bojali govoriti protiv sluge moga Mojsija? Uskipjevši gnjevom na njih, Jahve ode.” Oblak je nestao iz Šatora kao znak Božjeg nezadovoljstva, a Mirjam je oboljela. “Mirjam ogubavi, kao snijegom posuta.” Aron je bio pošteđen, ali mu je Mirja-mina kazna bila ozbiljan ukor. Sada kad je njihov ponos bio slomljen Aron je priznao njihov grijeh i molio da Bog ne dopusti da njegova sestra umre od ove odvratne i smrtonosne bolesti. Kao odgovor na Mojsijeve molitve guba je očišćena. Međutim, Mirjam je sedam dana bila izdvojena iz tabora. Simbol Božje naklonosti se nije ponovno spustio na Šator sve dok ona nije izopćena iz tabora. Iz poštovanja prema njenom visokom položaju i ožalošćena udarcem koji je primila, cijela je zajednica ostala u Haserotu, očekujući njen povratak.

Ovaj prikaz Božjeg nezdovoljstva imao je za svrhu da opomene cijeli Izrael i spriječi širenje duha nezadovoljstva i nepokornosti. Da Mirjamina zavist i nezadovoljstvo nisu bili vidljivo kažnjeni, to bi uzrokovalo veliko zlo. Zavist je jedna od naj-podlijih osobina ljudskog srca i jedna s najpogubnijim učincima. Mudri čovjek kaže: “Jarost je okrutna i srdžba žestoka a tko će odoljeti ljubomoru?” (Izr 27,4) Ljubomora je prva izazvala neslogu na Nebu, a popuštanje njoj judima je donijelo neizrecivo zlo. “Jer gdje je zavist i sebičnost, ondje je javni nered i svaka vrsta zla djela.” 0ak 3,16)

Ogovaranje ili osudivanje nečijih motiva i djela ne smije se olako uzimati. “Tko ocrnjuje svoga brata ili sudi svoga brata, ocrnjuje Zakon i sudi Zakon. A ako sudiš Zakon, nisi vršilac Zakona, nego njegov sudac.” 0ak 4,11)

386       Postoji samo jedan sudac, On “će osvijetliti što je sakriveno u tami i objaviti nakane srdaca, i tada će svatko primiti zasluženu pohvalu od Boga.” (1 Kor 4,5) A svi koji sude i osuđuju svoje bližnje, nezakonito prisvajaju Stvoriteljeva prava.

Biblija nas posebno uči da se čuvamo olakog iznošenja optužbi protiv onih koje je Bog pozvao da budu njegovi predstavnici. Apostol Petar, opisujući skupinu odbačenih grješnika, kaže: “Oni, obijesni i drski, ne boje se uvredljivim riječima napadati Slave, dok anđeli, iako su od njih jači i snažniji, ne izriču uvredljive osude protiv njih kod Gospodina.” (2 Pt 2,10.11) Pavao, poučavajući vode crkve, kaže: “Tužbe protiv svećenika ne primaj osim na osnovu dvaju ili triju svjedoka.” (1 Tim 5,19) On koji je vodama i učiteljima svoga naroda povjerio težak teret odgovornosti pozvat će na odgovornost ljude zbog načina na koji su postupali prema njegovim slugama. Mi moramo poštovati one kojima je Bog ukazao čast. Kazna koja je snašla Mirjam treba biti ukor svima koji popuštaju ljubomori i govore protiv onih kojima je Bog povjerio teret njegovog djela.

Štampa El. pošta

Search mobile