34 Dvanaest uhoda

Ovo se poglavlje zasniva na Brojevima 13 i 14.

387       Jedanaest dana nakon silaska s gore Horeb izraelski se narod utaborio kod Kadeša, u Paranskoj pustinji, nedaleko od granica obećane zemlje. Ovdje je narod predložio da se pošalju uhode radi izviđanja zemlje. Mojsije je ovu stvar iznio pred Gospoda i dobio dopuštenje s naredbom da se izabere po jedan od glavara iz svakog plemena. Ljudi su izabrani kako je bilo naloženo i Mojsije im je naredio da podu i izvide zemlju, kakva je, njen položaj i prirodna bogatstva, narod koji je u njoj živio, jesu li snažni ili slabi, veliki ili mali, te da ispitaju kakvoću zemlje, njenu plodnost i donesu plodove zemlje.

Oni su otišli i izvidjeli cijelu zemlju, ušavši na južnu i nastavivši prema sjevernoj granici. Vratili su se nakon što su bili odsutni četrdeset dana. Izraelski je narod gajio velike nade, žarko ih očekujući. Vijest o povratku uhoda raširila se od plemena do plemena i svi su je radosno pozdravili. Narod je požurio u susret uhodama koji su izbjegli opasnosti ovog smjelog pothvata. Uhode su donijeli uzorke voća koji su pokazivali plodnost tla. Bilo je to vrijeme dozrijevanja grožđa i oni su donijeli tako velik grozd da su ga nosila dva čovjeka. Donijeli su i smokava i mogranja kojih je bilo u obilju.

Narod se radovao što će u posjed dobiti dobru zemlju i pozorno slušao dok je Mojsije primao izvještaj, da im ne promakne nijedna riječ. “Išli smo u zemlju u koju si nas poslao”, počeli su uhode. “Zaista njome teče med i mlijeko. Evo njezinih plodova.” Narod je bio oduševljen, željan da posluša Gospodnji glas i odmah pode i zauzme zemlju.

388       Međutim, nakon što su opisali ljepotu i plodnost zemlje, svi, osim dvojice uhoda, počeli su iznositi teškoće i opasnosti koje su se nalazile pred Izraelcima ako krenu u osvajanje Kanaana. Nabrajali su moćne narode naseljene u različitim dijelovima zemlje, rekavši da su gradovi veliki i utvrđeni, a narod koji u njima živi vrlo jak te da bi ih bilo nemoguće pokoriti. Oni su također izjavili da su vidjeli divove, sinove Anakove, te da je beskorisno razmišljati o zauzimanju zemlje.

Sada se .prizor promijenio. Dok su uhode iznosili mišljenje svojih nevjernih srca koja je Sotona ispunio obeshrabrenošću, nada i hrabrost su ustupili mjesto kukavičkom očajanju. Njihova nevjera bacila je tamnu sjenu na zajednicu, a moćna Božja sila, koja je tako često djelovala u korist izabranog naroda, bila je zaboravljena. Narod nije čekao da razmisli, nisu mislili da će im Onaj koji ih je dosad vodio sigurno dati zemlju, nisu se prisjetili kako ih je Bog prekrasno oslobodio iz ropstva, otvara jući put kroz more i uništavajući faraonovu vojsku koja ih je gonila. Ostavili su Boga postrani kao da isključivo ovise o vlastitoj snazi.

Oni su svojim nevjerstvom ograničili Božju silu i nisu vjerovali ruci koja ih je dosad pouzdano vodila. Oni su ponovili svoju prijašnju grešku i mrmljali protiv Mojsija i Arona: “To je dakle kraj svim našim nadama”, rekli su oni. “To je dakle zemlja radi koje prevalismo put čak iz Egipta da bismo je dobili.” Optužili su svoje vode da varaju narod i Izraelu donose teškoće.

Narod je očajavao u svom razočaranju i beznađu. Začulo se jadikovanje praćeno gunđanjem. Kaleb je shvatio situaciju i ohrabrio se da stane u obranu Božje riječi. On je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da se suprotstavi zlom utjecaju svojih nevjernih suradnika. Narod je za trenutak zastao da posluša njegove riječi nade i ohrabrenja o dobroj zemlji. On nije porekao ono što je prethodno rečeno: zidovi su bili visoki, a Kana-anci snažni. Ali Bog je Izraelu obećao zemlju: “Krenimo ne oklijevajući i zauzmimo je, jer je možemo nadvladati!” pozivao je Kaleb. Ali desetorica, koja su ga prekinula, prikazala su prepreke još crnjim bojama nego ranije. “Ne možemo ići na onaj narod, jer je jači od nas”, izjavili su oni. “Sav narod što ga u njoj vidjesmo ljudi su krupna stasa.

389       Vidjesmo ondje i divove – Anakovo potomstvo od divova. Činilo nam se da smo prema njima kao skakavci. Takvi bijasmo i njima.”

Jednom kad su ovi ljudi pošli pogrešnim putem, oni su se tvrdoglavo usprotivili Kalebu, Jošui, Mojsiju i Bogu. Svaki naredni korak činio ih je još odlučnijim. Oni su bili odlučni da osujete sve napore da se osvoji Kanaan. Iskrivljavali su istinu da bi održali svoj opaki utjecaj. “Zemlja kroz koju smo prošli da je izvidimo zemlja je što proždire svoje stanovnike”, kazali su oni. To nije bio samo zao već i lažan izvještaj. Izvještaj je bio nedosljedan samom sebi. Uhode su rekli da je zemlja plodna i napredna, narod visokog rasta, a sve bi to bilo nemoguće da je klima bila tako nezdrava da se moglo reći kako “proždire svoje stanovništvo”. Ali kad narod popusti nevjerstvu, oni se stavljaju pod Sotoninu kontrolu i nitko ne može reći kako daleko će ih ona odvesti.

“Tada zagraja sva zajednica i poče vikati. I te noći narod plakaše.” Uskoro je slijedilo protivljenje i otvorena pobuna. Sotona je imao potpuni nadzor, a narod je izgledao lišen razuma. Proklinjali su Mojsija i Arona, zaboravljajući da Bog sluša njihove zle riječi i da je Anđeo njegove prisutnosti, okružen stupom od oblaka, svjedok njihovog strašnog izljeva bijesa. Oni su ogorčeno vikali: “Kamo sreće da smo pomrli u zemlji egipatskoj! Ili da smo pomrli u ovoj pustinji!” Onda su se njihovi osjećaji podigli protiv Boga: “Zašto nas Jahve vodi u tu zemlju, da padnemo od mača, a žene naše i djeca da postanu roblje! Zar nam ne bi bilo bolje da se vratimo u Egipat! Jedan je drugome govorio: ‘Postavimo sebi vodu i vratimo se u Egipat!'” Oni time nisu optužili za prijevaru Mojsija, jer im je obećao zemlju koju ne mogu primiti. Otišli su tako daleko da su imenovali vodu da ih vodi u zemlju njihove patnje i ropstva iz koje ih je izbavila snažna ruka Svemoćnoga.

Poniženi i pogođeni, “Mojsije i Aron padoše ničice pred svom okupljenom izraelskom zajednicom”, ne znajući što da čine kako bi ih odvratili od njihove prenagljene i nerazumne namjere. Kaleb i Jošua su pokušali stišati galamu.

390       U pocijepanoj odjeći kao znaku žalosti i ogorčenja oni su zašli medu narod, a njihovi su glasovi nadglasali buru njihovog jadikovanja i pobunjeničkog žalovanja: “Zemlja kroz koju smo prošli da je istražimo izvanredno je dobra. Ako nam Jahve bude dobrostiv, u tu će nas zemlju dovesti, i dat će nam je. To je zemlja u kojoj teče med i mlijeko. Samo, nemojte se buniti protiv Jahve! Ne bojte se naroda one zemlje: ta on je zalogaj za nas. Oni su bez zaštite, a s nama je Jahve! Ne bojte ih se!”

Kanaanci su napunili mjeru svoje pokvarenosti i Gospod ih više nije htio trpjeti. Budući da je On uklonio svoju zaštitu, oni bi bili laka žrtva. Zemlja je Božjim zavjetom bila osigurana Izraelu. Ali oni su prihvatili lažni izvještaj nevjernih uhoda, i tako je cijela zajednica bila obmanuta. Izdajnici su dobro obavili svoj posao. Da su samo dva čovjeka donijela loše izvještaje, a ostalih deset ih ohrabrili da osvoje zemlju u Gospodnje ime, oni bi ipak poslušali savjet one dvojice usprkos desetorici, zbog njihovog bezbožnog nevjerstva. Ali samo su dvojica zastupala pravdu, dok su desetorica podržavala pobunu.

Nevjerni uhode su glasno proklinjali Kaleba i Jošuu, a začuli su se povici da ih se kamenuje. Nerazumna rulja je zgrabila kamenje da pobije ove vjerne ljude. Nasrnuli su s mahnitim povicima, ali kad im je iznenada kamenje ispalo iz ruku, oni su ušutjeli i počeli drhtati od straha. Bog je posredovao da spriječi njihove ubilačke namjere. Slava njegove prisutnosti, poput goruće svjetlosti, osvjetljavala je Šator. Sav je narod promatrao Gospodnji znak. Otkrio im se netko tko je bio moćniji od njih i nitko se nije usudio usprotiviti. Uhode koji su donijeli zle izvještaje prestrašeno su se povukli i suzdržavajući uzdahe potražili svoje šatore.

Onda je ustao Mojsije i ušao u Šator. Gospod mu je rekao: “Udarit ću ih pomorom i istrijebiti, a od tebe ću učiniti narod veći i moćniji od njega.” Ali Mojsije je ponovno molio za svoj narod. Nije se mogao složiti da budu uništeni, a da on sam stvori moćniji narod. Pozivajući se na Božju milost, on je rekao: “Zato neka se snaga moga Gospodina uzvisi, ako si najavio rekavši:

391       ‘Jahve je spor na srdžbu, a bogat milosrđem… Oprosti krivnju ovome narodu po veličini svoga milosrđa, kao što si vodio ovaj narod od Egipta dovde.”

Gospod je obećao da će poštedjeti Izrael od neposrednog uništenja, ali zbog njihovog nevjerstva i kukavičluka On nije mogao pokazati svoju silu i pokoriti njihove neprijatelje. On im je onda u svojoj milosti naredio da, kao jedini siguran put, krenu prema Crvenom moru.

Narod je u svojoj pobuni povikao: ‘Kamo sreće da smo pomrli u zemlji egipatskoj! Ili da smo pomrli u ovoj pustinji!”

Sada je njihova molitva bila uslišena. Gospod je rekao: “… kako ste na moje uši govorili, tako ću vam i učiniti. U ovoj pustinji popadat će vaša mrtva tijela: svih vas koji ste ubilježeni u bilo koji vaš popis od dvadeset godina pa naprijed,… a vašu djecu, o kojoj kažete da bi postala roblje, njih ću uvesti da nastane zemlju što ste je vi prezreli.” A za Kaleba reče: ‘A slugu svog Kaleba, jer je u njemu drukčiji duh i jer mi bijaše poslušan, njega ću ja dovesti u zemlju u koju je išao, i njegovi će je potomci zaposjesti!” Kao što su uhode putovale četrdeset dana. tako je izraelski narod trebao lutati pustinjom četrdeset godina.

Kad je Mojsije narodu obznanio božansku odluku, njihov se bijes pretvorio u tugovanje. Znali su da je njihova kazna pravedna. Deset nevjernih uhoda su odmah bili pomoreni pred očima cijelog Izraela, a u njihovoj sudbini narod je gledao svoju sudbinu.

Sada su izgledali kao da su se iskreno pokajali zbog svog grješnog ponašanja, ali oni su žalili zbog posljedica svog zlog ponašanja, a ne zbog osjećaja nezahvalnosti i neposlušnosti. Kad su shvatili da Bog nije povukao svoju naredbu, ponovno se pojavila njihova samovolja i oni su se usprotivili povratku u pustinju. Zapovijedajući im da se udalje od zemlje svojih neprijatelja, Bog je provjeravao njihovu navodnu pokornost i dokazao da je ona nestvarna. Oni su znali da su ozbiljno pogriješili kad su dopustili da ih nadziru njihovi nepromišljeni osjećaji i kad su pokušali pobiti uhode koje su ih pozivale da poslušaju Boga. Ali oni su se uplašili tek kad su shvatili da su učinili kobnu pogrešku čije će posljedice biti pogubne po njih. Njihova se srca nisu promijenila i njima je trebao samo izgovor da ponove sličnu pogrešku. Prilika se ukazala kad je Mojsije po Božjoj naredbi zapovjedio da se vrate u pustinju.

392       Naredba da narednih četrdeset godina Izrael neće ući u Kanaan za Mojsija, Arona, Kaleba i Jošuu bila je gorko razočaranje, a ipak su bez prigovora prihvatili božansku odluku. Međutim, oni koji su prigovarali zbog Božjeg postupanja prema njima, izjavljujući da će se vratiti u Egipat, plakali su i tugovali kad su saznali da im je oduzet blagoslov koji su prezreli. Oni su bezrazložno prigovarali, a Bog im je sada dao razlog za oplakivanje. Da su plakali zbog svojih grijeha kad su im vjerno predočeni, ova presuda ne bi bila izrečena, ali oni su plakali zbog presude. Njihova žalost nije bila pokajanje i nije im mogla donijeti promjenu presude.

Noć su proveli u oplakivanju, ali s jutrom je došla i nada. Odlučili su iskupiti svoj kukavičluk. Kad im je Bog zapovjedio da podu i osvoje zemlju, oni su odbili, a sada kad im je naredio da se povuku, oni su se jednako protivili. Bili su odlučni da napadnu i osvoje zemlju. Možda će Bog prihvatiti njihov rad i promijeniti svoju namjeru za njih.

Bog im je dao prednost i dužnost da zaposjednu zemlju u vrijeme kad On to odredi, ali svojim svojevoljnim zanemarivanjem ovo dopuštenje je bilo povučeno. Sotona je postigao svoj cilj kad ih je spriječio da udu u Kanaan, a sada ih je poticao da upravo to učine usprkos božanskoj zabrani, a što nisu htjeli učiniti kad je Bog zahtijevao. Veliki varalica je pobijedio kad ih je po drugi put poveo u pobuni. Oni nisu vjerovali da će se Božja sila udružiti s njihovim naporima u osvajanju Kanaana, a ipak su sada namjeravali svojom vlastitom snagom ostvariti cilj bez božanske pomoći. “Sagriješili smo protiv Jahve,” povikali su, “poći ćemo gore i boriti se kako nam je Jahve, Bog naš, zapovjedio.” (Pnz 1,41) Njihov prijestup ih je tako strašno zaslijepio. Bog im nikada nije zapovjedio da podu i da se bore. Njegova namjera nije bila da zemlju osvoje borbom, već strogom poslušnošću njegovim zapovijedima.

Premda se njihova srca nisu promijenila, narod je bio naveden da prizna grješnost i nerazumnost svoje pobune nakon izvještaja uhoda. Oni su uvidjeli vrijednost blagoslova koji su tako nepromišljeno odbacili. Priznali su da ih je njihovo nevjerovanje spriječilo da udu u Kanaan.

393       “Jer smo zgriješili”, rekli su, priznajući da je pogreška bila u njima, a ne u Bogu, koga su tako bezbožno optužili što nije ispunio svoje obećanje. Premda njihovo pokajanje nije proisteklo iz istinskog pokajanja, ono je poslužilo da opravda Božju pravednost u postupanju prema njima.

Gospod i dalje djeluje na sličan način da bi proslavio svoje ime tako što navodi ljude da priznaju njegovu pravednost. Kad oni koji kažu da ga ljube prigovaraju zbog njegove providnosti, preziru njegova obećanja i popuštajući kušnjama udružuju se sa zlim anđelima da spriječe Božje namjere, Gospod često tako upravlja okolnostima da se ove osobe uvjere u svoj grijeh, premda se iskreno ne kaju, da priznaju bezbožnost svojih postupaka i Božju pravednost i dobrotu u postupanju prema njima. Bog djeluje na ovaj način da bi razotkrio djela tame. I premda se duh koji potiče na zlo bitno ne mijenja, priznanje se izriče da se zaštiti Božja čast i opravdaju oni koji vjerno ukoravaju, kojima su se ljudi protivili i pogrešno ih prikazivali. Isto će tako biti prilikom konačnog izlijevanja Božjeg gnjeva. Kad dođe “Gospodin sa svojim svetim Desettisućama da sudi svima”, tada će kazniti “sve bezbožnike za sva njihova bezbožna djela.” Qd 14.15) Svaki će grješnik uvidjeti i priznati pravednost svoje osude.

Bez obzira na božansku presudu Izraelci su se pripremali da osvoje Kanaan. Opremljeni oklopima i oružjem, oni su, prema vlastitoj procjeni, bili potpuno spremni za sukob, ali u očima Boga i njegovih ožalošćenih sluga izgledali su jadno. Kad je Gospod, gotovo četrdeset godina kasnije, naredio Izraelcima da podu i zauzmu Jerihon, On im je obećao da će biti s njima. Pred vojskom je nošen Kovčeg zavjeta s Božjim Zakonom. Vode koje je On imenovao trebali su pod božanskim nadzorom upravljati narodom. S takvim vodstvom ništa im se nije moglo dogoditi. Ali sada, usprkos Božjoj zapovijedi i svečanoj zabrani njihovih voda, bez Kovčega i Mojsija, oni su izašli da se suprotstave neprijateljskoj vojsci.

Truba je označila pokret, a Mojsije je požurio za njima s upozorenjem. “Zašto kršite zapovijed Jahvinu? Nećete uspjeti. Ne penjite se, da vas ne potuku vaši neprijatelji, jer Jahve nije medu vama.

394       Ta ondje se pred vama nalaze Amalečani i Kana-anci, te ćete od mača pasti.”

Kanaanci su čuli za tajanstvenu silu koja je čuvala ovaj narod i o čudima koja je učinila za njih, te su oni okupili moćnu vojsku da bi odbili napadače. Osvajačka vojska nije imala vojskovođu. Bogu nije prinesena molitva da im daruje pobjedu. Oni su pošli s očajničkom namjerom da preokrenu svoju sudbinu ili umru u bici. Premda nisu bili obučeni za rat, naoružanih je ljudi bilo mnogo pa su se nadali da će snažnim i iznenadnim napadom slomiti obranu. Drsko su izazivali neprijatelja koji se nije usudio da ih napadne.

Kanaanci su se smjestili na stjenovitu zaravan kojoj se moglo prići nepristupačnim prilazima, strmim i opasnim usponom. Ogroman broj Izraelaca mogao je svoj poraz učiniti samo strasnijim. Polako su se penjali planinom, izloženi smrtnim strijelama njihovih neprijatelja. Ogromne stijene su se kotrljale obilježavajući put krvlju poginulih. Oni koji su stigli do vrha, iscrpljeni usponom, bili su odlučno potučeni i natjerani na povlačanje s velikim gubicima. Bojno je polje bilo prekriveno leševima, a izraelska vojska potpuno poražena. Uništenje i smrt su bili posljedica ovog buntovnog pokušaja.

Prisiljeni na pokornost, preživjeli su se najzad vratili i “plakali pred Jahvom”, ali ‘Jahve nije slušao” njihov glas (Pnz 1,45). Neprijatelje je ova očita pobjeda nad Izraelom nadahnula od-lučnošću da im se suprotstave. Sva izvješća koja su čuli o čudesnim djelima što ih je Bog učinio za svoj narod, sada su smatrali lažnim, te su povjerovali da nema razloga za strah. Prvi Izraclov poraz je nadahnuo Kanaancc hrabrošću i odlučnošću i uvelike povećao teškoće osvajanja zemlje. Izraelu nije ništa preostalo već da se pred pogledima pobjedničkih neprijatelja povuče u pustinju znajući da će tamo biti grob cijelog naraštaja.

Štampa El. pošta

Search mobile