35 Korahova buna

Ovo se poglavlje zasniva na Brojevima 16 i 17.

395       Kazne koje su sustigle Izrael neko su vrijeme služile da obuzdaju njihovo prigovaranje i nepokornost, ali u njihovim je srcima i dalje bio duh pobune te je naposljetku donio gorke plodove. Prethodne pobune su bile puke galame izazvane iznenadnim porivima razjarene gomile, ali sada je stvorena smišljena zavjera, posljedica odlučnog nastojanja da se sruši autoritet voda koje je sam Bog imenovao.

Korali, vodeća ličnost ovog pokreta, bio je Levit, iz Keha-tove obitelji, i Mojsijev rođak. On je bio sposoban i utjecajan. Premda je bio određen za službu u Šatoru, bio je nezdovoljan položajem i težio je za svećeničkom čašću. Dodjela svećeničke službe Aronu i njegovoj obitelji, koja je ranije pripadala svakom prvorodenom sinu u obitelji, dala mu je povod za ljubomoru i nezadovoljstvo, i Korah se neko vrijeme tajno protivio iMojsijevom i Aronovom autoritetu, premda se nije usudio otvoreno pobuniti. On je naposljetku smislio smion plan za rušenje i građanske i vjerske vlasti. On nije propustio naći istomišljenike. Blizu šatora Korana i Kehatovaca, na južnoj strani Šatora, bilo je taborište Rubenovog plemena, šatori Datana i Abirama, dva plemenska kneza. Ovi su se knezovi spremno pridružili njegovim ambicioznim planovima. Budući da su bili potomci najstarijeg Jakovljevog plemena, tvrdili su da njima pripada građanska vlast, a s Koranom su odlučili podijeliti svećeničku čast.

Raspoloženje naroda je pomagalo Korahovim planovima. U gorčini svog razočaranja njihova ljubomora, sumnja i mržnja se povratila, te su ponovno svoje prigovore uputili protiv svog 396 strpljivog vode.

396       Izraelci su neprekidno gubili iz vida činjenicu da su bili pod božanskim vodstvom. Zaboravili su da je Anđeo Saveza bio njihov nevidljivi voda, da je, obavijena stupom od oblaka, Kristova prisutnost išla pred njima te da je Mojsije sve upute primao od Njega.

Oni se nisu bili voljni pokoriti strašnoj kazni prema kojoj svi moraju umrijeti u pustinji, i stoga su bili spremni upotrijebiti svaki izgovor da povjeruju kako je Mojsije, a ne Bog, taj koji ih vodi i koji im je izrekao presudu. Najbolji napori najskromnijeg čovjeka na zemlji nisu mogli umiriti nepokornost ovog naroda, premda su znaci Božjeg nezadovoljstva zbog ranijih opačina još uvijek bili pred njima: njihovi su redovi bili razbijeni, a neki pobijeni, no oni ovu pouku nisu uzeli k srcu. Kušnja ih je ponovno nadvladala.

Mojsijev ponizni pastirski život je bio daleko mirniji i sretniji od trenutnog položaja vode ove ogromne skupine nemirnih duhova. Ipak, Mojsije se nije usudio birati. Umjesto pastirskog štapa, njemu je dana palica vlasti koju nije mogao odložiti dok ga Bog ne oslobodi.

On koji čita tajne svih srca uočio je namjere Koraha i njegovih sljedbenika te svom narodu dao takve upute i upozorenja kako bi ih osposobio da umaknu prijevari ovih podmuklih ljudi. Oni su vidjeli Božju kaznu nad Mirjam zbog njene ljubomore i prigovora protiv Mojsija. Gospod je objavio da je Mojsije veći od proroka. “Iz usta u usta njemu ja govorim.” “Kako se onda”, dodao je On, “niste bojali govoriti protiv sluge moga Mojsija?” (Br 12,8) Ove pouke nisu bile namijenjene samo Mirjam i Aronu već cijelom Izraelu.

Korah i njegovi zavjerenici su bili ljudi kojima je Bog pokazao naklonost posebnim otkrivenjem svoje sile i veličine. Oni su bili medu onima koji su s Mojsijem otišli na goru i promatrali božansku slavu. Ali otada se dogodila promjena. Prvo su popustili maloj kušnji koja je jačala sve dok Sotona nije preuzeo nadzor nad njihovim umovima i oni se usudili javno izraziti svoje nezadovoljstvo. Izražavajući veliko zanimanje za dobro naroda, oni su prvo međusobno šaputali o svom nezadovoljstvu, a zatim i izraelskim vodama. Njihove insinuacije su tako brzo prihvaćene da su se oni usudili poći dalje, dok naposljetku i sami     nisu povjerovali da je to revnovanje za Boga.

397       Uspješno su zaveli dvije stotine pedeset knezova, ljude od ugleda u zajednici. S ovim moćnim i utjecajnim pristašama oni su bili uvjereni da će ostvariti radikalnu promjenu u načinu vladavine i uvelike poboljšati Mojsijevu i Aronovu administraciju.

Ljubomora je izazvala zavist, a zavist pobunu. Oni su raspravljali o pitanju Mojsijevog prava na tako veliku vlast i čast, dok nisu počeli smatrati da on zauzima zavidan položaj koji bi svatko od njih mogao zauzeti. Obmanjivali su sebe i druge misleći da su Mojsije i Aron sami zauzeli položaje na kojima su se nalazili. Nezadovoljni su rekli da su se ovi vode uzdigli iznad Gospodnje zajednice preuzimajući na sebe svećenstvo i upravu, premda njihovi domovi nisu imali veća prava od ostalih u Izraelu. Oni nisu bili svetiji od ostalih ljudi i trebali bi se zadovoljiti time što će biti na istoj razini sa svojom braćom kojima je Bog jednako tako pokazao naklonost svojom naročitom prisutnošću i zaštitom.

Sljedeći posao zavjerenika je bilo obraćanje narodu. Onima koji su pogriješili, koji zaslužuju ukor, nema ništa ugodnije nego čuti sažaljenja i hvale. Korah i njegovi sljedbenici su tako privukli pozornost i pribavili potporu zajednice. Optužba da je mrmljanje naroda na njih navuklo Božji bijes proglašena je greškom. Rekli su da zajednica nije pogriješila budući da nisu tražili ništa više od svojih prava, te da je Mojsije bio prestrog voda, da je ukorio narod kao grješnike, a oni su bili sveti narod i Gospod je bio medu njima.              •    .

Korah se osvrnuo na povijest njihovog putovanja kroz pustinju, kako su bili dovedeni u teške okolnosti i mnogi pomrli zbog svog mrmljanja i neposlušnosti. Njegovi su slušatelji mislili kako su jasno uvidjeli da su se njihove teškoće mogle spriječiti da je Mojsije pošao drugim putem. Odlučili su da je on odgovoran za sve njihove neuspjehe te da je lišavanje Kanaana posljedica pogrešnog Mojsijevog i Aronovog vodstva, te da ako Korah postane njihov voda i ohrabri ih naglašavajući njihova dobra djela, umjesto da ih ukorava za grijehe, oni će 398 biti vrlo miroljubivi i imati uspješno putovanje.

398             I umjesto da lutaju tamo-amo po pustinji, oni će poći izravno u obećanu zemlju.

Medu pobunjeničkim je dijelovima zajednice bilo veće jedinstvo i sloga u izražavanju nezadovoljstva nego ikada ranije. Korahov uspjeh kod naroda ulio mu je samopouzdanje i utvrdio ga u uvjerenju da će Mojsijevo otimanje vlasti biti pogubno za slobodu Izraela, ako se ne spriječi. On je također tvrdio da mu je to Bog otkrio i ovlastio ga da promijeni vlast prije no što bude prekasno. Ali mnogi nisu bili spremni prihvatiti Koraho-ve optužbe protiv Mojsija. Sjetili se se njegovog strpljivog, požrtvovnog rada i njihova je savjest bila uznemirena. Stoga je bilo nužno Mojsijevom predanom zanimanju za Izrael pripisati neku sebičnu pobudu te je ponovljena stara optužba da ih je izveo da pomru u pustinji kako bi prigrabio njihov imetak.

Oni su neko vrijeme radili tajno. Međutim, čim je pokret postao dovoljno snažan da jamči otvorenu pobunu, Korah se stavio na čelo frakcije i javno optužio Mojsija i Arona za prisvajanje vlasti na koju su Korah i njegovi sljedbenici imali jednako pravo. Nadalje, optuženi su da su narod lišili slobode i nezavisnosti. “Vi prelazite mjeru!” rekli su zavjerenici. “Sva je zajednica, svi njezini članovi, posvećena, i medu njima je Jahve. Zašto se onda uzvisujete iznad zajednice Jahvine?”

Mojsije nije naslućivao ovu tajnovitu zavjeru, a kad se iznenada suočio s njenim strašnim utjecajem, on je pao ničice u tihoj molitvi Bogu. Kad je ustao, bio je žalostan, ali miran i snažan. Darovano mu je božansko vodstvo. “Sutra će”, rekao je on, “Jahve pokazati tko je njegov, i tko je posvećen, i kome dopušta da mu se približi.” Provjera je trebala biti odložena do sutra tako da svi mogu imati vremena za razmišljanje. Onda su oni koji su polagali pravo na svećeničku službu trebali doći s kadionicima i prinijeti tamjan u Šatoru u prisutnosti naroda. Zakon je izričito govorio da u Svetištu mogu služiti samo oni koji su bili posvećeni za službu.

399       Čak su i svećenici Nadab i  Abihu bili ubijeni jer su se usudili prinijeti “neposvećenu vatru” suprotno božanskoj zapovijedi. Ipak, Mojsije je izazvao svoje tužitelje da, ako se usude odgovoriti na tako opasan poziv, iznesu stvar pred Boga.

Obraćajući se Korahu i njegovim Levijevcima Mojsije je rekao: “Zar vam je malo što vas je Bog Izraelov izdvojio iz Izraelove zajednice, da vas približi k sebi te da vršite službu u Jahvinu prebivalištu, i da stojite pred zajednicom služeći joj? Promaknuo je tebe i s tobom svu tvoju braću Levijevce, a vi još tražite i svećeništvo! Ti i sva tvoja družina, dakle, sjatili ste se protiv Jahve; jer što je Aron da protiv njega rogoborite?”

Datan i Abiram nisu nastupili tako drsko kao Korah, i Mojsije, nadajući se da su oni uvučeni u zavjeru a da nisu sasvim iskvareni, pozvao ih je da izađu pred njega kako bi čuo njihove optužbe protiv njega. Ali oni nisu htjeli doći te su drsko odbili priznati njegov autoritet. Njihov je odgovor, izrečen pred cijelom zajednicom, glasio: “Zar je malo što si nas odveo iz zemlje kojom teče med i mlijeko da nas pobiješ u ovoj pustinji, pa hoćeš da nasilno zagospodariš nad nama? Nisi nas uveo u zemlju kojom teče med i mlijeko i nisi nam dao u posjed njive i vinograde. Misliš li iskopati oči ovim ljudima? Nećemo doći!”

Tako su oni istim jezikom kojim je Gospod opisao obećanu baštinu opisali prizor svog ropstva. Optužili su Mojsija da se pretvara kako djeluje pod božanskim vodstvom da bi na taj način uspostavio svoj autoritet, te su izjavili kako se više neće pokoravati da ih se vodi kao slijepce, prvo u Kanaan, a zatim u pustinju, ovisno što odgovara njegovim ambicioznim namjerama. Tako je ovaj nježni otac i strpljivi pastir prikazan kao tiranin i uzurpator mračnog karaktera. On je optužen za uskraćivanje Kanaana, premda je to bila kazna za njihov grijeh.

Iako je bilo očito da je narod bio sklon nezadovoljnoj skupini, Mojsije nije uložio napore da se opravda. On je svečano, u prisutnosti naroda, prizvao Gospoda kao svjedoka čistoće svojih pobuda i ispravnosti svojih postupaka, i preklinjao ga da bude njegov sudac.

400       Sljedeće se jutro dvije stotine i pedeset knezova s Koranom na čelu pojavilo s kadionicama. Uvedeni su u dvorište Šatora dok se narod okupio ispred njega očekujući rezultat. Mojsije nije bio taj koji je okupio narod da promatra poraz Koraha i njegove družine, već su ih pobunjenici, u svojoj slijepoj drskosti, sazvali da budu svjedoci njihove pobjede. Velik dio naroda je otvoreno stao na stranu Koraha koji je polagao velike nade u pobjedu nad Aronom.

Kad su se okupili pred Bogom, “onda se svoj zajednici pokaza slava Jahvina”. Mojsije i Aron su primili božansko upozorenje: “Odvojite se od te zajednice da je odmah satrem!” Ali oni su pali ničice u molitvi: “Bože! Bože životnoga duha u svakom tijelu! Zar ćeš se razgnjeviti na svu zajednicu, kad je samo jedan sagriješio!”

Korah je istupio iz zajednice da bi se pridružio Datanu i Abiramu kad je Mojsije, u pratnji sedamdeset starješina, uputio posljednje upozorenje ljudima koji mu se nisu htjeli pridružiti. Mnoštvo je skrenulo i prije nego što je uputio svoju poruku Mojsije je po božanskoj uputi zapovjedio narodu: “Odstupite od šatora tih opakih ljudi! Ne dotičite se ničega što je njihovo, da ne budete uništeni zbog svih njihovih grijeha!” Narod je poslušao opomenu jer su svi strahovali od predstojeće kazne. Glavni pobunjenici su gledali kako ih odbacuju oni koje su prevarili, ali su ostali nepokolebljivi u svojoj drskosti. Stajali su sa svojim obiteljima na vratima svojih šatora prkoseći božanskom upozorenju.

U ime izraelskog Boga Mojsije je u prisutnosti cijele zajednice izjavio: “Po ovom ćete vidjeti da me Jahve poslao da vršim sva ova djela, a da ih ne činim sam od sebe: ako ovi ljudi umru kao što umru i svi ljudi; ako ih pohodi sudbina kakva pohodi sve ljude, onda me Jahve nije poslao. Ali ako Jahve učini nečuveno: ako zemlja rastvori svoju utrobu i proguta ih sa svim što je njihovo, te živi sidu u Šeol, onda znajte da su ovi ljudi prezreli Jahvu.”

Oči Izraela su bile uprte u Mojsija dok su stajali, sa strahom i iščekivanjem, očekujući događaj. Kad je prestao govoriti, zemlja se rastvorila i pobunjenici su živi propali u jamu sa svime što im je pripadalo “i oni iščeznu iz zbora”.

401             Narod je pobjegao, osuđujući se kao sudionika u grijehu.

Ali kažnjavanje nije prestalo. Vatra koja je sijevala iz oblaka progutala je dvije stotine pedeset knezova koji su prinijeli tamjan. Budući da ovi ljudi nisu začeli pobunu, nisu bili uništeni s glavnim zavjerenicima. Njima je bilo dopušteno da vide njihov kraj, pružena im je prilika da se pokaju, ali oni su bili naklonjeni pobunjenicima te su postali sudionici njihove sudbine.

Kad je Mojsije preklinjao Izraelce da bježe od predstojećeg uništenja, božanska se kazna još mogla zaustaviti, da se Korah i njegova družina pokajala i zatražila oprost. Međutim njihova je tvrdoglava ustrajnost zapečatila njihovu sudbinu. Cijela je zajednica dijelila krivicu, jer su svi, u većoj ili manjoj mjeri, bili njima naklonjeni. Ipak, Bog je u svojoj milosti razlučio između voda pobune i onih koje su oni zaveli. Narodu koji je sebi dopustio da bude obmanut dano je vrijeme da se pokaju. Dobili su snažne dokaze da su pogriješili, a da je Mojsije bio u pravu. Očiti prikaz Božje sile uklonio je svaku neizvjesnost.

Isus, Anđeo koji je išao pred Izraelcima, pokušao ih je spasiti od uništenja. Oproštenje je čekalo na njih. Božja kazna se približila i pozivala ih na pokajanje. Posebno, neodoljiva intervencija s Neba spriječila je njihovu pobunu. Ako sada odgovore na posredovanje božanske providnosti, možda će biti spašeni. Ali premda su izmicali kazni, strah od uništenja nije izliječio pobunu. Te večeri oni su se vratili u svoje šatore preplašeni, ali nepokajani.

Korah i njegova skupina toliko su im laskali sve dok nisu povjerovali da su dobar narod, da im je Mojsije nanio nepravdu i zlostavljao ih. Da su priznali kako su Korah i njegova skupina pogriješli, i kako je Mojsije bio u pravu, onda bi bili prisiljeni prihvatiti presudu o smrti u pustinji kao Božju riječ. A oni nisu bili voljni pokoriti se te su se pokušali uvjeriti da ih je Mojsije prevario. Oni su gajili nadu da će biti uspostavljen novi poredak u kojem će pohvala zamijeniti ukor, a ugodnost brigu i sukob.

402       Ljudi koji su bili pobijeni laskali su i govorili o svom velikom zanimanju za njih, tako da je narod zaključio kako su Korah i njegova skupina dobri ljudi, a da je Mojsije na neki način uzrok njihove propasti.

Teško da ljudi mogu više uvrijediti Boga nego prezreti i odbaciti oruđa koja On želi upotrijebiti za njihovo spasenje. Izraelci ne samo što su to učinili već su namjeravali i ubiti Mojsija i Arona. Ipak, oni nisu shvatili potrebu da od Boga zatraže oprost za svoje odvratne grijehe. Tu noć kušnje nisu proveli u kajanju i ispovijedanju, već u traženju načina da odbace dokaze koji su ih razotkrivali kao velike grješnike. Oni su i dalje gajili mržnju prema ljudima koje je Bog imenovao i spremali se da odbace njegov autoritet. Sotona je bio blizu da ih tako zaslijepljene povede u propast.

Cijeli je Izrael pobjegao u strahu kad su čuli jauke osuđenih grješnika koji su propali u jamu, govoreći: “Da i nas zemlja ne proguta.” “Sutradan je sva zajednica rogoborila protiv Mojsija i Arona. ‘Pobili ste Jahvin narod!’ govorili su.” I oni su bili spremni poslužiti se nasiljem protiv vjernih, požrtvovnih voda.

Prikaz božanske slave vidio se u oblaku iznad Šatora, a glas iz oblaka je progovorio Mojsiju i Aronu: “Udaljite se od te zajednice; u tili ću je čas uništiti!”

Krivica za grijeh nije počivala na Mojsiju i on se nije bojao, i nije požurio ostaviti zajednicu da propadne. Mojsije je oklijevao i u ovoj dugoj krizi pokazao istinsko pastirsko zanimanje za stado za koje se brinuo. Preklinjao je da Božji gnjev ne uništi U potpunosti narod koji je On izabrao. On je svojim posredovanjem zaustavio ruku osvete da neposlušni, pobunjenički Izrael ne bude posvema uništen.

Ali izvršitelj gnjeva je izašao i pomor je obavljao svoje smrtonosno djelo. Na zapovijed svog brata Aron je uzeo kadionik i požurio medu narod “da obavi nad njim obred pomirenja”. “Zatim stade između mrtvih i živih.” Dok se dim od tamjana dizao, Mojsijeve molitve u Šatoru su se uzdizale Bogu i  pomor je zaustavljen, ali tek kad je četrnaest tisuća Izraelaca ležalo pobijeno, dokaz o krivnji zbog prigovaranja i pobune.

403       Pruženi su i daljnji dokazi da je svećenička služba dana Aronovoj obitelji. Prema božanskoj naredbi svako je pleme pripremilo štap i na njega napisalo ime svog plemena. Aronovo je ime napisano na štapu Levijevog plemena. Štapovi su bili pohranjeni u Svetištu “pred Svjedočanstvo”. Pupanje bilo kojeg štapa bilo je znak da je Bog to pleme izabrao za svećeničku službu. Sutra ujutro “štap Arona iz doma Levijeva propu-pao! Potjerala mladica, procvjetao cvijet i sazreli bademi.” Štap je pokazan narodu, a kasnije pohranjen u Svetištu kao dokaz budućim naraštajima. Ovo čudo je zauvijek riješilo pitanje svećeničke službe.

Tako je najposlije bilo potvrđeno da su Mojsije i Aron govorili po božanskom autoritetu, a narod je bio prisiljen povjerovati neugodnu istinu da će morati umrijeti u pustinji, ‘izgibosmo! – rekoše Izraelci Mojsiju. Propadosmo! Svi odreda pro-padosmo!” Priznali su da su zgriješili kad su se pobunili protiv svojih voda te da su Korah i njegova skupina primili pravednu Božju kaznu.

U Korahovoj pobuni se u manjem opsegu vidi djelovanje istog duha koji je doveo do Sotonine pobune na Nebu. Ponos i ambicije su potakli Sotonu da prigovara protiv Božje vladavine i pokuša srušiti red koji je bio uspostavljen na Nebu. Njegov cilj nakon pada jest da umove ljudi nadahne istini duhom

zavisti i nezadovoljstva, istini ambicijama prema položaju i časti. On je tako utjecao na umove Koraha, Datana i Abirama da bi stvorio želju za samouzvišenjem, potaknuo zavist, nepovjerenje i pobunu. Sotona ih je naveo da odbace Boga kao svog vodu tako što su odbacili ljude koje je Bog imenovao. Dok su svojim prigovorima protiv Mojsija i Arona hulili na Boga, oni su se tako obmanuli da su sebe smatrali pravednima, a one koji su vjerno ukoravali njihov grijeh smatrali da ih vodi Sotona.

Zar i danas ne postoje ista zla koja su bila korijen Korahove propasti? Ponos i ambicije su posvuda rašireni, a popuštanje ovim sklonostima otvara put zavisti i borbi za prevlast, duše se otuđuju od Boga i nesvjesno se pridružuju Sotoninim redovima.

404       Mnogi, poput Koraha i njegovih sljedbenika, čak i medu onima koji tvrde da su Kristovi sljedbenici, tako revno misle, planiraju i rade na svom samouzvišenju te su, da bi pribavili naklonost i podršku ljudi, spremni iskriviti istinu, lažno ili pogrešno prikazati Božje sluge, pa čak ih optužiti za niske i sebične pobude koje nadahnjuju njihova srca. Upornim ponavljanjem laži, i to usprkos svim dokazima, oni najazad povjeru-ju da je to istina. Dok nastoje uništiti povjerenje naroda u ljude koje je Bog imenovao, oni doista vjeruju da rade dobro djelo i vjerno obavljaju Božji posao.

Izraelci nisu bili voljni pokoriti se Gospodnjim naredbama i ograničenjima. Nisu trpjeli ograničenja i nisu bili voljni prihvatiti ukor. To je bila tajna njihove pobune protiv Mojsija. Da im je dana sloboda da rade što žele, bilo bi manje prigovora protiv njihovog vode. Tijekom povijesti Crkve Božje sluge su se morale suočiti s istim duhom.

Ljudi svojim grješnim popuštanjem daju Sotoni pristup svojim umovima i tako tonu u sve veće bezakonje. Odbacivanje istine pomračuje umove i otvrdnjuje srce, tako da im je lakše načiniti sljedeći korak u grijeh i odbaciti veću svjetlost, dok se ne ukorijeni i posljednja od njihovih grješnih navika. Grijeh im prestaje izgledati kao grijeh. Oni koji vjerno propovijedaju Božju riječ, osuđujući njihove grijehe, često na sebe navlače njihovu mržnju. Nevoljni da trpe bol i žrtve koje su potrebne za promjenu oni se okreću protiv Gospodnjih sluga i poriču njihove ukore kao nepotrebne i preoštre. Poput Koraha, oni tvrde da narod nije pogriješio, već da je onaj koji ukorava uzrok svih nevolja. Umirujući svoju savjest ovom prijevarom ljubomorni i nezadovoljni se udružuju u sijanju sjemena nesloge u crkvi i slabe ruke onih koji je grade.

Svaki napredak koji čine oni koje je Bog pozvao da vode njegovo djelo izaziva sumnju, a ljubomorni i nezadovoljni svaki čin prikazuju pogrešno. Isto tako je bilo i u vrijeme Luthera, Wesleya i ostalih reformatora. Isto je i danas.

Korah ne bi postupio na taj način da je znao sve uredbe i ukore što ih je Bog uputio Izraelu. Ali on je to mogao znati.

405       Bog je pružio mnoštvo dokaza da On vodi Izrael. Ali Korah i njegovi sljedbenici su odbili svjetlost dok nisu tako oslijepili da ni najočitiji prikazi Božje sile nisu bili dostatni da ih uvjere. Oni su ih pripisivali ljudskim ili sotonskim oruđima. Upravo je to učinio narod kad su dan nakon propasti Koraha i njegove skupine došli Mojsiju i Aronu i rekli: “Pobili ste Jahvin narod!” Usprkos činjenici da su kroz uništenje ljudi koji su ih prevarili primili najuvjerljivije dokaze Božjeg nezadovoljstva njihovim postupcima oni su se usudili njegovu kaznu pripisati Sotoni tvrdeći da su Mojsije i Aron silom Zloga uzrokovali smrt dobrih i svetih ljudi. Ovaj je čin zapečatio njihovu sudbinu. Oni su zgriješili protiv Svetog Duha, grijeh koji čovjekovo srce čini neosjetljivim na utjecaj božanske milosti. “Ako tko rekne što protiv Sina Čovječjeg,” kaže Krist, “može mu se oprostiti, ali tko rekne što protiv Duha Svetoga, ne može mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni na drugome.” (Mt 12,32) Naš Spasitelj je izgovorio ove riječi kad su Židovi milostiva djela koja je učinio Božjom silom pripisali Sotoni. Bog kroz Duha Svetog razgovara s čovjekom, i oni koji namjerno odbacuju ovo oruđe kao sotonsko, prekidaju razgovor između duše i Neba.

Bog djeluje kroz Duha Svetog da ukori i uvjeri grješnika, i ako on naposljetku odbije djelo Svetog Duha, Bog ništa više ne može učiniti za tu dušu. Iskorišteno je posljednje sredstvo božanske milosti. Prijestupnik se odvojio od Boga, i nema lijeka za njegov grijeh. Nema dodatne sile pomoću koje Bog može djelovati da uvjeri i obrati grješnika. “Pusti ga!” (Hoš 4,17) glasi božanska zapovjed. Tada “ne preostaje nam više žrtava za grijeh, nego strašno iščekivanje suda i osvetnog bijesa vatre koja će progutati protivnike”. (Heb 10,26.27)

Štampa El. pošta

Search mobile