43 Mojsijeva smrt

Ovo se poglavlje zasniva na Ponovljenom zakonu 31 do 34.

469       U svim Božjim postupanjima prema njegovom narodu najupečatljiviji dokazi o njegovoj strogoj i nepristranoj pravednosti pomiješani su s njegovom ljubavlju i milošću. Povijest izraelskog naroda to primjerom pokazuje. Bog je Izraelu dao velike blagoslove. Njegova je nježna ljubav prema njima dirljivo opisana riječima: ‘Poput orla što bdi nad gnijezdom, nad svojim orlićima lebdeći, tako on krila širi, uzima ga, pa ga svojim nosi perima.” A ipak, kako ih je brzo i strogo kažnjavao za njihove prijestupe.

Božja se beskonačna ljubav pokazala u daru njegovog jedinorodnog Sina za otkupljenje izgubljenog ljudskog roda. Krist je došao na zemlju da ljudima otkrije karakter svog Oca, a njegov je život bio ispunjen djelima božanske nježnosti i sažaljenja. Ipak sam Krist kaže: “Jer, zaista, kažem vam, dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari.” (Mt 25,41) Bog je u cijeloj Bibliji prikazan ne samo kao nježni otac već i kao pravedan sudac. Premda On uživa u izražavanju milosti i “podnosi opačinu, grijeh i prijestup, ali krivca nekažnjena ne ostavlja” (Izl 34,7).

Veliki je Vladar naroda objavio da Mojsije neće uvesti izraelsku zajednicu u dobru zemlju, a žarke molitve Božjeg sluge nisu mogle preinačiti njegovu presudu. On je znao da mora umrijeti. Ipak, on ni za trenutak nije popustio u svojoj brizi za Izrael. On je vjerno nastojao pripremiti zajednicu za ulazak u obećanu baštinu.

470       Mojsije i Jošua su po božanskoj zapovijedi prišli  Šatoru, dok je stup od oblaka došao i stao iznad ulaza. Ovdje je narod svečano predan brizi Jošue Nunova. Mojsijevo djelo kao izraelskog vode je završilo. Ipak, on je brinući se za narod zaboravio na sebe. Mojsije je u prisutnosti okupljenog mnoštva, u ime Božje, svom nasljedniku uputio riječi svete radosti: “Ohrabri se i budi odlučan! Jer ti ćeš ići s ovim narodom u zemlju za koju se Jahve zakle očima njihovim da će im je dati.” On se onda okrenuo starješinama i narodnim knezovima predajući im svečanu obvezu da vjerno slušaju upute koje im je on prenio od Boga.

Dok je narod gledao na ostarjela čovjeka koji je uskoro trebao biti uzet od njih, oni su se prisjetili s novom i dubljom zahvalnošću njegove roditeljske nježnosti, njegovih mudrih savjeta i neumorna rada. Kako su često, kad su njihovi grijesi navukli na njih pravednu Božju kaznu, Mojsijeve molitve učinile da ih On poštedi! Grižnja savjesti je povećala njihovu žalost. Oni su se s gorčinom sjećali da je njihova vlastita pokva-renost izazvala Mojsija na grijeh zbog kojeg mora umrijeti.

Odlazak njihovog ljubljenog vode bio je daleko snažniji ukor Izraelu od bilo kojeg drugog koji su mogli primiti da je njegov život i zadaća nastavljena. Bog je htio da shvate kako život sljedećeg vode ne smiju učiniti tako teškim kao što su otežali Mojsijev. Bog govori svom narodu kroz blagoslove koje im daje, a kad ih oni ne cijene, On im govori tako što uklanja te blagoslove da bi ih naveo da uvide svoje grijehe i vrate mu se s cijelim srcem.

Tog istoga dana Mojsije je primio zapovijed: “Popni se na goru Nebo… pa pogledaj zemlju kanaansku što ću je dati u posjed Izraelcima. Onda umri na gori na koju se uspneš i pridruži se svojim precima.” Mojsije je često odlazio iz tabora, iz poslušnosti prema božanskom pozivu, da bi razgovarao s Bogom, ali on je sada trebao poći na nov i tajanstven zadatak. On je morao poći da preda svoj život u ruke svog Stvoritelja. Mojsije je znao da je trebao umrijeti sam. Nijednom zemaljskom prijatelju nije bilo dopušteno da mu služi u njegovim posljednjim trenucima. Prizor pred njim je bio tajanstven i zastrašujući, prizor od kojeg se srce stezalo. Najteža kušnja je bila odvajanje od naroda za koji se brinuo i koji je ljubio, naroda s kojim su njegov život i interesi bili tako dugo povezani.

471       Ali on je naučio vjerovati Bogu i s čvrstom vjerom on je sebe i svoj narod predao njegovoj ljubavi i milosti.

Mojsije je po posljednji put stajao pred zajednicom svog naroda. Duh Božji je ponovno sišao na njega i s najuzvišenijim i najdirljivijim riječima on je izrekao blagoslov nad svakim plemenom, završavajući zajedničkim blagoslovom:

“Nitko nije kao Bog Ješurunov:

po nebesima u pomoć ti jezdi

i po oblacima u svom veličanstvu!

Bog vječni tvoje je utočište,

a ne zemlji drevna njegova mišica

pred tobom goni neprijatelja;

on dovikuje: ‘Uništi!’

U sigurnosti prebiva Izrael,

a Jakovljev je izvor na osami

u zemlji žita i vina,

gdje nebesa rosom dažde.

Blago tebi, Izraele!

Koji narod ko tebe Jahve spašava?

On štit je tvoj što te brani

i mač tvoj slavodobitni…”

 

(Pnz 33,26-29)

 

Mojsije se okrenuo od zajednice i u tišini i samoći pošao prema planini. Otišao je na “brdo Nebo, na vrhunac Pisge”. Na tom usamljenom vrhuncu on je stao i nepomućena vida promatrao prizor koji se pred njim pružao. Daleko su se na zapad pružale plave vode Velikog mora, planina se Hermon uzdizala prema nebu na sjeveru, na istoku se nalazila moapska nizina, a iza nje je ležao Bašan, mjesto izraelske pobjede, a dalje prema jugu pružala se pustinja kojom su tako dugo lutali.

Mojsije se u samoći osvrnuo na život nestalnosti i teškoća otkad je napustio kraljevske časti i izglede na egipatskom dvoru da bi svoju sudbinu vezao s Božjim izabranim narodom. On se prisjetio svih ovih dugih godina u pustinji s Jitrovim stadom, pojavu Anđela u gorućem grmu i svoje vlastito pozvanje da izbavi Izrael. On je ponovno promatrao moćna čuda Božje sile u korist izabranog naroda, i njegovu strpljivu milost tijekom godina njihova lutanja i pobune.

472       Usprkos svemu što je Bog za njih učinio, usprkos njegovim molitvama i radu, samo su se dva odrasla čovjeka od ogromne vojske koja ja napustila Egipat našla vjerna da su mogli ući u obećanu zemlju. Dok je Mojsije razmišljao o rezultatima svog rada, njegov mu se život kušnji i žrtava činio gotovo uzaludan.

Ipak, on nije žalio zbog tereta koji je nosio. Znao je da je sam Bog vodio njegovu zadaću i djelo. Kad je prvi put bio pozvan da povede Izrael iz ropstva, on je ustuknuo pred odgovornošću, ali kad je preuzeo djelo, on teret nije odbacivao. Čak kad je Bog predložio da ga oslobodi i uništi pobunjenički Izrael, Mojsije se nije mogao složiti. Premda su njegove kušnje bile teške, on je uživao u posebnim znacima Božje naklonosti. Dobio je bogato iskustvo tijekom putovanja kroz pustinju promatrajući prikaze Božje sile i slave i u zajednici njegove ljubavi. Osjećao je da je donio mudru odluku kad je izabrao da podnosi stradanja s Božjim narodom, umjesto da uživa u trenutačnim zadovoljstvima grijeha.

Kad se osvrnuo na svoje iskustvo kao vode Božjeg naroda, jedan je pogrešan postupak uprljao njegovu povijest. Kad bi se taj prijestup mogao izbrisati, smatrao je da se ne bi ustezao umrijeti. Njemu je rečeno da je sve što Bog zahtijeva pokajanje i vjera u obećanu žrtvu, i Mojsije je ponovno priznao svoj grijeh i zatražio oprost u Isusovo ime.

Onda mu je prikazan panoramski pregled obećane zemlje. Pred njim je prikazan svaki dio zemlje, i to ne nejasno i djelomično u maglovitoj daljini, već jasno, detaljno i prekrasno, na njegovu radost. Ovaj prizor tada nije prikazan kakav je bio, već kakav je trebao postati s Božjim blagoslovima u vlasništvu Izraela. Činilo mu se da promatra drugi Eden. Planine su bile odjevene libanskim cedrovima, brda srebrnastim maslinama i mirisnim od vina, a široke zelene ravnice posute cvijećem i bogate plodovima, tropske palme, polja u kojima se njiše žito i ječam, sunčane doline kojima odzvanja žuborenje potoka i pjesma ptica, pobožni gradovi i lijepi vrtovi, jezera bogata vodom, stada koja su pasla na padinama, čak su i medu stijenama divlje pčele gomilale svoje blago.

475       To je doista bila zemlja kakvu je Mojsije, nadahnut Duhom Božjim, opisao Izraelu: “Zemlju mu je Jahve blagoslovio; njegovo je najbolje od onog što daje roda nebeska i što se u bezdanima dolje krije, najbolje od onoga što daruje sunce… i najbolje s vječnih brežuljaka, ponajbolji rod zemlje i svega što je na njoj.”

Mojsije je vidio kako se izabrani narod naselio u Kanaanu, svako pleme na vlastitom posjedu. Vidio je njihovu povijest nakon naseljavanja obećane zemlje, dugu, žalosnu priču o njihovom otpadu i njegovoj kazni. Vidio je kako su zbog svojih grijeha rasijani medu neznabošcima, slavu koja je napustila Izrael, njegove prekrasne gradove razrušene, a narod zatočen u tuđim zemljama. Vidio je kad su vraćeni u zemlju svojih otaca i naposljetku kako dolaze pod vlast Rima.

Dopušteno mu je da pogleda tijek vremena i promatra prvi dolazak našeg Spasitelja. Vidio je Isusa kao dijete u Betlehemu. Čuo je glasove anđeoskih zborova kako pjevaju pjesmu hvale Bogu i miru na zemlji. Vidio je zvijezdu na nebu koja je vodila mudrace s Istoka k Isusu, a njegov um je obasjalo veliko svjetlo kad se sjetio proročkih riječi: “… od Jakova zvijezda izlazi. Od Izraela žezlo se diže.” (Br 24,17) Promatrao je Isusov ponizni život u Nazaretu, njegovu službu ljubavi, suosjećanja i iscjeljenja, njegovo odbacivanje od strane ponosnog, nevjerničkog naroda. Zaprepašten je slušao njihovo hvalisavo uzdizanje Božjeg Zakona, dok su prezirali i odbacivali Onoga koji je dao Zakon. Vidio je Isusa na Maslinskoj gori kako plačući pozdravlja grad svoje ljubavi. Dok je Mojsije promatrao konačno odbacivanje naroda kojeg je Nebo tako obilno blagoslovilo, naroda za kojeg je on radio, molio se i žrtvovao, za kojeg je bio voljan da se njegovo ime izbriše iz knjige života, dok je slušao strašne riječi: ‘Evo, vaša će kuća biti prepuštena vama – pusta!” (Mt 23,38), njegovo se srce steglo od bola, a suze gorčine potekle niz lice, iz suosjećanja s patnjama Božjeg Sina.

On je slijedio Spasitelja do Getsemanija i promatrao agoniju u vrtu, izdaju, vrijeđanje i bičevanje – raspeće. Mojsije je vidio da kao što je on podigao zmiju u pustinji, tako je Sin Božji morao biti podignut da svatko tko vjeruje u Njega “ima život vječni” (Iv 3,15).

476       Bol, ogorčenje i strah ispunili su Mojsijevo srce kad je vidio licemjerstvo i sotonsku mržnju koju je židovski narod pokazao prema svom Otkupitelju, moćnom Anđelu koji je išao pred njihovim očima. Čuo je Kristov bolni uzvik: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!” (Mk 15,34) Vidio ga je kako leži u Josipovom novom grobu. Tama beznadnog očaja je naoko prekrivala svijet. Ali kad je ponovno pogledao i vidio ga kako dolazi kao Pobjednik, kako se uzdiže na nebo u pratnji anđela i vodi mnoštvo spašenih, vidio je blještava vrata otvorena da ga prime i vojske nebeske kako s pjesmom pobjede izražavaju dobrodošlicu svom Zapovjedniku. Njemu je tada pokazano da će on biti taj koji će pratiti Spasitelja i otvoriti mu vječna vrata. Dok je promatrao prizor, njegovo je lice blještalo svetom svjetlošću. Kako su male izgledale kušnje i žrtve u njegovom životu u usporedbi sa životom Božjeg Sina! Kako su bile beznačajne u usporedbi s “izvanredno velikom i vječnom slavom” (2 Kor 4,17). Radovao se što mu je dopušteno da samo malo sudjeluje u Kristovim patnjama.

Mojsije je promatrao Isusove učenike dok su svijetu nosili njegovo evanđelje. Vidio je da premda je tjelesni izraelski narod iznevjerio svoj uzvišeni poziv na koji ga je Bog pozvao i zbog svoje nevjere propusti da postane svjetlost svijetu, premda je prezreo Božju milost i proigrao njegove blagoslove kao izabrani narod, Bog ipak nije odbacio Abrahamovo potomstvo. Slavni ciljevi što ih je htio ostvariti kroz Izrael morali su biti ispunjeni. Svi koji su kroz Krista trebali postati djeca vjere smatrat će se Abrahamovim potomstvom. Oni su bili nasljednici zavjetnih obećanja, i kao Abraham, oni su pozvani da čuvaju i svijetu obznanjuju Božji Zakon i evanđelje njegovog Sina. Mojsije je vidio kako svjetlost evanđelja svijetli kroz Isusove učenike narodu “što je boravio u tami” (Mt 4,16), i tisuće iz neznabožač-kih zemalja prilaze izlazećoj svjetlosti. Promatrajući ovo, on se radovao rastu i napretku Izraela.

Pred njim je prošao i drugi prizor. Pokazano mu je kako je Sotona radio kako bi naveo Židove da odbace Krista, dok su tvrdili da poštuju Očev Zakon.

477       Zatim je vidio kršćanski svijet u sličnoj zabludi kojom tvrde da prihvaćaju Krista dok odbacuju Božji Zakon. Čuo je kako svećenici i starješine izbezumljeno viču: “Neka se razapne! Neka se razapne!” i kako neki navodni kršćanski učitelji viču: “Zakon je ukinut!” Vidio je kako je subota pogažena i na njeno mjesto uspostavljena lažna institucija. Mojsija je ponovno ispunio strah i zaprepaštenje. Kako su oni koji vjeruju u Krista mogli odbaciti Zakon koji je On izrekao svojim vlastitim glasom na svetoj gori? Kako netko tko se boji Boga može odbaciti Zakon koji je temelj njegove vladavine na Zemlji i Nebu? Mojsije je s radošću primijetio kako nekolicina poštuje i uzdiže Božji Zakon. Vidio je posljednju veliku bitku zemaljskih sila za uništenje onih koji drže Božji Zakon. Očekivao je vrijeme kad će se Bog podići da kazni stanovnike

zemaljske zbog njihove pokvarenosti, a oni koji se boje njegova imena bit će zaštićeni i skriveni u dan njegova gnjeva. Čuo je Božji zavjet mira s onima koji su držali njegov Zakon i kako se nebo i zemlja tresu dok njegov glas odzvanja iz njegovog svetog prebivališta. Vidio je drugi Kristov dolazak u slavi, umrle pravednike uskrsnute u vječni život i žive svete prenesene a da nisu iskusili smrt, kako se zajedno uzdižu s pjesmom radosti u Božji grad.

Onda se ukazao još jedan prizor, zemlja slobodna od prokletstva, ljepša od divne obećane zemlje čiji se prizor nedavno pružao pred njima. U njoj nema grijeha, a smrt ne može ući. Tu narod spašenih nalazi svoj vječni dom. Mojsije s neizrecivom radošću promatra prizor, slavnije ispunjenje izbavljenja od najsmjelijih nada što ih je ikada zamišljao. Njihova zemaljska lutanja su zauvijek prošla, a Božji je Izrael najposlije ušao u obećanu zemlju.

Viđenje je ponovno nestalo i njegov se pogled spustio na Kanaansku zemlju koja se pružala u daljini. Onda, kao umorni ratnik, on je legao da se odmori. “I Mojsije, sluga Jahvin, umrije ondje u zemlji moapskoj po Jahvinoj zapovijedi. I ukopa ga on u dolini u zemlji nasuprot Bet Peoru. Do dana današnjega nitko nije doznao za njegov grob.”

478       Mnogi koji nisu bili voljni obratiti pozornost na Mojsijeve savjete dok je bio s njima bili bi u opasnosti da se klanjaju njegovom mrtvom tijelu da su znali mjesto njegova ukopa. Zbog toga je ono bilo skriveno od ljudi. Božji anđeli su ukopali tijelo njegovog sluge i bdjeli nad njegovim usamljenim grobom.

“Ne pojavi se više prorok u Izraelu ravan Mojsiju — njega je Jahve poznavao licem u lice! – po svim onim znakovima i čudima u zemlji egipatskoj za koja ga je Jahve slao da ih učini… po onoj moćnoj ruci njegovoj i po svim onim velikim strašnim djelima koja učini na oči svega Izraela.”

Da Mojsijev život nije uprljao jedan grijeh, kad je propustio Bogu odati čast izvođenjem vode iz stijene kod Kadeša, on bi ušao u obećanu zemlju i bio bi prenesen na Nebo a da ne okusi smrt. Ali on nije trebao dugo ostati u grobu. Sam Krist, s anđelima koji su ukopali Mojsija, sišao je s Neba da pozove zaspalog svetog čovjeka. Sotona je likovao što mu je uspjelo navesti Mojsija da sagriješi protiv Boga i tako dođe pod vlast smrti. Veliki je neprijatelj izjavio da mu je božanska kazna: “Prah si, u prah ćeš se vratiti” (Post 3,19) dala ovlast nad mrtvima. Sila groba nikada nije bila slomljena i on je sve koji su bili u grobu smatrao svojim zatočenicima koji nikada neće biti oslobođeni iz mračnog zatvora.

Krist je po prvi put trebao dati život mrtvacu. Dok su se Knez života i anđeli svjetlosti približavali grobu, Sotona je strepio da ne izgubi svoju vlast. On je sa svojim anđelima stao da spriječi napad na područje što ga je smatrao svojim. Hvalisao se da je Božji sluga postao njegov zatočenik. Izjavio je da čak ni Mojsije nije mogao držati Božji Zakon, da je on prisvojio slavu koja je pripadala Jahvi, grijeh zbog kojeg je Sotona istjeran s Neba, te da je zbog prijestupa dospio pod vlast Sotone. Praiskonski izdajica je ponovio prvotnu optužbu protiv božanske uprave i ponovio svoje prigovore protiv Božje nepravde prema njemu.

Krist se nije upuštao u razgovor sa Sotonom. On je protiv njega mogao iznijeti surova djela koja je učinio na Nebu i time prouzročio propast velikog broja njegovih stanovnika.

479       On je mogao ukazati na laž izrečenu u Edenu, koja je dovela do Adamova grijeha i donijela smrt ljudskom rodu. On je mogao podsjetiti Sotonu da je on navodio Izrael na mrmljanje i pobunu što je iscrpilo njihovog strpljivog vodu, i u trenutku slabosti iznenadio ga grijehom zbog kojeg je pao pod vlast grijeha. Ali Krist je sve prepustio svom Ocu riječima: “Neka bi ti Gospodin zapovjedio da ušutiš!” Qd 9) Spasitelj se nije prepi-rao sa svojim neprijateljem, već je tada počeo svoje djelo slamanja moći svog palog neprijatelja i uskrsavanja mrtvih. To je bio dokaz da se Sotona ne može suprotstaviti nadmoći Božjeg Sina. Uskrsnuće je zauvijek osigurano. Mojsije je iz groba izašao proslavljen i sa svojim Izbaviteljem uzašao u Božji grad.

Sve dok nisu protumačene u Kristovoj žrtvi, Božja pravda i ljubav nikada nisu bile očitije iznesene nego u njegovom postupanju s Mojsijem. Bog je spriječio Mojsija da ude u Kanaan da bi iznio pouku koja nikada ne smije biti zaboravljena, da On zahtijeva strogu poslušnost i da se ljudi moraju čuvati da ne prisvoje slavu koja pripada njihovom Tvorcu. On nije mogao ispuniti Mojsijevu molitvu da ude u Izraelovu baštinu, ali On nije zaboravio ili odbacio svog slugu. Bog Neba je razumio patnje koje je Mojsije pretrpio. On je zamijetio svaki čin vjerne službe tijekom dugih godina sukoba i kušnji. Bog je na vrhu Pisge pozvao Mojsija u baštinu koja je bezgranično slavnija od zemaljskog Kanaana.

Mojsije je bio prisutan na Gori preobraženja s Ilijom koji je također bio uznesen. Otac ih je poslao kao vjesnike svjetlosti i slave njegovom Sinu. Tako je Mojsijeva molitva, izrečena stoljećima ranije, bila najposlije ispunjena. On je stajao na ‘blaženoj zemlji” s baštinom svog naroda, svjedočeći o Onome u kome su se nalazila sva obećanja Izraela. To je bio posljednji prizor otkriven ljudskom oku o povijesti tog čovjeka koga je Nebo tako visoko cijenilo.

480       Mojsije je bio predslika Krista. On je sam objavio Izraelu: “Proroka, kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Jahve, Bog tvoj: njega slušajte!” (Pnz 18,15) Bog je smatrao prikladnim da poduči Mojsija u školi patnje i siromaštva prije nego što bude spreman da izraelski narod povede u zemaljski Kanaan. Božji Izrael, na putu u nebeski Kanaan, ima zapovjednika kojemu ne treba ljudska poduka da bi ga pripremila za njegovu zadaću božanskog vode. Ipak, On je usavršen kroz patnje, “da patnjama učini savršenim vodu njihova spasenja”. (Heb 2,10.18) Naš Otkupitelj nije pokazao ljudske slabosti ili nesavršenstvo, a On je ipak umro da bi za nas pribavio ulazak u Obećanu zemlju.

“I Mojsije je, istina, bio vjeran u svoj kući Božjoj u svojstvu sluge, da svjedoči za ono što je Bog imao objaviti, dok je Krist vjeran u svojstvu Sina i stoji nad kućom Božjom. A njegova smo kuća mi, ako čvrsto sačuvamo (do kraja) pouzdanje i slavni ponos nade.” (Heb 3,5.6)

Štampa El. pošta

Search mobile