45 Pad Jerihona

Ovo se poglavlje zasniva na Jošui 5,13-15 te 6 i 7.

487       Izraelci su ušli u Kanaan, ali ga nisu osvojili. Prema ljudskim procjenama bitka za osvajanje zamlje morala je biti duga i teška. Zemlja je bila nastanjena moćnim narodima koji su se bili spremni suprotstaviti napadu na svoje područje. Strah od zajedničke opasnosti ujedinio je različita plemena. Njihovi konji i željezne kočije, njihovo poznavanje zemlje, kao i obuče-nost za rat pružali su im veliku prednost. Nadalje, zemlju su štitile utvrde, “veliki gradovi, s utvrdama do nebesa” (Pnz 9,1). U predstojećem sukobu Izraelci su se mogli nadati uspjehu samo u obećanju sile koja nije bila njihova.

Jedna od najvećih utvrda u zemlji, veliki i bogati grad Jerihon, ležao je upravo pred njima, malo dalje od njihovog tabora u Gilgalu. Na granici plodne ravnice koja je obilovala bogatim i raznolikim tropskim plodovima, njegove su palače obilovale bogatstvom i porocima. Ovaj ponosni grad je iza svojih ogromnih utvrda prkosio izraelskom Bogu. Jerihon je bio jedno od ključnih središta idolopokloničkog bogoslužja, posebno posvećen Aštarti, božici Mjeseca. Ovdje je bilo središte svega što je u kanaanskoj religiji bilo najizopačenije i najpokvarenije. Izraelski narod, u čijim su umovima još bile svježe posljedice grijeha kod Bet-Peora, samo je s gađenjem i strahom mogao promatrati ovaj neznabožački grad.

Jošua je smatrao da je zauzimanje Jerihona prvi korak u osvajanju Kanaana. Ali on je prije svega zatražio obećanje o božanskom vodstvu i primio ga. Kad se povukao iz tabora kako bi se molio da Bog Izraelov ide pred svojim narodom i razmišljao, ugledao je visokog ratnika, zapovjedničkog držanja i “s isukanim mačem u ruei”. Na Jošuino pitanje:

488       “Je si li ti s nama ili s našim neprijateljima?” odgovor je glasio: “Ne, ja sam voda vojske Jahvine, i upravo sam došao…” Ista zapovijed koju je Mojsije primio na gori Horebu: “Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo” otkrila je istinski karakter tajanstvenog stranca. Bio je to Krist, uzvišeni Voda, koji je stajao pred izraelskim vodom. Jošua je obuzet strahopoštovanjem pao ničice, poklonio mu se, i čuo obećanje: “Evo, predajem ti u ruke Jerihon i kralja njegova s ratnicima”, i on je primio upute za osvajanje grada.

Jošua je predvodio izraelsku vojsku iz poslušnosti prema božanskim zapovijedima. Nije poduzet nijedan napad. Oni su jednostavno trebali kružiti oko grada, noseći Božji Kovčeg i trubeći u trube. Prvo su išli ratnici, skupina izabranih ljudi, ne da bi ga osvojili vlastitom vještinom ili junaštvom, već poslušnošću uputama što ih je dao Bog. Slijedilo ih je sedam svećenika s trubama. Zatim je išao Božji Kovčeg, okružen aurom božanske slave, koji su nosili svećenici obučeni u odore što su prikazivale njihovu svetu dužnost. Nakon njega je išla izraelska vojska, svako pleme pod svojom zastavom. Tako je izgledala procesija koja je kružila oko osuđenog grada. Nije se čuo zvuk, osim koraka te moćne vojske i svečano trubljenje truba koje su odjekivale brdima i ulicama Jerihona. Kad bi se obilazak završio, vojska se u tišini vraćala u svoje šatore, a Kovčeg je vraćen na njegovo mjesto u Šatoru.

Gradski stražari su s čuđenjem i oprezom pratili svaki pokret i izvještavali zapovjednike. Oni nisu znali značenje ovog prikaza, ali kad su promatrali ovu moćnu vojsku kako jednom dnevno maršira oko grada, sa svetim Kovčegom i pratećim svećenicima, tajanstvenost prizora unosila je strah u srca svećenika i naroda. Oni bi uvijek iznova provjeravali svoje snažne utvrde smatrajući da uspješno mogu odbiti i najjači napad. Mnogi su se ismijavali pri pomisli da im ovo jednostavno obilaženje može naškoditi. Drugi su bili zaprepašteni dok su promatrali povorku koja je svakog dana kružila oko grada. Sjećali su se da se pred ovim narodom rastavilo Crveno more te da im se nedavno otvorio prolaz kroz rijeku Jordan. Nisu znali kakva daljnja čuda Bog može učiniti za njih.

Izraelska je vojska šest dana kružila oko grada. Sedmog dana, s prvim osvitom, Jošua je poveo Gospodnju vojsku.

491       Sada im je bilo naređeno da oko Jerihona marširaju sedam puta, a zatim da uz snažno trubljenje truba glasno poviču jer će im Bog predati grad.

Ogromna je vojska svečano marširala oko zidova. Sve je bilo tiho, osim odmjerenih koraka mnogih nogu i povremenog oglašavanja truba koje su prolamale tišinu ranog jutra. Činilo se da ogromni zidovi od kamena prkose ljudskoj opsadi. Stražari na zidovima sa sve su većim strahom promatrali završetak prvog kruga, a nakon njega slijedio je drugi, pa treći, četvrti, peti, šesti. Što bi mogao biti cilj ovog tajanstvenog kruženja? Kakav je strašan događaj predstojao? Nisu morali čekati dugo. Kad je završen sedmi krug, duga je povorka zastala. Trube, koje su za neko vrijeme bile tihe, ponovno su zatreštale takvom snagom da se zemlja zatresla. Zidovi od tvrdog kamena, s ogromnim kulama i utvrdama, uzdrmali su se i pomaknuli iz temelja te se s praskom i lomljavom srušili na zemlju. Stanovnici su Jerihona bili onesposobljeni od straha, a izraelska je vojska umar-širala i osvojila grad.

Izraelci nisu ostvarili pobjedu svojom vlastitom silom, pobjeda je u cijelosti pripadala Gospodu, a kao i prvi plodovi zemlje, grad je sa svime što je sadržavao trebalo odvojiti za žrtvu Bogu. Izraelce je trebalo naučiti da se oni tijekom osvajanja Kanaana ne trebaju boriti za sebe, već jednostavno biti oruđa za provođenje Božje volje. Nisu trebali tražiti bogatstva ili sa-mouzvišenje, već slavu Jahve, svoga Kralja. Oni su prije osvajanja primili zapovijed: “Grad neka bude herem Jahvi – uklet i predan uništenju sa svime što je u njemu.” “A čuvajte se svega ukletoga u gradu da i sami ne budete prokleti… jer biste time navukli prokletstvo na tabor i uništili ga.”

Svi stanovnici grada, sa svim živim što se nalazilo u njemu, “muško i žensko, staro i mlado, volovi, ovce i magarad”, trebali su biti pobijeni mačem. Samo je vjerna Rahaba sa svojim ukućanima bila pošteđena da bi se ispunilo obećanje uhoda. Sam je grad bio spaljen, njegove palače i hramovi, njegove veličanstvene kuće sa svim raskošnim ukrasima, bogatim zastorima i skupocjenim haljinama, sve je bilo spaljeno. Ono što vatra nije mogla uništiti, “srebro i zlato, sve bakreno i željezno posude”, trebalo je biti posvećeno službi u Šatoru. Samo tlo na kojem se nalazio grad bilo je prokleto, i Jerihon nikada nije bio ponovno izgrađen kao utvrda.

492       Kazna je izrečena nad svima koji pokušavaju ponovno izgraditi zidove što ih je božanska sila srušila. U prisutnosti cijelog naroda dana je svečana izjava: “Proklet bio pred licem Jahve čovjek koji pokuša da ponovno gradi Jerihon: gradio mu temelje na svom prvencu, podizao mu vrata na svome mezimcu!”

Potpuno uništenje jerihonskog stanovništva bilo je ispunjenje zapovijedi koja je ranije dana Mojsiju o stanovnicima Kanaana: “… udari ih prokletstvom; nemoj sklapati s njima saveza niti im iskazuj milost.” (Pnz 7,2) “U gradovima onih naroda… ništa ne ostavljaj na životu.” (Pnz 20,16) Mnogima su ove zapovijedi suprotne duhu ljubavi i milosti koji se zahtijeva u drugim dijelovima Biblije, ali to su uistinu bile zapovijedi beskonačne mudrosti i dobrote. Bog je trebao utvrditi Izrael u Kanaanu, načiniti od njih narod i vlast koja je trebala biti prikaz njegovog kraljevstva na zemlji. Oni nisu bili samo baštinici istinske vjere već su njena načela trebali raširiti diljem svijeta. Kanaanci su se odali najodvratnijem i najpokvarenijem nezna-boštvu te je bilo nužno očistiti zemlju od onoga što bi sigurno spriječilo ispunjenje Božje milostive namjere.

Stanovnici Kanaana su imali obilje prilika za pokajanje. Prije četrdeset godina, otvaranje Crvenog mora i kažnjavanje Egipta svjedočilo je o vrhovnoj vlasti izraelskog Boga. A poraz midjanskih, gilgalskih i bašanskih kraljeva ponovno je pokazao da je Jahve iznad ostalih bogova. Svetost je njegova karaktera i odvratnost prema nečistoći izašla na vidjelo u kaznama koje su sustigle Izrael zbog sudjelovanja u odvratnim obredima s Baalom peorskim. Svi su ovi događaji bili poznati stanovnicima Jerihona, i bilo je mnogo onih koji su dijelili Rahabino uvjerenje da je Jahve Bog Izraelov “Bog gore na nebesima i dolje na zemlji”, premda su ga odbili poslušati. Poput ljudi prije potopa i Kanaanci su živjeli samo da bi hulili na Nebo i oskvrnji-vali zemlju. I ljubav i pravda zahtijevale su kažnjavanje ovih odmetnika od Boga i neprijatelja ljudi.

493            Kako su lako nebeske vojske srušile zidove Jerihona, tog ponosnog grada čije svi utvrde prije četrdeset godina zaplašile srca nevjernih uhoda! Svesilni Bog Izraelov je rekao: “Evo, predajem ti u ruke Jerihon.” Protiv ovih riječi ljudska je sila bila nemoćna.

“Vjerom se srušiše zidine jerihonske.” (Heb 11,30) Voda Gospodnje vojske je razgovarao samo s Jošuom. On se nije otkrio cijeloj zajednici, a njima je bilo prepušteno hoće li vjerovati ili sumnjati u Jošuine riječi, poslušati izdane zapovijedi dane u Gospodnje ime ili poreći njihov autoritet. Oni nisu mogli vidjeti anđeoske vojske koje su ih pratile pod vodstvom Božjeg Sina. Mogli su pomisliti: “Kakve su ovo besmislene radnje, kako je smiješno ovo svakodnevno obilaženje oko gradskih zidova, trubljenje u trube od ovnujskih rogova. To -ne može imati učinak na visoke utvrde.” Ali sam plan da se nastavi s ovim obredom sve do konačnog rušenja zidova pružilo je priliku da se medu Izraelcima razvije vjera. To je u njihove umove trebalo usaditi misao da njihova snaga nije u ljudskoj mudrosti, već je njihovo spasenje u Boga. Oni su tako trebali steći naviku da se oslanjaju na svog božanskog Vodu.

Bog će učiniti velike stvari za one koji mu vjeruju. Razlog zašto njegov narod nema veću silu jest to što oni previše vjeruju u svoju mudrost, a Gospodu ne pružaju priliku da im otkrije svoju silu. On će pomoći svojoj djeci koja mu vjeruju u svakoj krizi ako mu potpuno predaju svoje povjerenje i vjerno ga slušaju.

Ubrzo nakon pada Jerihona Jošua je odlučio napasti Aj, gradić u ravnici samo nekoliko milja zapadno od Jordanske doline. Uhode poslane na ovo mjesto donijele su izvještaj da je stanovnika malo, te da će trebati mala vojska za pobjedu.

Velika pobjeda koju je Bog ostvario za njih učinila ih je samouvjerenim. Budući da im je obećao Kanaansku zemlju, oni su se osjećali sigurni te su propustili shvatiti da im samo božanska pomoć može dati uspjeh. Čak je i Jošua iznio svoje planove za osvajanje Aja ne zatraživši savjet od Boga.

Izraelci su počeli precjenjivati vlastitu snagu i s prijezirom gledati na svoje neprijatelje. Očekivala se lagana pobjeda i smatralo se da će tri tisuće ljudi biti dovoljno za zauzimanje grada.

494       Oni su požurili s napadom bez obećanja da će Bog biti s njima. Došli su gotovo do vrata grada da bi se suočili s odlučnim otporom. Obuzeti strahom zbog broja i temeljite pripreme njihovih neprijatelja, oni su pobjegli niz strmu padinu. Kanaanci su ih ljuto progonili: “I tjerali su ih ispred svojih vrata… pobili su ih na strmini.” Premda su gubici brojčano bili mali, samo trideset šest ljudi, poraz je obeshrabrio cijelu zajednicu. “Klonu tada srca narodu kao da mu je voda u žilama.” Ovo je prvi put da su se u bici suočili s Kanaancima, i ako su ih stanovnici ovog malog grada natjerali na bijeg, kakve će biti posljedice većih sukoba koji su bili pred njima? Jošua je gledao na njihov neuspjeh kao na izraz Božjeg nezadovoljstva te s jadom i brigom “razdrije Jošua haljine svoje i baci se ničice pred Kovčegom Jahvinim, i ostade tako do večeri, on i starješine u Izraelu, posuvši glavu pepelom”.

“Jao, Gospode Jahve,” povikao je on, “zašto si preveo ovaj narod preko Jordana? Da nas predaš u ruke Amorejaca da nas pobiju?… Što drugo da rečem, kad je Izrael okrenuo leda pred svojim neprijateljima? Ako to čuju Kanaanci i ostali žitelji zemlje, udružit će se protiv nas da zbrišu ime naše sa zemlje. Što ćeš dakle učiniti za veliko ime svoje?”

Jahvin odgovor je glasio: “Ustani! Zašto si pao ničice? Izrael je sagriješio: prekršili su Savez kojim sam ih vezao.” Bilo je vrijeme za točno i odlučno djelovanje, a ne za očaj i jadiko-vanje. U taboru je bio tajni grijeh koji se morao naći i ukloniti prije no što su Gospodnja prisutnost i blagoslovi mogli biti s njegovim narodom. “Ja ne mogu više biti s vama ako iz svoje sredine ne maknete proklete.”

Jedan je od onih koji je bio imenovan da izvrši Božju presudu prestupio Božju zapovijed. Narod je bio odgovoran za grijeh jednog prijestupnika: “Zaista, uzeše ukleto, porobiše, posakrivaše i prisvojiše.” Jošui su dane upute za otkrivanje i kažnjavanje zločinca. Za otkrivanje krivca trebala se koristiti kocka. 495         Grješnik nije izravno otkriven, već je to pitanje za neko vrijeme držano u neizvjesnosti, da narod osjeti krivicu grijeha koji su bili medu njima i da ih se tako navede da ispituju svoja srca i ponize se pred Bogom.

Jošua je rano ujutro okupio narod po plemenima i počeo svečanu i dojmljivu ceremoniju. Istraga je išla korak po korak. Strašna provjera se sve više približavala. Prvo pleme, zatim obitelj, a onda dom. Onda je Božji prst uputio na onoga koji je unesrećio Izraela, čovjeka Akana, sina Karmijina, iz Judina plemena.

Jošua je svečano pozvao Akana da prizna istinu, kako bi utvrdio njegovu neospornu krivnju i kako ne bi ostavio razlog za optužbe da je osuda nepravedna. Jadni čovjek je u cijelosti priznao svoj zločin: “Zaista, ja sagriješili Jahvi, Bogu Izraelovu, i evo što sam učinio: vidjeh u plijenu lijep šinearski plašt, dvije stotine srebrnjaka i zlatnu šipku vrijednu pedeset srebrnjaka, pa se polakomili i uzeli sebi. Eno je sve zakopano usred mog šatora, a srebro je odozdo.” Odmah su u šator poslani ljudi koji su kopali na spomenutom mjestu. “I gle, sve bijaše zakopano u šatoru, a odozdo srebro. Uzmu sve iz šatora i donesu Jošui i starješinama Izraclovim i prostriješe sve pred Jahvu.”

Izrečena je kazna koja je odmah i izvršena. “Kako si nas unesrećio,” reče Jošua, “tako tebe danas unesrećio Jahve!” Kao što je narod bio odgovoran za Akanov grijeh, i snosio njegove posljedice, oni su kroz svoje predstavnike trebali sudjelovati u njegovu kažnjavanju. “I kamenova ga sav Izrael.”

Nakon toga su na njega navalili veliku gomilu kamenja, svjedok o njegovom grijehu i kazni. “Zbog toga se događaja prozva ono mjesto dolina Akor, i tako se zove do današnjeg dana.” U Knjizi Ljetopisa zapisan je spomen na njega: “Akan, koji je nanio zlo Izraelu prekršivši kletvu.” (1 Ljet 2,7)

Akanov grijeh je učinjen iz prkosa najizravnijem i najsvečanijem prikazu Božje sile. “A čuvajte se svega ukletog u gradu da i sami ne budete prokleti…” bila je poruka cijelom Izraelu. Zapovijed je bila izrečena odmah nakon čudesnog prelaska preko Jordana, prihvaćanja Božjeg zavjeta obrezanjem naroda, nakon svetkovanja Pashe i ponovne pojave Anđela zavjeta, Vode Gospodnje vojske.

496       Nakon toga je slijedio pad Jerihona, pružajući dokaze o uništenju koje će sigurno sustići sve prijestupnike Božjeg Zakona. Činjenica da je samo božanska sila dala Izraelu pobjedu, da Jerihon nisu zauzeli svojom vlastitom snagom, dala je težinu zapovijedi kojom se zabranjivalo da prisvajaju plijen. Bog je, silom svoje riječi, srušio ovu utvrdu, pobjeda je bila njegova i grad je sa svim što je bilo u njemu bio posvećen samo Njemu.

Medu milijunima Izraelaca bio je samo jedan čovjek koji se u tom svečanom trenutku pobjede i suda usudio prestupiti Božju zapovijed. Akanovu pohlepu je potaknuo izgled skupog šinearskog plašta, i čak kad se suočio licem u lice sa smrću, on ga je nazvao “lijep šinearski plašt”. Jedan je grijeh vodio k drugom i on je uzeo zlato i srebro odvojeno za Gospodnju riznicu, on je Bogu oduzeo prve plodove Kanaanske zemlje.

Smrtonosni grijeh koji je Akana odveo u propast ima svoje korijene u pohlepi, jednom od najuobičajenijih grijeha koji se često uzima olako. Dok se drugi prijestupi otkrivaju i kažnjavaju, kako prijestup desete zapovijedi rijetko izazove samo ukor! Veličina tog grijeha i njegove strašne posljedice pouke su iz Akanove povijesti.

Pohlepa je zlo koje se postupno razvija. Akan je gajio pohlepu za dobitkom dok ona nije postala navika koja ga je vezala okovima što ih je bilo nemoguće raskinuti. Dok je pothranjivao ovo zlo, pomisao da nanese zlo Izraelu ispunila bi ga strahom, ali je njegova sposobnost rasuđivanja bila umrt-vljena grijehom i kad je kušnja došla, on je postao laka žrtva.

Ne čine li se slični grijesi usprkos opomenama koje su isto tako svečane i izričite? Nama je zabranjeno popuštati pohlepi kao što je Akanu bilo zabranjeno prisvojiti jerihonski plijen. Bog je to proglasio idolopoklonstvom. Mi smo opomenuti: “Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.” (Mt 6,24) “Pazite! Čuvajte se svake pohlepe.” (Lk 12,15) “… neka se i ne spominje medu vama, kao što pristoji svetima.” (Ef 5,3) Pred nama se nalaze strašne sudbine Akana, Jude, Ananije i Safire.

497       A prije njih je Lucifer, “sin Zorin”, žudeći za uzvišenijim položajem, zauvijek proigrao sjaj i blaženstvo Neba. Ipak, usprkos svim ovim opomenama pohlepe ima u obilju.

Njezin se prljavi trag vidi posvuda. Ona stvara nezadovoljstvo i neslogu u obiteljima, izaziva zavist i mržnju između siromašnih i bogatih, potiče svirepo tlačenje bogatih nad siromašnima. Ovo zlo ne postoji samo na ovom svijetu već i u crkvi. Kako se često i ovdje susreće sebičnost, pohlepnost i posezanje za tuđim, zapostavljanje milosrđa, potkradanje Boga “u desetini i prinosu”. Medu “dobrostojećim i cijenjenim” članovima crkve postoje mnogi Akani. Mnogi redovno dolaze u crkvu, sjede za Gospodnjim stolom, dok se u njihovom imetku kriju nezakoniti dobici, stvari što ih je Bog prokleo. Zbog lijepog šinearskog plašta mnoštvo žrtvuje mirnu savjest i svoju nadu u Nebo. Mnogi mijenjaju svoje poštenje i svoju upotrebljivost za vreću srebrnjaka. Ne obraća se pozornost na povike napaćenih siromaha, sprečava se širenje svjetlosti evanđelja, ponašanje koje obezvređuje kršćanstvo potiče prijezir kod svjetovnih ljudi, a pohlepnici ipak nastavljaju skupljati blaga. “Smije li čovjek prikraćivati Boga? A vi mene prikraćujete” (Mal 3,8), kaže Gospod.

Akanov grijeh je donio propast cijelom narodu. Zbog grijeha jednog čovjeka Božje nezadovoljstvo će počivati na njegovoj Crkvi sve dok se prijestup ne ispita i ukloni. Crkva se ne treba bojati utjecaja onih koji joj se otvoreno suprote, nevjernika ili hulnika, već nedosljednih Kristovih vjernika. To su oni koji zadržavaju Božje blagoslove za Izrael i slabe njegov narod.

Kad je crkva u teškoćama, kad postoji hladnoća i duhovni pad, tada umjesto da sklope ruke i oplakuju svoje nesretno stanje, neka članovi istražuju postoji li Akan u taboru. S poniz-nošću i ispitivanjem srca neka svatko nastoji otkriti skivene grijehe koji odvraćaju Božju prisutnost.

Akan je priznao svoju krivicu, ali tada je bilo prekasno da bi se spasio. On je vidio kako se izraelska vojska vraća iz Aja poražena i obeshrabrena, a ipak nije došao i priznao svoj grijeh.

498       Vidio je Jošuu i izraelske starješine kako se klanjaju do  zemlje u neizrecivoj boli. Da je tada priznao, on bi pružio dokaz o istinskom pokajanju, ali on je šutio. Slušao je izjavu da je učinjen veliki grijeh, i čuo kako je točno opisan njegov karakter. Međutim, njegove su usne ostale zatvorene. Onda je uslijedila svečana istraga. Kako se ova duša tresla od straha kad je vidio da je izdvojeno njegovo pleme, onda njegova obitelj i dom! Ali on još uvijek nije priznavao, sve dok Božji prst nije ukazao na njega. Tada kad više nije mogao sakriti svoj grijeh, on je priznao istinu. Kako se često čuju slična priznanja. Postoji velika razlika između priznavanja činjenica nakon što su one dokazane i priznanja grijeha koji su poznati samo nama i Bogu. Akan ne bi priznao da se nije nadao kako će time ukloniti posljedice svog zločina. Njegovo je priznanje služilo samo da ukaže na pravednost njegove kazne. Nije bilo iskrenog pokajanja zbog grijeha, nije bilo skrušenosti, promjene namjera ili odvratnosti prema grijehu.

Ovakva će priznanja izreći grješnici dok budu stajali pred Bogom na sudu, kad svaki slučaj bude odlučen za život ili smrt. Posljedice će iz svakoga od njih izvući priznanje grijeha. Pri-silit će ih strašan osjećaj krivice i strah od suda. Ali takvo priznanje grješniku ne može pomoći.

Mnogi će poput Akana sve dok mogu prikrivati svoj prijestup od svojih bližnjih, osjećajući se sigurnima i laskajući si da Bog neće biti strog u razobličavanju njihova bezakonja. Svi će takvi biti zatečeni u svojim grijesima na dan kad se neće moći očistiti žrtvom ili prinosom. Kad se nebeske knjige otvore, Sudac neće riječima obznaniti čovjekovu krivicu, već će uputiti jedan oštar, uvjerljiv pogled i svako životno djelo, svaki posao, oživjet će u sjećanju prijestupnika. Ljudi neće kao u Jošuino doba trebati istraživati od plemena do obitelji, već će njihove vlastite usne priznati grijeh. Tada će se cijelom svijetu objaviti grijesi skriveni od ljudske spoznaje.

Štampa El. pošta

Search mobile