49 Posljednje Jošuine riječi

Ovo se poglavlje zasniva na Jošni 23 i 24.

521       Ratovi i osvajanja su bili okončam i Jošua se povukao u mir obiteljskog života. “Proteklo je mnogo dana kako je Jahve dao Izraelu da otpočine od svih neprijatelja unaokolo… Dozva zato Jošua sve Izraelce, starješine, glavare, suce i upravitelje njihove.”

Prošlo je nekoliko godina otkad je narod naselio svoju baštinu i već se mogla vidjeti pojava istih zala koja su Izraelu ranije donosila kazne. Kad je Jošua osjetio da ga obuzima staračka nemoć i shvatio da njegovo djelo uskoro mora završiti, ispunila ga je briga za budućnost njegovog naroda. Kad su se ponovno okupili oko svog ostarjelog vode, on im se obratio riječima očinske ljubavi. “Vi ste bili svjedoci”, kazao je on, “svega što je Jahve, Bog vaš, pred vašim očima učinio svim narodima radi vas: Jahve, Bog vaš, borio se za vas.” Premda su Kanaanci bili pokoreni, oni svi još uvijek zauzimali priličan dio zemlje obećane Izraelu i Jošua je opomenuo svoj narod da ne posu-stane i zaboravi Gospodnju zapovijed da u cijelosti razvlasti ove idolopokloničke narode.

Narod je općenito bio spor da završi posao istjerivanja neznabožaca. Plemena su se raširila po svojoj baštini, vojska je bila razoružana te se na obnavljanje rata gledalo kao na težak i nepouzdan pothvat. Ali Jošua je izjavio: “Jahve, Bog vaš, sam će ih goniti ispred vas i otjerat će ih ispred vas, i zaposjest ćete njihovu zemlju, kao što vam je obećao Jahve, Bog vaš. Budite, dakle, postojani i sve čvršći u tome da čuvate i vršite sve što je napisano u Knjizi zakona Mojsijeva, i da ne odstupite od toga ni desno ni lijevo.”

522          Jošua se pozvao na narod kao svjedoke da je, sve dok su se pokoravali ovim uvjetima, Bog vjerno ispunjavao svoja obećanja. “Spoznajte i priznajte svim srcem svojim i svom dušom svojom: ni jedno od svih obećanja koja vam je dao Jahve, Bog vaš, nije ostalo neispunjeno.” On im je rekao da kao što je Gospod ispunio svoja obećanja tako će ispuniti i prijetnje. “I kao što vam se ispunilo svako obećanje što vam ga je dao Jahve, Bog vaš, tako će Jahve ispuniti i svaku prijetnju… Ako prekršite Savez koji je Jahve, Bog vaš, sklopio s vama… buknut će gnjev Jahvin na vas, i nestat će vas ubrzo iz dobre zemlje koju vam je Jahve dao.”

Sotona vara mnoge s naizgled vjerodostojnom teorijom da je Božja ljubav prema njegovom narodu tako velika da će im On oprostiti grijehe. On tvrdi da premda Božje riječi prijetnje imaju određenu svrhu u njegovoj moralnoj vladavini, one se nikada doslovno neće ispuniti. Ali Bog u svom postupanju prema svojim stvorenjima održava načela pravednosti tako što otkriva istinsku narav grijeha, pokazujući da su njegove posljedice bijeda i smrt. Nikada nije bilo i nikada neće biti bezuvjetnog oprosta grijeha. Takav oprost bio bi odbacivanje načela pravednosti koji je sam temelj Božje vladavine. To bi izazvalo zaprepaštenje bezgrješnog svemira. Bog je vjerno upućivao na posljedice grijeha, i ako ta upozorenja nisu istinita, kako možemo biti sigurni da će njegova obećanja biti ispunjena? Takozvana dobrota koja zanemaruje pravdu nije dobrota, već slabost.

Bog je darodavac života. Od samog početka svi su njegovi zakoni dani za život. Ali grijeh je prekinuo poredak koji je Bog uspostavio i uslijedio je nesklad. Sve dok postoji grijeh, patnja i smrt su neizbježne. Samo zato što je Otkupitelj ponio prokletstvo grijeha umjesto nas čovjek se može nadati da će osobno izbjeći njegove strašne posljedice.

Prije Jošuine smrti glavari i plemenske starješine, poslušni njegovim pozivima, ponovno su se okupili u Šekemu. Nijedno mjesto u cijeloj zemlji nije budilo toliko svetih sjećanja, vraćajući njihove misli na Božji Savez s Abrahamom i Jakovom, podsjećajući ih i na njihove vlastite svečane zakletve prilikom ulaska u Kanaan.

523       Tu su se nalazila brda Ebal i Gerizim, tihi svjedoci zakletvi koje su došli obnoviti u prisutnosti svog umirućeg vode. Posvuda su se nalazili dokazi onoga što je Bog učinio za njih, kako im je dao zemlju za koju oni nisu radili, gradove koje nisu gradili, vinograde i maslinike koje nisu sadili. Jošua je još jednom ponovio povijest Izraela, nabrajajući prekrasna Božja djela, da svi mogu osjetiti njegovu ljubav i milost i služe mu “savršeno i vjerno”.

Na Jošuinu zapovijed iz Šila je donesen Kovčeg. Prilika je bila vrlo svečana, a ovaj simbol Božje prisutnosti produbio je dojam koji je on želio ostaviti na narod. Nakon što je prikazao Božju dobrotu prema Izraelu on ih je pozvao da u ime Jahve izaberu kome će služiti. Oni su još uvijek donekle tajno obožavali idole i Jošua ih je sada nastojao potaknuti na odluku da uklone grijeh iz Izraela. “Međutim, ako vam se ne sviđa služiti Jahvi, onda danas izaberite kome ćete služiti”, rekao je on. Jošua ih je želio navesti da služe Bogu, ne prisilno, već dragovoljno. Ljubav prema Bogu je temelj vjere. Služba iz puke nade za nagradom ili iz straha od kazne ništa ne koristi. Otvoreni otpad nije veća uvreda Bogu od licemjerstva i pukog formalnog bogoslužja.

Ostarjeli je voda pozivao narod da svestrano sagledaju ono što im je iznio i odluče hoće li doista živjeti kao što su živjeli poniženi idolopoklonički narodi oko njih. Ako im se čini da im služba Jahvi, izvoru sile, izvoru blagoslova, donosi zlo, neka taj dan izberu kome će služiti, “bogovima kojima su služili vaši oci”, od kojih je Abraham odvojen, “ili bogovima Amorejaca u čijoj zemlji sada prebivate”. Ove posljednje riječi su bile oštar ukor Izraelcima. Bogovi Amorejaca nisu mogli zaštititi njihove obožavatelje. Zbog svojih je odvratnih i ponižavajućih grijeha taj bezbožni narod bio uništen i dobra zemlja koju su nekada posjedovali dana je Božjem narodu. Kako je bilo nerazumno od Izraela izabrati božanstva zbog kojih su Amorejci bili uništeni! “Ja i moj dom”, dodao je Jošua, “služit ćemo Jahvi.” Ista sveta revnost koja je nadahnula vodu prenesena je na narod. Njegovi su pozivi izazvali pripravan odgovor:

524       “Daleko neka je od nas da ostavimo Jahvu a služimo drugim bogovima.”

“Vi ne možete služiti Jahvi,” dodao je Jošua, “jer je on Bog sveti… koji ne može podnijeti vaših prijestupa ni vaših grijeha.” Prije no što dođe do neke trajne promjene narod mora osjetiti potpunu nesposobnost da sam sluša Boga. Oni su prekršili njegov Zakon i Zakon ih je osudio kao prijestupnike i nije pružao izlaz. Sve dok su vjerovali u vlastitu snagu i pravednost oni nisu mogli primiti oprost za svoje grijehe. Nisu mogli izvršiti zahtjeve Božjeg savršenog Zakona te su uzalud obećavali da će služiti Bogu. Samo vjerom u Krista oni su mogli osigurati oprost grijeha i primiti silu da vrše Božji Zakon. Oni se moraju prestati oslanjati na vlastite napore da bi se spasili, i u cijelosti moraju vjerovati u zasluge Obećanog Spasitelja, ako žele da ih Bog prihvati.

Joštia je nastojao potaknuti svoje slušatelje da dobro izva-žu svoje riječi i uzdrže se od zakletvi koje nisu bili spremni ispuniti. Oni su s velikom revnošću ponovili izjavu: “Ne, mi ćemo služiti Jahvi.” Svečanim pristankom da budu svjedoci protiv samih sebe oni su izbarali Jahvu, i još jednom ponovili obećanje o odanosti: “Služit ćemo Jahvi, Bogu svojemu, i glas ćemo njegov slušati.”

Tako sklopi Jošua tog dana Savez s narodom i utvrdi mu uredbu i zakon. Bilo je to u Šekemu.” Nakon što je napisao izvještaj o ovom svečanom događaju on ga je zajedno s knjigom Zakona stavio pored Kovčega. Onda je podigao kamen kao spomenik i rekao: “Gle, ovaj kamen neka nam bude svjedokom, jer je čuo riječi što ih je govorio Jahve; on će biti svjedok da ne zatajite Boga svoga. Tada Jošua otpusti narod, svakog na njegovu baštinu.”

Jošua je ovim obavio posao za Izraela. On je “vršio volju Jahve” a u Božjoj knjizi je zapisano: “sluga Jahvin”. Najplemenitije svjedočanstvo njegovom karakteru kao javnog vode je povijest naraštaja koji je uživao u njegovim djelima: “Izrael je služio Jahvi svega vijeka Jošuina i svega vijeka starješina koje su Jošuu nadživjele.”

Štampa El. pošta

Search mobile