57 Filistejci zarobljavaju Kovčeg

57 Filistejci zarobljavaju KovčegOvo se poglavlje zasniva na 1. Samuelovoj 3 do 7.

581       Elijev je dom trebao primiti još jedno upozorenje. Bog nije mogao razgovarati s velikim svećenikom i njegovim sinovima. Njihovi su grijesi, kao neprobojan oblak, zaklonili prisutnost njegovog Svetog Duha. Ali usred zla dijete Samuel je ostalo vjerno Nebu, a poruka osude Elijevom domu bila je Samue-lova zadaća kao proroka Svevišnjega.

“… u ono vrijeme Jahve je izrijetka govorio ljudima, a viđenja nisu bila česta. No jednoga je dana Eli ležao u svojoj sobi — oči su njegove počele slabiti, te više nije mogao vidjeti — svijećnjak Božji još ne bijaše ugašen, i Samuel je spavao u svetištu Jahvinu, ondje gdje je bio Kovčeg Božji. I Jahve zovnu…” Pretpostavljajući da je to Elijev glas, dijete je požurilo do svećenikova ležaja, govoreći: “Evo me! Ti si me zvao!” Odgovor je glasio: “Ja te nisam zvao. Vrati se i spavaj!” Samuel je bio pozvan triput i on je triput odgovorio na isti način. Tada se Eli uvjerio da je tajanstveni glas bio Božji. Gospod je zaobišao svog izabranog slugu, čovjeka sijede kose, da bi razgovarao s djetetom. Ovo je samo po sebi bio oštar, ali i zaslužen ukor Eliju i njegovu domu.

U Elijevu srcu to nije pobudilo osjećaj zavisti ili ljubomore. On je naučio Samuela da odgovori, ako opet bude pozvan: “Govori, sluga tvoj sluša.” On je bio tako zapanjen pri pomisli da veliki Bog treba razgovarati s njim da se nije mogao sjetiti točnih riječi koje mu je Eli zapovjedio da izgovori.

“Tada Jahve reče Samuelu: ‘Evo, učinit ćii nešto u Izraelu da će oba uha zujati svakome koji čuje. U onaj ću dan ispuniti na Eliju sve što sam rekao za kuću njegovu, od početka do kraja.

582       Ti ćeš mu objaviti da osuđujem kuću njegovu dovijeka; on je znao da njegovi sinovi hule na Boga, a nije ih obuzdao. Zato — kunem se domu Elijevu – neće oprati krivicu Elijeva doma nikakve žrtve ni prinosi dovijeka.'”

Prije no što je primio ovu poruku od Boga “Samuel još nije poznavao Jahve, i još mu nikada ne bijaše objavljena riječ Jahvina”, to jest on nije bio upoznat s takvim izravnim prikazima Božje prisutnosti kao što su ih proroci primali. Gospodnja je namjera bila da se otkrije na neočekivan način da Eli čuje o tome preko mladićeve iznenađenosti i propitkivanja.

Samuel je bio ispunjen strahom i zaprepaštenjem pri pomisli da mu je povjerena tako strašna poruka. Ujutro je kao i obično nastavio obavljati svoje dužnosti, ali s teškim teretom na njegovu mladom srcu. Gospod mu nije zapovjedio da otkrije zastrašujući navještaj, stoga ga je on prešutio, izbjegavajući što je više moguće Elijevu nazočnost. Drhtao je da ga neko pitanje ne prisili da objavi božanski sud nad onim koga je volio i poštovao. Eli je bio uvjeren da je poruka prorekla neku veliku nesreću za njega i njegov dom. Pozvao je Samuela i zamolio ga da vjerno ispriča ono što je Gospod otkrio. Mladić je poslušao i starac je skrušeno pognuo glavu pred strahovitom presudom: “On je Jahve, neka čini što je dobro u očima njegovim.”

Eli nije pokazao plodove istinskog pokajanja. On je priznao svoju krivnju, ali je propustio odreći se grijeha. Gospod je godinu za godinom odgađao kazne kojima je prijetio. Tijekom tih godina mnogo se toga moglo učiniti da se iskupe prošli propusti, ali ostarjeli svećenik nije poduzeo učinkovite mjere da ispravi zla koja su okaljala Gospodnje Svetište i odvodile tisuće Izraelaca u propast. Božje strpljenje je samo otvrdnulo srca Hofnija i Pinhasa te su postali još hrabriji u svojim prijestupima. Eli je cijelom Izraelu obznanio poruku upozorenja i ukora njegovom domu. On se na ovaj način nadao da će se u određenoj mjeri suprotstaviti zlom utjecaju svoje nemarnosti u prošlosti. Ali narod nije upozorenja shvatio ozbiljno kao što ih nisu shvatili ni svećenici. Okolni narodi, koji su bili upoznati s bezakonjem koje se otvoreno činilo u Izraelu, postali su još hrabriji u svom idolopoklonstvu i zločinima.

583       Nisu osjećali krivnju zbog svojih grijeha, koje bi osjećali da je Izrael sačuvao svoje poštenje. Međutim, dan osvete se približavao. Božji autoritet je bio odbačen, njegova služba zanemarena i prezrena te je postalo nužno da On posreduje da očuva čast svog imena.

“Izraelci iziđoše pred njih da se pobiju, i utaboriše se kod Eben Haezera, dok su Filistejci udarili tabor kod Afeka.” Izraelci su pošli na ovaj pohod bez Božjeg savjeta, bez sporazuma s velikim svećenikom ili prorokom.

“Filistejci se svrstaše u bojni red protiv Izraela, i nasta žestoka bitka. Izrael podleže Filistejcima: oko četiri tisuće ljudi pogibe na bojištu, na otvorenu polju.” Kad se rasuta i obeshrabrena vojska vratila u tabor, “rekoše starješine Izraelove: ‘Zašto je Jahve dopustio da nas Filistejci danas pobijede?'” Narod je bio zreo za Božju kaznu, a ipak oni nisu uviđali da su njihovi vlastiti grijesi bili uzrok ove strašne propasti. I oni su rekli: “Pođimo u Šilo po Kovčeg saveza Jahvina, neka dođe u našu sredinu i spasi nas iz ruku naših neprijatelja.” Gospod nije izdao zapovijed ili dopuštenje da Kovčeg dođe medu vojsku, a Izraelci su ipak vjerovali u svoju pobjedu te su izustili gromki poklik kad su ga Elijevi sinovi unijeli u tabor.

Filistejci su Kovčeg smatrali izraelskim bogom. Sva moćna djela koja je Jahve učinio za svoj narod pripisivana su njegovoj sili. Kad su čuli poklike radosti za njegova dolaska, oni su rekli: “Što znači taj gromki poklik u taboru Hebreja? I shvatiše da je Kovčeg Jahvin stigao u njihov tabor. Tada Filistejce obuze strah, jer su govorili: ‘Bog je došao u tabor!’ I povikaše: ‘Jao nama! Tko će nas izbaviti iz ruke tog silnog Boga? To je onaj koji je udario Egipat svakojakim nevoljama. Ohrabrite se i budite junaci, Filistejci, da ne postanete robovi Hebrejima kao što su oni bili robovi vama; budite junaci i borite se.'”

Filistejci su izvršili žestok napad koji je donio poraz Izraelu s velikim brojem pobijenih. Na polju je ležalo trideset tisuća mrtvaca, Božji Kovčeg je bio zarobljen, a dva Elijeva sina su poginula dok su ga branila. Tako je ponovno na stranicama povijesti ostalo svjedočanstvo za sve buduće naraštaje, da grijesi Božjeg naroda neće ostati nekažnjeni.

584       Što je veće poznavanje Božje volje, veći je grijeh onih koji je zanemaruju.

Izrael je zadesila najstrašnija nesreća koja se mogla dogoditi. Božji je Kovčeg bio zarobljen i nalazio se u posjedu neprijatelja. Slava je napustila Izrael kad je simbol Jahvine sile i stalne prisutnosti uklonjen iz njihove sredine. Najljepša otkrivenja Božje istine i moći bila su povezana s ovim Kovčegom. Kad god se on pojavljivao u prošlosti, ostvarivale su se čudesne pobjede. Zasjenjivala su ga krila zlatnih kerubina, a neizreciva slava Šekine, vidljivi simbol Svesilnoga Boga, počivala je na njemu u Svetinji nad svetinjama. Ali on sada nije donio pobjedu. On se ovom prilikom nije pokazao kao obrana i cijeli je Izrael plakao.

Oni nisu shvatili da je njihova vjera bila vjera samo po imenu te da je izgubila svoju silu da dopre do Boga. Božji Zakon, koji se nalazio u Kovčegu, također je bio simbol njegove prisutnosti, ali oni su zanemarili zapovijedi, prezreli njihove zahtjeve i ožalostili Duha Gospodnjeg koji je bio medu njima. Kad je narod slušao svete uredbe, Gospod je radio s njima svojom beskonačnom silom, ali kad su upućivali svoj pogled na Kovčeg i nisu ga dovodili u vezu s Bogom niti su poštovali njegovu volju slušajući njegov Zakon, on im nije koristio ništa više od običnog sanduka. Oni su gledali na Kovčeg kao što idolopokloni-čki narodi gledaju na svoje bogove, kao da oni u sebi posjeduju silu i spasenje. Oni su prekršili Zakon koji je on sadržavao, jer je njihovo obožavanje Kovčega dovelo do formalizma, licemjerja i idolopoklonstva. Njihov ih je grijeh odvojio od Boga i On im nije mogao dati pobjedu sve dok se nisu pokajali i odbacili bezboštvo.

Nije bilo dovoljno da Kovčeg i Svetište budu u Izraelu. Nije bilo dovoljno to što su svećenici prinosili žrtve i što su sebe nazivali Božjom djecom. Bog se ne obazire na zahtjeve onih koji u srcu njeguju bezboštvo, jer je pisano da “tko uklanja uho svoje da ne sluša Zakona, i molitva je njegova mrska” (Izr 28,9).

585      Kad je vojska izašla u bitku, Eli je, slijep i star, ostao u Šilu. On je s nemirnim slutnjama očekivao posljedice sukoba, “jer mu je srce strepilo za Kovčeg Božji”. Zauzevši svoje mjesto izvan vrata Svetišta on je dan za danom sjedio pored puta, zabrinuto očekujući dolazak glasnika s bojišnice.

Naposljetku je jedan Benjaminovac iz vojske, ‘razderanih haljina i glave posute prašinom”, žurno dotrčao uz brdo što je vodilo do grada. On je i ne primijetivši starca pored puta prošao i požurio u grad da radoznaloj gomili ponovi vijest o porazu i gubicima.

Kuknjava i jadikovanje doprlo je do stražara pored Svetišta. Doveli su mu vjesnika. I čovjek je rekao Eliju: “Izrael je pobjegao pred Filistejcima, bio je to težak poraz za narod, i još su oba tvoja sina poginula…” Eli je mogao sve to izdržati bez obzira kako je to bilo strašno, jer je to i očekivao. Ali kad je vjesnik dodao: “… i Kovčeg je Božji otet”, njegovo je lice poprimilo izgled neizreciva jada. Pomisao da je njegov grijeh tako obeščastio Boga i prisilio ga da povuče svoju prisutnost iz Izraela bilo je više no što je mogao podnijeti, njegova ga je snaga izdala i on je pao i “slomi vrat i umrije, jer je bio star čovjek i težak”.

Pinhasova je žena, usprkos bezbožnosti svog muža, bila žena koja se bojala Gospoda. Smrt njenog tasta i muža i strašna vijest da je Božji Kovčeg otet, prouzročila je i njenu smrt. Smatrala je da je Izrael napustila posljednja nada i ona je djetetu koje se rodilo u trenutku nesreće nazvala Ikabod, ili “otide slava”, te je umirući sa žalošću ponovila riječi: “Otišla je slava od Izraela, jer je otet Kovčeg Božji.”

Ali Bog nije u potpunosti odbacio svoj narod niti je htio dugo trpjeti likovanje bezbožaca. On je iskoristio Filistejce kao sredstvo za kažnjavanje Izraela, ali je iskoristio Kovčeg da kazni Filistejce. U prošlim vremenima pratila ga je božanska prisutnost koja je bila snaga i slava njegovog poslušnog naroda. Ta nevidljiva prisutnost ga je i dalje pratila i unosila strah i uništenje prijestupnicima njegovog svetog Zakona. Gospod često koristi svoje najljuće neprijatelje da kazni nevjernost svog naroda. Bezbožni mogu pobjeđivati neko vrijeme dok gledaju kako Izrael prima kaznu, ali doći će vrijeme kad će se i oni morati suočiti sa svetim Bogom koji mrzi grijeh.

586       Gdje god se njeguje pokvarenost, slijedit će brz i nepogrešiv božanski sud.

Filistejci su nakon pobjede prenijeli Kovčeg u Ašdod, jedan od pet glavnih gradova, i stavili ga u dom svog boga Dagona. Mislili su da će sila koja je dotada pratila Kovčeg biti njihova, i da će ih to združeno s Dagonovom moći učiniti nepobjedivima. Ali kad su sljedećeg dana ušli u hram, ugledali su prizor koji ih je ispunio zaprepaštenjem. Dagon je pao licem na zemlju pred Jahvinim Kovčegom. Svećenici su s poštovanjem podigli kip i vratili ga na mjesto. Ali sljedećeg jutra su ga našli čudno oštećena kako ponovno leži na zemlji pored Kovčega. Gornji dio kipa je bio poput čovjeka, ali je donji dio sličio ribi. Sada je svaki dio koji je sličio čovjeku bio odsječen, a ostalo je samo tijelo ribe. II svećenike i narod je ušao strah. Oni su gledali na ovaj tajanstveni događaj kao znak zla, kao predznak propasti njih i njihovih idola pred izraelskim Bogom. Oni su tada uklonili Kovčeg iz svog hrama i položili ga u odvojenu zgradu.

Stanovnike Ašdoda je napala teška i smrtonosna bolest. Sjetivši se pomora što ga je Izraelov Bog poslao na Egipat, narod je svoju nevolju pripisao prisutnosti Kovčega medu njima. Odlučili su ga prenijeti u Gat. Ali pomor je slijedio njegovo kretanje i ljudi tog grada su ga poslali u Ekron. Narod ga je ovdje primio sa strahom vičući: “Donesoše Kovčeg Boga Izraelova k meni da pomori mene i sav moj narod!” Okrenuli su se svojim bogovima za zaštitu, kao što je učinio narod Ašdoda i Gata, ali djelo uništenja se nastavilo te se ojađeni, ‘bolni vapaj grada dizao do neba”. Bojeći se dulje zadržavati Kovčeg u domovima ljudi, narod ga je stavio na otvoreno polje. Onda je nastala pošast štakora koji su prekrili zemlju, uništavajući proizvode zemlje u skladištima i poljima. Sada je narodu prijetilo potpuno uništenje od bolesti ili gladi.

Kovčeg je sedam mjeseci bio u Filisteji i tijekom sveg tog vremena Izraelci ga nisu pokušali vratiti. 587      Ali Filistejci su se sada žarko željeli osloboditi njegove prisutnosti kao što su ga nekada željeli uzeti. Umjesto da im bude izvor snage, on im je bio veliki teret i teško prokletstvo. Međutim, oni nisu znali kako se ponašati, jer gdje god su ga odnijeli, slijedile su i Božje kazne. Narod je pozvao narodne knezove, zajedno sa svećenicima i vračarima, i revno ispitivao: “Što da radimo s Kovčegom Jahvinim? Poučite nas kako da ga pošaljemo natrag na njegovo mjesto.” Savjetovano im je da ga vrate sa skupom naknadnicom. “Tada ćete se”, kazali su svećenici, “izliječiti i znat ćete zašto se njegova ruka nije okrenula od vas.”

Da bi suzbiti ili ukonili pomor, medu neznabošcima je postojao drevni običaj da od zlata, srebra ili drugog materijala načine lik onoga što je uzrokovalo uništenje, ili predmet i dio tijela koji je posebno bio pogođen. To bi se stavljalo na stup ili na neko vidljivo mjesto te je trebalo biti učinkovita zaštita od zla koje je prikazivalo. Slični običaji još uvijek postoje medu nekim neznabožačkim narodima. Kad je osoba koja je bolovala od neke bolesti zatražila izlječenje u hramu svog boga, ona je sa sobom nosila lik oboljelog dijela koji je prinosila kao žrtvu svom bogu.

Filistejski vode su u skladu s prevladavajućim običajem naredili narodu da načine prikaze pomora koji su ih sustigli: “Prema broju filistejskih knezova pet zlatnih čireva i pet zlatnih štakora, jer je ista nevolja na vama i na vašim knezovima.”

Ovi mudraci su priznali tajanstvenu silu koja je pratila Kovčeg, silu za koju oni nisu imali mudrosti da bi se s njome suočili. Ipak, oni nisu savjetovali narodu da se okrene od ido-lopoklonstva i služi Bogu. Oni su i dalje mrzili izraelskog Boga premda su ih silne kazne prisilile da se pokore njegovoj snazi, dok su se u srcu bunili protiv njegove vladavine. Takva pokornost ne može spasiti grješnika. Srce se mora predati Bogu, mora biti pokoreno božanskom milošću, prije no što čovjekovo pokajanje može biti prihvaćeno.

Kako je veliko Božje trpljenje prema bezbožnima! Idolo-poklonički Filistejci i otpali Izraelci su podjednako uživali u darovima njegove providnosti. Deset tisuća neprimijećenih milosrđa tiho su padala na stazu nezahvalnih, buntovnih ljudi.

588       Svaki  blagoslov im je govorio o Darovatelju, ali oni su bili ravnodušni prema njegovoj ljubavi. Božje je strpljenje bilo vrlo veliko prema ljudskoj djeci, ali kad su oni tvrdoglavo ustrajali u svom nepokajanju, On je od njih uklonio svoju zaštitničku ruku. Oni nisu htjeli čuti Božji glas koji su mogli čuti u njegovim stvorenim djelima, u upozorenjima, savjetima, ukorima njegove Riječi, te je stoga On bio prisiljen govoriti im kroz kazne.

Bilo je nekih medu Filistejcima koji su bili spremni usprotiviti se vraćanju Kovčega u njegovu zemlju. Takvo priznanje sile izraelskog Boga bilo bi ponižavajuće za filistejski ponos. Ali “svećenici i vrači” su opomenuli narod da ne oponašaju tvrdoglavost faraona i Egipćana te tako na sebe navuku još veće nesreće. Predložen je plan na koji je većina pristala i odmah ga izvršili. Kovčeg, sa zlatnom naknadnicom, stavljen je na nova kola čime su osigurali da se ne obeščasti. U ova kola, ili kočiju, upregnuli su dvije krave na čije vratove nikada nije stavljan jaram. Njihova telad je ostala zatvorena u staji i kravama je prepušteno da slobodno idu kuda žele. Ako se Kovčeg tako vrati Izraelcima putem prema Bet Šemešu, najbližem le-vitskom gradu, Filistejci će to prihvatiti kao dokaz da im je Izraelov Bog učinio to veliko zlo, ‘ako li ne krene tamo,” kazali su, “znat ćemo da nas nije udarila njegova ruka, nego da nam se to dogodilo slučajno.”

Kad su ih pustili, krave su se okrenule od svoje teladi i krenule ravno putem prema Bet Šemešu. Premda ih nije vodila ljudska ruka, ove su se životinje držale svog puta. Božanska je Prisutnost pratila Kovčeg te je sretno stigao u namijenjeno mjesto.

Bilo je vrijeme žetve žita i ljudi iz Bet Šemeša su želi u dolini. “Digavši oči ugledaše Kovčeg i potrčaše mu s veseljem u susret. Kad su kola stigla na polje Jošue iz Bet Šemeša, zaustaviše se. Ondje bijaše velik kamen.

589       Tada iscijepaše drvo od kola i prinesoše krave kao žrtvu paljenicu Jahvi.” Filistejski vode koji su slijedili Kovčeg “do granice Bet Šemeša” i bili svjedoći njegova prihvaćanja, vratili su se u Ekron. Pomor je prestao i oni su bili uvjereni da su njihove nesreće bile kazne izraelskog Boga.

Ljudi iz Bet Šemeša su brzo pronijeli vijesti da je Kovčeg u njihovu posjedu i narod iz okolnih dijelova zemlje došao je pozdraviti njegov povratak. Kovčeg je bio stavljen na kamen koji je prvo služio kao žrtvenik, a prije toga su Gospodu pri-nesene dodatne žrtve. Da su se štovatelji pokajali za svoje grijehe, pratio bi ih Božji blagoslov. Ali oni nisu vjerno vršili njegov Zakon i dok su se radovali povratku Kovčega kao vjesnika dobra, oni nisu imali istinski osjećaj svetosti. Umjesto da pripreme prikladno mjesto za njegov smještaj, oni su dopustili da on ostane na žetvenom polju. Dok su gledali sveti Kovčeg i govorili o čudesnom načinu na koji je bio vraćen, oni su počeli naslućivati gdje je ležala njegova posebna sila. Naposljetku su svladani radoznalošću uklonili poklopac i usudili se otvoriti ga.

Cijeli je Izrael učen da Kovčeg poštuje sa strahom i poštovanjem. Kad se zahtijevalo da ga nose od mjesta do mjesta leviti su ga smjeli samo pogledati. Velikom svećeniku je samo jednom bilo dopušteno da promatra Božji Kovčeg. Čak se ni bezbožni Filistejci nisu usudili ukloniti pokrivalo. Na svim putovanjima su ga pratili nevidljivi nebeski anđeli. Beščasna smjelost naroda iz Bet Šemeša odmah je bila kažnjena. Stigao ih je iznenadni pomor.

Preživjele ova kazna nije navela da se pokaju za svoj grijeh, već samo da Kovčeg promatraju sa sumnjivim strahom. Željni da se oslobode njegove prisutnosti, Bet Šemešani su poslali poruku stanovnicima Kirjat Jearima pozivajući ih da ga odnesu. Ljudi ovog mjesta su s velikom radošću pozdravili sveti Kovčeg. Znali su da je to znak božanske naklonosti poslušnima i vjernima. Oni su ga sa svečanom radošću donijeli u svoj grad i stavili ga u kuću levita Abinadaba. Čovjek je imenovao svog sina Eleazara da se brine o njemu i tamo je ostao tri godine.

Tijekom godina otkad se Gospod prvi put prikazao Aninom sinu, cijeli je narod prihvatio Samuelov poziv u proročku službu. Vjerno prenoseći božansko upozorenje Elijevu domu, bez obzira kako bolna i teška bila ta dužnost, Samuel je pružio dokaz o svojoj vjernosti kao Jahvinog vjesnika, “a Jahve je bio 590 s njim i nije pustio da ijedna od njegovih riječi padne na zemlju.

590       Sav Izrael, od Dana do Beer Sebe, spozna da je Samuel postavljen za proroka Jahvina”.

Izrael je kao narod još uvijek ostao u stanju nevjerstva i idolopoklonstva, i za kaznu su ostali podjarmljeni Filistejcima. Samuel je tijekom tog razdoblja posjećivao gradove i sela diljem zemlje, nastojeći usmjeriti srca naroda k Bogu njihovih otaca i njegovi napori nisu ostali bez dobrih rezultata. Nakon što su dvadeset godina trpjeli tlačenje svojih neprijatelja, Izraelci su “uzdisali za Jahvom”. Samuel im je savjetovao: “Ako se od svega srca svoga vraćate Jahvi, uklonite iz svoje sredine tuđe bogove, baale i aštarte, i upravite srce svoje Jahvi i njemu jedinome služite.” Ovdje vidimo da se praktična pobožnost, religija srca, učila u Samuelovo vrijeme kao što je Krist učio dok je bio na zemlji. Vanjski vjerski običaji bez Kristove milosti za drevni su Izrael bili bezvrijedni. Isto je tako i sa suvremenim Izraelom.

I danas postoji potreba za oživljavanjem istinske religije srca koju je iskusio drevni Izrael. Pokajanje je prvi korak koji moraju načiniti svi koji se žele vratiti Bogu. Nitko ne može obaviti ovo djelo za drugoga. Mi pojedinačno moramo poniziti svoje duše pred Bogom i odložiti svoje kipove. Kad smo učinili sve što smo mogli učiniti, Gospod će nam prikazati svoje spasenje.

U suradnji s glavarima plemena, u Mispi se okupio veliki zbor. Ovdje se održao svečani blagdan. Narod je s dubokom poniznošću ispovjedio svoje grijehe i kao dokaz svoje odlučnosti da sluša upute koje su čuli oni su Samuelu povjerili autoritet suca.

Filistejci su ovaj skup protumačili kao ratni savjet te su s moćnom vojskom pošli da rasprše Izraelce prije no što njihovi planovi sazriju. Vijesti o njihovu približavanju unijele su velik strah u Izrael. Narod je vapio Samuelu: “Ne prestaj vapiti za nas Jahvi, Bogu našemu, da nas izbavi iz ruke Filistejaca.”

591       Dok je Samuel vršio čin prinošenja janjeta kao žrtve za grijeh, Filistejci su se približili za bitku. Onda je Svesilni koji se spustio na Sinaj usred ognja, dima i gromova, koji je rastavio Crveno more i izraelskoj djeci otvorio put kroz Jordan, ponovno prikazao svoju moć. Strašno nevrijeme se spustilo na vojsku koja je napredovala i tijela su mrtvih ratnika bila rasuta po zemlji.

Izraelci su stajali u tihom strahopoštovanju, dršćući od nade i straha. Kad su vidjeli pokolj svojih neprijatelja, znali su da je Bog prihvatio njihovo pokajanje. Premda nisu bili spremni za bitku, oni su zgrabili oružje pobijenih Filistejaca i tjerali vojsku koja je bježala do Bet Kara. Ova očita pobjeda je ostvarena na istom polju na kojemu su prije dvadeset godina Filistejci potukli Izraelce, pobili svećenike i uzeli Božji Kovčeg. Put poslušnosti je za narode kao i za pojedince put sigurnosti i sreće, dok put prijestupnika vodi samo u propast i poraz. Filistejci su sada bili tako temeljito pokoreni da su predali utvrde koje su uzeli od Izraelaca i godinama se uzdržavali od neprijateljskih djela. Drugi narodi su slijedili njihov primjer i Izraelci su uživali u miru sve do kraja Samuelove službe.

Da nikada ne bi zaboravili ovaj događaj, Samuel je između Mispe i Ješane postavio veliki kamen kao spomenik. Nazvao ga je Eben Haezer, “kamen pomoći”, govoreći ljudima: “Dovde nam je Jahve pomogao.”

Štampa El. pošta

Search mobile