58 Proročke škole

592       Sam Gospod je upravljao odgojem Izraelaca. Njegova briga se nije ograničavala na njihove vjerske interese. Sve što je utjecalo na njihovu umnu i tjelesnu dobrobit bilo je predmet božanske providnosti i bilo je obuhvaćeno božanskim Zakonom.

Bog je zapovjedio Izraelcima da svoju djecu uče njegovim zahtjevima i upoznaju ih s njegovim postupanjem prema njihovim očevima. Ovo je bila jedna od posebnih dužnosti svakog oca, dužnost koja se nije mogla prenijeti ni na koga drugog. Umjesto strančevih usana djecu su trebala podučavati dobra srca očeva i majki. Misli o Bogu trebale su biti povezane sa svim događajima u svakodnevnom životu. Božja moćna djela u izbavljanju njegova naroda i obećanje o Otkupitelju koji je trebao doći trebali su se često ponavljati u izraelskim domovima, a upotrebom slika i simbola iznesene su se pouke čvrsto usađivale u pamćenje. Velike istine o Božjoj providnosti i o budućem životu usadivane su u um mladih. Oni su učeni da Boga vide podjednako u prizorima prirode i djelima otkrivenja. Nebeske zvijezde, drveće i cvijeće u polju, visoke planine, žubor-potoci, sve je govorilo o Stvoritelju. Svečano prinošenje žrtava, bogoslužje u Svetištu i riječi proroka bili su Božje otkrivenje.

Takav je bio odgoj Mojsija u skromnoj kolibi u Gošenu, Davida u betlehemskim brdima, Daniela, prije no što ga je zatočeništvo odvojilo od doma njegova oca, tako je vjerna Ana odgojila Samuela. Takav je bio i Kristov život u Nazaretu, takav je bio odgoj s pomoću kojeg je dijete Timotej s usana svoje bake Loide i majke Eunike (2 Tim 1,5; 3,15) primilo istine Svetoga pisma.

 

593           Osnivanjem proročkih škola pružena je daljnja pomoć u

podučavanju mladih. Ako je mladić želio dublje istraživati istine Božje Riječi i tražiti mudrost odozgo da bi mogao postati učitelj u Izraelu, njemu su bile otvorene ove škole. Proročke škole što ih je Samuel osnovao služile su kao brana protiv sveopće pokvarenosti, doprinosile su moralnoj i duhovnoj dobrobiti mladih i promicale budući napredak naroda, stvarajući sposobne ljude koji su kao savjetnici i vode mogli djelovati u strahu Božjemu. Da bi ostvario ovaj cilj, Samuel je okupio skupine mladih ljudi koji su bili pobožni, razumni i skloni učenju. Zvali su se proročki sinovi. Dok su razgovarali s Bogom i proučavali njegovu Riječ i djela, njihovim prirodnim darovima je dodana i mudrost odozgo. Uživali su poštovanje i povjerenje naroda i zbog učenosti i pobožnosti.

U Samuelovo vrijeme postojale su dvije ovakve škole, jedna u Rami, domu proroka, a druga u Kirjat Jearimu, gdje se nalazio Kovčeg. Druge su osnovane kasnije.

Učenici u ovim školama su se uzdržavali vlastitim radom, obrađivanjem zemlje ili nekim zanatom. U Izraelu se to nije smatralo čudnim ili ponižavajućim, štoviše, smatralo se zločinom dopustiti djeci da odrastu a da ne nauče neko korisno zanimanje. Prema božanskoj zapovijedi svako je dijete učeno nekom zanatu, premda je trebalo biti obučeno i za svetu službu. Mnogi vjerski učitelji su sebe uzdržavali fizičkim radom. Čak i kasnije u doba apostola, Pavao i Akvila nisu ništa manje bili poštovani jer su za život zarađivali izradom šatora.

Glavni predmet proučavanja u ovim školama bio je Božji Zakon, zajedno s uputama što ih je dao Mojsije, svetom poviješću, glazbom i poezijom. Način podučavanja je bio potpuno različit od onoga koji se upotrebljava u današnjim teološkim učilištima, u kojima studenti diplomiraju s manje stvarnog znanja 0 Bogu i vjeri no kad su ušli.

594       U drevnim školama glavni predmet svih proučavanja je bilo učenje Božje volje i dužnosti prema Njemu. U zapisima svete povijesti tražene su Jahvine stope. Na vidjelo su se iznosile velike istine u simbolima, a vjera je bila usmjeravana na središnji predmet cijelog sustava — Janje Božje koje je trebalo uzeti grijehe svijeta.

Njegovan je duh posvećenja. Ne samo da su studenti poučavani dužnosti molitve već ih se učilo kako da se mole, kako da pristupaju svom Stvoritelju, kako da razumiju i slušaju

učenja njegovog Duha. Posvećeni su umovi iz Božje riznice iznosili staro i novo, a Božji Duh se pokazivao u proroštvu i svetim pjesmama.

Glazba je skladana da služi svetoj svrsi, da uzdigne misli k onome što je čisto, plemenito i uzvišeno i u duši pobudi posvećenje i zahvalnost Bogu. Kakva razlika između drevnog običaja i današnje upotrebe glazbe! Koliko njih koriste svoj dar da uzdignu sebe, umjesto da ga koriste da proslave Boga! Ljubav prema glazbi vodi neoprezne da se udruže s onima koji ljube svijet na skupovima za zabavu što ih je Bog zabranio svojoj djeci da ih posjećuju. Tako ono što predstavlja veliki blagoslov kad se pravilno koristi, postaje jedan od najuspješnijih činitelja kojima Sotona odvodi um od dužnosti i razmišljanja o svetim predmetima.

Glazba je dio Božje službe u nebeskim dvorovima i mi, u svojim pjesmama hvale, trebamo nastojati, da se što više približimo skladu nebeskih zborova. Pravilna obuka glasa je jedan važan vid odgoja i ne treba ga zanemariti. Pjevanje, kao dio vjerskog bogoslužja, isto je tako čin bogoslužja kao i molitva. Srce mora osjetiti duh pjesme da bi je pravilno otpjevalo.

Kako je velika razlika između škola u kojima su podučavali Božji proroci i naših suvremenih akademskih institucija! Kako je malo škola kojima ne upravljaju načela i običaji svijeta! Postoji žalostan nedostatak suzdržanosti i razborite discipline. Postojeće nepoznavanje Božje Riječi medu navodnim kršćanima izaziva strah. Površni razgovori, puki sentimentalizam izdaje se za poduku u moralu i vjeri. Božja pravda i milost, ljepota svetosti i sigurna nagrada za pravedno djelovanje, odvratna narav grijeha i neizbježnost strašnih posljedica ne usađuju se u umove mladih.

595       Zli prijatelji i prijateljice uče mlade zločinima, raspusnosti i izopačenosti.

Postoje li neke pouke koje naši današnji odgajatelji mogu naučiti iz drevnih izraelskih škola? On koji je stvorio čovjeka pobrinuo se za razvitak njegova tijela, uma i duše. Stoga stvaran uspjeh u odgoju ovisi o vjernosti s kojom ljudi ostvaruju Stvoriteljev plan.

Istinski je cilj odgoja obnoviti Božju sliku u duši. Bog je u početku stvorio čovjeka na svoju silu. Obdario ga je plemenitim osobinama. Njegov je um bio uravnotežen i sve su sile njegova bića bile usklađene. Ali su pad u grijeh i njegove posljedice iskvarili ove darove. Grijeh je uprljao i skoro izbrisao Božju sliku u čovjeku. Plan spasenja je načinjen da bi se to obnovilo i čovjeku je darovan život probe. Veliki cilj života je povratak k savršenstvu u kojem je prvotno stvoren, cilj koji je temelj svakog drugog. Djelo roditelja i učitelja u odgoju mladih jest da surađuju s božanskim namjerama, a čineći to oni su ‘Božji suradnici” (1 Kor 3,9).

Bog je dao sve raznovrsne sposobnosti, uma, duše i tijela, koje ljudi posjeduju da ih tako koriste da dostignu najveći mogući stupanj savršenstva. Međutim, to se ne može postići sebičnim i jednostranim obrazovanjem, jer je Božji karakter, koji trebamo primiti, dobrota i ljubav. Svaka sposobnost i osobina s kojom nas je Stvoritelj obdario treba se koristiti na njegovu slavu i za uzdizanje naših bližnjih. A u takvom je radu najčistije, naj-plementije i najsretnije djelovanje.

Da se ovom načelu pridavala pozornost koju njegova važnost zahtijeva, u nekim sadašnjim metodama odgoja došlo bi do korjenite promjene. Umjesto da se pozivaju na ponos i sebične ambicije, i potiču duh oponašanja, učitelji bi nastojali probuditi ljubav prema dobroti, istini i ljepoti i buditi želju za savršenstvom. Učenik bi pokušao razviti u sebi Božje darove, ne da nadmaši druge, već da ispuni Božji cilj i primi njegov lik.

596       Umjesto da ga se usmjerava na puka zemaljska mjerila, ili da se naglašava želja za samouzdizanjem, koja sama po sebi umanjuje i unižava, um bi bio usmjeren k Stvoritelju, da ga upoznaju i postanu Njemu slični.

“Gospodnji strah početak je mudrosti a razboritost je spoznaja Presvetog.” (Izr 9,10) Veliko životno djelo je izgradnja karaktera, a poznavanje Boga je temelj svakog istinskog odgoja. Cilj bi učiteljeva djelovanja trebao biti usadivanje ovog znanja i oblikovanje karaktera u skladu s tim. Božji Zakon je odraz njegova karaktera. Stoga Psalmist kaže: “… jer zapovijedi su tvoje sve pravedne”, i: “Po tvojim naredbama postajem razuman.” (Ps 119,172.104) Bog nam se otkrio u svojoj Riječi i u djelima stvaranja. Znanje o Bogu možemo primiti kroz sadržaj nadahnuća i knjigu prirode.

Zakon uma je da se on postupno prilagođuje predmetima o kojima je naučio razmišljati. Ako se bavi samo običnim stvarima, on će se umanjiti i oslabiti. Ako se nikada ne mora boriti s teškim pitanjima, nakon nekog vremena on će izgubiti silu rasta. Odgojna sila Biblije je neupitna. Um u Božjoj Riječi nalazi predmet za najdublje misli, najuzvišenije težnje. Biblija je najpoučljivija povijest koju čovjek posjeduje. Ona je došla svježa s izvora vječne istine, a božanska je ruka tijekom vjekova sačuvala njenu čistoćvi. Ona rasvjetljuje daleku prošlost u koju ljudsko istraživanje uzalud nastoji prodrijeti. Mi u Božjoj Riječi vidimo silu koja je postavila temelje Zemlje i koja je raširila nebesa. Samo ovdje možemo naći povijest naše rase neuprlja-nu ljudskim predrasudama ili ponosom. Tu su zapisane borbe, porazi i pobjede najvećih ljudi što ih je svijet ikada poznavao. Ovdje su otkriveni veliki problemi dužnosti i sudbine. Zavjesa koja razdvaja vidljivi od nevidljiva svijeta podignuta je i mi promatramo sukob protivničkih sila dobra i zla, od prve pojave grijeha do konačne pobjede pravednosti i istine, a sve je to samo otkrivenje Božjeg karaktera. Kad sa strahopoštovanjem promatramo istine iznesene u njegovoj Riječi, um učenika dolazi u zajednicu s bekonačnim umom. Takvo proučavanje neće samo usavršiti i oplemeniti karakter već će proširiti i ojačati umne sile.

599       Učenje Biblije ima životodavan utjecaj na čovjekov napredak u svim vidovima života. Ono otkriva načela koja su kamen temeljac dobrobiti društva, načela koja štite obitelj, načela bez kojih nijedan čovjek ne može ostvariti korisnost, sreću i čast u ovom životu, niti se nadati da će osigurati budući, vječni život. Nema položaja u životu, nema stupnja u ljudskom iskustvu, za koje učenje Biblije nije nužna priprema. Da se Božja Riječ proučava i sluša, ona bi svijetu dala ljude snažnijeg i aktivnijeg razuma no što može dati najvjernija primjena svih predmeta koje ljudska filozofija obuhvaća. Ona ljudima daje snagu i čvrstoću karaktera, oštrinu shvaćanja i zdrav razum, ljude koji bi bili čast Bogu i blagoslov svijetu.

Znanje o Stvoritelju možemo primiti i znanstvenim proučavanjem. Svaka prava znanost je samo tumačenje Božjeg rukopisa u materijalnom svijetu. Znanstveno istraživanje donosi samo svježe dokaze o mudrosti i sili Božjoj. Ako se ispravno razumiju, i knjiga prirode i pisana Riječ upoznaju nas s Bogom, učeći nas o mudrim i korisnim zakonima kroz koje On djeluje.

Učenika treba navesti da vidi Boga u svim djelima stvaranja. Učitelji trebaju oponašati primjer Velikog Učitelja koji je iz poznatih prizora prirode uzimao ilustracije koje su pojednostavljivale učenja i dublje ih usađivale u umove njegovih slušatelja. Ptica koja je pjevala u olistalim grančicama, cvijeće u dolini, visoka drveta, plodna zemlja, klijanje žita, opustjela zemlja, zalazak sunca koje plovi nebom sa zlatnim sjajem, sve je služilo kao sredstvo poduke. On je povezivao vidljiva Stvoriteljeva djela s riječima života što ih je On izrekao, tako da se misli njegovih slušatelja, kad im ovi predmeti dođu pred oči, vrate na pouke o istinama s kojima ih je On povezao.

Pečat božanstva, očit na stranicama otkrivenja, vidi se na visokim planinama, plodnim dolinama, širokim, dubokim oceanima. Priroda govori čovjeku o ljubavi njegovog Stvoritelja.

600       On nas je povezao sa sobom nebrojenim znacima na nebu i zemlji. Ovaj svijet nije samo žalost i bijeda. “Bog je ljubav”, napisano je na svakom pupoljku koji pupa, na svakoj travki. Premda je grijeh učinio da zemlja rada trnje i korov, pored korova je i cvijeće, a trnje skrivaju ruže. Sve u prirodi svjedoči o nježnoj, očinskoj brizi našeg Boga i njegovoj želji da svoju djecu učini sretnom. Svrha njegovih zabrana i opomena nije puki prikaz njegova autoriteta, već On u svemu što čini ima na umu dobrobit svoje djece. On od njih ne zahtijeva da ostave nešto što je u njihovom najboljem interesu.

Mišljenje koje prevladava u nekim slojevima društva da religija ne pridonosi zdravlju i sreći u ovom životu, jedna je od najvećih zabluda. Pismo kaže: “Strah Gospodnji daje život, i tko se njime ispuni, zlo ga ne pohodi.” (Izr 19,23) “Želiš li dane mnoge uživati dobra? Jezik svoj oda zla suspreži i usne od riječi prijevarnih! Zla se kloni a čini dobro, traži mir i za njim idi!” (Ps 34,13-15) Riječi mudrosti su “život onima koji ih nalaze i ozdravljenje svemu tijelu njihovu” (Izr 4,22).

Istinska vjera dovodi čovjeka u sklad s Božjim zakonima, fizičkim, umnim i moralnim. Ona uči vladanju samim sobom, spokojstvu i umjerenosti. Religija osposobljuje um, usavršava ukus i posvećuje razum. Ona dušu čini sudionikom u čistoći Neba. Vjera u Božju ljubav i providnost koja upravlja svime olakšava teret brige i patnje. Ona ispunjava srce najvećih kao i najjednostavnijih ljudi radošću i zadovoljstvom. Vjera izravno promiče zdravlje, produžuje život, a naše uživanje u svim njenim blagoslovima čini većim. Ona duši otvara nepresušni izvor sreće. Kad bi svi koji nisu izabrali Krista mogli shvatiti da On ima nešto daleko bolje da im ponudi od onoga što oni traže! Čovjek nanosi najveću štetu i nepravdu svojoj duši kad misli i djeluje protivno Božjoj volji. Stvarna radost se ne može naći na putu koji je zabranio Onaj koji zna što je najbolje i koji pravi planove za dobro svojih stvorenja. Put prijestupa vodi u bijedu i uništenje, ali putovi mudrosti su “putovi miline, i sve su njene staze pune spokoja” (Izr 3,17).

601       Proučavanje tjelesne i vjerske obuke u izraelskim školama i danas može koristiti. Vrijednost takve obuke se cijeni. Postoji bliska veza između uma i tijela, i da bi se dostigla visoka mjerila moralnog i umnog dostignuća, mora se voditi računa o zakonima koji upravljaju našim tijelom. Da bi se osigurao snažan, dobro uravnotežen karakter, moraju se koristiti i razvijati i tjelesne i umne sile. Koje proučavanje može biti važnije za mlade od onoga koje se bavi ovim prekrasnim organizmom koji nam je Bog dao i zakonima kojima možemo sačuvati njegovo zdravlje?

I danas, kao i u doba Izraela, svakog mladića treba poučiti dužnostima praktičnog života. Svatko treba steći znanje u nekom području fizičkog rada kojim, ako bude potrebno, može zaraditi za život. Ovo je bitno, ne samo kao zaštita protiv nesigurnosti života, već i zbog njegovog utjecaja na tjelesni, umni i moralni razvitak. Čak kad bismo i znali da nikada nećemo trebati pribjeći fizičkom radu da preživimo, mi bismo ipak trebali naučiti raditi. Bez tjelesnih vježbi nitko ne može imati čvrstu gradu i snažno zdravlje. Disciplina dobro organiziranog posla nije ništa manje nužna od stjecanja snažnog i aktivnog uma i plemenitog karaktera.

Svaki student treba svakog dana jedan dio posvetiti aktivnom radu. Tako će se oblikovati radne navike i poticati duh oslanjanja na sebe, dok će se mladi zaštiti od mnogih zala i ponižavajućih običaja koji su tako često rezultat besposličenja. A sve je to u skladu s prvotnim ciljem odgoja, jer podržavajući aktivnost, marljivost i čistoću mi dolazimo u sklad sa Stvoriteljem.

Mlade treba učiti da razumiju cilj svog stvaranja, da slave Boga i blagoslivljaju bližnje. Neka vide nježnu ljubav koju je Otac na Nebu pokazao prema njima i uzvišeni poziv na koji ih priprema disciplina ovog života, dostojanstvo i čast na koje su pozvani, da postanu sinovi Božji, i tisuće će se s prijezirom i gađenjem okrenuti od niskih i sebičnih ciljeva i taštih uživanja koji su ih dotad zaokupljali.

602       Oni će naučiti mrziti grijeh i izbjegavati ga, ne samo zbog puke želje za nagradom ili iz straha od kažnjavanja, već zbog svijesti o njemu svojstvenoj niskosti, jer bi to obeščastilo sile što ih je Bog dao i uprljalo Božji lik u njihovoj čovječnosti.

Bog ne zapovijeda mladima da budu manje ambiciozni. Elemente karaktera koji čovjeka čine uspješnim i časnim medu ljudima, nezatomljivu želju za nekim većim dobrom, nesavladivu volju, uporna nastojanja i neumornu ustrajnost ne treba lomiti. Njih treba s pomoću Božje milosti usmjeravati na ciljeve daleko uzvišenije od pukih sebičnih i tjelesnih interesa kao što je Nebo više od zemlje. Odgoj koji je počeo u ovom životu nastavit će se u životu koji dolazi. Dan za danom Božja prekrasna djela, dokazi o njegovoj mudrosti i sili u stvaranju i održavanju svemira, beskonačna tajanstvenost ljubavi i mudrosti u planu otkupljenja, otkrivat će se umu u novoj ljepoti. “Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.” (1 Kor 2,9) Mi čak i u ovom životu možemo dobiti letimičan uvid u njegovu prisutnost i okusiti radost zajednice s Nebom, ali tek ćemo kasnije dosegnuti puninu njegove radosti i blagoslova. Samo vječnost može otkriti slavnu budućnost koju čovjek, ponovno stvoren na sliku Božju, može postići.

svoje: his, his own, its, our, respective, their
Proročke škole

592       Sam Gospod je upravljao odgojem Izraelaca. Njegova briga se nije ograničavala na njihove vjerske interese. Sve što je utjecalo na njihovu umnu i tjelesnu dobrobit bilo je predmet božanske providnosti i bilo je obuhvaćeno božanskim Zakonom.

Bog je zapovjedio Izraelcima da svoju djecu uče njegovim zahtjevima i upoznaju ih s njegovim postupanjem prema njihovim očevima. Ovo je bila jedna od posebnih dužnosti svakog oca, dužnost koja se nije mogla prenijeti ni na koga drugog. Umjesto strančevih usana djecu su trebala podučavati dobra srca očeva i majki. Misli o Bogu trebale su biti povezane sa svim događajima u svakodnevnom životu. Božja moćna djela u izbavljanju njegova naroda i obećanje o Otkupitelju koji je trebao doći trebali su se često ponavljati u izraelskim domovima, a upotrebom slika i simbola iznesene su se pouke čvrsto usađivale u pamćenje. Velike istine o Božjoj providnosti i o budućem životu usadivane su u um mladih. Oni su učeni da Boga vide podjednako u prizorima prirode i djelima otkrivenja. Nebeske zvijezde, drveće i cvijeće u polju, visoke planine, žubor-potoci, sve je govorilo o Stvoritelju. Svečano prinošenje žrtava, bogoslužje u Svetištu i riječi proroka bili su Božje otkrivenje.

Takav je bio odgoj Mojsija u skromnoj kolibi u Gošenu, Davida u betlehemskim brdima, Daniela, prije no što ga je zatočeništvo odvojilo od doma njegova oca, tako je vjerna Ana odgojila Samuela. Takav je bio i Kristov život u Nazaretu, takav je bio odgoj s pomoću kojeg je dijete Timotej s usana svoje bake Loide i majke Eunike (2 Tim 1,5; 3,15) primilo istine Svetoga pisma.

593           Osnivanjem proročkih škola pružena je daljnja pomoć u

podučavanju mladih. Ako je mladić želio dublje istraživati istine Božje Riječi i tražiti mudrost odozgo da bi mogao postati učitelj u Izraelu, njemu su bile otvorene ove škole. Proročke škole što ih je Samuel osnovao služile su kao brana protiv sveopće pokvarenosti, doprinosile su moralnoj i duhovnoj dobrobiti mladih i promicale budući napredak naroda, stvarajući sposobne ljude koji su kao savjetnici i vode mogli djelovati u strahu Božjemu. Da bi ostvario ovaj cilj, Samuel je okupio skupine mladih ljudi koji su bili pobožni, razumni i skloni učenju. Zvali su se proročki sinovi. Dok su razgovarali s Bogom i proučavali njegovu Riječ i djela, njihovim prirodnim darovima je dodana i mudrost odozgo. Uživali su poštovanje i povjerenje naroda i zbog učenosti i pobožnosti.

U Samuelovo vrijeme postojale su dvije ovakve škole, jedna u Rami, domu proroka, a druga u Kirjat Jearimu, gdje se nalazio Kovčeg. Druge su osnovane kasnije.

Učenici u ovim školama su se uzdržavali vlastitim radom, obrađivanjem zemlje ili nekim zanatom. U Izraelu se to nije smatralo čudnim ili ponižavajućim, štoviše, smatralo se zločinom dopustiti djeci da odrastu a da ne nauče neko korisno zanimanje. Prema božanskoj zapovijedi svako je dijete učeno nekom zanatu, premda je trebalo biti obučeno i za svetu službu. Mnogi vjerski učitelji su sebe uzdržavali fizičkim radom. Čak i kasnije u doba apostola, Pavao i Akvila nisu ništa manje bili poštovani jer su za život zarađivali izradom šatora.

Glavni predmet proučavanja u ovim školama bio je Božji Zakon, zajedno s uputama što ih je dao Mojsije, svetom poviješću, glazbom i poezijom. Način podučavanja je bio potpuno različit od onoga koji se upotrebljava u današnjim teološkim učilištima, u kojima studenti diplomiraju s manje stvarnog znanja 0 Bogu i vjeri no kad su ušli.

594       U drevnim školama glavni predmet svih proučavanja je bilo učenje Božje volje i dužnosti prema Njemu. U zapisima svete povijesti tražene su Jahvine stope. Na vidjelo su se iznosile velike istine u simbolima, a vjera je bila usmjeravana na središnji predmet cijelog sustava — Janje Božje koje je trebalo uzeti grijehe svijeta.

Njegovan je duh posvećenja. Ne samo da su studenti poučavani dužnosti molitve već ih se učilo kako da se mole, kako da pristupaju svom Stvoritelju, kako da razumiju i slušaju

učenja njegovog Duha. Posvećeni su umovi iz Božje riznice iznosili staro i novo, a Božji Duh se pokazivao u proroštvu i svetim pjesmama.

Glazba je skladana da služi svetoj svrsi, da uzdigne misli k onome što je čisto, plemenito i uzvišeno i u duši pobudi posvećenje i zahvalnost Bogu. Kakva razlika između drevnog običaja i današnje upotrebe glazbe! Koliko njih koriste svoj dar da uzdignu sebe, umjesto da ga koriste da proslave Boga! Ljubav prema glazbi vodi neoprezne da se udruže s onima koji ljube svijet na skupovima za zabavu što ih je Bog zabranio svojoj djeci da ih posjećuju. Tako ono što predstavlja veliki blagoslov kad se pravilno koristi, postaje jedan od najuspješnijih činitelja kojima Sotona odvodi um od dužnosti i razmišljanja o svetim predmetima.

Glazba je dio Božje službe u nebeskim dvorovima i mi, u svojim pjesmama hvale, trebamo nastojati, da se što više približimo skladu nebeskih zborova. Pravilna obuka glasa je jedan važan vid odgoja i ne treba ga zanemariti. Pjevanje, kao dio vjerskog bogoslužja, isto je tako čin bogoslužja kao i molitva. Srce mora osjetiti duh pjesme da bi je pravilno otpjevalo.

Kako je velika razlika između škola u kojima su podučavali Božji proroci i naših suvremenih akademskih institucija! Kako je malo škola kojima ne upravljaju načela i običaji svijeta! Postoji žalostan nedostatak suzdržanosti i razborite discipline. Postojeće nepoznavanje Božje Riječi medu navodnim kršćanima izaziva strah. Površni razgovori, puki sentimentalizam izdaje se za poduku u moralu i vjeri. Božja pravda i milost, ljepota svetosti i sigurna nagrada za pravedno djelovanje, odvratna narav grijeha i neizbježnost strašnih posljedica ne usađuju se u umove mladih.

595       Zli prijatelji i prijateljice uče mlade zločinima, raspusnosti i izopačenosti.

Postoje li neke pouke koje naši današnji odgajatelji mogu naučiti iz drevnih izraelskih škola? On koji je stvorio čovjeka pobrinuo se za razvitak njegova tijela, uma i duše. Stoga stvaran uspjeh u odgoju ovisi o vjernosti s kojom ljudi ostvaruju Stvoriteljev plan.

Istinski je cilj odgoja obnoviti Božju sliku u duši. Bog je u početku stvorio čovjeka na svoju silu. Obdario ga je plemenitim osobinama. Njegov je um bio uravnotežen i sve su sile njegova bića bile usklađene. Ali su pad u grijeh i njegove posljedice iskvarili ove darove. Grijeh je uprljao i skoro izbrisao Božju sliku u čovjeku. Plan spasenja je načinjen da bi se to obnovilo i čovjeku je darovan život probe. Veliki cilj života je povratak k savršenstvu u kojem je prvotno stvoren, cilj koji je temelj svakog drugog. Djelo roditelja i učitelja u odgoju mladih jest da surađuju s božanskim namjerama, a čineći to oni su ‘Božji suradnici” (1 Kor 3,9).

Bog je dao sve raznovrsne sposobnosti, uma, duše i tijela, koje ljudi posjeduju da ih tako koriste da dostignu najveći mogući stupanj savršenstva. Međutim, to se ne može postići sebičnim i jednostranim obrazovanjem, jer je Božji karakter, koji trebamo primiti, dobrota i ljubav. Svaka sposobnost i osobina s kojom nas je Stvoritelj obdario treba se koristiti na njegovu slavu i za uzdizanje naših bližnjih. A u takvom je radu najčistije, naj-plementije i najsretnije djelovanje.

Da se ovom načelu pridavala pozornost koju njegova važnost zahtijeva, u nekim sadašnjim metodama odgoja došlo bi do korjenite promjene. Umjesto da se pozivaju na ponos i sebične ambicije, i potiču duh oponašanja, učitelji bi nastojali probuditi ljubav prema dobroti, istini i ljepoti i buditi želju za savršenstvom. Učenik bi pokušao razviti u sebi Božje darove, ne da nadmaši druge, već da ispuni Božji cilj i primi njegov lik.

596       Umjesto da ga se usmjerava na puka zemaljska mjerila, ili da se naglašava želja za samouzdizanjem, koja sama po sebi umanjuje i unižava, um bi bio usmjeren k Stvoritelju, da ga upoznaju i postanu Njemu slični.

“Gospodnji strah početak je mudrosti a razboritost je spoznaja Presvetog.” (Izr 9,10) Veliko životno djelo je izgradnja karaktera, a poznavanje Boga je temelj svakog istinskog odgoja. Cilj bi učiteljeva djelovanja trebao biti usadivanje ovog znanja i oblikovanje karaktera u skladu s tim. Božji Zakon je odraz njegova karaktera. Stoga Psalmist kaže: “… jer zapovijedi su tvoje sve pravedne”, i: “Po tvojim naredbama postajem razuman.” (Ps 119,172.104) Bog nam se otkrio u svojoj Riječi i u djelima stvaranja. Znanje o Bogu možemo primiti kroz sadržaj nadahnuća i knjigu prirode.

Zakon uma je da se on postupno prilagođuje predmetima o kojima je naučio razmišljati. Ako se bavi samo običnim stvarima, on će se umanjiti i oslabiti. Ako se nikada ne mora boriti s teškim pitanjima, nakon nekog vremena on će izgubiti silu rasta. Odgojna sila Biblije je neupitna. Um u Božjoj Riječi nalazi predmet za najdublje misli, najuzvišenije težnje. Biblija je najpoučljivija povijest koju čovjek posjeduje. Ona je došla svježa s izvora vječne istine, a božanska je ruka tijekom vjekova sačuvala njenu čistoćvi. Ona rasvjetljuje daleku prošlost u koju ljudsko istraživanje uzalud nastoji prodrijeti. Mi u Božjoj Riječi vidimo silu koja je postavila temelje Zemlje i koja je raširila nebesa. Samo ovdje možemo naći povijest naše rase neuprlja-nu ljudskim predrasudama ili ponosom. Tu su zapisane borbe, porazi i pobjede najvećih ljudi što ih je svijet ikada poznavao. Ovdje su otkriveni veliki problemi dužnosti i sudbine. Zavjesa koja razdvaja vidljivi od nevidljiva svijeta podignuta je i mi promatramo sukob protivničkih sila dobra i zla, od prve pojave grijeha do konačne pobjede pravednosti i istine, a sve je to samo otkrivenje Božjeg karaktera. Kad sa strahopoštovanjem promatramo istine iznesene u njegovoj Riječi, um učenika dolazi u zajednicu s bekonačnim umom. Takvo proučavanje neće samo usavršiti i oplemeniti karakter već će proširiti i ojačati umne sile.

599       Učenje Biblije ima životodavan utjecaj na čovjekov napredak u svim vidovima života. Ono otkriva načela koja su kamen temeljac dobrobiti društva, načela koja štite obitelj, načela bez kojih nijedan čovjek ne može ostvariti korisnost, sreću i čast u ovom životu, niti se nadati da će osigurati budući, vječni život. Nema položaja u životu, nema stupnja u ljudskom iskustvu, za koje učenje Biblije nije nužna priprema. Da se Božja Riječ proučava i sluša, ona bi svijetu dala ljude snažnijeg i aktivnijeg razuma no što može dati najvjernija primjena svih predmeta koje ljudska filozofija obuhvaća. Ona ljudima daje snagu i čvrstoću karaktera, oštrinu shvaćanja i zdrav razum, ljude koji bi bili čast Bogu i blagoslov svijetu.

Znanje o Stvoritelju možemo primiti i znanstvenim proučavanjem. Svaka prava znanost je samo tumačenje Božjeg rukopisa u materijalnom svijetu. Znanstveno istraživanje donosi samo svježe dokaze o mudrosti i sili Božjoj. Ako se ispravno razumiju, i knjiga prirode i pisana Riječ upoznaju nas s Bogom, učeći nas o mudrim i korisnim zakonima kroz koje On djeluje.

Učenika treba navesti da vidi Boga u svim djelima stvaranja. Učitelji trebaju oponašati primjer Velikog Učitelja koji je iz poznatih prizora prirode uzimao ilustracije koje su pojednostavljivale učenja i dublje ih usađivale u umove njegovih slušatelja. Ptica koja je pjevala u olistalim grančicama, cvijeće u dolini, visoka drveta, plodna zemlja, klijanje žita, opustjela zemlja, zalazak sunca koje plovi nebom sa zlatnim sjajem, sve je služilo kao sredstvo poduke. On je povezivao vidljiva Stvoriteljeva djela s riječima života što ih je On izrekao, tako da se misli njegovih slušatelja, kad im ovi predmeti dođu pred oči, vrate na pouke o istinama s kojima ih je On povezao.

Pečat božanstva, očit na stranicama otkrivenja, vidi se na visokim planinama, plodnim dolinama, širokim, dubokim oceanima. Priroda govori čovjeku o ljubavi njegovog Stvoritelja.

600       On nas je povezao sa sobom nebrojenim znacima na nebu i zemlji. Ovaj svijet nije samo žalost i bijeda. “Bog je ljubav”, napisano je na svakom pupoljku koji pupa, na svakoj travki. Premda je grijeh učinio da zemlja rada trnje i korov, pored korova je i cvijeće, a trnje skrivaju ruže. Sve u prirodi svjedoči o nježnoj, očinskoj brizi našeg Boga i njegovoj želji da svoju djecu učini sretnom. Svrha njegovih zabrana i opomena nije puki prikaz njegova autoriteta, već On u svemu što čini ima na umu dobrobit svoje djece. On od njih ne zahtijeva da ostave nešto što je u njihovom najboljem interesu.

Mišljenje koje prevladava u nekim slojevima društva da religija ne pridonosi zdravlju i sreći u ovom životu, jedna je od najvećih zabluda. Pismo kaže: “Strah Gospodnji daje život, i tko se njime ispuni, zlo ga ne pohodi.” (Izr 19,23) “Želiš li dane mnoge uživati dobra? Jezik svoj oda zla suspreži i usne od riječi prijevarnih! Zla se kloni a čini dobro, traži mir i za njim idi!” (Ps 34,13-15) Riječi mudrosti su “život onima koji ih nalaze i ozdravljenje svemu tijelu njihovu” (Izr 4,22).

Istinska vjera dovodi čovjeka u sklad s Božjim zakonima, fizičkim, umnim i moralnim. Ona uči vladanju samim sobom, spokojstvu i umjerenosti. Religija osposobljuje um, usavršava ukus i posvećuje razum. Ona dušu čini sudionikom u čistoći Neba. Vjera u Božju ljubav i providnost koja upravlja svime olakšava teret brige i patnje. Ona ispunjava srce najvećih kao i najjednostavnijih ljudi radošću i zadovoljstvom. Vjera izravno promiče zdravlje, produžuje život, a naše uživanje u svim njenim blagoslovima čini većim. Ona duši otvara nepresušni izvor sreće. Kad bi svi koji nisu izabrali Krista mogli shvatiti da On ima nešto daleko bolje da im ponudi od onoga što oni traže! Čovjek nanosi najveću štetu i nepravdu svojoj duši kad misli i djeluje protivno Božjoj volji. Stvarna radost se ne može naći na putu koji je zabranio Onaj koji zna što je najbolje i koji pravi planove za dobro svojih stvorenja. Put prijestupa vodi u bijedu i uništenje, ali putovi mudrosti su “putovi miline, i sve su njene staze pune spokoja” (Izr 3,17).

601       Proučavanje tjelesne i vjerske obuke u izraelskim školama i danas može koristiti. Vrijednost takve obuke se cijeni. Postoji bliska veza između uma i tijela, i da bi se dostigla visoka mjerila moralnog i umnog dostignuća, mora se voditi računa o zakonima koji upravljaju našim tijelom. Da bi se osigurao snažan, dobro uravnotežen karakter, moraju se koristiti i razvijati i tjelesne i umne sile. Koje proučavanje može biti važnije za mlade od onoga koje se bavi ovim prekrasnim organizmom koji nam je Bog dao i zakonima kojima možemo sačuvati njegovo zdravlje?

I danas, kao i u doba Izraela, svakog mladića treba poučiti dužnostima praktičnog života. Svatko treba steći znanje u nekom području fizičkog rada kojim, ako bude potrebno, može zaraditi za život. Ovo je bitno, ne samo kao zaštita protiv nesigurnosti života, već i zbog njegovog utjecaja na tjelesni, umni i moralni razvitak. Čak kad bismo i znali da nikada nećemo trebati pribjeći fizičkom radu da preživimo, mi bismo ipak trebali naučiti raditi. Bez tjelesnih vježbi nitko ne može imati čvrstu gradu i snažno zdravlje. Disciplina dobro organiziranog posla nije ništa manje nužna od stjecanja snažnog i aktivnog uma i plemenitog karaktera.

Svaki student treba svakog dana jedan dio posvetiti aktivnom radu. Tako će se oblikovati radne navike i poticati duh oslanjanja na sebe, dok će se mladi zaštiti od mnogih zala i ponižavajućih običaja koji su tako često rezultat besposličenja. A sve je to u skladu s prvotnim ciljem odgoja, jer podržavajući aktivnost, marljivost i čistoću mi dolazimo u sklad sa Stvoriteljem.

Mlade treba učiti da razumiju cilj svog stvaranja, da slave Boga i blagoslivljaju bližnje. Neka vide nježnu ljubav koju je Otac na Nebu pokazao prema njima i uzvišeni poziv na koji ih priprema disciplina ovog života, dostojanstvo i čast na koje su pozvani, da postanu sinovi Božji, i tisuće će se s prijezirom i gađenjem okrenuti od niskih i sebičnih ciljeva i taštih uživanja koji su ih dotad zaokupljali.

602       Oni će naučiti mrziti grijeh i izbjegavati ga, ne samo zbog puke želje za nagradom ili iz straha od kažnjavanja, već zbog svijesti o njemu svojstvenoj niskosti, jer bi to obeščastilo sile što ih je Bog dao i uprljalo Božji lik u njihovoj čovječnosti.

Bog ne zapovijeda mladima da budu manje ambiciozni. Elemente karaktera koji čovjeka čine uspješnim i časnim medu ljudima, nezatomljivu želju za nekim većim dobrom, nesavladivu volju, uporna nastojanja i neumornu ustrajnost ne treba lomiti. Njih treba s pomoću Božje milosti usmjeravati na ciljeve daleko uzvišenije od pukih sebičnih i tjelesnih interesa kao što je Nebo više od zemlje. Odgoj koji je počeo u ovom životu nastavit će se u životu koji dolazi. Dan za danom Božja prekrasna djela, dokazi o njegovoj mudrosti i sili u stvaranju i održavanju svemira, beskonačna tajanstvenost ljubavi i mudrosti u planu otkupljenja, otkrivat će se umu u novoj ljepoti. “Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.” (1 Kor 2,9) Mi čak i u ovom životu možemo dobiti letimičan uvid u njegovu prisutnost i okusiti radost zajednice s Nebom, ali tek ćemo kasnije dosegnuti puninu njegove radosti i blagoslova. Samo vječnost može otkriti slavnu budućnost koju čovjek, ponovno stvoren na sliku Božju, može postići.

Štampa El. pošta

Search mobile