60 Šaulova drskost

Ovo se poglavlje zasniva na 1. Samuelovoj 13 i 14.

616       Šaul je nakon sabora u Gilgalu raspustio vojsku koja se na njegov poziv okupila da porazi Amonce, zadržavši samo dvije tisuće ljudi da budu pod njegovim zapovjedništvom u Mikmasu, a jedna tisuća da prati njegovog sina Jonatana u Gebi. I to je bila ozbiljna grješka. Njegova je vojska bila ispunjena nadom i hrabrošću nakon nedavne pobjede i da je odmah pošao protiv ostalih Izraelovih neprijatelja, mogao im je zadati odlučan udarac za oslobođenje naroda.

U međuvremenu njihovi ratoborni susjedi, Filistejci, bili su aktivni. Nakon poraza kod Eben Haezera oni su i dalje zadržali u svom posjedu neke brdske utvrde u izraelskoj zemlji, a sada su se utvrdili u samom središtu zemlje. Filistejci su imali veliku prednost nad Izraelcima u sredstvima, oružju i opremi. Tijekom svoje duge tlačiteljske vladavine oni su nastojali ojačati svoju moć tako što su Izraelcima zabranili da se bave kovačkim zanatom, da ne bi proizvodili oružje za rat. Nakon sporazuma o miru Izraelci su još uvijek išli u filistejske vojarne kad su trebali takvu vrst usluge. Izrael je u velikoj mjeri zanemario opremiti se raznim oružjem zbog ljubavi prema lagodnosti i duha podčinjenosti koja je bila posljedica duge potlačenosti. U ratu su se koristile strijele i praćke, a Izraelci su ih mogli nabaviti, ali medu njima nije bilo nikoga, osim Šaula i njegova sina Jonatana, koji je imao mač ili koplje.

Oni nisu pokušali pokoriti Filistejce sve do druge godine Šaulove vladavine. Prvi udarac je nanio Jonatan, kraljev sin. Koji je napao i pobijedio vojarnu u Gebi. Filistejci, ozlojeđeni ovim porazom, spremili su se za brz napad na Izraela.

617       Šaul je onda objavio rat trubljenjem u trube diljem zemlje, pozivajući sve vojnike, uključujući i plemena preko Jordana, da se okupe u Gilgalu. Svi su poslušali ovaj poziv.

Filistejci su okupili ogromnu vojsku kod Mikmasa, “tri tisuće bojnih kola, šest tisuća konja, a mnoštvo naroda kao pijeska morskoga”. Kad je vijest doprla do Šaula i njegove vojske u Gilgalu, narod se uplašio pri pomisli na moćnu vojsku s kojom će se morati suočiti u bici. Oni nisu bili spremni suočiti se s neprijateljem, i mnogi su bili tako prestrašeni da se nisu usudili izaći u boj. Neki su prešli Jordan, dok su se drugi sakrili u pećine, jame u kamenjaru kojih je bilo u obilju u okolici. Kako se bližilo vrijeme za sukob, broj bjegunaca je brzo rastao, a oni koji se nisu povukli iz bojnih redova bili su ispunjeni zlim slutnjama i strahom.

Kad je Šaul prvi put bio pomazan za kralja, on je od Samuela primio izričitu naredbu o ponašanju U ovakvim trenucima. “Zatim ćeš sići preda mnom u Gilgal,” rekao je prorok, “i ja ću sići k tebi da prineseni žrtve paljenice i žrtve pričes-nice. Sedam dana ćekaj dok ne dođem k tebi i poučim te što ćeš činiti.” (1 Sam 10,8)

Šaul je čekao danima, ali bez odlučnog napora da ohrabri narod i nadahne ih povjerenjem u Boga. Prije isteka vremena koje je prorok odredio on je postao nestrpljiv zbog odlaganja i dopustio da ga obeshrabre teške okolnosti koje su ga okruživale. Umjesto da vjerno nastoji pripremiti narod za službu koju je Samuel dolazio obaviti, on je popustio nevjeri i zlim slutnjama. Djelo traženja Boga žrtvom bilo je najsvečanije i najvažnije djelo. Bog je zahtijevao da njegov narod ispituje svoja srca i pokaje se za svoje grijehe, da se može prinijeti žrtva koja će pred Njim biti prihvaćena te da njegovi blagoslovi mogu pratiti njihove napore u pobjedi nad neprijateljem. Ali Šaul se uznemirio, a narod umjesto da vjeruje Bogu za pomoć, gledao je na kralja kojeg je izabrao da ga vodi i usmjerava.

618           Ipak, Gospod se još uvijek brinuo za njih i nije ih prepustio nesrećama koje bi došle na njih da im je slaba tjelesna ruka postala njihova jedina uzdanica. On ih je dovodio u težak položaj da bi se mogli uvjeriti u ludost ovisnosti o čovjeku te da bi se okrenuli Njemu za pomoć. Došlo je vrijeme za provjeru

Šaula. On je sada trebao pokazati hoće li se oslanjati na Boga i strpljivo čekati u skladu s njegovom zapovijedi, i tako se pokazati kao onaj kome Bog može vjerovati u teškim okolnostima kao vladaru njegova naroda, ili će biti kolebljiv i nedostojan svete odgovornosti koja mu je dodijeljena. Hoće li kralj koga je Izrael izabrao slušati Vladara svih kraljeva? Hoće li usmjeriti pozornost svojih strašljivih vojnika na Onoga u kome je vječna snaga i izbavljenje?

Sa sve većim nestrpljenjem on je čekao dolazak Samuela, a pometnju, tjeskobu i bježanje svoje vojske pripisao njegovoj odsutnosti. Došlo je i određeno vrijeme, ali Božji čovjek se nije odmah pojavio. Božja je providnost zadržala svog slugu. Međutim, Šaulov nemiran, neobuzdan duh više se nije mogao obuzdati. Smatrajući da se nešto mora učiniti da smiri strah naroda on je odlučio sazvati narod na bogoslužje i žrtvom zatražiti božansku pomoć. Bog je zapovjedio da pred Njim mogu prinositi žrtve samo oni koji su posvećeni za službu. Ali Šaul je zapovjedio: “Donesite mi žrtvu paljenicu”, i opremljen oklopom i ratnom spremom, on je pristupio žrtveniku i prinio žrtvu Bogu.

“I upravo je završavao žrtvu paljenicu, kad eto Samuela, i Šaul mu iziđe u susret da ga pozdravi.” Samuel je odmah vidio da je Šaul radio nasuprot izričitim zapovijedima koje su mu bile dane. Gospod je preko svog proroka objavio da će otkriti što Izrael treba činiti u ovoj krizi. Da je Šaul ispunio uvjete na kojima se temeljila obećana božanska pomoć, Gospod bi čudesno izbavio Izraela, s nekoliko onih koji su ostali vjerni kralju. Ali Šaul je bio toliko zadovoljan samim sobom i svojim djelom da je izašao u susret proroku kao onaj koga je trebalo pohvaliti, a ne ukoriti.

621       Samuelov izgled je odavao zabrinutost i nespokojstvo, a na 621 njegovo pitanje: “Što si učinio?” Šaul je ponudio izgovor za svoj drzak čin. On je rekao: “Kad sam vidio da se narod razilazi od mene, a ti da ne dolaziš do određenoga dana, a Filistejci se skupili u Mikmasu, pomislio sam: sad će udariti Filistejci na me u Gilgalu, a ja neću stići molitvom ublažiti Jahvu! Zato se odvažili i prinesoh žrtvu paljenicu.”

“Samuel tada reče Šaulu: Ludo si radio! Da si održao zapovijed koju ti je dao Jahve, tvoj Bog, Jahve bi učvrstio tvoje kraljevstvo nad Izraelom dovijeka. A sada se tvoje kraljevstvo neće trajno održati: Jahve je potražio sebi čovjeka po svom srcu i odredio ga za kneza nad svojim narodom’… Nato Samuel ustade i ode iz Gilgala svojim putem.”

Izrael je morao prestati biti Božji narod ili su se morala očuvati načela na kojima je bila utemeljena monarhija, a božanska je sila morala upravljati narodom. Ako je Izrael u cijelosti pripadao Gospodu, ako se volja ljudi pokorava Božjoj volji, On će i dalje biti Izraelov Vladar. Sve dok su se kralj i narod ponašali kao podređeni Bogu, dotad je On mogao biti njihova obrana. U Izraelu nije mogla napredovati monarhija koja nije u svim poslovima priznavala Božji vrhovni autoritet.

Da je Šaul pokazao poštovanje prema Božjim zahtjevima, u vrijeme kušnje, Bog bi kroz njega ostvario svoju volju. Njegov propust je pokazao da je nesposoban da bude Božji zastupnik pred narodom. On je zaveo Izraela. Njegova je volja, a ne Božja volja, bila ona koja je vladala. Da je Šaul bio vjeran, njegovo bi kraljevstvo bilo utvrđeno zauvijek, ali budući da je učinio propust, netko drugi je morao ostvariti Božji cilj. Vladavina nad Izraelom morala je biti povjerena onome koji će vladati narodom u skladu s voljom Neba.

Mi ne znamo koji veliki interesi mogu biti u pitanju u Božjim kušnjama. Nema sigurnosti osim u strogoj poslušnosti Božjoj Riječi.

622       Sva njegova obećanja su izrečena uz uvjet vjernosti, poslušnosti, a propuštanjem da se pokorimo njegovim zapovijedima mi sprečavamo ispunjenje bogatih blagoslova Pisma. Mi ne smijemo slijediti porive niti se oslanjati na ljudski razum, mi trebamo gledati na otkrivenu Božju volju i hoditi u skladu s njegovim jasnim zapovijedima, bez obzira na okolnosti koje nas okružuju. Bog će se pobrinuti za posljedice. Vjernošću njegovoj Riječi mi u vrijeme kušnji možemo pokazati pred anđelima i ljudima da nam Gospod može vjerovati u teškim okolnostima da vršimo njegovu volju, slavimo njegovo ime i blagoslovimo njegov narod.

Šaul je bio u Božjoj nemilosti, a ipak nije bio voljan poniziti svoje srce u pokajanju. On je nedostatak stvarne pobožnosti pokušao nadoknaditi svojom revnošću u vjerskim obredima. Šaul je znao za Izraetov poraz kad su Hofni i Pinhas donijeli Božji Kovčeg u tabor. A ipak, znajući sve ovo, on je odlučio poslati po sveti Kovčeg i svećenike koji su ga pratili, da bi na ovaj način mogao narod nadahnuti povjerenjem. On se nadao da će okupiti svoju raspršenu vojsku i započeti boj s Filistejcima. Želio se riješiti Samuelove prisutnosti i potpore i tako se osloboditi prorokove nepoželjne kritike i ukora.

Šaul je primio dar Duha Svetoga da prosvijetli njegovo razumijevanje i omekša njegovo srce. On je od Božjeg proroka primio vjerne upute i ukore. A kako je velika bila njegova pokvarenost! Povijest prvog izraelskog kralja prikazuje žalostan primjer sile ranih pogrješnih navika. Šaul nije u svojoj mladosti ljubio i bojao se Boga, i takav je neobuzdan duh, neobučen na vrijeme pokornosti, uvijek bio spreman na pobunu protiv božanskog autoriteta. Oni koji u svojoj mladosti njeguju sveti obzir prema Božjoj volji i koji vjerno vrše dužnosti svog položaja, bit će spremni za uzvišeniju službu u budućem životu. Međutim, ljudi ne mogu godinama zloupotrebljavati sile koje im je Bog dao, a onda, kad se odluče promijeniti, imati ove sile svježe i spremne za sasvim suprotan način života.

Šaulovi napori da pokrene narod pokazali su se beskorisnim. Uvidjevši da je njegova vojska smanjena na šest stotina ljudi, on je otišao iz Gilgala i povukao se u tvrđavu u Gebi, koja je nedavno bila oduzeta Filistejcima. Ova se utvrda nalazila na južnoj strani duboke, stjenovite doline, ili klanca, nekoliko milja sjeverno od Jeruzalema. Na sjevernoj strani iste doline, kod Mikmasa, utaborila se filistejska vojska, dok su neke skupine vojnika išle u raznim pravcima da pljačkaju zemlju.

623       Bog je dopustio da dođe do krize kako bi mogao ukoriti Šaulovu pokvarenost i poučiti svoj narod pouci poniznosti i vjere. Zbog Šaulova grijeha prilikom drskog prinošenja žrtve, Gospod mu nije želio dati čast pobjede nad Filistejcima. Jonatan, kraljev sin, čovjek koji se bojao Boga, izabran je kao oruđe za izbavljenje Izraela. Pokrenut božanskom silom, on je predložio svom štitonoši da tajno napadnu neprijateljski tabor. “Možda će Jahve učiniti nešto za nas,” rekao je, “jer ništa ne priječi Jahvu da udijeli pobjedu, bilo mnogo ljudi ili malo.”

Štitonoša, koji je također bio čovjek vjere i molitve, podržao je ovu namjeru i oni su se zajedno tajno povukli iz tabora da se netko ne usprotivi njihovoj namjeri. S revnom molitvom Vodi svojih otaca oni su se složili oko znaka koji će odrediti kako da nastave pohod. Kad su prolazili klancem koji je dijelio dvije vojske, oni su tiho hodili putem, pod sjenom litice, pod djelomičnom zaštitom izbočina i grebena. Prilazeći filistejskoj utvrdi oni su izašli na vidik svojih neprijatelja koji su rugajući se rekli: “Gle, Hebreji su počeli izlaziti iz rupa u koje su se sakrili”, a onda ih i izazvali: “Uspnite se k nama, da vas nešto naučimo”, misleći kako će kazniti dvojicu Izraelaca za njihovu smjelost. Ovaj je izazov bio znak koji su se Jonatan i njegov drug dogovorili da prihvate kao dokaz da će Bog voditi njihov pothvat. Uklonivši se s vida Filistejcima, birajući tajan i težak put, vojnici su se počeli penjati do vrha litice koji se smatrao nepristupačnim te nije bio dobro čuvan. Tako su se probili u neprijateljski tabor i pobili stražare koji svladani strahom i iznenađenjem nisu pružili otpor.

Nebeski anđeli su štitili Jonatana i njegovog pratioca, anđeli su se borili s njima, tako da su Filistejci padali pred njima. Zemlja se tresla kao da se približavalo veliko mnoštvo s konjanicima i kolima. Jonatan je prepoznao znakove božanske pomoći i čak su i Filistejci znali da je Gospod radio na izbavljenju Izraela. Vojsku je obuzeo veliki strah, i u polju i vojarni. U pometnji oni su svoje vlastite vojnike smatrali neprijateljima te su se Filistejci počeli međusobno ubijati.

624          Uskoro se i u izraelskom taboru čula ratna vika. Kraljevi stražari su izvijestili da je medu Filistejeima zavladala velika pometnja i da se njihov broj smanjuje. Međutim, nije se znalo da je neki dio izraelske vojske napustio tabor. Nakon istrage se saznalo da nitko nije bio odsutan osim Jonatana i njegovog štitonoše. Kad je Šaul vidio da su Filistejci poraženi, Šaul je poveo svoju vojsku da se pridruže napadu. Izraelci koji su prebjegli neprijatelju sada su se okrenuli protiv njih, a velik broj je izašao iz svojih skrivališta, i dok su Filistejci bježali, razbijeni, Šaulova je vojska sijala pustoš medu bjeguncima.

Odlučan da na najbolji način iskoristi prednost, kralj je brzopleto zapovjedio svojoj vojsci da ne uzima hranu cijeli dan, pooštrivši zapovijed svečanom kletvom: “Proklet bio čovjek koji okusi hrane prije večeri, prije nego se osvetim svojim neprijateljima!” Pobjeda je već bila izvojevana, bez Šaulova znanja i suradnje, ali on se nadao da će se istaknuti potpunim uništenjem poražene vojske. Sebična ambicija je potakla zapovijed o uzdržavanju od hrane i otkrila da je kralj bio ravnodušan prema potrebama naroda kad su one bile u sukobu s njegovom željom za samouzvišenjem. Potvrda njegove zabrane svečanom kletvom razotkrila je Šaula kao brzopletog i bezbožnog. Same riječi kletve pružile su dokaz da je Šaul revnovao za sebe, a ne za slavu Božju. On je objavio da njegov cilj nije da “se osveti Gospodnjim neprijateljima,” “nego da se osvetim svojim neprijateljima”.

Zabrana je navela narod da krši Božju zapovijed. Oni su bili zauzeti borbom cijeli dan i bili iscrpljeni potrebom za hranom. I čim je vrijeme ograničenja isteklo, oni su se bacili na plijen i jeli meso s krvlju, kršeći time zakon koji je zabranjivao jedenje krvi.

Jonatan, koji nije čuo kraljevu zapovijed, tijekom bitke nenamjerno se ogriješio jedući malo meda dok je prolazio kroz šumu. Šaul je to saznao uvečer. Objavio je da kršenje njegove zapovijedi treba kazniti smrću, i premda Jonatan nije namjerno pogriješio, premda je Bog čudesno sačuvao njegov život i preko njega donio izbavljenje, kralj je objavio da se kazna mora izvršiti. Pošteda života svog sina značila bi da je Šaul pogriješio kad je izrekao tako brzopletu kletvu. To bi ponizilo njegov ponos.

625       “Tako mi učinio zlo i dodao i drugo ako doista ne umreš, Jonatane!” glasila je strašna presuda.

Šaul nije mogao sebi pripisati čast pobjede, ali se nadao da će biti poštovan zbog svoje revnosti u održavanju svetosti svoje zakletve. Žrtvovanjem svog sina on je želio u umove svojih podanika utisnuti činjenicu da se kraljevski autoritet mora očuvati. Šaul je u Gilgalu, ne tako davno, preuzeo službu svećenika protivno Božjoj zapovijedi. Kad ga je Samuel ukorio, on se tvrdoglavo opravdavao. Sada, kad netko nije poslušao njegovu zapovijed, premda je zapovijed bila nerazumna i prekršena zbog neznanja, kralj i otac je svog sina osudio na smrt.

Narod je odbio dopustiti izvršenje kazne. Suprotstavljajući se kraljevu bijesu oni su izjavili: “Zar da umre Jonatan, koji je izvojevao ovu veliku pobjedu u Izraelu? Ne smije to biti! Živoga nam Jahve, nijedna vlas neće pasti s njegove glave na zemlju, jer je on s Bogom izvršio ovo djelo danas!” Ponosni monarh nije se usudio zanemariti ovu jednoglasnu presudu, i Jonatanov je život bio sačuvan.

Šaul nije mogao a da ne osjeti kako i narod i Gospod više cijene njegovog sina. Jonatanovo izbavljenje je bio oštar ukor kraljevoj brzopletosti. On je predosjećao da će se njegove kletve vratiti na njegovu glavu. On više nije nastavio rat s Filistejcima, već se vratio kući, neraspoložen i nezadovoljan.

Oni koji su najspremniji da se izgovore i opravdaju sebe u grijehu često su najoštriji u presuđivanju i osudi drugih. Mnogi, poput Šaula, navlače na sebe Božje nezadovoljstvo, ali odbacuju savjet i preziru ukor. Čak kad su uvjereni da Gospod nije s njima, oni odbijaju u sebi vidjeti uzrok svojih teškoća. Oni njeguju ponosan, hvalisav duh, dok se prepuštaju surovom osuđivanju ili oštrom ukoravanju drugih koji su bolji od njih. Dobro bi bilo da takvi samozvani suci razmišljaju o sljedećim Kristovim riječima: “Jer kako budete sudili, onako će vam se suditi; kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti.” (Mt 7,2)

Često se oni koji se nastoje uzvisiti nadu u položaju koji otkrije njihov istinski karakter.

626       Tako je bilo u Šaulovu slučaju. Njegovo vlastito ponašanje uvjerilo je narod da je njemu bila draža kraljevska čast i autoritet nego pravda, milost i dobrota. Tako je narod uvidio svoju zabludu kad su odbacili vladavinu koju im je Bog dao. Oni su zamijenili pobožnog proroka, čije su molitve donosile blagoslove, za kralja koji je u svojoj slijepoj revnosti molio za prokletstvo nad njima.

Da izraelski narod nije posredovao da spasi Jonatanov život, njihov izbavitelj bi poginuo prema kraljevoj zapovijedi. S kakvim je zlim slutnjama narod morao kasnije slijediti Šaulovo vodstvo! Kako je gorka bila pomisao da su ga oni svojim odlukama doveli na prijestolje! Gospod dugo trpi ljudsku tvrdoglavost, i On svima daruje mogućnost da uvide i odbace svoje grijehe, ali dok On naizgled unapređuje one koji zanemaruju Njegovu volju i preziru Njegove opomene, On će u svoje vrijeme sigurno razotkriti njihovu ludost.

Štampa El. pošta

Search mobile