61 Odbacivanje Šaula

Ovo se poglavlje zasniva na 1. Sanuielovoj 15.

627       Šaul je u teškim prilikama u Gilgalu propustio položiti ispit vjere te je obeščastio Božju službu. Međutim njegove greške nisu bile nepopravljive i Gospod mu je pružio drugu priliku da se pouči o bezuvjetnoj vjeri u njegovu riječ i poslušnost njegovim zapovijedima.

Kad ga je prorok ukorio u Gilgalu, Šaul nije vidio neki veliki grijeh u svom ponašanju. Smatrao je da se prema njemu nepravedno postupalo i nastojao je opravdati svoje postupke i ponuditi izgovor za svoje zablude. On je od tog trenutka malo komunicirao s prorokom. Samuel je volio Šaula kao vlastitog sina, dok je Šaul, srčane i revne naravi, posebno poštovao proroka, ali je zamjerao Samuelu zbog ukora i zato ga je izbjegavao što je više bilo moguće.

Ali Gospod je poslao svog slugu s još jednom porukom Šaulu. On se poslušnošću još uvijek mogao pokazati vjeran Bogu i dostojan da hodi pred Izraelom. Samuel je došao kralju i prenio Gospodnju riječ. Da bi monarh shvatio važnost obraćanja pozornosti na zapovijedi, Samuel je izričito rekao da govori po božanskoj uputi, na temelju istog autoriteta koji je Šaula pozvao na prijestolje. Prorok je rekao: “Ovako govori Jahve nad vojskama: Odlučio sam osvetiti ono što je Amalek učinio Izraelu zatvarajući mu put kad je izlazio iz Egipta. Sada idi udari na Amaleka, izvrši herem’, kleto uništenje, na njemu i svemu što posjeduje; ne štedi ga, pobij muškarce i žene, djecu i dojen-čad, goveda i ovce, deve i magarce!” Amalečani su bili prvi koji su zaratili s Izraelom u pustinji, i zbog tog grijeha, prkosa Bogu i njihova ponižavajuća idolopoklonstva, Gospod im je preko Mojsija izrekao presudu.

628       Prema božanskoj naredbi povijest je njihove surovosti prema Izraelu bila zapisana zajedno sa zapovijedi: “Izbriši pod nebom spomen na Amaleka. Ne zaboravi!” (Pnz 25,19) Izvršenje ove presude je odgađano četiri stotine godina, ali Amalečani se nisu odvratili od svojih grijeha. Gospod je znao da bi ovaj bezbožni narod, ako je moguće, izbrisao sa zemlje njegov narod i obožavanje Njega. Sada je došlo vrijeme za izvršenje tako dugo odgađane presude.

Strpljenje koje je Bog pokazao prema bezbožnima hrabri ljude u prijestupima, ali njihova kazna nije zbog odlaganja ništa manje sigurna i manje strašna. “Da, kao na gori Perasimu, Jahve će ustati, kao u Dolini gibeonskoj, on će se razjariti, da izvrši djelo svoje, djelo čudnovato, da ispuni naum svoj, naum tajnoviti.” (Iz 28,21) Našem milostivom Bogu čin kažnjavanja je neugodan čin. ‘Života mi moga – riječ je Jahve Gospoda -nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi.” (Ez 33,11) Gospod je “milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću,… podnosi opačinu, grijeh i prijestup”. “Ali krivca nekažnjena ne ostavlja… ” (Izl 34,6.7) Premda On ne uživa u osveti, On će izvršiti svoju presudu na prijestupnicima svog Zakona. On je prisiljen to učiniti da bi stanovnike zemlje sačuvao od potpune pokvarenosti i propasti. “Jahve je spor u gnjevu, ali silan u moći. Ne, Jahve neće pustiti krivca nekažnjena.” (Nah 1,3) On će strašnim djelima pravednosti opravdati autoritet svog pogaženog Zakona. Sama činjenica da On oklijeva s izvršenjem kazne svjedoči o veličini grijeha koji zahtijeva njegovu kaznu i oštrini osvete koja očekuje prijestupnike.

Međutim, dok je kažnjavao, Bog se sjećao milosti. Amalečani su trebali biti uništeni, ali Kenijci koji su prebivali medu njima trebali su biti pošteđeni. Ovaj narod, premda ne u cijelosti slobodan od idolopoklonstva, bili su štovatelji Boga i bili su prijateljski naklonjeni prema Izraelu. Iz ovog plemena je bio Hobab, Mojsijev šurjak, koji je pratio Izraelce na njihovim putovanjima kroz pustinju te im je svojim poznavanjem zemlje pružio vrijednu pomoć.

629       Od poraza Filistejaca kod Mikmasa Šaul je ratovao s Moabom, Amonom i Edomom kao i s Amalečanima i Filistejcima, i kuda god je krenuo sa svojim naoružanjem on je izvojevao nove pobjede. Kad je primio nalog da pode protiv Amaleka, on je odmah proglasio rat. Njegovom se autoritetu pridružio i prorokov, a na poziv na rat izraelski su vojnici došli pod njegovu zastavu. Cilj ovog pothvata nije smio biti samouzdizanje. Izraelci nisu sebi trebali pripisati čast pobjede niti uzeti plijen svojih neprijatelja. Oni su trebali zaratiti samo kao čin poslušnosti Bogu, u cilju izvršenja njegove kazne na Amalečanima. Bog je namjeravao da svi narodi promatraju sudbinu tog naroda koji je prkosio njegovoj suverenosti i upamte da ih je uništio onaj isti narod kojeg su prezirali.

“Šaul potuče Amalečane od Havile pa sve do Sura, koji leži pred Egiptom. I živa uhvati Agaga, amalečkoga kralja, a sav narod zatre oštricom mača, izvršujući ‘herem’, kleto uništenje. Ali Šaul i narod poštedješe Agaga i najbolje ovce i najbolja goveda, ugojenu stoku i jaganjce, i sve što je bilo dobro. Na svemu tome ne htjedoše izvršiti ‘herem’; nego što je god od stoke bilo bez cijene i vrijednosti, na tom izvršiše ‘herem’.”

Ova je pobjeda nad Amalečanima bila najsjajnija pobjeda koju je Šaul ikada izvojevao, a poslužila je da ponovno zapali ponos u srcu, njegovu najveću opasnost. Božanska naredba prema kojoj su Božji neprijatelji bili prepušteni potpunom uništenju bila je samo djelomično ispunjena. Iz želje da uveća čast svog pobjedničkog povratka prisutnošću kraljevskog zatočenika Šaul se usudio oponašati običaje naroda oko njega i poštedio Agaga, surovog i ratobornog amalečkog kralja. Narod je za sebe zadržao najljepšu stoku, tegleću marvu, opravdavajući svoj grijeh činjenicom da su stoku sačuvali za prinošenje žrtava Gospodu. Međutim, njihov je cilj bio da ih upotrijebe samo kao zamjenu da bi sačuvali svoju vlastitu stoku.

Šaul je sada bio podvrgnut posljednjem ispitu. Njegovo drsko zanemarivanje Božje volje, kojim je izrazio svoju odlučnost da vlada kao nezavisan monarh, pokazalo je da mu se ne može povjeriti kraljevska vlast kao Gospodnjem zastupniku. Dok su Šaul i njegova vojska marširali kući osokoljeni pobjedom, u kući proroka Samuela je vladala velika zabrinutost. On je primio poruku od Gospoda osuđujući Šaulovo ponašanje:

630       “Kajem se što sam Šaula postavio za kralja: okrenuo se od mene i nije izvršio mojih zapovijedi.” Prorok je bio duboko ožalošćen zbog kraljevog buntovnog ponašanja, plakao je i molio se cijelu noć da bi ova strašna presuda bila povučena.

Božje kajanje nije kao ljudsko. ‘Ipak slava Izraelova ne laže i ne kaje se, jer nije čovjek da bi se kajao.” Čovjekovo pokajanje podrazumijeva promjenu mišljenja. Božje pokajanje podrazumijeva promjenu okolnosti i odnosa. Čovjek može promijeniti svoj odnos s Bogom pokoravajući se uvjetima na temelju kojih može primiti božansku naklonost, ili se svojim vlastitim postupcima može naći izvan povlašetenih okolnosti, ali Gospod je isti “jučer i danas i zauvijek će biti isti” (Heb 13,8). Šaulova neposlušnost je promijenila njegov odnos s Bogom, ali uvjeti Božjeg prihvaćanja ostali su nepromijenjeni. Božji zahtjevi su i dalje ostali isti, jer za Njega nema “ni promjene, ni zasjenjenja zbog mijene” (Jak 1,17).

Prorok je sljedećeg jutra s bolom u srcu pošao u susret zabludjelom kralju. Samuel je imao nadu da će Šaul nakon razmišljanja postati svjestan svog grijeha i pokajanjem i poniznošću ponovno primiti božansku naklonost. Ali kad se načini prvi korak na putu prijestupa, taj put postane lak. Šaul je, ponižen svojom neposlušnošću, izašao u susret Samuelu s laži na usnama. Uzviknuo je: ‘Blagoslovljen da si od Jahve! Izvršio sam Jahvinu zapovijed.”

Zvuci koji su dopirali do prorokova uha opovrgavali su izjavu neposlušnog kralja. Na izravno pitanje: “Kakvo je to ovčje blejanje što dopire do mojih ušiju i mukanje goveda koje čujem?” Šaul je uzvratio: “Dognali su ih od Amalečana, jer je narod poštedio najbolje ovce i najbolja goveda, da ih žrtvuje Jahvi, tvome Bogu. Na svemu drugome izvršili smo ‘herem.'” Narod je poslušao Šaulovu zapovijed, ali da bi se zaštitio, on je bio voljan njih optužiti za grijeh vlastite neposlušnosti.

Vijest o Šaulovu odbacivanju donijela je neizrecivu žalost Samuelovom srcu. Ona se morala iznijeti pred cijelom izraelskom vojskom, dok su bili ispunjeni ponosom i pobjedničkom radošću zbog pobjede koja je pripisana hrabrosti i vojničkim sposobnostima njihova kralja, jer Šaul nije Izraelov uspjeh u ovom sukobu pripisao Bogu.

631       Ali kad je prorok vidio dokaze Šaulove pobune, on se napunio gnjevom što on, kome je Bog ukazao tako veliku čast, prestupa zapovijed Neba i vodi Izraela u grijeh. Samuela nisu zavarale kraljeve izlike. Sa žalošću i gnjevom on je objavio: “Stani da ti kažem što mi je noćas objavio Jahve… Koliko god si malen sam u svojim očima, ipak si postao glavar Izraelovih plemena. Jahve te pomazao za kralja nad Izraelom.” On je ponovio Gospodnju zapovijed u vezi s Amale-čanima i zahtijevao razlog za kraljevu neposlušnost.

Šaul je ustrajao u samoopravdanju: “Ja sam poslušao riječ Jahvinu: poduzeo sam pohod kamo me poslao, doveo sam Agaga, amalečkog kralja, i izvršio ‘herem’ na Amalečanima. Ali je narod od plijena uzeo ovaca i goveda, i to najbolje na čemu se imao izvršiti ‘herem’, da žrtvuje Jahvi, tvome Bogu, u Gilgalu.”

Prorok je svečanim i oštrim riječima razotkrio ovu laž i izgovorio neopozivu presudu: “Jesu li Jahvi milije paljenice i klanice nego poslušnost njegovu glasu? Znaj, poslušnost je vrednija od najbolje žrtve, pokornost je bolja od ovnujske pretiline. Nepokornost je kao grijeh čaranja, samovolja je kao zločin s idolima. Ti si odbacio riječ Jahvinu, zato je Jahve odbacio tebe, da ne budeš više kralj!”

Kad je kralj čuo ovu strašnu presudu, on je povikao: “Zgriješio sam što sam prekršio Jahvinu zapovijed i tvoje naredbe. Bojao sam se naroda i popustio njegovu zahtjevu.” Zastrašen prorokovom optužbom, Šaul je priznao svoj grijeh, koji je ranije tvrdoglavo poricao, ali on je ustrajao u prebacivanju krivice na narod, izjavljujući da je zgriješio zbog straha pred njima.

Strah od kazne, a ne žaljenje zbog grijeha, rukovodio je izraelskog kralja dok je preklinjao Samuela: “A sada mi oprosti moj grijeh i vrati se sa mnom, da se poklonim Jahvi.” Da se Šaul istinski pokajao, on bi javno priznao grijeh, ali njegova glavna briga je bila da očuva svoj autoritet i zadrži odanost naroda. On je želio čast Samuelove nazočnosti da bi ojačao vlastiti utjecaj u narodu.

632       “Neću se vratiti s tobom,” glasio je prorokov odgovor, “ti si odbacio Jahvinu riječ, zato je Jahve odbacio tebe, da ne budeš više kralj nad Izraelom.” Kad se Samuel okrenuo da pode, kralj se u agoniji straha uhvatio skuta njegova plašta, ali je on ostao u njegovoj ruci. Tada mu je prorok rekao: “Danas ti je Jahve otkinuo kraljevstvo nad Izraelom i dao ga tvome susjedu, koji je bolji od tebe.”

Šaula je više uznemirilo Samuelovo otuđenje nego Božje nezadovoljstvo. Znao je da narod ima više povjerenja u proroka nego u njega. Ako netko drugi bude po božanskoj zapovijedi pomazan za kralja, Šaul je mislio da neće moći održati vlastiti autoritet. Bojao se trenutačne pobune ako ga Samuel potpuno odbaci. Šaul je preklinjao proroka da ga poštuje pred starješinama i narodom tako što će mu se javno pridružiti u bogoslužju. Samuel je prema božanskoj uputi popustio kraljevu zahtjevu, da ne bi pružio priliku za pobunu. Ali on je ostao samo tihi svjedok službe.

Čin pravde, oštar i strašan, tek se trebao obaviti. Samuel je morao javno opravdati Božju čast i ukoriti Šaulovo ponašanje. Zapovjedio je da se pred njega izvede amalečki kralj. Od svih koji su pali od izraelskog mača Agag je bio najkrivlji i najnemilostiviji, mrzio je i nastojao uništiti Božji narod, a njegov je utjecaj najsnažnije promicao idolopoklonstvo. On je došao na prorokovu zapovijed, laskajući si da je smrtna opasnost prošlost. Samuel je objavio: “‘Kao što je tvoj mač mnogim ženama oteo djecu, tako će medu ženama tvoja majka ostati bez djeteta!’ I Samuel posiječe Agaga pred Jahvom u Gilgalu.” Nakon što je to obavio Samuel se vratio kući u Ramu, a Šaul u Gibeu. Nakon toga prorok i kralj su se samo još jednom javno susreli.

Kad je Šaul bio pozvan na prijestolje, on je imao skromno mišljenje o svojim sposobnostima i bio je voljan poučiti se. Nedostajalo mu je znanja, iskustva, a imao je i ozbiljne karakterne nedostatke. Ali Gospod mu je darovao Svetoga Duha kao vodiča i pomoćnika, i stavio ga u položaj u kojem je mogao razviti osobine nužne za izraelskog vladara.

633       Da je ostao ponizan, neprekidno tražeći vodstvo božanske mudrosti, on bi bio osposobljen da dužnosti svog uzvišenog položaja obavlja s uspjehom i čašću. Pod utjecajem božanske milosti svaka bi dobra osobina postajala sve snažnija, dok bi zle sklonosti gubile svoju silu. To je djelo koje Gospod želi obaviti za sve koji se posvete Njemu. Ima mnogo onih koji su pozvani na položaj u njegovom djelu jer imaju ponizan i poučljiv duh. On ih u svojoj providnosti stavlja u položaj gdje mogu naučiti o Njemu. On će im otkriti njihove karakterne nedostatke i svima koji traže njegovu pomoć On će dati snagu da isprave svoje zablude.

Ali Šaul se uzdao u visok položaj i nevjerom i neposluš-nošću obeščastio Boga. Premda je bio ponizan i nije vjerovao u sebe kad je prvi put bio pozvan na prijestolje, uspjeh ga je učinio samouvjerenim. Prva je pobjeda u njegovoj vladavini u srcu zapalila ponos, koji je bio njegova najveća opasnost. Junaštvo i vojno umijeće što ih je pokazao za oslobađanja Jabeša Gileadskog izazvali su oduševljenje cijelog naroda. Narod je poštovao svog kralja zaboravljajući da je on samo sredstvo kroz koje je Bog djelovao i premda je Šaul prvo slavu pripisao Bogu, kasnije je čast pripisao sebi. Izgubio je iz vida svoju ovisnost o Bogu i u srcu odstupio od Boga. Tako je pripremljen put za grijeh drskosti i bogohulništva u Gilgalu. Ista slijepa samouvjerenost navela ga je da odbaci Samuelov ukor. Šaul je priznao da je Samuel prorok od Boga poslan, stoga je trebao prihvatiti njegov ukor, premda sam nije mogao uvidjeti da je zgriješio. Da je bio voljan uvidjeti i priznati svoju zabludu, ovo bi se gorko iskustvo u budućnosti pokazalo kao zaštita.

Da se Gospod tada potpuno odvojio od Šaula, On mu se ne bi ponovno obratio kroz svog proroka, povjeravajući mu da obavi određeno djelo i tako ispravi grešku iz prošlosti. Kad onaj koji priznaje da je Božje dijete postane nemaran u vršenju njegove volje, i time utječe na druge da ne poštuju i zanemaruju Gospodnje uredbe još uvijek je moguće da se njegovi propusti pretvore u pobjede ako on prihvati ukor s iskrenom skrušenošću duše i vrati se Bogu u poniznosti i vjeri. Poniženje poraza često se pokaže kao blagoslov tako što nam pokaže našu nesposobnost da vršimo Božju volju bez njegove pomoći.

634       Kad je Šaul odbacio ukor koji mu je poslao Božji Sveti Duh i ustrajao u svom tvrdoglavom samoopravdanju, on je odbacio jedino sredstvo kojim ga je Bog mogao spasiti od njega samoga. On se samovoljno odvojio od Boga. On nije mogao primiti božansku pomoć ili vodstvo sve dok se ne vrati Bogu priznajući svoje grijehe.

Šaul se u Gilgalu prikazao vrlo savjestan dok je stajao pred izraelskom vojskom prinoseći žrtvu Bogu. Ali ova pobožnost nije bila istinska. Vjerski obred obavljen u izravnoj suprotnosti Božjoj zapovijedi samo je služio da oslabi Šaulove ruke, lišavajući ga pomoći koju je Bog bio tako voljan dati.

Šaul je u pohodu protiv Amaleka mislio da je učinio sve što je bilo bitno od onoga što mu je Gospod zapovjedio, ali Gospod nije bio zadovoljan djelomičnom poslušnošću, niti je bio voljan previdjeti ono što je zanemareno iz uvjerljivih pobuda. Bog čovjeku nije dao slobodu da odstupi od njegovih zahtjeva. Gospod je rekao Izraelu: ‘Nemojte raditi… svatko što se njemu čini dobro”, već ‘drži i vrši sve ove naredbe što ti ih propisujem.” (Pnz 12,8.28) Kad se odlučimo za neki korak, mi ne trebamo pitati hoće li nam to donijeti štetu, već je li to u skladu s Božjom voljom. “Neki se put učini čovjeku prav, a na koncu vodi k smrti.” (Izr 14,12)

“Poslušnost je vrednija od najbolje žrtve.” Sami žrtveni prinosi nisu u Božjim očima imali vrijednosti. Njihova je svrha bila da prinositelj izrazi pokajanje zbog grijeha i vjeru u Krista i obveze se na buduću poslušnost Božjem Zakonu. Ali bez pokajanja, vjere i poslušnog srca, žrtve su bile bezvrijedne. Šaul je, izravno kršeći Božju zapovijed, predložio da prinese žrtvu od onoga što je Bog odredio za uništenje i time je pokazao otvoreni prijezir prema božanskom autoritetu. Ova bi služba bila uvreda Nebu. Ipak, koliko je onih koji idu istim pravcem, a pred njima su Šaulov grijeh i njegove posljedice. Dok oni odbijaju vjerovati i slušati neke Gospodnje zahtjeve, oni ustrajavaju u prinošenju Bogu formalistične vjerske službe. Božji duh ne odgovara na takvu službu. Bez obzira na ljudsku revnost u vršenju vjerskih obreda, Gospod ih ne može prihvatiti ako oni ustraju u svojevoljnom kršenju jedne od njegovih zapovijedi. 635           “Nepokornost je kao grijeh čaranja, samovolja je kao zločin s idolima.” Podrijetlo pobune je u Sotoni, a svaka pobuna protiv Boga je izravni rezultat Sotoninog utjecaja. Oni koji ustaju protiv Božje vladavine ulaze u savez s praiskonskim otpadnikom i on će upotrijebiti svoju silu i lukavstvo da zarobi osjećaje i zavede razum. On će sve prikazivati u pogrešnom svjetlu. Oni koji su, poput naših praroditelja, pod njegovom očaravajućom silom vide samo koristi koje će primiti od prijestupa.

Ne može se dati snažniji dokaz o Sotoninoj prijevarnoj sili od toga da mnogi koje on vodi varaju sami sebe vjerovanjem da su u Božjoj službi. Kad su se Korali, Datan i Abiram pobunili protiv Mojsijeva autoriteta, oni su mislili da se protive samo ljudskom vodi, čovjeku poput njih samih, i oni su povjerovali da doista služe Bogu. Ali odbacujući Božje izabrano sredstvo, oni su odbacili Krista, oni su uvrijedili Božjeg Duha. Tako su i u Kristovim danima židovski književnici i starješine, koji su tvrdili da revnuju za Božju čast, razapeli Božjeg Sina. Isti duh još uvijek postoji u srcima onih koji odluče slijediti svoju vlastitu volju nasuprot Božjoj volji.

Šaul je imao najiscrpniji dokaz da je Samuel bio božanski nadahnut. Njegova smjelost da zanemari Božju zapovijed danu preko proroka protivila se opomenama razuma i zdravog rasudivanja. Njegova smrtonosna pretpostavka mora se pripisati sotonskim čarolijama. Šaul je pokazao veliku revnost u iskorjenjivanju idolopoklonstva i vraćanja, a ipak ga je isti duh protivljenja Bogu potaknuo na neposlušnost božanskim zapovijedima i on je jednako tako bio nadahnut Sotonom kao i oni koji se bave vračanjem. Kad je bio ukoren, on je pobuni dodao tvrdoglavost. Da se i otvoreno pridružio idolopoklonicima, on ne bi više uvrijedio Boga.

Zanemariti ukore i opomene Božje riječi ili njegova Duha opasan je korak. Mnogi, poput Šaula, popuštaju kušnjama dok ne postanu slijepi za pravu narav grijeha. Oni sebi laskaju da imaju neki dobar cilj na umu te da nisu pogriješili kad su odstupili od Gospodnjih zahtjeva. Oni to čine usprkos Duhu milosti sve dok više ne čuju njegov glas, a oni budu prepušteni obmanama koje su izabrali.

636       Bog je kroz Šaula Izraelu dao kralja prema njihovom vlastitom srcu, kao što je Samuel rekao kad je u Gilgalu Šaulu predao kraljevstvo: “I eto vam sada kralja koga ste izabrali)” (1 Sam 12,13) Naočit, plemenita stasa i kneževska držanja njegov je izgled bio u skladu s njihovom predodžbom kraljevskog dostojanstvenika, a njegovo osobno junaštvo i sposobnost vođenja vojske bile su kvalitete koje su oni smatrali najboljima za pribavljanje poštovanja i časti medu narodima. Oni se nisu brinuli što njihov kralj nije posjedovao uzvišenije osobine koje ga mogu osposobiti da vlada pravedno i nepristrano. Oni nisu tražili onoga koji je imao istinsku plemenitost karaktera, koji je ljubio i poštovao Boga. Oni nisu tražili savjet od Boga u vezi s osobinama koje vladar treba imati da bi očuvao njihovu posebnost, svetu narav njegovog izabranog naroda. Oni nisu tražili Božji put, već vlastiti put. Stoga im je Bog dao kralja kakvog su željeli, onoga čiji je karakter odražavao njihov. Njihova srca nisu se pokorila Bogu i božanska milost nije pokorila njihovog kralja. Oni će pod vladavinom ovog kralja primiti potrebno iskustvo da bi mogli uvidjeti svoju zabludu i vratiti se odanosti Bogu.

Ipak Gospod nije Šaula, predavši mu odgovornost kraljevstva, prepustio samome sebi. On je poslao Duha Svetoga da počiva na Šaulu kako bi mu otkrio vlastite slabosti i potrebu za božanskom milošću. Da se Šaul oslonio na Boga, On bi bio s njim. Sve dok je Božja volja nadzirala njegovu volju. Bog je njegove napore mogao okruniti uspjehom. Ali kad je Šaul odlučio djelovati nezavisno od Boga Gospod više nije mogao biti njegov vodič te je bio prisiljen odbaciti ga. Tada je na prijestolje pozvao “čovjeka po svom srcu” (1 Sam 13,14), ne nekoga koji je imao bezgrešan karakter, već onoga koji se umjesto da vjeruje sebi, oslanjao na Boga, koga je vodio Duh Sveti i koji se, kad je zgriješio, pokorio ukoru i popravio.

Štampa El. pošta

Search mobile