69 David pozvan na prijestolje

Ovo se poglavlje zasniva na 2. Samnelovoj 2 do 5,5.

697           Šaulova je smrt uklonila opasnosti koje su Davida učinile

prognanikom. Sada mu je bio otvoren put da se vrati u vlastitu zemlju. Kad su prošli dani oplakivanja za Šaulom i Jonata-nom, “David upita Jahvu ovako: Treba li da pođem u koji Ju-din grad?’ A Jahve mu odgovori: ‘Pođi!’ David opet upita: ‘Kamo da pođem?’ A odgovor bijaše: ‘U Hebron!'”

Hebron je bio udaljen dvadeset milja sjeverno od Beer Sebe i oko pola puta između nje i buduće prijstolnice Jeruzalema. Prvotno se zvao Kirjat-Arba, grad Arba, oca Anaka. Kasnije je nazvan Mamre, a tu je bilo i pogrebno mjesto patrijaraha, “spilja Makpelska”. Hebron je bio Kalebova svojina i sada je to bio glavi grad Jude. On je ležao u dolini koju su okruživali plodni brežuljci i njive. Na njegovim granicama su se nalazili najljepši vinogradi u Palestini zajedno s brojnim nasadima maslina i drugih voćaka.

David i njegovi sljedbenici su se odmah pripremili da poslušaju upute koje su primili od Boga. Šest stotina naoružanih ljudi, sa ženama i djecom, svojim stadima, uskoro su pošli prema Hebronu. Dok je karavana ulazila u grad, Judejci su čekali da pozdrave Davida kao budućeg izraelskog kralja. “Tada dođoše ljudi iz Jude i pomazaše ondje Davida za kralja nad domom ludinim.” Međutim, nisu ulagali napore da se njegov autoritet silom nametne ostalim plemenima.

Jedno od prvih djela novookrunjenog kralja bilo je da izrazi svoje poštovanje prema uspomeni na Šaula i Jonatana. Nakon što je saznao za hrabro djelo ljudi iz Jabeša Gileadskog, kad su spasili tijela palili voda i časno ih ukopali, David je uputio poslanstvo u Jabeš s porukom:

698       “Budite blagoslovljeni od Jahve što ste izvršili to djelo ljubavi prema svome gospodaru Saulu i što ste ga pokopali! Zato neka vam Jahve iskaže svoju ljubav i dobrotu, a i ja ću vam učiniti dobro zato što ste tako radili!” On je navijestio svoje vlastito stupanje na Judino prijestolje i pozvao na odanost one koji su se pokazali vjerna srca.

Filistejci se nisu protivili Judinom činu krunidbe Davida. Oni su prijateljevali s njim u izgnanstvu da bi ometali i oslabili Šaulovo kraljevstvo, a sada su se nadali da će im zbog njihove ljubaznosti prema Davidu širenje njegove moći donijeti korist. Ali Davidova vladavina nije trebala biti bez teškoća. S njegovom je krunidbom počelo mračno razdoblje zavjera i pobuna. David nije sjedio na prijestolju izdajnika, Bog ga je izabrao za izraelskog kralja i nije bilo povoda za nepovjerenje i protivljenje. Ipak, tek što su Judini ljudi priznali njegov autoritet, pod Abnerovim utjecajem zakraljen je i Išbaal, Šaulov sin, i postavljen na suparničko prijestolje u Izraelu.

Išbaal je bio slab i nesposoban predstavnik Šaulova doma, dok je David bio izvanredno pripremljen da nosi odgovornosti kraljevstva. Abner, glavni posrednik u podizanju Išbaala do kraljevske moći, bio je zapovjednik Šaulove vojske i jedan od najutjecajnijih ljudi u Izraelu. Abner je znao da je Gospod imenovao Davida na izraelsko prijestolje, ali budući da ga je tako dugo progonio i hvatao, on sada nije htio da Jišajev sin naslijedi kraljevstvo nad kojim je vladao Šaul.

Okolnosti u kojima se Abner našao poslužile su da otkriju njegov stvarni karakter i razotkrile ga kao ambiciozna i nena-čelna. Bio je blisko povezan sa Šaulom, a pod utjecajem kraljeva duha on je prezirao čovjeka kojeg je Bog izabrao da vlada nad Izraelom. Njegovu mržnju je povećao oštar ukor koji mu je David izrekao kad je od Šaula uzeo kraljev vrč s vodom i koplje dok je spavao u taboru. Sjećao se kako je David uzviknuo da čuje kralj i izraelski narod: “Nisli li ti junak? I tko ti je ravan u Izraelu? Pa zašto onda nisi čuvao kralja, svoga gospodara?

699       Nije lijepo što si učinio. Tako mi živog Jahve, zaslužili ste smrt što niste čuvali svoga gospodara, pomazanika Jahvina.” Ovaj ga je ukor izjedao i on je bio odlučan da izvrši svoje osvetničke namjere i stvori podjelu u Izraelu kako bi mogao sebe uzvisiti. Iskoristio je predstavnika preminulog kralja da bi ostvario svoje vlastite ambicije i namjere. Znao je da je narod volio Jonatana. Oni su čuvali sjećanje na njega, a vojska nije zaboravila prve Šaulove vojne pohode. Ovaj buntovni voda pošao je izvršiti svoje planove s odlučnošću dostojnom boljeg cilja.

Mahanajim, na drugoj strani Jordana, izabran je kao kraljevska rezidencija, budući da je nudio najveću sigurnost od Davidovog i filistejskog napada. Tu je obavljena krunidba Išbaala. Plemena istočno od Jordana prva su prihvatila njegovu vladavinu, a naposljetku se proširila na cijeli Izrael, osim Jude. Šaulov je sin tijekom dvije godine uživao u počastima u svom izoliranom glavnom gradu. Ali Abner, namjeravajući proširiti svoju vlast na cijeli Izrael, pripremao se za bitku. “Rat između Šaulove kuće i Davidove kuće potrajao je još dugo vremena, ali je David sve više jačao, a Šaulova kuća postajala sve slabija.”

Naposljetku je izdajstvo srušilo prijestolje što ga je podigla zloba i ambicija. Abner, koji se razbjesnio zbog slabog i nesposobnog Išbaala, prešao je Davidu s ponudom da mu preda sva izraelska plemena. Kralj je prihvatio njegov prijedlog te je s počastima otpušten da ostvari svoju namjeru. Ali ovakav je milostiv prijem ovog hrabrog i slavnog ratnika izazvao zavist Joaba, zapovjednika Davidove vojske. Između Abnera i Joaba je postojalo krvno neprijateljstvo, jer je Abner ubio Asahela, Joabova brata, tijekom rata između Izraela i Jude. Joab je sada vidio priliku da osveti krv svoga brata i oslobodi se mogućeg takmaca te je iskoristio priliku da namami i ubije Abnera.

Kad je David čuo o ovom izdajničkom napadu, uzviknuo je: “Ja i moje kraljevstvo nevini smo pred Jahvom dovijeka za krv Abnera, sina Nerova. Neka padne na Joabovu glavu i na sav njegov očinski dom!” S obzirom na nemirno stanje u kraljevstvu te silu i položaj ubojica, jer se Joab udružio sa svojim bratom Abišajem, David nije mogao pravednom kaznom kazniti ovaj zločin, ali je ipak javno pokazao svoje gađenje prema ovom krvavom činu.

700       Abnerov je ukop bio popraćen javnim počastima. Od vojske se, s Joabom na čelu, zahtijevalo da sudjeluju u službi oplakivanja, s razderanim haljinama i obučeni u kostrijet. Kralj je postom na dan ukopa pokazao svoju žalost. Hodao je prvi za kovčegom, a na grobu je ispjevao tužaljku koja je bila oštrr ukor ubojicama.

 

“Tada kralj ispjeva ovu tužaljku za Abnerom:

‘Zar morade umrijeti Abner kako umire luda?

Ruke tvoje ne bijahu vezane,

noge tvoje ne bijahu okovane.

Pao si kao što se pada od zlikovaca!'”

 

Davidovo velikodušno priznanje onoga koji je bio njegov ogorčeni neprijatelj stvorilo je povjerenje i izazvalo divljenje u cijelom Izraelu. “Sav je narod to čuo, i bilo mu je po volji, kao što je narod i sve drugo odobravao što god je kralj činio. Toga dana sav narod i sav Izrael spozna da kralj nije kriv u umorstvu Abnera, sina Nerova.” U privatnim krugovima povjerljivih savjetnika i pratnje kralj je govorio o zločinu i prepoznajući svoju nemogućnost da kazni ubojice kao što je želio, on ih je prepustio Božjoj pravdi: “Ne znate li da je danas pao knez i velik čovjek u Izraelu? Ali ja sam sada još slab, iako sam pomazani kralj, a ovi ljudi, Sarvijini sinovi, jači su od mene. Neka Jahve plati zločincu po njegovoj zloći!”

Abner je bio iskren prema Davidu u svojim pobudama, a ipak su njegove pobude bile niske i sebične. On se neprekidno protivio kralju kojeg je Bog imenovao očekujući da će sebi osigurati čast. Ozlojedenost, ranjeni ponos i strasti navele su ga da odbaci cilj kojem je tako dugo služio, i svojim prebjegom Davidu on se nadao da će primiti najviši položaj u njegovoj službi. Da je uspio u svojoj namjeri, njegov veliki utjecaj i nedostatak pobožnosti doveli bi u opasnost Davidovo prijestolje, mir i napredak naroda.

“Kad je Šaulov sin Išbaal čuo da je poginuo Abner u Hebronu, klonuše mu ruke, i sav se Izrael zaprepasti.”

701       Bilo je očito da se kraljevstvo nije moglo dugo održati. Uskoro je drugi čin izdaje okončao pad sile koja je nestajala. Išbaala su ubila dvojica njegovih voda, koji su, odsjekavši njegovu glavu, požurili s njom kralju Jude nadajući se da će mu se tako dodvoriti i steći njegovu naklonost.

Pojavili su se pred Davidom s krvavim dokazom svog zločina rekavši: “livo glave Išbaala, sina Šaulova, tvoga neprijatelja koji ti je radio o glavi. Jahve je danas krvavo osvetio moga gospodara i kralja na Šaulu i njegovu rodu.” Ali David čije je prijestolje utvrdio sam Bog, i koga je Bog izbavio od njegovih neprijatelja, nije želio da s pomoću izdaje utvrdi svoju vlast. Rekao im je o kazni koja je sustigla onoga koji se hvalisao ubojstvom Šaula. “Što ću tek učiniti”, dodao je, “sa zlikovcima koji su ubili poštena čovjeka u njegovoj kući, na njegovoj postelji! Nato David zapovjedi vojnicima, te ih pogubiše… Išbaalovu glavu uzeše i pokopaše u Abnerovu grobu u Hebronu.”

Nakon Išbaalove smrti medu svim vodećim ljudima u Izraelu je postojala želja da David postane kralj svih plemena. “Tada se sabraše sva izraelska plemena k Davidu u Hebron i rekoše: Evo, mi smo od tvoje kosti i od tvoga mesa.'” Oni su izjavili: “… ti si upravljao svim pokretima izraelskim, a Jahve ti je rekao: Ti ćeš pasti moj izraelski narod i ti ćeš biti knez nad Izraelom!’ Tako dođoše sve izraelske starješine kralju u Hebron, a kralj David sklopi s njima savez u Hebronu pred Jahvom.” Tako mu je božanskom providnošću otvoren put da dođe na prijestolje. On nije imao osobnih ambicija koje je htio zadovoljiti jer nije tražio čast koja mu je dana.

Davida je čekalo više od osam tisuća Aronovih potomaka i Levita. Promjena narodnih osjećaja bila je očita i korjenita. Prevrat je bio tih i dostojanstven, kao što je priličilo velikom djelu koje su obavljali. Gotovo pola milijuna duša, bivših Šaulovih podanika, pohrlilo je u Hebron i okolicu. Brda i doline su oživjele od mnoštva.

702       Određen je trenutak krunidbe, a čovjek koji je bio istjeran iz Šaulova dvora, koji je bježao u brda i planine i špilje zemaljske da bi spasio svoj život upravo je trebao primiti najveću čast koju su mogli dati njegovi bližnji. Svećenici i starješine, odjeveni u odore svoje svete službe, starješine i vojnici sa sjajnim kopljima i kacigama, stranci iz udaljenih krajeva, stajali su kao svjedoci krunidbe izabrana kralja. David je bio odjeven u kraljevsku odoru. Veliki je svećenik izlio sveto ulje na njegovu glavu, jer je Samuelovo pomazanje proreklo ono što će se dogoditi na krunidbi. Došao je i taj trenutak i David je svečanim obredom posvećen za dužnost Božjeg zastupnika. U ruke mu je stavljeno žezlo. Napisan je savez o njegovoj pravednoj suverenosti, a narod je dao obećanje o odanosti. Na njegovu je glavu položena dijadema i obred krunidbe je bio završen. Izrael je imao božanski izabranog kralja. Onaj koji je strpljivo čekao na Gospoda doživio je ispunjenje Božjeg obećanja. “David je postajao sve silniji, jer Jahve, Bog nad vojskama, bijaše s njim.” (2 Sam 5,10)

Štampa El. pošta

Search mobile