71 Davidov grijeh i pokajanje

 

Ovo se poglavlje zasniva na 2. Samuelovoj 13 do 19.

727       Čuvši parabolu proroka Natana Davidova nesvjesna presuda samome sebi je glasila “četverostruko će naknaditi”, i njemu je trebalo biti suđeno na temelju vlastite presude. Njegova četiri sina su trebala poginuti, a gubitak svakoga od njih bio je posljedica očeva grijeha.

David je dopustio da sramotni zločin Amnona, prvorođenca, prođe bez kazne i ukora. Zakon je izricao smrt preljubnika, a Amnonov neprirodni grijeh udvostručio je njegovu krivicu. Međutim, David koji je samoga sebe osuđivao za grijeh, propustio je prijestupnika privesti pravdi. Abšalom, prirodni zaštitnik sestre koja je bila tako gnusno osramoćena, pune je dvije godine prikrivao svoju osvetničku namjeru, da bi je najposlije utoliko sigurnije izvršio. Na bratovu zapovijed Amnon, pijani oskvrnitelj, ubijen je prilikom gozbi kraljevih sinova.

Davidu je odmjerena dvostruka kazna. Donesena mu je strašna vijest: “Abšalom je pobio sve kraljeve sinove, nije ostao od njih ni jedan jedini. Kralj ustade, razdrije svoje haljine i baci se na zemlju; i svi njegovi dvorani koji stajahu oko njega raz-driješe svoje haljine.” Kraljevi sinovi, vraćajući se u strahu u Jeruzalem, otkrili su ocu istinu; samo je Amnon bio ubijen, i oni “zaplakaše u sav glas; a i kralj i svi njegovi dvorani plakahu”. Abšalom je pobjegao k Talmaju, kralju Gešura, ocu svoje majke.

Amnon je kao i drugi Davidovi sinovi bio prepušten sebičnom uživanju. On je nastojao zadovoljiti svaku pomisao svog srca bez obzira na Božje zahtjeve. Usprkos svom velikom grijehu Bog ga je podnosio. Njemu je tijekom dvije godine pružena prilika za pokajanje, ali on je ostao u grijehu i smrt ga je pokosila da nepokajan čeka strašnu odluku Suda.

728         David je zanemario dužnost kažnjavanja Amnonova grijeha i zbog nevjernosti kralja i oca i sinovljevog nepokajanja, Gospod je dopustio da događaji idu svojim tijekom i nije obuzdao Abšaloma. Kad roditelji ili vladari zanemare dužnost kažnjavanja pokvarenosti, sam Bog će uzeti slučaj u svoje ruke. Njegova sila koja obuzdava sile zla bit će djelomično uklonjena i stvorit će se takav niz okolnosti da će grijeh kazniti grijehom.

Zle posljedice Davidovog nepravednog popuštanja Amno-nu nisu bile okončane, jer je tada počelo Abšalomovo otuđenje od njegovog oca. Nakon što je pobjegao u Gešur, David mu je, smatrajući da zločin njegova sina zahtijeva neku kaznu, odbio dopustiti da se vrati. A to je samo uvećavalo, a ne umanjilo, nerazmrsiva zla u koja se kralj upleo. Abšalom, energičan, ambiciozan i nenačelan, izgnanstvom isključen iz sudjelovanja u poslovima kraljevstva, uskoro se prepustio opasnim planovima.

Joab je nakon dvije godine odlučio pomoći u izmirenju oca i sina. Držeći to na umu, on je pridobio suradnju žene iz Te-koe poznate po svojoj mudrosti. Žena, koju je Joab poučio, predstavila se Davidu kao udovica kojoj je sin bio jedina utjeha i potpora. U svađi jedan je sin ubio drugog, a sada su svi rođaci u obitelji zahtijevali da se preživjeli sin preda krvnom osvetniku. “Tako hoće,” rekla je majka, ‘da ugase žeravicu koja im je ostala, da ne ostave mome mužu ni imena ni potomstva na zemlji.” Njen je poziv dirnuo kraljeve osjećaje i on je obećao ženi kraljevsku zaštitu za njenog sina.

Nakon što je iz njega izvukla opetovana obećanja za mladićevu sigurnost, ona je preklinjala za kraljevsku milost, rekavši mu da govori kao čovjek koji nije u pravu što nije dopustio dovesti kući svog prognanika. “Mi smo”, rekla je, “svi osuđeni na smrt, slični smo vodi koja se prolije na zemlju i više se ne može skupiti, i Bog ne podiže mrtvaca: neka dakle kralj misli na to da prognanik ne ostane izgnan daleko od njega.” Ovaj nježan i dirljiv prikaz Božje ljubavi prema grješ-niku, koji je došao od Joaba, grubog vojnika, očit je dokaz da je Izrael poznavao velike istine otkupljenja. Kralj, osjećajući vlastitu potrebu za Božjom milosti, nije mogao odbiti ovaj poziv. Izdao je Joabu zapovijed: “Idi i dovedi natrag mladića Abšaloma.”

729       Abšalomu je dopušteno da se vrati u Jeruzalem, ali ne i da se pojavi na dvoru ili susretne s ocem. David je počinjao uviđati zle posljedice popuštanja svojoj djeci, i premda je nježno volio ovog prekrasnog i darovitog sina, smatrao je nužnim da kao pouku i Abšalomu i narodu pokaže odvratnost prema takvom grijehu. Abšalom je dvije godine živio u svom domu, ali je bio izgnan s dvora. Njegova je sestra živjela s njim i njena ga je prisutnost živo podsjećala na nepopravljivo zlo koje joj je naneseno. U očima javnog mnijenja knez je bio heroj, a ne prijestupnik. On je s ovom prednošću počeo pridobivati srca naroda. Njegova je osobna pojava bila takva da je izazivala divljenje svih koji su ga promatrali. “U svemu Izraelu ne bijaše čovjeka tako lijepa kao Abšalom komu bi se mogle izreći tolike pohvale: od pete do glave nije na njemu bilo mane.” Nije bilo mudro što je kralj ostavio čovjeka Abšalomova karaktera, ambiciozna, nagla i vatrena, da se tijekom dvije godine prepušta mislima o navodnoj nepravdi. Davidov postupak kojim mu je dopustio da se vrati u Jeruzalem, a odbio da dođe u njegovu nazočnost, pribavio mu je osjećaje naroda.

Držeći stalno na umu vlastiti prijestup Božjeg Zakona, David je izgledao moralno paraliziran, on je bio slab i neodlučan, dok je prije svog grijeha bio hrabar i odlučan. Njegov je utjecaj kod naroda bio oslabljen. I sve je to pogodovalo neprirodnim namjerama njegova sina.

Abšalom je s pomoću Joabova utjecaja ponovno pušten u očevu prisutnost, i premda je došlo do vanjskog pomirenja, on je nastavio sa svojim ambicioznim planiranjem. On je sada uzeo neke kraljevske časti, kočije i konje, i pedeset ljudi koji su pred njim trčali. I dok je kralj sve više bio sklon povlačenju i samoći, Abšalom je neumorno pridobivao naklonost naroda.

Utjecaj Davidove ravnodušnosti i neodlučnosti prešao je na njegove podanike, a zanemarivanje i odlaganje je obilježavalo izvršenje pravde. Abšalom je svaki slučaj nezadovoljstva vješto iskorištavao za vlastitu dobit. Svakog se dana moglo vidjeti ovog čovjeka plemenita izraza lica na vratima grada, gdje je čekala skupina molitelja očekujući da za naknadu iznesu svoje nepravde.

730       Abšalom se družio s njima i slušao njihove pritužbe, izražavajući sućut s njihovim patnjama i žalost zbog nedjelotvornosti vlade. Saslušavši priče Izraelaca, knez bi odgovorio: ‘”Vidiš, tvoja je stvar dobra i pravedna, ali nećeš naći nikoga koji bi te saslušao kod kralja”, dodajući: “Ah, kad bi mene postavili za suca U zemlji! Svaki bi koji ima kakvu parnicu ili sud dolazio k meni, i ja bih mu pribavio pravo! A kad bi mu se tko približio da mu se pokloni, on bi pružio ruku, privukao ga k sebi i poljubio.”

Potaknut vještim ulagivanjem kneza, nezadovoljstvo upravom se brzo širilo. Pohvale za Abšaloma su bile na usnama sviju. Njega se smatralo nasljednikom kraljevstva, narod ga je ponosno promatrao kao onoga koji je dostojan ovog velikog položaja, a u njemu je gorjela želja da zauzme prijestolje. “Time je Abšalom predobivao srca Izraelaca za sebe.” Ali kralj, zaslijepljen ljubavlju prema sinu, ništa nije posumnjao. Kneževsko ponašanje što ga je Abšalom usvojio David je smatrao namjerom da ukaže čast dvoru i izrazi radost zbog pomirenja.

Dok su umovi naroda pripremani za ono što je trebalo slijediti, Abšalom je tajno poslao izbrane ljude u sva plemena da dogovore mjere za pobunu. Onda se zaogrnuo plaštem vjerske pobožnosti da bi prikrio svoje izdajničke namjere. Zavjet koji je učinio dok je još bio u izgnanstvu morao se obaviti u Hebronu. Abšalom je rekao kralju: “Dopusti mi da odem u Hebron i da izvršim zavjet kojim sam se zavjetovao Jahvi. Jer kad bijah u Gešuru u Aramu, tvoj se sluga zavjetovao ovako: Ako me Jahve dovede natrag u Jeruzalem, iskazat ću čast Jahvi u Hebronu.” Osjećajan otac, utješen ovim dokazom pobožnosti u svom sinu, otpustio ga je s blagoslovom. Urota je sada bila potpuno zrela. Abšalomov krunski čin licemjerstva je bio smišljen ne samo da zaslijepi kralja već i da zadobije povjerenje naroda i tako ih povede u pobuni protiv kralja koga je Bog izabrao.

Abšalom je otišao u Hebron, a s njim je pošlo “dvije stotine ljudi iz Jeruzalema; bijahu to uzvanici, koji su bezazleno pošli, ne znajući što se sprema.” Ovi ljudi su otišli s Abšalomom, ne misleći da ih njihova ljubav prema sinu vodi u pobunu protiv oca.

731       Po dolasku u Hebron Abšalom je odmah pozvao Ahitofela, jednog od Davidovih glavnih savjetnika, čovjeka čuvenog po mudrosti, čije se mišljenje smatralo pouzdanim i mudrim kao neko proročanstvo. Ahitofcl se pridružio urotnicima i zbog njegove potpore činilo se da će Abšalomov plan sigurno uspjeti, privlačeći pod njegovu zastavu mnoge utjecajne ljude iz svih dijelova zemlje. Kad se oglasila truba pobune, kneževe uhode su diljem zemlje proširile vijest da je Abšalom kralj i mnogi su se ljudi okupili oko njega.

U međuvremenu vijest o pobuni je stigla do Jeruzalema, do kralja. David se iznenada pokrenuo i uvidio da se pobuna širi u neposrednoj blizini njegova prijestolja. Njegov vlastiti sin, sin kojeg je ljubio i kojem je vjerovao, planirao je preuzeti njegovu krunu, a nema sumnje, i oduzeti mu život. David se, u velikoj opasnosti, oslobodio depresije koja ga je tako dugo pris-tiskala i u duhu svojih ranijih godina pripremio se da se suoči sa strašnim prilikama. Abšalom je okupljao svoje snage u Hebronu koji je bio udaljen samo dvadeset milja. Pobunjenici su uskoro trebali biti na vratima Jeruzalema.

David je iz svoje palače promatrao glavni grad, “brijeg veličanstven, radost je zemlji svoj… grad je kralja velikoga” (Ps 48,2). Zadrhtao je pri pomisli da ga izloži pokolju i uništenju. Treba li pozvati podanike koji su i dalje ostali vjerni njegovom prijestolju i zapodjenuti bitku da zadrži glavni grad? Hoće li dopustiti da Jeruzalem bude preplavljen krvlju? Onda je donio odluku. Strahote rata nisu trebale zadesiti izabrani grad. On će napustiti Jeruzalem i provjeriti vjernost svog naroda dajući im priliku da mu pruže potporu. U ovoj velikoj krizi njegova je dužnost prema Bogu i narodu bila da održi vlast koju mu je Nebo predalo. Pitanje sukoba on je povjerio Bogu.

U poniznosti i tuzi David je prošao kroz vrata Jeruzalema, jer ga je pobuna voljena sina tjerala s njegova prijestolja, iz palače i od Božjeg Kovčega. Narod ga je slijedio u dugoj, žalosnoj povorci, poput pogrebne. Kralja su pratili njegovi čuvari, Kerećani, Pelećani i šest stotina Gićana iz Gata pod zapovjedništvom Itaja. Ali David, s karakterističnom nesebičnošću, nije se mogao složiti da ovi stranci koji su zatražili njegovu zaštitu budu upleteni u ovu nevolju. Izrazio je iznenađenje što su bili spremni žrtvovati se za njega. Kralj je rekao Itaju, Gićaninu:

732       “Zašto i ti ideš s nama? Vrati se i ostani kod kralja! Ti si stranac, prognan iz svoje zemlje. Jučer si došao, a danas da te vodim da se potucaš s nama, kad ja idem kamo me sreća nanese. Vrati se i odvedi svoju braću natrag sa sobom, a Jahve neka ti iskaže ljubav i vjernost!”

Itaj je odgovorio: “Živoga mi Jahve, i tako mi živ bio moj gospodar kralj: gdje god bude moj gospodar kralj, bilo na smrt ili na život, ondje će biti i tvoj sluga!” Ovi su se ljudi iz neznaboštva obratili obožavanju Jahve, a sada su pokazali svoju plemenitu vjernost svom Bogu i kralju. David je sa zahvalnim srcem prihvatio njihovu odanost njegovom očito gubitničkom slučaju te su svi prešli preko potoka Kidrona, putem prema pustinji.

Povorka je ponovno zastala. Približavala se skupina odjevena u svete odore. “Bijaše ondje i Sadok i s njim svi leviti koji su nosili Kovčeg Božji.” Davidovi sljedbenici su na ovo gledali kao na sretan znak. Prisutnost tog svetog simbola za njih je bilo obećanje o njihovom izbavljenju i konačnoj pobjedi. On će nadahnuti ljude hrabrošću da se okupe oko kralja. Njegova će odsutnost iz Jeruzalema unijeti strah medu Abšalomove pristaše.

Pogled na Kovčeg za trenutak je osnažio Davidovo srce radošću i nadom. Ali uskoro su mu došle druge misli. Kao vladar postavljen nad Božjim nasljedstvom on je imao svečanu odgovornost. Ne osobni interesi, već slava Bogu i dobro njegova naroda, trebali su biti prvi na umu izraelskog kralja. Bog, koji je prebivao medu kerubima, rekao je o Jeruzalemu: “Ovo mi je počivalište vječno” (Ps 132,4); i bez božanskog autoriteta ni kralj ni svećenici nisu imali pravo da iz njega uklone simbol njegove prisutnosti. David je znao da njegovo srce i život moraju biti u skladu s božanskim uredbama, ili će Kovčeg postati sredstvo uništenja, a ne uspjeha. Pred njim je uvijek bio njegov veliki grijeh. On je u ovoj uroti prepoznao Božju pravednu kaznu. Mač koji se nije trebao odvojiti od njegova doma bio je izvučen iz korica. Znao je kakve bi mogle biti posljedice ovog sukoba. Njegova dužnost nije bila da iz glavnog grada nacije ukloni svete uredbe koje su bile oličenje volje njihovog božanskog Vrhovnika, ustav kraljevstva i temelj njegova napretka.

735           Zapovjedio je Sadoku: “Odnesi Kovčeg Božji natrag u grad. Ako nađem milost u Jahve, on će me dovesti natrag i dopustiti mi da opet vidim njega i njegovo prebivalište. A ako rekne ovako: Nisi mi po volji!’ – onda evo me, neka čini sa mnom što je dobro u njegovim očima!”

David je još dodao: “Nisi li ti vidjelac?” čovjek koga je Bog postavio da uči narod. “… vratite se u miru u grad, i vaša dva sina s vama, tvoj sin Ahimaas i libjatarov sin Jonatan. Evo, ja ću se zadržati na ravnicama pustinje dok ne dođe od vas glas da me obavijesti.” Svećenici su u gradu za njega mogli obaviti dobar posao tako što će pratiti pokrete i namjere pobunjenika i tajno ih, preko svojih sinova, Ahimaasa i Hbjatara, prenositi kralju.

Kad su se svećenici okrenuli prema Jeruzalemu, veća je sjena prekrila skupinu koja je odlazila. Njihov kralj, bjegunac, izopćenik, odbačen je od Božjeg Kovčega, a budućnost je bila zamračena strahom i zlim predosjećajima. “David se uspinjao na Maslinsku goru, sve plačući, pokrivene glave i bos, i sav narod koji ga je pratio idaše pokrivene glave i plačući. Tada javiše Davidu da je i Ahitofel medu urotnicima s Abšalomom.” David je ponovno morao priznati da su njegove nevolje bile posljedica vlastitog grijeha. Prebjeg Ahitofela, najsposobnijeg i najmudrijeg od svih političkih voda, bio je potaknut osvetom za obeščašćenje obitelji u vezi s Bat-Šebom koja je bila njegova unuka.

“A David zavapi: ‘Obezumi Ahitofelove savjete, Jahve.'” Kad je stigao na vrh gore, kralj se poklonio u molitvi stavljajući na Boga teret svoje duše i ponizno tražeći božansku milost. Činilo se da je na njegovu molitvu odmah odgovoreno. Hušaj, Ar-čanin, mudar i sposoban savjetnik, koji se pokazao kao vjeran Davidov prijatelj, došao je k njemu s razderanom odjećom i posut zemljom po glavi da svoju nesreću podijeli sa svrgnutim kraljem bjeguncem. David je vidio, kao da je bio božanski prosvijetljen, da je ovaj čovjek, vjeran i iskrena srca, bio potreban da svojim savjetima služi interesima kralja u glavnom gradu. Na Davidov zahtjev Hušaj se vratio u Jeruzalem da ponudi svoju službu Abšalomu i spriječi Ahitofelove lukave savjete.

736       S ovim tračkom svjetlosti u tami, kralj i njegovi sljedbenici pošli su putem niz istočnu padinu Maslinske gore, kroz stjenovitu i besplodnu pustinju, kroz divlje ravnice, duž kamenitih i opasnih puteva, prema Jordanu. “Kad je kralj David došao do Bahurima, izađe odande čovjek od roda Šaulova. Zvao se Šimej, a bio je sin Gerin. Dok je izlazio, neprestano je preklinjao. Bacao je kamenje na Davida i na sve dvorane kralja Davida, premda je sva vojska sa svim junacima okruživala kralja s desne i lijeve strane. A Šimej je ovako govorio proklinjući: Odlazi, odlazi, krvnice, ništarijo! Jahve je okrenuo na tebe svu krv Šaulova doma, kojemu si ti oduzeo kraljevstvo. Ujedno je Jahve predao kraljevstvo u ruke tvome sinu Abšalomu. Evo, sad si zapao u nevolju, jer si krvnik.'”

Tijekom Davidova blagostanja Šimej ni jednom riječju ili činom nije pokazao da nije njegov odan podanik. Ali u kraljevoj nevolji ovaj Benjaminovac je otkrio svoj istinski karakter. On je poštovao Davida na prijestolju, ali ga je proklinjao u nevolji. Drzak i sebičan, on je smatrao da drugi imaju isti karakter kao i on, te je nadahnut Sotonom, iskalio svoju mržnju na onoga koga je Bog kažnjavao. Duh koji navodi ljude da trijumfiraju, kleveću i nanose bol onima koji su u nevolji Soto-nin je duh.

Šimejeve optužbe protiv Davida su bile sasvim lažne, neosnovane i zlobne klevete. David nije učinio nikakvu nepravdu Šaulu ili njegovoj kući. Kad je Šaul u potpunosti bio u njegovim rukama, kad ga je mogao ubiti, on je samo odsjekao dio njegova plašta i predbacivao si što je tako pokazao nepoštovanje prema Gospodnjem pomazaniku.

O Davidovom svetom poštovanju prema ljudskom životu pruženi su očiti dokazi, čak dok je i on sam bio progonjen kao divlja zvijer. Jednog dana dok se skrivao u Adulamskoj špilji, njegove su se misli vratile bezbrižnim godinama dječaštva i bjegunac je uzviknuo: “O kad bi me tko napojio vodom iz betlehemskoga studenca što je kod vrata!” (2 Sam 23,13-17) Betlehem je u to vrijeme bio u rukama Filistejaca, ali tada su se moćni ljudi iz Davidove skupine probili kroz stražu i donijeli betlehemske vode svom gospodaru. David je nije mogao piti.

737       “Ne dao mi Jahve da to učinim!” uzviknuo je, “Zar da pijem krv ovih ljudi!” I on je s poštovanjem prolio vodu kao prinos Bogu. David je bio čovjek ratnik, i veći je dio svog života proveo u prizorima nasilja, ali od svih koji su prošli kroz ovakvu muku, malo je bilo onih koji su bili tako neznatno okorjeli i izopačeni kao David.

Davidov nećak, Abišaj, jedan od njegovih najhrabrijih kapetana, nije mogao strpljivo slušati Šimejeve uvredljive riječi. “Zar”, uzviknuo je on, “da ovaj uginuli pas proklinje moga gospodara kralja? Dopusti da odem prijeko i da mu skinem glavu!” Ali kralj mu je zabranio: “lito,” rekao je, “moj sin… radi mi o glavi, a kamoli neće sada ovaj Benjaminovac. Pustite ga neka proklinje, ako mu je Jahve to zapovjedio. Možda će Jahve pogledati na moju nevolju te mi vratiti dobro za njegovu današnju psovku.”

Savjest je upućivala Davida na gorku i ponižavajuću istinu. Dok su njegovi odani podanici razmišljali o iznenadnom obratu sudbine, kralju to nije bila tajna. On je često predosjećao trenutke poput ovih. Čudio se kako je Bog tako dugo podnosio njegove grijehe i odgađao zasluženu osvetu. A sada, u ovom užurbanom i žalosnom bijegu, bosih nogu, s kostrijeti kojom je zamijenio svoju kraljevsku odjeću, dok su u brdima odjekivale žalopojke njegovih sljedbenika, on je mislio na svoj ljubljeni glavni grad, mjesta koja su bila pozornica njegovog grijeha, sjetio se Božje dobrote i strpljenja, i nije bio potpuno beznadan. Smatrao je da će Bog ipak milostivo postupiti s njim.

Mnogi grješnici opravdavaju svoj grijeh ukazujući na Davidov pad, ali kako je malo onih koji upućuju na Davidovo pokajanje i poniznost. Kako je malo onih koji bi podnijeli ukor i osvetu sa strpljenjem i hrabrošću koju je on pokazao. On je priznao svoj grijeh i godinama nastojao vršiti svoju dužnost kao vjerni Božji sluga. On je radio na uzdizanju svog kraljevstva i pod njegovom vladavinom ono je postalo moćno i napredno kao nikada ranije. Prikupio je bogate zalihe materijala za gradnju Božjeg doma, a sada je li sav trud njegova života trebao biti uništen? Moraju li rezultati godina posvećena rada, djela genija, djela predanja i državničke vještine, prijeći u ruke njegovog nesmotrenog i izdajničkog sina koji nije imao poštovanje prema Bogu ni prema Izraelovu napretku? Kako se Davidu u ovoj velikoj nevolji moralo činiti prirodnim da prigovara Bogu!

738       Ali on je vidio da je njegov vlastiti grijeh uzrok nevolje. Riječi proroka Miheja odisale su duhom koji je nadahnuo Davidovo srce: “… ako boravim u tminama, Jahve je svjetlost moja. Moram podnositi srdžbu Jahvinu, jer sam protiv njega sagriješio, sve dok on ne prosudi spor moj i izrekne pravdu.” (Mili 7,8.9) I Gospod nije odbacio Davida. Ovo poglavlje u njegovu iskustvu, kad se pod najsurovijom nepravdom i uvredama pokazao ponizan, nesebičan, velikodušan i pokoran, jedno je od najplemenitijih u njegovom cjelokupnom životnom iskustvu. Vladar Izraela nikada nije bio veći u očima Neba nego u ovom trenutku najdubljeg vanjskog poniženja.

Da je Bog dopustio Davidu da njegov grijeh prođe bez ukora, i da u miru i napretku ostane na prijestolju dok je kršio božanske uredbe, skeptici i nevjernici bi se mogli izgovoriti i citirati Davidovu povijest kao ukor biblijskoj vjeri. Ali kroz iskustvo što ga je Gospod dopustio da dođe na Davida On pokazuje da ne može snositi ili opravdavati grijeh. Davidova povijest nam omogućuje da vidimo veliki konačni cilj koji je Bog držao na umu kad je postupao prema grijehu. To nas osposobljava da čak i u najtežim kaznama vidimo izvršenje njegovih namjera milosti i dobrote. On je dopustio da David iskusi prut, ali ga nije uništio. Peć je za čišćenje, a ne za spaljivanje. Gospod kaže: “Ako li mu sinovi Zakon moj ostave i ne budu hodili po naredbama mojim, ako li prestupe odredbe moje i ne budu čuvali zapovijedi mojih; šibom ću kazniti nedjelo njihovo, udarcima ljutim krivicu njihovu, ali mu naklonosti svoje oduzeti neću niti ću prekršiti vjernosti svoje.” (Ps 89,31-33)

Ubrzo nakon Davidova napuštanja Jeruzalema Abšalom i njegova vojska su bez borbe ušli i preuzeli nadzor nad izraelskom utvrdom. Hušaj je bio medu prvima koji su pozdravili novookrunjena kralja, a knez je bio iznenađen i zahvalan zbog pridobivanja očevog starog prijatelja i savjetnika. Abšalom je vjerovao u uspjeh. Do sada je njegov plan napredovao i željan da ojača svoje prijestolje i osigura povjerenje naroda, on je Hušaja primio na dvor.

739       Abšalom je bio okružen velikom vojskom, ali su to većinom bili ljudi neobučeni za rat. Dotad se još nisu našli u bici. Ahitofel je dobro znao da je Davidova situacija bila daleko od beznadne. Velik dio naroda je još uvijek odan njemu, okruživali su ga izvježbani ratnici koji su bili vjerni kralju, a njegovom vojskom su zapovijedali sposobni i iskusni generali. Ahitofel je znao da će nakon prvog izljeva oduševljenja zbog novog kralja doći i reakcija. Ako pobuna ne uspije, Abšalom će sebi možda moći osigurati pomirenje s ocem, a onda će se Ahitofel, njegov glavni savjetnik, smatrati najkrivljim za pobunu, i niiega će stići najteža kazna. Da bi spriječio Abšalomov uzmak, Ahitofel mu je savjetovao čin koji će u očima cijelog naroda pomirenje učiniti nemogućim. S đavolskom lukavošću ovaj podmukli i nenačelan državnik je naveo Abšaloma da zločinu pobune doda i zločin rodoskvrnuća. Pred očima cijelog Izraela, U skladu s običajima istočnjačkih naroda, on je objavljujući da je naslijedio očevo prijestolje, trebao ući k očevim inočama. I Abšalom je izvršio ovaj zlobni prijedlog. Tako je ispunjena Božja riječ upućena Davidu preko proroka: “Eto, ja ću podići na te zlo iz tvog doma. Uzet ću tvoje žene ispred tvojih očiju i dat ću ih tvome bližnjemu… Ti si doduše radio tajno, ali ja ću ovu prijetnju izvršiti pred svim Izraelom i pred ovim suncem.” (2 Sam 12,11.12) Bog nije poticao ova bezbožna djela, ali zbog Davidovog grijeha On nije iskoristio svoju moć da ih spriječi.

Ahitofel je bio visoko poštovan zbog svoje mudrosti, ali njemu je nedostajalo prosvjetljenje koje dolazi od Boga. “Gospodnji je strah početak mudrosti.” (Izr 9,10), a Ahitofel ga nije posjedovao jer ne bi uspjeh izdaje temeljio na zločinu rodoskvrnuća. Ljudi iskvarenih srca smišljaju bezboštvo, kao da nema svemoćne Providnosti da spriječi njihove namjere, već: “Smije se onaj što na nebu stoluje, Gospod im se podruguje.” (Ps 2,4) Gospod kaže: “Niti su poslušali moj savjet, nego su prezreli svaku moju opomenu. Zato će jesti plod svog vladanja i nasititi se vlastitih savjeta, jer glupe će ubiti njihovo odbijanje, a nemar će upropastiti njihovo bezumlje.” (Izr 1,30-32)

740       Budući da je uspjela zavjera kojom je osigurao sebe, Ahitofel je savjetovao Abšaloma da odmah mora poći protiv Davida. “Dopusti da izaberem dvanaest tisuća ljudi pa da se dignem i pođem u potjeru za Davidom još noćas. Navalit ću na njega kad bude umoran i bez snage; plašit ću ga, i razbježat će se sav narod koji je s njim. Onda ću ubiti samoga kralja. A sav ću narod dovesti natrag k tebi.” Kraljevi su savjetnici odobrili ovaj plan. Da su njega slijedili, David bi sigurno bio ubijen, osim ako Gospod ne bi izravno posredovao da ga spasi. Ali ovim događajima je upravljala mudrost veća od mudrosti slavnog Ahitofela. “Jer Jahve bijaše odlučio da se osujeti izvrsna Ahi-tofelova osnova, kako bi navukao nesreću na Abšaloma.”

Hušaj nije pozvan na savjetovanje i on se kao nepozvan nije želio nametati da ga ne bi osumnjičili kao uhodu, ali nakon što se savjet razišao, Abšalom, koji je visoko poštovao mudrost očeva savjetnika, predočio mu je Ahitofelov plan. Hušaj je vidio da će David, ako se preloženi plan provede, izgubiti. I on je rekao: “‘Ovaj put savjet Ahitofelov nije dobar.’ I nastavi Hušaj: ‘Ti znaš da su tvoj otac i njegovi ljudi junaci i da su ljuti kao medvjedica kojoj su oteli medvjediće. Tvoj je otac ratnik, neće on dopustiti da narod počiva preko noći. On se sada krije u kakvoj jami ili na kakvu drugom mjestu.'” On je tvrdio da oni neće zarobiti Davida ako Abšalomove snage potjeraju Davida, a ako pretrpe poraz, to bi ih obeshrabrilo i nanijelo veliku štetu Abšalomu. “Jer”, rekao je, “sav Izrael zna da je tvoj otac junak i da su hrabri oni koji ga prate.” Onda je on predložio plan privlačan ispraznom i sebičnom karakteru koji je volio pokazivati silu: “Zato ja savjetujem ovo: neka se sav Izrael, od Dana do Beer Sebe, okupi oko tebe, da ga bude kao pijeska na obali morskoj, a ti sam da stupaš u njihovoj sredini. Tada ćemo navaliti na njega gdje se god bude nalazio, oborit ćemo se na nj kao što rosa pada na zemlju, i nećemo ostaviti živa ni njega niti ikojega od njegovih ljudi. Ako li se povuče u koji grad, sav će izraelski narod donijeti užeta pod onaj grad pa ćemo ga povlačiti do potoka, sve dok više ni kamenčića ne bude od njega.”

741           “Tada Abšalom i svi Izraelci rekoše: ‘Bolji je savjet Hušaja Arčanina nego savjet Ahitofelov.'” Ali postojao je netko tko nije bio prevaren, netko tko je jasno predvidio posljedice ove kobne Abšalomove greške. Ahitofel je znao da je urota propala. On je znao da bez obzira na sudbinu kneza, nema nade za savjetnika koji je bio začetnik njegovog najvećeg zločina. Ahitofel je ohrabrio Abšaloma na pobunu, on ga je savjetovao da učini najodvratnije bezakonje i obeščasti svog oca, on je savjetovao ubijanje Davida i planirao njegovo ostvarenje, on je odstranio posljednju mogućnost pomirenja s kraljem, a sada je drugom čak i Abšalom dao prednost pred njim. Ljubomoran, ljut i očajan Ahitofel “ode kući u svoj grad. Ondje se pobrinu za svoju kuću, zatim se objesi i umrije.” Takav je bio kraj mudrosti onoga koji nije usprkos svojoj velikoj obdarenosti Boga učinio svojim savjetnikom. Sotona privlači ljude laskavim obećanjima, ali na kraju će svaka duša saznati je li “plaća grijeha smrt” (Rim 6,23).

Hušaj, nesiguran hoće li kolebljivi kralj slijediti njegov savjet, nije gubio vrijeme da upozori Davida da bez odlaganja bježi preko Jordana. Svećenicima koji su je trebali proslijediti preko svojih sinova, Hušaj je poslao poruku: “Ahitofel je tako i tako savjetovao Abšalomu, a ja sam savjetovao tako i tako. Zato sada … nemoj noćas noćiti na ravnicama pustinje, nego brzo prijeđi na drugu stranu, da ne bude uništen kralj i sva vojska koja je s njim.”

Mladići su bili osumnjičeni i progonjeni, ali su ipak uspjeli izvršiti svoju opasnu zadaću. David je, iscrpljen od napora i žalosti nakon prvog dana bježanja, primio poruku da mora prijeći Jordan noću jer je njegov sin tražio njegov život.

Kakvi su bili osjećaji oca i kralja prema kome se u ovoj velikoj nesreći tako surovo postupalo? “Junak”, ratnik, kralj, čija je riječ bila zakon, koga je izdao vlastiti sin koga je volio, kome je popuštao i nerazumno vjerovao, zlostavljan i napušten od podanika koji su s njim bili čvrsto povezani najsnažnijim vezama časti i poštovanja, kakvim je riječima David mogao izraziti osjećaje svoje duše? U času svoje najmračnije kušnje Davidovo se srce oslonilo na Boga i on je pjevao:

 

“Jahve, koliko je tlačitelja mojih,                         742

koliki se podižu na me!

Mnogi su što o meni zbore:

Nema mu spasenja u Bogu!

 

Ti si ipak štit moj, Jahve;

slavo moja, ti mi glavu podižeš.

Iza sveg glasa Jahvi zavapih,

i on me usliša sa svete gore svoje.

 

Sad mogu leći i usnuti,

i onda ustat, jer me Jahve drži.

Ne bojim se tisuća ljudi

što me opsjedaju dušmanski…

 

U Jahve je spasenje:

na tvom narodu tvoj je blagoslov!”

 

(Ps 3,1-9)

David i cijela njegova skupina, ratnici i državnici, starci i mladići, žene i djeca, noću su prešli duboku i brzu rijeku. “U zoru nije više bilo nijednoga koji nije prešao preko Jordana.”

David i njegova vojska došli su u Mahanajim koji je bio kraljevsko sjedište Išbaala. To je bio dobro utvrđen grad, okružen planinskim predjelom prikladnim za uzmicanje u slučaju rata. Zemlja je bila dobro opskrbljena, a narod je bio prijateljski naklonjen prema Davidu. Ovdje su mu se pridružili mnogi sljedbenici, dok su bogati plemenski ljudi donijeli obilje darova u živežnim namirnicama i druge potrepštine.

Hušajev savjet je postigao svoj cilj, dajući Davidu mogućnost bijega, ali plahoviti i neobuzdani knez nije se mogao dugo suzdržati i uskoro je pošao da progoni svog oca. “… kad je Abšalom prešao preko Jordana sa svim Izraelcima koji bijahu s njim.” Abšalom je Amasu, sina Davidove sestre Abigajile, imenovao glavnim zapovjednikom svoje vojske. Njegova je vojska bila velika, ali je bila nedisciplinirana i slabo izvježbana za borbu s iskušanim vojnicima njegova oca.

David je podijelio svoju vojsku u tri bataljuna pod zapovjedništvom Joaba, Abišaja i Itaja Gićanina. Njegova je namjera bila da sam predvodi vojsku na bojišnici, ali su se vojni časnici, savjetnici i narod žestoko usprotivili. “Ne smiješ ti ići,” rekli su, “jer ako mi pobjegnemo, neće se na to obraćati pažnja, ili ako nas i pola izgine, neće se na to obraćati pažnja; ali ti sam vrijediš kao nas deset tisuća.

743       Osim toga, bolje je da budeš pripravan da nam iz grada pomogneš. A kralj im odgovori: Učinit ću sve što vam se čini dobro.” (2. Sam 18,3.4)

S gradskih zidova su se mogli vidjeti dugi redovi pobunjeničke vojske. Otimača je pratila ogromna vojska, i u usporedbi s njom, Davidova je vojska izgledala kao šačica ljudi. Ali dok je kralj gledao na protivničku vojsku, njegova najvažnija misao nije bila kruna ni kraljevstvo, niti vlastiti život, a sve to je ovisilo o ishodu bitke. Očevo je srce bilo ispunjeno ljubavlju i žalošću prema njegovom pobunjenom sinu. Dok je vojska izlazila kroz gradska vrata, David je hrabrio svoje vjerne vojnike zapovijedajući im da podu naprijed, vjerujući da će im Bog izraelski dati pobjedu. Ali on čak ni tada nije mogao potisnuti svoju ljubav prema Abšalomu. Dok je Joab, vodeći prvu kolonu, prolazio pored kralja, pobjednik u stotinama bitaka uzdigao je svoju ponosnu glavu da čuje vladarevu posljednju poruku i on je drhtava glasa rekao: “Čuvajte mi mladića Abšaloma!” Abišaj i Itaj su primili istu zapovijed. “Čuvajte mi mladića Abšaloma!” Ali kraljeva brižnost, kojom je naizgled izjavio da mu je Abšalom bio draži od kraljevstva, draži i od podanika vjernih njegovom prijestolju, samo je povećala ogorčenje vojnika prema zlom sinu.

Mjesto bitke bila je šuma u blizini Jordana u kojoj je broj Abšalomove vojske bio samo nedostatak za njega. Medu šumarcima i močvarama ove nedisciplinirane satnije postale su zbunjene i nemoguće ih je bilo organizirati. “Izraelsku vojsku po-tukoše Davidovi ljudi; i velik poraz bijaše u onaj dan: dvadeset tisuća mrtvih.” Abšalom, videći da je je bitka izgubljena, okrenuo se da bježi, kad mu se kosa usplcla u grane širokog drveta, a njegova mula je otišla ispod njega. On je ostao viseći u zraku, žrtva svojih neprijatelja. U ovom ga je stanju našao vojnik koji je, bojeći se da ne izazove nezadovoljstvo kralja, poštedio Abšaloma, ali je izvijestio Joaba o onome što je vidio. Joaba nije ograničavala savjest. On je postao Abšalomov prijatelj, jer mu je dva puta osigurao pomirenje s Davidom, ali je njegovo povjerenje bilo sramotno iznevjereno. Da nije bilo prednosti što ih je Abšalom primio Joabovim posredovanjem, ova se pobuna, sa svim svojim strahotama, nikada ne bi dogodila.

744       Sada je U Joabovim rukama bilo da jednim udarcem uništi začetnika sveg ovog zla. “I uze tri sulice u ruke i zabode ih u srce Abšalomu… Potom uzeše Abšaloma, baciše ga u duboku jamu usred šume i navaljaše na nj veliku gomilu kamenja.”

Tako je poginuo začetnik pobune u Izraelu. Ahitofel je umro od svoje vlastite ruke. Kneževski Abšalom, čija je slavna ljepota bila ponos Izraela, usmrćen je u snazi svoje mladosti, njegovo mrtvo tijelo bačeno u jamu, prekriveno gomilom kamenja, kao znak vječnog ukora. Tijekom svog života Abšalom je sebi podigao skupi grob u kraljevskoj dolini, ali jedini je spomenik koji je označavao njegov grob bila hrpa kamenja u divljini.
Ovo se poglavlje zasniva na 2. Samnelovoj 11 i 12.

717       Biblija ima malo pohvala za ljude. Malo se prostora posvećuje nabrajanju vrlina čak i najboljih ljudi koji su dosad živjeli. Ova šutnja nije bez svrhe i bez pouke. Sve su dobre osobine koje ljudi posjeduju Božji darovi. Oni čine dobra djela milošću Božjom kroz Krista. Budući da sve duguju Bogu, slava za ono što jesu i što čine pripada samo Njemu. Oni su samo oruđa u njegovim rukama. Štoviše, kao što sve pouke iz biblijske povijesti uče, opasno je hvaliti i uzdizati čovjeka, jer ako tko izgubi iz vida svoju ovisnost o Bogu i pouzda se u vlastitu snagu, on će sigurno zgriješiti. Čovjek se bori s neprijateljima koji su snažniji od njega. “Jer naša borba nije protiv krvi i tijela, nego protiv Poglavarstava, protiv Vlasti, protiv Vrhovnika ovoga mračnog svijeta: protiv zlih duhova koji borave u nebeskim prostorima.” (Ef 6,12) Nama je nemoguće vlastitom snagom opstati u borbi, i sve što odvraća naš um od Boga, sve što vodi k samouzvišenju i ovisnosti o samome sebi, sigurno priprema put našem porazu. Svrha Biblije je usaditi u nas nepovjerenje u ljudsku silu i potaknuti povjerenje u božansku.

Duh samopouzdanja i samouzvišenja pripremio je put za Davidov pad. Laskanje i suptilne draži vlasti i raskoši nisu ostale bez utjecaja na njega. Odnosi s okolnim narodima su također izvršili svoj zao utjecaj. U skladu s običajima koji su prevladavali medu istočnjačkim vladarima, kraljevima se nije sudilo za zločine koji se nisu opraštali podanicima, monarh nije imao istu obvezu samokontrole kao i podanici. Sve je to umanjilo Davidov osjećaj ogromne težine grijeha. Umjesto da se s poniznošću osloni na Jahvinu silu, on je počeo vjerovati svojoj vlastitoj mudrosti i moći.

718       Čim Sotona uspije odvojiti dušu od Boga, jedinog Izvora sile, on će nastojati pobuditi nesvete želje ljudske tjelesne naravi. Djelo neprijatelja nije naglo, ono u početku ne iznenađuje i zapanjuje, već tajno potkopava utvrde načela. Ono počinje s naoko malim pojedinostima, zanemarivanjem vjernosti i potpunog oslanjanja na Njega, sklonošću da se slijede svjetovni običaji i postupci.

Prije svršetka rata s Amoncima David se, prepuštajući zapovijedanje vojske Joabu, vratio u Jeruzalem. Izraelci su već pokorili Sirijce, a potpuni poraz Amalečana se činio sigurnim. David je bio okružen plodovima svoje pobjede i častima svoje mudre i vješte vladavine. Upravo tada, kad se opustio i bio neoprezan, kušač je iskoristio priliku da zaokupi njegov um. Činjenica da se Bog tako blisko povezao s Davidom i pokazao mu tako veliku naklonost trebala mu je biti najsnažniji poticaj da svoj karakter očuva neuprljan. Ali kad se u svom samopouzdanju i udobnosti prestao oslanjati na Boga, David je popustio Sotoni i na svoju dušu navukao mrlju grijeha. On, voda naroda koga je Nebo imenovalo, izabran od Boga da vrši njegov Zakon, i sam je pogazio njegove uredbe. On koji je trebao biti strah onima koji čine zlo, svojim vlastitim djelom je ojačao njihove ruke.

U opasnostima tijekom svog ranijeg života David je svjestan svog poštenja mogao svoj slučaj povjeriti Bogu. Gospodnja ga je ruka sigurno vodila pored nebrojenih zamki koje su postavljane pred njegove noge. Ali sada, kriv i nepokajan, on nije tražio pomoć i vodstvo Neba, već se nastojao osloboditi opasnosti u koje ga je grijeh uvukao. Bat-Šeba, čija se kobna ljepota pokazala kao zamka za kralja, bila je žena Urije Hetita, jednog od Davidovih najhrabrijih i najvjernijih časnika. Nitko nije mogao predvidjeti posljedice ako se sazna za ovaj zločin. Božji je Zakon preljubočinca osuđivao na smrt, a vojnik ponosna duha, koji je bio osramoćen, mogao se osvetiti oduzimajući život kralju ili potičući narod na pobunu.

Svi su se napori što ih je David uložio da sakrije svoju krivnju pokazali uzaludnim. On se predao Sotoninoj sili, opanost ga je okruživala, a čekalo ga je obeščašćenje veće od smrti.

719       Činilo se da nema izlaza i on je u svom očaju požurio da preljubu doda i ubojstvo. Onaj koji je polučio Šaulovo uništenje nastojao je i Davida odvesti u propast. Premda su kušnje bile različite, one su bile iste jer su vodile k prijestupu Božjeg Zakona. David je mislio da ako neprijateljska ruka ubije Uriju u bici, krivnja za njegovu smrt neće se moći pripisati kralju koji je bio kod kuće, Bat-Šeba će biti slobodna da postane njegova žena, i tako će se odagnati sumnja i spasiti kraljeva čast.

Urija je postao nosilac svoje vlastite smrtne presude. U pismu koje su njegove ruke donijele Joabu kralj je zapovjedio: “Postavi Uriju naprijed, gdje je najžešći boj, pa uzmaknite iza njega: neka bude pogođen i neka pogine.” Joab, već uprljan krvlju samovoljnog ubojstva, nije oklijevao poslušati kraljevu naredbu i Urija je pao od amonskog mača.

Dotada je zapis o Davidovoj vladavini bio takav da mu je malo monarha bilo ravno. O njemu je napisano da je kraljevao “čineći pravo i pravicu svemu svome narodu” (2 Sam 8,15). On je svojim poštenjem stekao povjerenje i odanost naroda. Ali kad se odvojio od Boga i predao se Zlome, on je za neko vrijeme postao Sotonin poslanik, a ipak je držao položaj i autoritet koji mu je Bog dao, zahtijevajući poslušnost koja će ugroziti dušu onoga koji mu se pokori. I Joab, koji je svoju odanost podario kralju a ne Bogu, prekršio je Božji Zakon jer je kralj to zapovjedio.

Bog je Davidu dao vlast, ali da je koristi samo u skladu s božanskim Zakonom. Kad je zapovjedio ono što se protivilo božanskom Zakonu, grijeh je bio poslušati. “… jer nema vlasti osim od Boga” (Rim 13,1), ali mi ih ne trebamo slušati ako se protive Božjem Zakonu. Apostol Pavao, pišući Korinćanima, iznosi načela po kojima se trebamo vladati. On kaže: “Naslje-dujte mene, kao što i ja nasljedujem Krista!” (1 Kor 11,1)

Davidu je poslano izvješće o izvršenju naredbe koju je poslao, ali je bilo tako pozorno sročeno da ne umiješa ni Joaba ni kralja. Joab “zapovjedi glasniku ovako: Kad pripovjediš kralju sve što se dogodilo u boju, možda će se kralj razljutiti… a ti mu reci:

720       Poginuo je i tvoj sluga Urija.’ Glasnik krenu na put, dođe k Davidu i pripovjedi mu sve što mu je naložio Joab.”

Kraljev odogvor je bio: “Ovako reci Joabu: ‘Nemoj to uzimati toliko k srcu, jer mač proždire sad ovoga, sad onoga. Udaraj još jače na grad i obori ga!’ Tako ćeš mu vratiti srčanost!”

Bat-Šeba je oplakivala svog muža uobičajen broj dana, a kad su oni prošli, “posla David po nju i uze je u svoj dvor, i ona mu posta žena”. Onaj čija nježna savjest i uzvišen osjećaj časti nije dopustio, čak kad mu je i život bio u opasnosti, da svoju ruku digne protiv Gospodnjeg pomazanika, toliko je pao da je mogao uvrijediti i ubiti jednog od svojih najvjernijih i najhrabrijih vojnika, i nadati se da će nesmetano uživati nagradu za svoj grijeh. ‘Jao, potamnje zlato, to suho zlato!” (Tuž 4,1)

Sotona je od početka ljudima prikazivao dobitak što ga mogu osvojiti prijestupom. On je tako zaveo anđele. Tako je on kušao i Adama i Evu. On tako još uvijek navodi mnoštvo na neposlušnost Bogu. Put prijestupa izgleda poželjan, “a na koncu vodi k smrti” (Izr 14,12). Sretni su oni koji kad zakorače na ovaj put, shvate kako su gorki plodovi grijeha i na vrijeme ga ostave. Bog u svojoj milosti nije dopustio da varljive nagrade grijeha odvuku Davida u potpunu propast.

Božje posredovanje je postalo nužno i zbog Izraela. Kako je vrijeme prolazilo, Davidov je grijeh s Bat-Šebom postao poznat, a pojavila se i sumnja da je on planirao Urijinu smrt. Gospod je bio obeščašćen. On je pomagao i uzvisivao Davida, a David je pogrešno prikazao Božji karakter i nanio sramotu njegovu imenu. To je umanjivalo mjerilo dobrote u Izraelu, a u mnogim umovima i odvratnost prema grijehu, a oni koji nisu ljubili i bojali se Boga bili su ohrabreni u svojim prijestupima.

Proroku Natanu je zapovjeđeno da Davidu donese poruku ukora. Bila je to izrazito oštra poruka. Malom broju vrhovnika se mogao izreći ovakav ukor a da cijena ne bude sigurna smrt za onoga koji ukorava. Natan je bez oklijevanja prenio božansku presudu, a ipak je to učinio s takvom nebeskom mudrošću da je pobudio kraljevo suosjećanje, njegovu savjest i s njegovih usana čuo smrtnu presudu samome sebi.

721       Pozivajući Davida kao božanski imenovana čuvara prava svog naroda, prorok je ponovio priču o nepravdi i tlačenju što ih je trebalo ispraviti.

“U nekom gradu živjela dva čovjeka,” rekao je, “jedan bogat, a drugi siromašan. Bogati imaše ovaca i goveda u obilju. A siromah nemaše ništa osim jedne jedine ovčice koju bijaše kupio. Hranio ju je, i ona je rasla kraj njega i s njegovom djecom; jela je od njegova zalogaja, pila iz njegove čaše; spavala je na njegovu krilu: bila mu je kao kći. I dođe putnik k bogatom čovjeku, a njemu bilo žao uzeti od svojih ovaca ili goveda da zgotovi gostu koji mu je došao. On ukrade ovčicu siromaha i zgotovi je za svog pohodnika.”

Kralj se razbjesnio i uzviknuo: “Tako mi živoga Jahve, smrt je zaslužio čovjek koji je to učinio! Četverostruko će naknaditi ovcu zato što je učinio to djelo i što nije znao milosrđa!” (2 Sam 12,5.6)

Natan je usmjerio svoj pogled na kralja i podižući svoju desnu ruku prema nebu svečano izjavio: “Ti si taj čovjek!… Zašto si”, nastavio je, “prezreo Jahvu i učinio ono što je zlo u njegovim očima?” Krivci mogu pokušati, kao što je David učinio, prikriti svoj grijeh od ljudi, oni mogu nastojati trajno prikriti zlo djelo od ljudskog pogleda ili znanja, ali “sve je golo i otkriveno očima onoga komu moramo dati račun” (Heb 4,13). “Ništa nema skriveno što neće trebati da se otkrije, ni tajno što neće trebati da se dozna.” (Mt 10,26)

Natan je objavio: “Ovako govori Jahve, Bog Izraelov: ‘Ja sam te pomazao za kralja nad Izraelom, ja sam te izbavio iz Šaulove ruke… Zašto si prezreo Jahvu i učinio ono što je zlo u njegovim očima? Ubio si mačem Uriju Hetita, a njegovu si ženu uzeo za svoju ženu. Jest, njega si ubio mačem Amonaca. Zato se neće nikada više okrenuti mač od tvoga doma… Evo ja ću podići na te zlo iz tvoga doma. Uzet ću tvoje žene ispred tvojih očiju i dat ću ih tvome bližnjemu… Ti si doduše radio tajno, ali ja ću ovu prijetnju izvršiti pred svim Izraelom i pred ovim suncem!”

722       Prorokov je ukor dirnuo Davidovo srce, savjest je bila probuđena, i on je uvidio svu veličinu svoje krivnje. Njegova se duša pognula u pokajanju pred Gospodom. S drhtavim usnama on je rekao: “Sagriješio sam protiv Jahve.” Sve zlo što ga činimo drugima doseže i do Boga. David je teško zgriješio protiv Urije i Bat-Šebe i on je to duboko osjećao. Ali u odnosu na Boga, njegov je grijeh bio daleko veći.

Premda se u Izraelu nije mogao naći nitko tko bi izvršio smrtnu kaznu na Gospodnjem pomazaniku, David je drhtao da ga brza Božja osuda ne smakne krivog i bez oprosta. Ali njemu je preko proroka poslana poruka: “Jahve ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti.” Ipak, pravda se morala izvršiti. Smrtna presuda je prenesena s Davida na dijete grijeha. Tako je kralj dobio priliku za pokajanje, dok mu je patnja i smrt djeteta, kao dio njegove kazne, bila daleko teža od vlastite smrti. Prorok je rekao: “Ali jer si s tim djelom prezreo Jahvu, neminovno će umrijeti dijete koje ti se rodilo.”

Kad se dijete razboljelo, David se postom i dubokom po-niznošću molio za njegov život. Odložio je svoju kraljevsku odoru, odložio je krunu, i noćima ležao na zemlji, žalostan i slomljena srca, posredujući za nevino dijete koje je patilo zbog njegovog grijeha. “A starješine njegova doma stajahu oko njega da ga podignu sa zemlje, ali on ne htjede i ne okusi s njima nikakva jela.” Poniznost i pokajanje su često odvratili kaznu kad je osuda bila izrečena nad osobom ili gradom, a Onaj koji je uvijek milostiv, brz da oprosti, slao je vjesnike mira. Ohrabren ovom mišlju David je ustrajao u svojim molbama sve dok je dijete bilo živo. Kad je saznao da je ono umrlo, on se tiho pokorio Božjoj zapovijedi. Pao je prvi udarac osvete koju je on sam proglasio pravednom, ali David, vjerujući u Božju milost, nije ostao bez utjehe.

Mnogi se, koji čitaju povijest Davidova pada, pitaju: “Zašto je ovaj zapis javno objavljen?” Zašto je to Bog smatrao prikladnim da svijetu obznani ovu mračnu stranicu života jednog od onih koje je Nebo tako visoko cijenilo?” Prorok je u svom ukoru Davidu u vezi s njegovim grijehom rekao: “Ali je s tim djelom prezreo Jahvu.”

723       Tijekom sljedećih naraštaja nevjernici su ukazivali na Davidov karakter koji je nosio ovu tamnu mrlju, i s ushitom i porugom uzvikivali: “Ovo je čovjek po Božjem srcu!” Tako je vjera ismijavana, Bog i njegova Riječ vrijeđani, duše otvrdnule u nevjeri, a mnogi, pod okriljem pobož-nosti, ohrabreni u grijehu.

Međutim, Davidova povijest ne pruža potporu grijehu. Dok je hodio u skladu s Božjim savjetima, on je nazvan čovjekom po Božjem srcu. Kad je zgriješio, to više nije bila istina dok se pokajanjem nije vratio Gospodu. Božja riječ jasno kaže: “Ali djelo koje učini David bijaše zlo u očima Jahvinim.” (2 Sam 11,27) I Gospod je preko proroka poručio Davidu: “Zašto si prezreo Jahvu i učinio ono što je zlo u njegovim očima?… Zato se neće nikada više okrenuti mač od tvoga doma, jer si me prezreo.” Premda se David pokajao za svoj grijeh, primio oprost, a Gospod ga prihvatio, on je požnjeo pogubnu žetvu sjemena što ga je sam posijao. Kazne nad njim i njegovim domom svjedoče o Božjoj odvratnosti prema grijehu.

Dotad je Božja providnost sačuvala Davida od svih neprijateljskih zavjera i izravno je upotrijebljena da obuzda Šaula. Ali Davidov prijestup je promijenio njegov odnos s Bogom. Gospod nikako nije mogao odobriti bezbožnost. On nije mogao upotrijebiti svoju silu da zaštiti Davida od posljedica njegova grijeha kao što ga je štitio od Šaulova neprijateljstva.

Velika se promjena dogodila i u samom Davidu. Njegov je duh bio slomljen sviješću o grijehu i njegovim dalekosežnim posljedicama. Osjećao se ponižen u očima svojih podanika. Njegov je utjecaj bio oslabljen. Dotada je njegov napredak pripisivan njegovoj savjesnoj poslušnosti Gospodnjim zapovijedima. Ali sada su njegovi podanici, znajući za njegov grijeh, poticani da slobodnije griješe. Oslabljen je njegov autoritet u vlastitom domu kao i njegov zahtjev sinovima za poštovanjem i poslušnošću. Osjećaj grešnosti utišao ga je kad je trebao osuditi grijeh, i oslabio njegovu ruku kad je trebao provoditi pravdu u vlastitom domu. Njegov je zao primjer utjecao na njegove sinove, a Bog nije htio posredovati da spriječi posljedice. On je dopustio da se stvari prirodno odvijaju te je David bio oštro kažnjen.

David je cijelu godinu nakon grijeha živio u prividnoj sigurnosti, nije bilo vanjskog dokaza Božjeg nezadovoljstva. Ali božanska kazna je bila nad njim.

724       Brzo i sigurno se bližio dan suda i osvete i nikakvo pokajanje ga nije moglo spriječiti, kao i agoniju i sramotu koje će pomračiti njegov zemaljski život. Oni koji ukazivanjem na Davidov primjer pokušavaju umanjiti krivnju za vlastite grijehe trebaju naučiti iz biblijskog zapisa da je put prijestupa težak. Premda oni kao i David trebaju napustiti put zla, posljedice će grijeha i u ovom životu biti gorke i teške za nošenje.

Bog je namjeravao da povijest Davidova pada služi kao opomena tako da se ni oni kojima je dao velike blagoslove i naklonost ne osjećaju sigurnima i zanemare budnost i molitvu. Tako se ona pokazala korisnom onima koji ponizno nastoje naučiti pouku koju je Bog namjeravao pružiti. Od naraštaja do naraštaja tisuće su potaknute da shvate osobnu opasnost kušačeve sile. Davidov pad, čovjeka koga je Bog tako visoko cijenio, u njima je probudio nepovjerenje ti sebe. Shvatili su da ih samo Bog svojom silom može sačuvati kroz vjeru. Znajući da je i njihova snaga i sigurnost u Njemu, oni se boje zakoračiti na Sotonino zemljište.

 

Čak i prije izricanja božanske presude nad Davidom on je počeo žeti plodove prijestupa. Njegova savjest nije bila mirna. Proživljavao je agoniju duha izraženu u trideset drugom psalmu.

On kaže:

 

“Blažen onaj kome je grijeh otpušten,

kome je zločin pokriven!

Blago čovjeku kome Jahve ne ubraja krivnju,

i u čijemu duhu nema prijevare!

Prešutjet sam htio, al’ kosti mi klonuše

od neprestana jecanja.

Danju i noću ruka me tvoja tištala,

snaga mi se trošila ko za ljetnih žega.” (Ps 32,1-4)

 

I pedeset prvi psalam je izraz Davidova pokajanja nakon

što je od Boga primio poruku ukora:

 

“Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,

po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!

725       Operi me svega od moje krivice,

od grijeha me mojeg očisti!

 

Bezakonje svoje priznajem,

grijeh je moj svagda preda mnom…

 

Poškropi me izopom da se očistim,

operi me, i bit ću bjelji od snijega!

Objavi mi radost i veselje,

nek se obraduju kosti satrvene!

Odvrati lice od grijeha mojih,

izbriši svu moju krivicu!

 

Čisto srce stvori mi, Bože,

i duh postojan obnovi u meni!

Ne odbaci me od lica svojega

i svoga Svetog Duha ne uzmi od mene!

Vrati mi radost svoga spasenja

i učvrsti me duhom spremnim!

 

Učit ću bezakonike tvojim stazama,

i grešnici tebi će se obraćati.

Oslobodi me od krvi prolivene,

Bože, Bože spasitelju moj!

Nek mi jezik kliče pravednosti tvojoj!” (Ps 51,1-16)

 

Tako je izraelski kralj svetom pjesmom koja se trebala pjevati na javnim okupljanjima njegova naroda, u nazočnosti dvora, svećenika i sudaca, knezova i ratnika, i koja će na buduće naraštaje prenijeti znanje o njegovu padu, opisao svoj grijeh, pokajanje i nadu u oprost kroz Božju milost. Umjesto da nastoji sakriti svoju krivnju, on je želio da tužna povijest njegova pada pouči i druge.

Davidovo pokajanje je bilo duboko i iskreno. Nije pokušao ublažiti svoj zločin. Njegova molitva nije bila nadahnuta željom da izbjegne kaznu. Uvidio je veličinu svog prijestupa protiv Boga, uvidio je prljavštinu svoje duše i prezirao svoj grijeh. On nije samo molio za oprost već i za čistoću srca. David nije u očaju predao bitku. U Božjim obećanjima grješniku koji se kaje on je vidio dokaze o svom oprostu i prihvaćanju.

“Žrtve ti se ne mile,

kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio.

Žrtva Bogu duh je raskajan,

srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.”

 

(Ps 51,18.19)

 

726       Premda je David pao, Gospod ga je podigao. On je sada bio u skladnijem odnosu s Bogom i njegovi su mu bližnji bili skloniji nego prije pada. Radostan zbog svog oslobođenja on je pjevao:

“Tad grijeh svoj tebi priznali

i krivnju svoju više ne skrivah.

Rekoh:   Priznat ću Jahvi prijestup svoj’,

i ti si mi krivnju grijeha oprostio…

 

Utočište ti si  moje,

od tjeskobe ti ćeš me sačuvat,

odjenut me radošću spasenja.” (Ps 32,5-7)

 

Mnogi su prigovarali zbog navodne Božje nepravde kad je poštedio Davida, čija je krivnja bila tako velika, a odbio Šaula za nešto što se u njihovim očima činilo manjim grijehom. Međutim, David se ponizio i priznao svoj grijeh, dok je Šaul pre-zreo ukor i nepokajanjem otvrdnuto svoje srce.

Ovaj dio Davictove povijesti ima veliko značenje za grješ-nika koji se kaje. To je jedan od najupečatljivijih prikaza koji su nam dani o borbama i kušnjama čovječanstva i iskrenom pokajanju Bogu i vjeri u Gospoda Isusa Krista. To se tijekom svih vjekova pokazalo kao izvor ohrabrenja dušama koje su se nakon pada u grijeh borile pod teretom svoje krivice. Tisuće Božje djece, koja su prijevarom navedena na grijeh, bilo je spremno prepustiti se očaju, ali kad su se sjetili kako je Davidovo iskreno pokajanje i priznanje Bog prihvatio, kako je usprkos tome on patio za svoj prijestup, i oni su se ohrabrili, pokajali i iznova pokušali hoditi putem Božjih zapovijedi.

Tko god pod Božjim ukorom ponizi dušu, s priznanjem i pokajanjem, kao David, može biti siguran da za njega ima nade. Tko god vjerom prihvaća Božja obećanja nalazi oprost. Gospod nikada neće odbaciti dušu koja se iskreno kaje. On je dao ovo obećanje: ili u moje nek dođe okrilje, neka sklopi mir sa mnom, mir neka sklopi sa mnom.” (Iz 27,5) “Nek bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati, k Bogu našem, jer je velikodušan u praštanju.” (Iz 55,7)
Budući da je voda pobune bio ubijen, Joab je zvukom trube pozvao vojsku da prekine progon razbježane vojske i vjesnici su odmah pošli da kralju prenesu vijesti.

Stražar na gradskom zidu, promatrajući bojišnicu, ugledao je čovjeka kako trči sam. Uskoro se pojavio i drugi čovjek. Dok se prvi približavao, stražar je rekao kralju koji je čekao pored gradskih vrata: “‘Prepoznajem trk prvog čovjeka: trči kao Sa-dokov sin Ahimaas.’ A kralj odvrati: ‘To je dobar čovjek, dolazi s dobrim glasom.’ Ahimaas se približi kraju i pozdravi ga: ‘Zdravo!’ Baci se licem na zemlju pred kraljem i nastavi: ‘Blagoslovljen Jahve, tvoj Bog, koji je napustio ljude što su digli ruku na moga gospodara i kralja!” Na kraljev željan upit: “Je li spašen mladić Abšalom?” Ahimaas je uzvratio okolišanjem.

Došao je i drugi glasnik govoreći: “Neka moj gospodar kralj primi veselu vijest. Jahve ti je danas pribavio pravdu izbavivši te iz ruke svih onih koji su ustali na tebe.” S očevih usana je opet došlo pitanje: “Je li spašen mladić Abšalom?” Ne mogavši više prikrivati strašne vijesti vjesnik je odgovorio: “Neka neprijatelji moga gospodara i kralja i svi koji se dižu na tebe u zloj namjeri – prođu kao taj mladić!” To je bilo dovoljno. David više nije postavljao pitanja, već se pognute glave “pope u gornju odaju nad vratima i zaplaka; jecajući govoraše ovako: ‘Sine Abšalome, sine moj! Sine moj Abšalome! Oh, da sam ja umro mjesto tebe! Abšalome, sine moj, sine moj!'”

745           Pobjednička vojska, vraćajući se s bojišnice, prilazila je gradu, a njihovi povici pobjede odjekivali su brdima. Ali kad su ulazili kroz gradska vrata, vika je zanijemila, zastave u njihovim rukama su se spustile i oni su oborena pogleda napredovali kao poraženi, a ne kao pobjednici. Kralj ih nije čekao da im poželi dobrodošlicu, već se iz gornje sobe čulo jecanje: “Sine moj Abšalome! Abšalome, sine moj! Sine moj!”

“Tako se pobjeda u onaj dan pretvorila u žalost za svu vojsku, jer je vojska čula u onaj dan da kralj tuguje za svojim sinom. I toga se dana vojska kradom vrati u grad, kao što se kradom šulja vojska koja se osramotila bježeći iz boja.”

Joab je bio pun ogorčenja. Bog im je dao razlog za pobjedu i razdraganost, najveća pobuna koja se ikada dogodila u Izraelu bila je ugušena, a ipak se ova velika pobjeda pretvorila u oplakivanje onih čiji je zločin plaćen krvlju tisuća hrabrih ljudi. Surovi, grubi zapovjednik se probio u kraljevu prisutnost i hrabro rekao: “Postiduješ danas lice svih svojih slugu, koji su danas spasili život tebi, život tvojim sinovima i tvojim kćerima,… jer iskazuješ ljubav onima koji te mrze, a mržnju onima koji te ljube. Danas si pokazao da ti ništa nije do vojvoda ni do vojnika, jer vidim sada da bi ti sasvim pravo bilo kad bi Abšalom bio živ, a mi svi da smo danas poginuli. Zato sada ustani, izidi i prijazno progovori svojim vojnicima; jer, kunem ti se Jahvom, ako ne izideš, nijedan čovjek neće ostati noćas s tobom, i to će ti biti veća nesreća od svih koji su te snašle od tvoje mladosti pa do sada.”

Iako je ovaj ukor bio težak, čak i grub za skrhano kraljevo srce, David ga nije prezreo. Uvidjevši da je njegov general imao pravo, on je otišao do vrata i riječima ohrabrenja i pohvale pozdravio svoje hrabre vojnike dok su oni marširali pored njega.

 

Štampa El. pošta

Search mobile