Dodatak

Primjedba br. 1, str. 127. U zapovijesti o oslobađanju Izraela Gospod je rekao faraonu: “Izrael je moj prvorođenac. Tražim od tebe da mi pustiš sina da mi posluži.” (Exodus 4:22, 23) Psalmist nam kaže zašto je Bog izbavio Izraela iz Egipta: “Narod svoj s klicanjem izvede i s veseljem izabrane svoje. I dade im zemlje paganske, trud naroda naslijediše, da čuvaju naredbe njegove i zakone da mu paze.” (Ps 105,43-45) Ovdje smo saznali da Izraelci nisu mogli služiti Bogu U Egiptu. {PP 757.1}
U knjizi Deuteronomy 5:14, 15  nalazimo poseban naglasak na dijelu četvrte zapovijesti koji zahtijeva da sluge i sluškinje počivaju, a Izraelcima je rečeno da pamte da su i oni bili sluge u zemlji egipatskoj. Gospod je rekao: “A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvome. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni vo tvoj, ni magarac tvoj, niti ikakvo živinče tvoje, niti došljak koji je unutar tvojih vrata; tako da mogne otpočinuti i sluga tvoj, i sluškinja tvoja kao i ti. Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Jahve, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je zapovjedio Jahve, Bog tvoj, da držiš dan subotni.” U knjizi Exodus 5:5 saznajemo da su Mojsije i Aron “od posla odvratili” narod. {PP 757.2}
Iz ovih činjenica možemo zaključiti da je subota bila jedno od područja u kojem oni nisu mogli služiti Gospodu u Egiptu. Kad su Mojsije i Aron došli s Božjom porukom (Exodus 4:29-31), oni su pokušali provesti reformu koja je samo povećala tlačenje. Izraelci su bili izbavljeni da bi mogli držati Gospodnje uredbe, uključujući i četvrtu zapovijest, i to je na njih stavilo dodatnu obavezu da propisno drže subotu kao i sve zapovijesti. Tako se u Deuteronomy 24:17, 18  činjenica da su izbavljeni iz Egipta navodi kao nešto što ih posebno obavezuje da iskazuju ljubaznost prema udovicama i siročadi: “Ne izvrći pravice došljaku ni siroti, i ne uzimaj u zalog haljine udovici. Sjećaj se da si bio rob u Egiptu, i da te odande izbavio Jahve, Bog tvoj; zato ti nalažem da ovu zapovijest vršiš.” {PP 757.3}
Primjedba br. 2, str. 134. Proučavanjem egipatske religije može se vidjeti da je svrha zala bila da uništi povjerenje Egipćana u silu i zaštitu njihovih kipova, te da prikaže da su njihovi bogovi surovi mučitelji svojih služitelja. Nekoliko primjera može poslužiti da prikaže ovu činjenicu. {PP 758.1}
Drugo zlo donijelo je žabe širom cijelog Egipta (Exodus 7:19). Egipćani su žabe smatrali svetim, a jedno od božanstava, Heqa, bila je božica sa žabljom glavom za koju se smatralo da posjeduje stvaralačku moć. Kad su se žabe, na Mojsijevu zapovijest, umnožile do te mjere da su napunile zemlju od jednog kraja do drugog, Egipćani su se mogli pitati zašto Heka muči svoje revne sluge umjesto da ih štiti. Na taj način drugo zlo nije samo kaznilo Egipćane već su oni bili svjedoci prezira što ga im je nanio, kako su oni pretpostavljali, jedan od njihovih bogova (Exodus 9:3), od kojih su mnogi predstavljali moćne bogove u egipatskom panteonu. Spomenimo samo neke od njih: znamo da je bik Apis bio posvećen Ptahu, ocu svih bogova, krava je bila posvećena Hathor, jednoj od najrasprostranjenijih boginja u zemlji Nila, dok je ovan predstavljao nekoliko bogova poput Khnemua i Amona, boga s ovnujskom glavom, koji je bio glavni egipatski bog u vremenu Novog Carstva. Stoga su bolesti koje su pobile životinje posvećene njihovim bogovima otkrile Egipćanima nemoć njihovih bogova u prisutnosti Boga prezrenih Izraelaca. {PP 758.3}
Deveto zlo (Exodus 10:21) zadalo je težak udarac jednom od najvećih egipatskih bogova, Rau, bogu sunca, kojem su neprekidno služili od samog početka istorije te zemlje. U zemlji koja je rijetko viđala oblake na nebu sunce se smatralo kao sila koja nikada ne iznevjerava, pruža toplinu, svjetlost, život i rast cijelom svijetu. Svaki egipatski kralj se smatrao “sinom boga Ra” i taj je izraz bio dio njegove titule. Kad je Amon postao glavni egipatski bog tokom osamnaeste dinastije, smatralo se da je Ra tako moćan da je učinjen kompromis tako što su Amon i Ra udruženi i stvoren je jedan bog - Amon-Ra. Nekoliko godina nakon izlaska, kad je Ikhaton za kratko vrijeme uveo monoteizam, jedini bog kojeg su zadržali bio je Aton, sunčani krug. Uvidjevši kako je ukorijenjeno obožavanje sunca u religijskom životu Egipćana, i kako se duboko obožavao bog sunca Ra, Amon-Ra ili Aton, možemo razumjeti zašto su zla usmjerena protiv ovog boga sustigla Egipćane na vrhuncu sukoba između izraelskog Boga i njegovih egipatskih neprijatelja. {PP 758.4}
Tako je i deseto zlo, ubijanje prvorođenaca (Exodus 12:29) pogodilo najmanje jednog boga, a to je bio kralj za koga se smatralo da je Horus, sin Ozirisov. Kao vladar nilske zemlje, njegovi podanici su mu se obraćali kao “bogu bogova”. Stoga je ovo posljednje zlo okrunilo djela koja su ostvarena silom izraelskog Boga čudotvorca. Do tada su bili obeščašćeni bogovi koji su nadzirali sile prirode i životinje, ali sada je prezreni Bog izraelskih robova ponizio boga koji je među Egipćanima živio u vidljivom obliku i koji je rekao: “Ko je taj Jahve da ga ja poslušam - odvrati faraon - i pustim Izraelce? Ja toga Jahvti ne znam niti ću pustiti Izraelce.” Exodus 5:2. {PP 759.1}
Primjedba br. 3, str. 138. U Genesis 15:13  čitamo da je Gospod rekao Abrahamu: “Dobro znaj da će tvoji potomci biti stranci u tuđoj zemlji; robovat će i biti tlačeni četiri stotine godina.” Ovaj redak nameće pitanje da li se ovih četiri stotine godina odnosi na vrijeme patnje ili prebivanja, ili oboje, i kakav je odnos između ovih 400 godina i 430 godina iz Exodus 12:40, 41, and Galatians 3:16, 17. {PP 759.2}
Tvrdnja u Exodus 12:40 da “vrijeme što su ga Izraelci proveli u Egiptu iznosilo je četiri stotine i trideset godina” ostavlja dojam da su Izraelci, od Jakovljeva dolaska u Egipat do Izlaska, proveli 430 godina u zemlji Nila. Da ovaj dojam ne može biti točan očito je iz Pavlovog nadahnutog tumačenja iznesenog u Galatians 3:16, 17, gdje se kaže da se 430 godina odnosi na razdoblje koje počinje kad je Bog načinio savez s Abrahamom sve do objavljivanja Zakona na Sinaju. Čini se da Pavle govori o prvom obećanju što ga je Bog dao Abrahamu kad je bio pozvan da napusti Haran (Genesis 12:1-3). Tada je počelo razdoblje od 430 godina, kad je Abraham imao 75 godina (Genesis 12:4), a proročanstvo iz Genesis 15:13  je počelo trideset godina kasnije, kad je Abraham imao 105, a njegov sin Isak pet godina (21,5). U to vrijeme Išmael “je rođen po tijelu progonio onoga koji se rodio po duhu” (Galatians 4:29; Genesis 21:9-11), i tako je počelo razdoblje mučenja Abrahamova sjemena koje se s prekidima nastavilo sve do izlaska. Isak nije samo imao poteškoća sa svojim polubratom Išmaelom već i s Filistejcima (Genesis 26:15, 20, 21). Jakov je bježao da spasi svoj život od Isava (Genesis 27:41-43), kasnije i od Labana (Genesis 31:21), ), a onda je ponovno bio u opasnosti od Isava (Genesis 32:8); Josifa su njegova braća prodala u ropstvo (Genesis 37:28), a Egipćani su desetljećima tlačili Izraelce (Exodus 1:14). {PP 759.3}
Od vremena Abrahamova pozivanja do Jakovljeva ulaska u Egipat prošlo je 215 godina, a kad zbrojimo
(1) dvadeset pet godina od Abrahamova pozivanja do rođenja Isaka (Genesis 12:4; Genesis 21:5), (2) šezdeset godina od Isakova do Jakovljeva rođenja (Post 25,26), i (3) Jakovljeve godine u vrijeme preseljenja u Egipat (Genesis 47:9), tako od 430 godina ostaje 215 kao vrijeme koje su Izraelci proveli U Egiptu. Stoga 430 godina iz Exodus 12:40  uključuju prebivanje patrijaraha u Hanaanu kao i njihov boravak u Egiptu. Od Mojsijeva vremena Palestina je bila dio Egipatskog Carstva, tako nije čudno naći pisca iz tog razdoblja koji pod izrazom Egipat misli i na Hanaan. Prevoditelji Septuaginte, znajući da je 430 godina obuhvatalo boravak patrijaraha u Hanaanu, razjasnili su ovo pitanje svojim prijevodom ovog retka: “Vrijeme što su ga Izraelci proveli u Egiptu iznosilo je četiri stotine i trideset godina.” Dodatna potvrda ovog već spomenutog tumačenja o 430 godina nalazi se u proročanstvu da će četvrti naraštaj onih koji su ušli u Egipat napustiti ga (Genesis 15:16) i u zapisu o njegovom ispunjenju u Exodus 6:16-20. {PP 759.4}
Primjedba br. 4, str. 157. Izraelci su smatrali da klanjanjem zlatnom teletu iskazuju svoju službu prema Bogu. Tako je Aron, otpočevši sa obožavanjem kipa, objavio: “Sutra neka se priredi svečanost u čast Jahvi!” Oni su predložili da slave Boga, kao što su Egipćani slavili Ozirisa, klanjajući se njegovom kipu. Međutim, Bog ovakvu službu nije mogao prihvatiti. Premda je služena u njegovo ime, bog Sunca, a ne Jahve, bio je stvarni predmet njihova obožavanja. {PP 760.1}
Obožavanje Apisa je bilo popraćeno najvećim razvratom, a zapis u Svetom pismu upućuje da je izraelsko obožavanje teleta bilo popraćeno svim oblicima razvrata uobičajenog za neznabožačko bogosluženje. Mi čitamo: “Sutradan rano ustanu i prinesu žrtve paljenice i donesu žrtve pričesnice. Onda svijet posjeda da jede i pije. Poslije toga ustade da se zabavlja.” (Exodus 32:6) Jevrejska riječ prevedena sa “zabavlja” označava igranje s poskakivanjem, pjevanjem i plesanjem. Ovaj je ples, posebno među Egipćanima, bio tjelesan i nemoralan. Riječ prevedena u sljedećem retku s “naopako” u kojem se kaže: “Narod tvoj, koji si izveo iz zemlje egipatske, pošao je naopako” ista je riječ koja je upotrijebljena u Genesis 6:11, 12, gdje čitamo da se zemlja “iskvarila” “ta svako se biće na zemlji izopačilo”. Ovo objašnjava strašan Božji gnjev i razlog zbog kojeg je On želio odmah uništiti narod. {PP 760.2}
Primjedba br. 5, str. 163. Deset zapovijesti su bile “savez” koji je Gospod spominjao kad je predlažući savez s Izraelom rekao: “Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez... “ (Exodus 19:5) Deset zapovijesti su nazvane Božji “savez” prije no što je sklopljen savez s Izraelom. To nije bio dogovor koji su oni postigli, već im je Bog zapovjedio da ih vrše. Tako su Deset zapovijesti, Božji Savez, postale temelj Saveza koji je sklopljen između Njega i Izraela. Deset zapovijesti su u svakom svom detalju “sve ove riječi” na koje se odnosio sklopljeni Savez. Vidi Exodus 24:8. {PP 760.3}
Primjedba br. 6, str. 177. Kada je prinošena žrtva za grijehe za sveštenika ili cijelu zajednicu, krv je unošena u Svetinju i njome se škropilo pred zastorom ili po rogovima zlatnog žrtvenika. Salo je spaljivano na žrtveniku za žrtve paljenice u predvorju, ali tijelo žrtve je spaljivano izvan logora. Vidi Leviticus 4:1-21. {PP 761.1}
Međutim, kad je žrtva bila za poglavara ili nekoga iz naroda, krv se nije smjela unositi u Svetinju, već su sveštenici trebali jesti meso, kao što je Gospod naredio Mojsiju: “Sveštenik koji prinosi tu žrtvu okajnicu neka od nje i jede; neka se ona jede na posvećenu mjestu, u dvorištu Šatora od sastanka.” Leviticus 6:26, R.V. See also Leviticus 4:22-35. {PP 761.2}
Primjedba br. 7, str. 185. Iz sljedećih razmatranja jasno se vidi da je Onaj koji je izgovorio Zakon, koji je pozvao Mojsija na planinu i razgovarao s njim bio naš Gospod Isus Hristos. {PP 761.3}
Hristos je onaj kroz koga se Bog stalno otkriva čovjeku. “Mi nemamo nego jednoga Boga, Oca, od koga sve dolazi i za koga postojimo, i jednoga Gospoda, Isusa Hrista, po komu postoji sve i po komu postojimo takođe i mi.” (1 Corinthians 8:6) “To je onaj koji u krilu zajednice u pustinji bijaše posrednik između anđela što mu je govorio na Sinajskoj gori i očeva naših; onaj koji je primio riječi života da ih predadne nama.” (Acts 7:38) Ovaj anđeo je bio On sam (Isaiah 63:9), anđeo u kome je bilo ime velikog Jahve (Exodus 23:20-23). Ovaj se izraz ne može odnositi ni na koga drugog osim Božjeg Sina. {PP 761.4}
Hristos je još nazvan i Božja Riječ (John 1:1-3. ). On je tako nazvan jer je Bog kroz Hrista davao svoja otkrivenja čovjeku u svim vjekovima. Njegov je Duh bio taj koji je nadahnjivao proroke (1 Peter 1:10, 11). On im se otkrio kao Anđeo Jahvin, zapovjednik vojske Gospodnje, Mihael arhanđeo. {PP 761.5}
Primjedba br. 8, str. 314. Pitanje o kojem se i danas mnogo raspravlja glasi: Ako je teokratija bila dobra u Izraelovo vrijeme, zašto teokratski oblik vladavine nije jednako tako dobar u naše vrijeme? Odgovor je jednostavan: {PP 761.6}
Teokratija je vladavina koja svoj autoritet crpi neposredno od Boga. Izraelska vladavina je bila istinska teokratija. To je bila istinska Božja vladavina. Kod gorućeg grma Bog je zadužio Mojsija da izvede njegov narod iz Egipta. Otkrivanjem znaka i moćnih čuda Bog je izbavio Izraela iz Egipta i vodio ga kroz pustinju, a najposlije i do Obećane zemlje. Tamo je njima vladao pomoću sudija sve do proroka Samuela, kome se, dok je bio dijete, javio Bog i preko koga je obznanjivao svoju volju. U Samuelovo vrijeme narod je zatražio da dobije kralja. Dobili su dopuštenje i Bog je izabrao Šaula, a Samuel ga je pomazao za izraelskog kralja. Šaul je propustio vršiti Božju volju, a kad je odbacio Gospodnju riječ, Gospod ga je odbacio kao kralja i poslao Samuela da pomaže Davida za kralja nad Izraelom, i Bog je zauvijek utvrdio Davidov prijesto. Kad je Solomun naslijedio kraljevstvo umjesto Davida, svog oca, zapis kaže: “Tako je Solomun sjeo na Jahvin prijesto da kraljuje namjesto svoga oca Davida.” (1 Chronicles 29:23) Davidov prijesto bio je Gospodnji prijesto, a Solomun je sjedio na Gospodnjem prijestolu kao kralj nad Božjim zemaljskim kraljevstvom. Nasljeđivanje prijestola se nastavilo u Davidovoj lozi sve do Sedekije, koji je postao podanik babilonskog kralja i sklopio svečani savez pred Bogom da će biti odan babilonskom kralju. Ali Sedekija ja prekršio svoj savez i tada mu je Bog rekao: “A tebi, nečasni i bezbožnički kneže izraelski, tebi dođe dan i čas posljednjega zločina. Ovako govori Jahve Gospod: {PP 761.7}
Skini mitru s glave i odloži kraljevski vijenac! Jer, sve se mijenja: ko bi dolje, biće uzvišen, a ko bi gore, biće ponižen. Ruševine, ruševine, ruševine ću postaviti kakvih nije bilo, dok ne dođe onaj koji ima suditi, jer ja ću mu predati sud.” (Ezekiel 21:25-27.  Ezekiel 17,1-21.) {PP 762.1}
Kraljevstvo je tada pripalo Babilonu. Kad je Babilon pao, a naslijedila ga Medo-Persija, ono je srušeno po prvi put. Kad je pala Medo-Persija i naslijedila je Grčka, ono je srušeno po drugi put. Kad je Rim osvojio Grčki Imperij, ono je srušeno po treći put. A onda Riječ kaže: “... ruševine ću postaviti... dok ne dođe onaj koji ima suditi, jer ću mu predati sud.” Ko je taj koji ima suditi? “Evo, ti ćeš začeti i roditi Sina komu ćeš nadjenuti ime Isus. On će biti velik i zvaće se Sin Najvišega. Gospod Bog daće mu prijesto Davida, oca njegova. On će vladati kućom Jakovljevom dovijeka. I kraljevstvo njegovo neće imati svršetka.” (Luke 1:31-33) I dok je On bio ovdje kao “Prorok”, čovjek boli koji je iskusio bol, u noći u kojoj je bio izdan on sam je rekao: “Ali moje kraljevstvo nije odavde.” Tako je Gospodnji prijesto bio uklonjen s ovog svijeta “i neće ga biti više dok ne dođe Onaj kome pripada”, a tada će biti predano Njemu. A to vrijeme je kraj svijeta i početak “budućeg svijeta”. {PP 762.2}
Spasitelj je rekao dvanaestorici apostola: “Zato ja vama dajem kraljevsku čast kao što ju je Otac moj meni dao, da jedete i pijete za mojim stolom u mome kraljevstvu te da sjedite na prijestolima i sudite dvanaest Izraelovih plemena.” (Luke 22:29, 30) Iz Matejeva izvještaja o Hristovom obećanju dvanaestorici saznajemo kad će ono biti ispunjeno: “... u obnovi svijeta, kad Sin Čovječji sjedne na svoj slavni prijesto - sjesti na dvanaest prijestola i suditi dvanaest Izraelovih plemena.” (Matthew 19:28) U paraboli o talantima Hristos se prikazuje kao čovjek ugledna roda koji “ode u daleku zemlju da primi kraljevsko dostojanstvo, pa da se onda vrati” (Luke 19:12). A On sam nam je rekao kad ćemo sjediti na prijestolima njegove slave: “Kad Sin Čovječji dođe sa svojim sjajem u pratnji svih anđela, sješće na prijestole svoje slave. Tada će se pred njim skupiti svi narodi.” Matthew 25:31, 32. {PP 762.3}
Ivan, pisac Otkrivenja, posmatra ovo vrijeme kad kaže: “Nad svijetom je pripala kraljevska vlast našemu Gospodu i njegovu Pomazaniku, i on će vladati u vijeke vjekova.” (Revelation 11:15) Kontekst jasno pokazuje kad će se to dogoditi: “Narodi su provodili svoju srdžbu, ali dođe tvoja srdžba i vrijeme kad treba suditi mrtve, dati nagrade tvojim slugama, prorocima i svetima i onima koji se boje tvoga imena, malim i velikim, i uništiti one koji kvare zemlju!” (Otk 11,18) Hristovo kraljevstvo će biti osnovano u vrijeme konačnog suda, nagrađivanja pravednih i kažnjavanja bezbožnika. Kad svi koji se protive Hristovoj suverenosti budu uništeni, kraljevstvo ovog svijeta će postati kraljevstvo našeg Gospoda i Hrista. {PP 763.1}
Tada će Hristos vladati: “Kralj kraljeva i Gospodar gospodara.” (Revelation 19:16) “A kraljevstvo i vlast i veličanstvo pod svim nebesima daće se narodu Svetaca Svevišnjega.” “Ali će od njih kraljevstvo preuzeti Sveci Svevišnjega, i oni će ga posjedovati za vijeke vjekova.” Daniel 7:27, 18. {PP 763.2}
Hristovo kraljevstvo se do tog trenutka ne može uspostaviti na zemlji. Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Njegovi se sljedbenici trebaju smatrati “tuđincima i putnicima na zemlji”. Pavle kaže: “A naša je domovina na nebesima, odakle i Spasitelja postojano očekujemo, Gospoda Isusa Hrista.” Hebrews 11:13; Philippians 3:20, R.V. {PP 763.3}
Budući da je izraelsko kraljevstvo nestalo, Bog nikada nije na bilo kojeg čovjeka ili grupu ljudi prenio ovlasti provedbe njegovih zakona: “Osveta je moja - veli Gospod - ja ću je vratiti.” (Romans 12:19) Građanske vlasti uređuju odnose među ljudima, ali oni nemaju ništa s dužnostima koje proizlaze iz čovjekova odnosa s Bogom. {PP 763.4}
Izuzev Izraelskog kraljevstva, na zemlji nikada nije postojala vlada kojom je Bog preko nadahnutih ljudi upravljao ljudskim poslovima. Kad god su ljudi pokušali osnovati vladu sličnu Izraelu, oni su na sebe preuzeli tumačenje i provođenje Božjeg Zakona. Oni su uzeli pravo da nadziru savjest i tako su protuzakonito prisvojili Božje pravo. {PP 763.5}
U Starom zavjetu, dok su grijesi protiv Boga kažnjavani ovozemaljskim kaznama, a izvršene kazne ne samo da su bile božanski odobrene već su bile pod njegovim direktnim nadzorom i u skladu s njegovim zapovijestima. Vračare je trebalo pogubiti. Idolopoklonike je trebalo pobiti. Bezbožništvo i oskvrnuće se kažnjavalo smrću. Cijeli idolopoklonički narodi su trebali biti iskorijenjeni. Međutim, izvršenjem ovih kazni upravljao je Onaj koji čita ljudska srca, koji zna mjeru njihove krivice i koji prema svojim stvorenjima postupa mudro i milostivo. Kad ljudi, s ljudskim strastima i slabostima, na sebe preuzmu odgovornost da obave ovaj posao, nisu potrebni dokazi da bi se uvidjelo kako se time otvaraju vrata neobuzdanoj nepravdi i surovosti. Činit će se najnehumaniji zločini, i sve to u sveto Hristovo ime. {PP 764.1}
Na izraelskim zakonima, kojima su kažnjavani grijesi protiv Boga, temelje se dokazi kojima se nalaže dužnost kažnjavanja sličnih grijeha u današnje vrijeme. Koristili su ih svi progonitelji da opravdaju svoja djela. Načelo da je Bog prenio na ljude autoritet i pravo da nadziru slobodu savjesti temelj je vjerske tiranije i progonstva. Ali svi koji tako razmišljaju gube iz vida činjenicu da mi sada živimo u različitom vremenu, u potpuno različitim uslovima od izraelskih, da je kraljevstvo izraelsko bilo predslika Hristovog kraljevstva koje neće biti osnovano do njegovog Drugog dolaska te da čovjekove dužnosti u odnosu s Bogom ljudski autoritet ne smije regulirati ni provoditi. {PP 764.2}
Primjedba br. 9, str. 317. U vezi s poistovjećivanjem Rame Samuelove s Benjaminovom Ramom dr. Edersheim kaže: “Utvrđene su sljedeće dvije činjenice: Šaulova rezidencija je bila u Gabi, a on je Samuela prvi put susreo u Ratni. Ako je to tako, i ako se ima u vidu 1 Sam 10,2, nemoguće je poistovjetiti Ramu Samuelovu s Ramom Benjaminovom ili je smtrati savremenim naseljem Nebi Samuel, četiri milje sjeverozapadno od Jerusalema.” {PP 764.3}

Štampa El. pošta

Search mobile