Uvod

Ovo se djelo bavi temama iz biblijske povijesti, temama koje same po sebi nisu nove, a ovdje su ipak prikazane tako da imaju novi značaj, otkrivajući uzroke postupaka, prikazujući utjecaj nekih pokreta, rasvjetljujući neka obilježja koja samo Biblija ukratko spominje. Stoga ovi prizori imaju živost i važnost koja ostavlja trajan dojam. Biblijski zapisi su rasvijetljeni tako da se potpunije otkrije Božji karakter i namjere, da se razotkriju Sotonina lukavstva i način na koji će njegova vlast konačno biti srušena, da se istaknu slabosti čovjekovog srca i pokaže kako Božja milost osposobljuje čovjeka da pobijedi u bici protiv zla. Sve je ovo u skladu s onim što je Bog pokazao kao svoju namjeru pri otkrivanju istina svoje Riječi čovjeku. Posrednik kroz koga su ova otkrivenja dana je, kad se provjeri Pismom, jedna od metoda koje Bog još uvijek upotrjebljuje da ljudskoj djeci usadi svoje pouke.

Premda sada nije kao što je bilo u početku, kad je čovjek u svojoj svetosti i nevinosti primao osobne pouke od svog Tvorca, čovjek ipak nije ostavljen bez božanskog Učitelja, kojeg je Bog dao u svom predstavniku, Duhu Svetome. Tako mi slušamo apostola Pavla kako objavljuje da je božanska “iluminacija” prednost Kristovih sljedbenika i da su oni “prosvijetljeni” time što su postali “dionici Duha Svetoga”. Ivan također kaže: “A vas je pomazao Sveti, i svi imate znanje.” (1 Iv 2,20) A Krist je obećao svojim učenicima, prije nego što ih je napustio, da će im poslati Svetog Duha kao Branitelja i vodiča koji će ih uputiti u svu istinu (Iv 14,16.26).

Apostol Pavao je, da bi pokazao kako se ovo obećanje ispunilo u Crkvi, u dvjema svojim poslanicama formalno izjavio da su neki darovi Duha dani Crkvi za njenu izgradnju i poduku do kraja vremena (1 Kor 12; Ef 4,8-13; Mt 28,20). Ali ni to nije sve; brojna jasna i izričita proročanstva objavljuju da će u posljednje dane doći do izlijevanja Duha Svetoga te da će Crkva u vrijeme Kristova dolaska, u završnim iskustvima, imati “Isusovo svjedočanstvo”, to jest Duh proroštva (Dj 2,17-20.39; 1 Kor 1,7; Otk 12,17; 19,10). U ovim činjenicama vidimo dokaz Božje brige i ljubavi za njegov narod, jer Crkvi, koja se suočava s opasnostima posljednjih dana, sigurno je potrebna nazočnost Duha Svetoga kao utješitelja, učitelja i vodiča, ne samo u njegovim uobičajenim već i neuobičajenim načinima djelovanja, zasigurno potrebna Crkvi više nego u prethodnim razdobljima njezina života.

Pismo ističe različite kanale kroz koje će Duh Sveti djelovati na srca i umove ljudi da rasvijetli njihovo razumijevanje i vodi njihove korake. Medu njima su bili snovi i viđenja. Bog je na ovaj način i dalje nastavio komunicirati sa svojom djecom. Evo i njegovog obećanja u vezi s tim: “Nade li se medu vama prorok, u viđenju njemu ja se javljam, u snu njemu progovaram.” (Brojevi 12,6) Ovim načinom Bileamu je preneseno nadnaravno znanje. Stoga on kaže: “Proročanstvo Bileama, sina Beorova, proročanstvo čovjeka pronicava pogleda, proročanstvo onoga koji riječi Božje sluša, koji poznaje mudrost Svevišnjega, koji vidi viđenja Svesilnoga, koji pada, i oči mu se otvaraju.” (Br 24,15.16)

Stoga ispitivanje svjedočanstava Pisma u vezi sa sveobuhvatnošću kojom je Gospod odredio da se Duh očituje u Crkvi tijekom razdoblja ljudske probe postaje predmet velikog zanimanja.

Bog, nakon što je načinio plan spasenja, službom svog Sina i svetih anđela komunicira s ljudima preko ponora koji je grijeh načinio. On je ponekad govorio s njima licem u lice, kao u slučaju Mojsija, ali češće u viđenjima i snovima. Primjeri su takvog komuniciranja posvuda očiti u svetim zapisima u svim razdobljima. Henok, sedmi od Adama, gledao je unaprijed u duhu proroštva Drugi Kristov dolazak u slavi i sili i uzviknuo: “Pazite! Dolazi Gospodin sa svojim svetim Desettisućama…” (Jd 14) “… nego su ljudi govorili od Boga, potaknuti od Duha Svetog.” (2 Pt 1,21) Ako ponekad izgleda da je djelovanje duha proroštva prestalo, dok duhovnost ljudi slabi, on je ipak obilježio sve velike krize u iskustvu Crkve i razdoblja koja su bila svjedoci smjena dispenzacija. Kad je došlo razdoblje obilježeno Kristovim utjelovljenjem, oca Ivana Krstitelja je ispunio Duh Sveti i on je prorokovao (Lk 1,67). Šimunu je otkriveno da neće vidjeti smrti dok ne vidi Gospoda, a kad su ga Kristovi roditelji donijeli u Hram na obrezanje, Šimun je Duhom došao u Hram, uzeo ga u svoje ruke i blagoslovio dok je prorokovao o Njemu. Ana, proročica, dolazeći u istom trenutku, govorila je o Njemu svima koji su u Jeruzalemu tražili otkupljenje (Lk 2,26.36).

Prorok je sljedećim riječima objavio izlijevanje Duha Svetoga što je trebalo pratiti Kristove sljedbenike u propovijedanju evanđelja: “Poslije ovoga izlit ću Duha svoga na svako tijelo, i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će starci sanjati sne, a vaši mladići gledati viđenja. Čak ću i na sluge i sluškinje izlit Duha svojeg u dane one. Pokazat ću znamenja na nebu i zemlji, krv i oganj i stupove dima. Sunce će se prometnut u tminu, a mjesec u krv, prije nego svane Jahvin dan, velik i strašan.” 01 3,1-4) Petar je, na Dan duhova, citirao ovo proročanstvo kao objašnjenje predivnog prizora koji se tada zbio. Raskoljeni jezici, poput vatrenih, spustili su se na svakog učenika. Oni su bili ispunjeni Duhom Svetim i govorili različitim jezicima. A kad su ih rugači optužili da su pili vina, Petar je odgovorio: “Ovi ljudi nisu pijani, kako vi to zamišljate – ta istom je treći sat dana – već se ovim ostvaruje proročanstvo proroka Joela.” Onda je on citirao ovo proročanstvo onako kako ga nalazimo u Knjizi proroka Joela, samo što je on umjesto izraza “u dane one” upotrijebio “u posljednje vrijeme”, tako da ono glasi: “U posljednje ću vrijeme – veli Gospodin – izliti od svoga Duha na svako ljudsko biće.”

Očito da se tog dana počeo ispunjavati onaj dio proročanstva koji se odnosi na izlijevanje Duha Svetoga, jer nije bilo staraca koji su snivali sne, ni mladića i djevojaka koji su imali viđenja i prorokovali. Tada se nisu pojavila znamenja od krvi, vatre i stupovi dima, sunce nije pomrčalo, a mjesec se nije pretvorio u krv, a ipak je ono što je tada bilo viđeno bilo ispunjenje Joelova proročanstva. Isto je tako očito da jedno očitovanje nije iscrpilo ovaj dio proročanstva koji se odnosi na izlijevanje Duha, jer proročanstvo pokriva cijelo razdoblje od onog vremena do dolaska velikog Dana Gospodnjeg.

Ali Dan duhova nije bio ispunjenje samo Joelovog već i drugih proročanstava. Njime su ispunjene same Kristove riječi. On je u svom posljednjem govoru svojim učenicima prije raspeća rekao: “Ja ću moliti Oca, i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s vama zauvijek: Duha istine.” (Iv 14,16.17) “A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh.” (26. redak) “A kad dođe on, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe, već će govoriti što čuje i objavit će vam buduće.” (16,13) A nakon što je Krist ustao iz mrtvih On je rekao učenicima: “Evo, ja ću poslati na vas ono što je Otac moj obećao. A vi ostanite u gradu dok se ne obučete u silu odozgo!” (Lk 24,49)

Na Dan duhova učenici su bili obdareni silom odozgo. Međutim, Isusovo se obećanje, kao ni Joelovo, nije ograničavalo samo na ovu prigodu. On im je dao isto obećanje u drugom obliku uvjeravajući ih da će uvijek biti s njima, do svršetka svijeta (Mt 28,20). Marko nam kaže na koji način i u kojem smislu je Gospod trebao biti s njima. On kaže: “A oni odoše i počeše propovijedati svuda. Gospodin je s njima djelovao i potvrđivao Riječ čudesima što su je pratila.” (Mk 16,20) A Petar je, na Dan duhova, posvjedočio u vezi s neprekidnim djelovanjem Duha kojem su oni bili svjedoci. Kad su se obraćeni Židovi obratili apostolima riječima: “Što da činimo?” Petar je odgovorio: “Obratite se … Neka se svaki od vas krsti u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha; tako ćete primiti dar – Duha Svetoga.” (Dj 2,37-39) Ovo svakako omogućuje djelovanje Duha Svetoga u Crkvi, čak i posebna očitovanja, u svim budućim vremenima, sve dok milost poziva ljude da prihvate Kristovu ljubav koja oprašta.

Dvadeset osam godina kasnije Pavao je u svom pismu Korinćanima pred tu crkvu iznio formalan dokaz o ovom pitanju. On kaže (1 Kor 12,1): “Što se, braćo, tiče duhovnih darova, ne bih htio da ostanete u neznanju.” On je to smatrao tako važnim da su kršćanske crkve trebale razumjeti ovaj predmet. Nakon što je izjavio da Duh, premda je jedan, djeluje raznoliko, i objašnjavajući koja su to raznovrsna djelovanja, on spominje sliku ljudskog tijela, s njegovim raznovrsnim dijelovima, da pokaže kako se Crkva sastoji od različitih službi i darova. I kao što tijelo ima različite dijelove, od kojih svaki ispunjava svoju naročitu službu, i svi rade zajedno s jednim ciljem da bi stvorili jedinstvenu cjelinu, tako je i Duh trebao djelovati kroz različite kanale u Crkvi da bi stvorio savršeno religiozno tijelo. Pavao onda nastavlja ovim riječima: “I jedne je Bog postavio Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; zatim je dao dar čudesa, onda dar ozdravljanja, dar pružanja pomoći, dar upravljanja, dar različitih jezika.”

Izjava da je Bog neke u Crkvi postavio podrazumijeva ne samo da je otvoren put za pojavu darova ako okolnosti budu povoljne. To zapravo znači da su oni trebali biti trajni dijelovi istinskog ustroja Crkve, i ako oni aktivno ne djeluju, Crkva će postati kao ljudsko tijelo, od kojeg su neki dijelovi, slučajno ili zbog bolesti, postali bespomoćni ili osakaćeni. Jednom kad su dani Crkvi ti darovi moraju ostati u njoj dok ih se formalno ne ukloni. Ali nema zapisa da su oni ikada bili povučeni.

Isti apostol pet godina kasnije piše Efežanima u vezi s istim darovima, jasno opisujući njihovu svrhu i time neizravno pokazujući da oni moraju ostati sve dok se ta svrha ne ostvari. On kaže (Ef 4,8.11-13): “Zato se veli: ‘Uzlazeći u visinu odvede zarobljenike; dade ljudima darove’… On dade jedne kao apostole, druge kao proroke, jedne kao evanđeliste, druge kao pastire i učitelje, da pripravi svete za djelo službe, za izgradnju Kristova Tijela, dok svi zajedno ne dođemo k spoznaji Sina Božjega, k savršenom čovjeku, k mjeri punine veličine Kristove.”

Crkva u apostolsko doba nije postigla stanje jedinstva o kojem se ovdje razmišlja, a uskoro ju je nakon tog doba mrak velikog duhovnog otpada počeo zasjenjivati, te tijekom tog otpada ova punina veličine Kristove i jedinstvo u vjeri nije dosegnuto, niti će biti dosegnuto dok poruka milosti ne okupi iz svakog plemena, svakog društvenog sloja, svake grješne organizacije narod koji je prihvatio cijelo evanđelje, koji čeka dolazak Sina Čovječjeg. I doista, ako je Crkva ikada u svom iskustvu trebala koristiti sva oruđa namijenjena njenoj utjesi i vodstvu, ohrabrenju i zaštiti, to će biti usred opasnosti posljednjih dana, kad će sile zla, dobro usavršene iskustvom i obukom za svoj opaki posao, svojim remekdjelom prijevare, varati ako je moguće i izabrane. Stoga su posebna proročanstva o izlijevanju Duha u korist Crkve u posljednjim danima došla u prikladnom trenutku.

Međutim, u literaturi kršćanskog svijeta obično se tvrdi da su darovi Duha samo za apostolsko doba, da su oni bili dani samo za širenje evanđelja; i jednom kad se evanđelje proširilo, darovi više nisu bili potrebni te su, posljedično tomu, nestali iz Crkve. Ali apostol Pavao je upozorio kršćane svog doba da “tajna bezboštva” već djeluje te da će nakon njegove smrti okrutni vuci ući medu njih, ne štedeći stado, te da će i između njih samih ustati oni koji će naučavati opaku nauku da odvuku učenike za sobom (Dj 20,29.30). Stoga nije moguće da su se ovi darovi, dani Crkvi da je štite od ovih zala, trebali, kad dođe vrijeme, ugasiti kao da su ostvarili svoj cilj, jer će njihova prisutnost i pomoć biti potrebnija u ovim uvjetima nego kad su sami apostoli djelovali na pozornici.

U Pavlovoj poslanici Korinćanima nalazimo drugu izjavu koja pokazuje da popularna predodžba o privremenom trajanju darova ne može biti točna. Ona govori o suprotnosti između sadašnjeg, nesavršenog stanja i slavnog, besmrtnog stanja koje će kršćani naposljetku dosegnuti (1 Kor 13). On kaže (9. i 10. redak): “Jer, nesavršeno je naše znanje, i nesavršeno naše proricanje. Kada dođe što je savršeno, iščeznut će što je nesavršeno.” On dalje slikovito prikazuje sadašnje stanje uspoređujući ga s razdobljem djetinjstva sa svim njegovim slabostima i nezrelošću misli i postupaka, a savršeno stanje s odraslim čovjekom koji ima jasnu viziju, zrelost i snagu. I on darove svrstava medu one pojedinosti koje su potrebne u sadašnjem, nesavršenom stanju, ali kojima neće biti mjesta kad dođe stanje savršenstva. “Sad vidimo u ogledalu, nejasno, a onda ćemo licem u lice. Sad nesavršeno poznajem, a onda ću savršeno spoznati kao što sam spoznat.” (12. redak) Zatim kaže koji darovi će biti prilagođeni vječnosti, koji će i tamo postojati, naime: vjera, ufanje i ljubav, “ali je najveća medu njima ljubav”.

Ovo objašnjava izraze u 8. retku: “Ljubav nigda ne prestaje,” to jest, nebeska milosrdna ljubav, traje uvijek. Ona je slavna kruna ljudske budućnosti, besmrtnog stanja, ali “Proroštva! Ona će iščeznuti”, to jest doći će vrijeme kad proročanstva više neće biti potrebna, a dar prorštva, kao jedan od pomoćnika u Crkvi, više neće djelovati. “Jezici! Oni će umuknuti”, to jest dar jezika više neće imati svoju primjenu. “Znanje! Ono će nestati”, ne apstraktno, već savršeno znanje kojim ćemo biti obdareni u vječnom svijetu jedan od posebnih darova Duha učinit će nepotrebnim.

Ako mi zauzmemo stav da su darovi prestali s apostolskim dobom, jer više nisu potrebni, mi prihvaćamo stajalište da je apostolsko doba bilo djetinjsko doba, doba slabosti u Crkvi, kad se sve promatralo u ogledalu, nejasno, ali je doba što je uslijedilo, kad su okrutni vuci ušli u nju, ne štedeći Crkvu, i kad su

ustali ljudi, čak i u Crkvi, govoreći opake stvari da bi odvukli učenike za sobom, bilo doba savršene svjetlosti i spoznaje u kojemu je nesavršeno, djetinjsko i nejasno znanje apostolskog vremena prošlo. Jer, sjetimo se, darovi prestaju tek kad se dosegne savršeno stanje; kad se to stanje dostigne, ono će ih učiniti nepotrebnim. Ali nitko, kad trijezno promisli, ne može ni za trenutak održati stav da je apostolsko doba bilo duhovno inferiornije u odnosu na neko drugo doba što je uslijedilo. Ako su darovi bili potrebni, onda su oni svakako potrebni i sada.

Medu oruđima koja apostol u svojim poslanicama Korinćanima i Efežanima nabraja kao “darove” poslane Crkvi nalazimo “pastire”, “učitelje”, “pomoćnike” i “upravitelje”, i za njih je rečeno da u svakom pogledu i dalje djeluju u Crkvi. Zašto, onda, ne i drugi, uključujući i vjeru, iscjeljenje, proročanstva i itd.? Tko je ovlašten povući crtu i reći da su “darovi” povučeni iz Crkve, kad su u početku svi bili darovani?

U Otkrivenju 12,7 govori se proročanski o darovima koji će biti ponovno dani u posljednjim danima. Proučavanje ovog svjedočanstva potvrdit će ovo gledište. Ovaj redak govori o ostatku ženina sjemena. Žena je simbol Crkve, njeno su sjeme pojedinačni članovi koji čine Crkvu u svim vremenima, a Ostatak njenog sjemena bit će posljednji naraštaj kršćana ili oni koji će živjeti na zemlji u vrijeme Kristova dolaska. Ovaj redak dalje tvrdi da oni “vrše zapovijedi Božje i čuvaju Isusovo svjedočanstvo”. U 19,10 objašnjava se da je “svjedočanstvo Isusovo” “proročki duh”, koji se mora razumjeti kao ono što se medu darovima naziva “darom proricanja” (1 Kor 12,9-10).

Davanje ovih darova u Crkvi ne podrazumijeva da ih svaki pojedinac može koristiti. Apostol o ovome kaže: “Zar svi da budu apostoli? Zar svi učitelji? Zar svi čudotvorci?” (1 Kor 12,29) Odgovor koji se podrazumijeva jest: ne, svi ne mogu. Međutim, darovi su podijeljeni medu članovima prema Božjoj volji (1 Kor 12,7.11). Ipak, za ove se darove kaže da su “postavljeni u crkvi”, i ako je dar darovan svakom članu Crkve, može se reći da su darovi u Crkvi ili da ih Crkva posjeduje. Tako je posljednji naraštaj trebao imati, i vjeruje se sada ima, svjedočanstvo Isusovo ili dar proroštva.

Drugi reci u Svetom pismu, očito napisani u vezi s posljednjim danima, jasno iznose ovu činjenicu na vidjelo (1 Sol 5). Apostol počinje poglavlje sljedećim riječima: “A što s tiče, braćo, vremena i časa, nemate potrebe da vam se o tome piše: i sami dobro znate da će dan Gospodnji doći kao lopov u noći.” U 4. retku on dodaje: “Ali vi, braćo, niste u tami da bi vas onaj dan mogao iznenaditi kao lopov.” Onda im on daje raznovrsne opomene imajući na umu ovaj događaj, a to su (19-21. retka): “Duha ne gasite! Proročke govore ne prezirite, nego sve provjeravajte, što je dobro, zadržavajte.” A u 23. retku on se moli da oni na koje se ova proročanstva odnose budu sačuvani “besprijekorni za dolazak Gospodina našega Isusa Krista.”

Na temelju ovih razmatranja nismo li u pravu kad vjerujemo da će se dar proroštva očitovati u Crkvi u posljednjim danima te da će se kroz njega primiti velika svjetlost i dati mnoge pravovremene pouke?

Prema svemu se treba odnositi u skladu s apostolskim pravilom: “… nego sve provjeravajte, što je dobro, zadržavajte” i provjeravati Spasiteljevim mjerilom: “Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima.” Pozivajući se na ovo mjerilo u ime onoga što smatramo očitovanjem duha proroštva mi predajemo ovo djelo na proučavanje onima koji vjeruju da je Biblija Riječ Božja i da je Crkva tijelo čija je glava Krist.

U. Smith

Štampa El. pošta

1 Zašto je dopuštena pojava grijeha?

“Bog je ljubav.” (1 Iv 4,16) Njegova narav, njegov Zakon 33 je ljubav. On je to uvijek bio i uvijek će biti. “Jer ovako govori Višnji i Uzvišeni, koji vječno stoluje,” čije su “staze od vječnosti”, On se ne mijenja. U Njega nema “promjene, ni zasjenjenja zbog mijene”. (Iz 57,15; Hab 3,6; Jak 1,17)

Svaki je prikaz stvaralačke sile izričaj beskonačne ljubavi. Božji suverenitet obuhvaća puninu blagoslova za sva stvorena bića. Psalmist kaže:

“Tvoja je mišica snažna,

ruka čvrsta, desnica dignuta. Pravda i Pravednost temelj su prijestolja tvoga,

Ljubav i Istina koračaju pred tobom. Blago narodu vičnu svetom klicanju,

on hodi vi sjaju lica tvojega, Jahve, u tvom se imenu raduje svagda

i tvojom se pravdom ponosi. Jer si ti ures moći njegove,

po tvojoj milosti raste snaga naša. Jer Jahve je štit naš,

Svetac Izraelov kralj je naš.” (Ps 89,14-19)

Povijest velike borbe između dobra i zla, od svog početka na Nebu pa sve do konačnog uništenja pobune i iskorjenjenja grijeha, prikaz je i Božje nepromjenjive ljubavi.

Vladar svemira nije bio sam u svom djelu dobročinstva. 34 On je imao pomoćnika – suradnika koji je cijenio njegove namjere i mogao dijeliti njegovu radost u pružanju sreće stvorenim bićima. “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga

— i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše kod Boga.” (Iv 1,1.2) Krist, Riječ, jedinorodeni Božji Sin, bio je jedno s vječnim Ocem

— jedne naravi, karaktera i namjere, jedino biće koje je moglo sudjelovati u svim Božjim namjerama i savjetovanjima. “Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.” (Iz 9,5) “Njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena.” (Mih 5,1) A Božji Sin o sebi kaže: “Jahve me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba; oblikovana sam od vječnosti… kad je polagao temelje zemlji, bila sam kraj njega, kao graditeljica, bila u radosti, iz dana u dan, igrajući pred njim sve vrijeme.” (Izr 8,22-30)

Otac je kroz svog Sina sudjelovao u stvaranju svih nebeskih bića. ‘Jer je u njemu sve stvoreno – sve na nebu i na zemlji… bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo poglavarstva, bilo vlasti, sve je stvoreno po njemu i za njega.” (Kol 1,16) Anđeli su Božje sluge, koji odsjajuju svjetlošću koja se širi iz njegove prisutnosti i brzo šire krila da izvrše njegovu volju. Ali Sin, Božji pomazanik, “otisak njegove biti”, “odsjev njegova sjaja”, “koji svemir uzdržava svojoj silnom riječi”, ima vrhovnu vlast nad svima njima (Heb 1,3). “Slavan prijestol dignut od davnina, to je naše sveto mjesto” (Jer 17,12), “žezlo pravde”, žezlo njegova kraljevstva (Heb 1,8). “Slava je i veličanstvo pred Njim, sila i sjaj u Svetištu njegovu.” (Ps 96,6) “Ljubav i Istina koračajvi pred tobom.” (Ps 89,15)

Budući da je Zakon ljubavi temelj Božje vladavine, sreća svih razumnih bića ovisi o njihovoj savršenoj usklađenosti s njegovim načelima pravednosti. Bog želi da mu sva stvorenja služe iz ljubavi, službom koja izvire iz poštovanja prema njegovu karakteru. On ne nalazi zadovoljstvo u prisilnoj poslušnosti i On svima daruje slobodnu volju da mu ona mogu dragovoljno služiti.

35 Sve dok su sva stvorena bića prihvaćala vjernost iz ljubavi, diljem Božjeg svemira vladao je savršeni sklad. Ispunjavanje Božjih namjera je bila radost nebeskih vojski. One su uživale odražavati njegovu slavu i iskazivati mu hvalu. Dok je vladala ljubav prema Bogu, međusobna je ljubav bila puna povjerenja i nesebična. Nije bilo tragova nesklada koji bi remetio nebeski sklad. Međutim, ovakvo se sretno stanje promijenilo.

leđno je biće zloupotrijebilo slobodu koju je Bog dao svojim stvorenjima. Grijeh je nastao u onome kome je Bog, osim Krista, dao najveću čast i koji je od Boga primio najveću silu i slavu medu stanovnicima Neba. Lucifer, “sin Zorin”, bio je prvi medu kerubima zaklanjačima, svet i neokaljan. On je stajao u prisutnosti velikog Stvoritelja, a na njemu su počivale zrake slave koja okružuje vječnog Boga. “Ovako govori Jahve Gospod: Gle, ti bješe uzor savršenstva, pun mudrosti I čudesno lijep! U Edenu, vrtu Božjem, ti življaše, resio te dragulj svaki… Postavih te kao raskriljena keruba zaštitnika: bio si na svetoj gori Božjoj, hodio si posred ognjena kamenja. Savršen bješe na putima svojim od dana svojega rođenja dok ti se u srcu ne zače opačina.” (Ez 28,12-15)

Lucifer je malopomalo popuštao želji za samouzvišenjem. Sveto pismo kaže: “Srce ti se uzoholi zbog ljepote tvoje, mudrost tvoju odnemari zbog svojega blaga!” (Ez 28,17) “U svom si srcu govorio: Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići… bit ću jednak Višnjemu.” (Iz 14,13-14) Premda je sva ova slava dolazila od Boga, ovaj je moćni anđeo počeo smatrati da ona pripada njemu. Nezadovoljan svojim položajem on se usudio žudjeti za čašću koja je pripadala samo Stvoritelju. Umjesto da nastoji uzvisiti Boga u osjećajima i vjernosti svih stvorenih bića, on se trudio da njihovu službu i odanost osigura za sebe. Žudeći za slavom koju je beskonačni Otac darovao svom Sinu, ovaj je anđeoski knez težio za moći koja je bila Kristovo isključivo pravo.

Tako je poremećen savršen sklad Neba. Luciferova je težnja da služi samom sebi umjesto svom Stvoritelju pobudila osjećaj straha u onima koji su smatrali da Božja slava treba biti najuzvišenija. Božji Sin mu je pokazao Stvoriteljevu veličinu, dobrotu i pravednost, te svetu, nepromjenjivu narav njegova Zakona. Sam je Bog uspostavio nebeski ustroj, i napuštajući ga, Lucifer bi obeščastio svog Stvoritelja i uništio sebe. Ali upozorenje, dano u beskonačnoj ljubavi i milosti, samo je potaklo duh otpora. Lucifer je dopustio da ljubomora prema Kristu prevlada i još se više učvrsti.

Osporavanje vrhovništva Božjem Sinu, a time i sumnja u Stvoriteljevu mudrost i ljubav, postao je cilj kneza anđela. On je odlučio snage svoga uma usmjeriti prema ovom cilju, uma koji je, osim Kristovog, bio prvi medu nebeskim bićima. Ali On, koji je želio da sva njegova stvorenja imaju slobodnu volju, nije nikoga ostavio nezaštićena od zbunjujuća mudrovanja kojim će se pobuna nastojati opravdati. Prije početka velikog sukoba svi su trebali dobiti uvid u njegovu volju, čija su mudrost i dobrota bili izvor sve njihove radosti.

Kralj svemira je okupio sva nebeska bića da u njihovoj prisutnosti može objasniti pravi položaj svog Sina i pokazati kakav odnos održava sa svim stvorenim bićima. Božji je Sin dijelio Očevo prijestolje, a slava vječnog, samopostojećeg Boga okruživala je obojicu. Oko prijestolja su se okupili sveti anđeli, veliko, nebrojeno mnoštvo – “deset tisuća puta deset tisuća i tisuću puta tisuću” (Otk 5,11), najuzvišeniji anđeli, kao sluge i podanici, radujući se svjetlosti koja ih je obasjavala iz božanske prisutnosti. Pred okupljenim stanovnicima Neba Kralj je objavio da samo Krist, Božji jedinorodeni Sin, može u cijelosti shvatiti njegove namjere te je Njemu bilo povjereno da izvrši moćne naredbe njegove volje. Božji Sin je stvaranjem svih nebeskih bića izvršio Božju volju, a Njemu je, kao i Bogu, pripadalo njihovo poštovanje i vjernost. Krist je tek trebao pokazati božansku silu u stvaranju Zemlje i njenih stvorenja. Ali pored svega ovoga On nije tražio moć ili čast za sebe protivno Božjem planu, već je uzdizao Očevu slavu i izvršavao njegove nakane dobrote i ljubavi. Anđeli su s radošću priznali Kristovu vrhovnu vlast, i klanjajući se do zemlje pred Njim, pokazivali svoju ljubav i divljenje. Lucifer se poklonio s njima, ali u njegovom se srcu -37

odigravao čudesan, žestok sukob. Istina, pravda i odanost su se borili sa zavišću i ljubomorom. Činilo se da je za neko vrijeme utjecaj svetih anđela na njega djelovao. Dok su odzvanjali melodični zvuči pjesme hvale, pojačani tisućama razdraganih glasova, činilo se da je duh zla nestao, da je neizreciva ljubav pokrenula cijelo njegovo biće, a njegova je duša, zajedno s bezgrešnim štovateljima, iskazala ljubav Ocu i Sinu. Ali on se ponovno ispunio ponosom i vlastitom slavom. Vratila se njegova čežnja za vrhovnom vlašću, i još se jednom prepustio zavisti prema Kristu. Lucifer nije cijenio veliku čast koja mu je darovana kao Božji naročiti dar, i stoga nije bio zahvalan svom Stvoritelju. On se zanosio svojim sjajem i težio da se izjednači s Bogom. Nebeska bića su ga voljela i poštovala, anđeli su sa zadovoljstvom izvršavali njegove zapovijedi, a on je bio obdaren mudrošću i slavom većom od svih njih. Ipak, Božji je Sin bio iznad njega, kao onaj koji je s Ocem dijelio moć i vlast. On je sudjelovao, u Očevim savjetovanjima, dok Lucifer nije bio upoznat s Božjim namjerama. “Zašto”, pitao se ovaj moćni anđeo, “Krist mora imati svu vrhovnu vlast? Zašto se Njemu ukazuje veća čast nego Luciferu?”

Napuštajući svoje mjesto u neposrednoj blizini Oca, Lucifer je otišao širiti duh nezadovoljstva medu anđelima. On je djelovao u tajnosti, i za neko vrijeme skrivao svoju stvarnu namjeru obavljenu poštovanjem prema Bogu. Počeo je unositi sumnju u pogledu na Zakon kojim se upravljalo nebeskim anđelima, govoreći da premda su zakoni nužni za stanovnike svjetova, anđeli, budući da su uzvišeniji, ne trebaju takva ograničenja jer je njihova vlastita mudrost dostatan vodič. Oni nisu bića koja su mogla obeščastiti Boga, sve su njihove misli bile svete, oni, kao ni Bog, nisu mogli pogriješiti. Jednakost Sina Božjeg s Ocem prikazivana je kao nepravda prema Luciferu, kojemu, tvrdio je, također pripada poštovanje i čast. Kad bi ovaj knez anđela dosegao svoj pravi, uzvišeni položaj, cijelo bi mnoštvo anđela primilo veliki blagoslov, jer je njegov cilj svima osigurati slobodu. Ali sada je i sloboda koju su dotada uživali završena, jer je nad njima imenovan apsolutni vladar, i svi su morali poštovati njegov autoritet. Tako su vješte bile prijevare koje su se uz pomoć Luciferova lukavstva brzo širile nebeskim dvorovima.

Kristov se položaj ili ovlast nije promijenila. Luciferova zavist 38 i pogrešno prikazivanje Krista te njegove tvrdnje o jednakosti s Njim zahtijevale su objašnjenje o istinskom položaju Božjeg Sina, ali je položaj ostao isti od početka. Međutim, mnogi su anđeli bili zaslijepljeni Luciferovim prijevarama.

Iskorištavajući ljubav i odano povjerenje koje su mu davala sveta bića pod njegovim zapovjedništvom, on je u njihove umove vješto usadio svoje vlastito nepovjerenje i nezadovoljstvo te ona nisu pronikla njegov rad. Lucifer je Božje namjere prikazao u pogrešnom svjetlu – pogrešno ih tumačeći i iskrivljujući da bi potakao nezadovoljstvo i nesuglasice. On je lukavo privukao svoje slušatelje dopuštajući im da izraze svoje mišljenje, a onda ih je on ponavljao kad su služile njegovom cilju, kao dokaz da se anđeli ne slažu u cijelosti s Božjom vladavinom. Tvrdeći da je osobno savršeno odan Bogu, on je isticao da su promjene u ustroju i zakonima Neba nužne za stabilnost Božje vladavine. Tako, dok je nastojao potaknuti protivljenje Božjem Zakonu i usaditi vlastito nezadovoljstvo u anđele pod njegovim zapovjedništvom, on je prividno radio na uklanjanju nezadovoljstva i mirenju nezadovoljnih anđela s ustrojem Neba. Dok je tajno širio neslogu i pobunu, on je s krajnjim umijećem stvarao privid da je njegova jedina namjera promicanje odanosti i očuvanje sklada i mira.

Ovako je zapaljen duh nezadovoljstva obavljao svoj poguban posao. Premda nije bilo otvorene pobune, medu anđelima se neprimjetno razvijao osjećaj podjele. Bilo je onih koji su s odobravanjem gledali na Luciferove insinuacije protiv Božje vladavine. Premda su dotada bili u savršenom skladu s ustrojem koji je Bog uspostavio, oni su sada postali nezadovoljni i nesretni jer nisu mogli proniknuti u njegove namjere; oni su bili nezadovoljni s Božjom namjerom u uzvisivanju Krista. Bili su spremni podržati Luciferove zahtjeve za jednakom vlašću s Božjim Sinom. Ali anđeli koji su bili odani i vjerni čuvali su mudrost i pravednost božanskih naredbi i nastojali pomiriti ovo nezadovoljno biće s Božjom voljom. Krist je bio Božji Sin, On je bio jedno s Njim prije no što su stvoreni anđeli. On je uvijek stajao s desne strane Ocu, njegova vrhovna vlast, prepuna blagoslova za sve one koji su bili pod njenim blagotvornim nad-39 zorom, dotada nije dovođena u pitanje. Sklad Neba nikada nije bio prekinut, zašto je sada došlo do nesloge? Odani su anđeli vidjeli samo strašne posljedice ovog razdora, te su s usrdnim molbama savjetovali nezadovoljne da se odreknu svoje namjere i pokažu odanost Bogu vjernošću njegovoj vladavini.

Bog je u velikoj milosti, u skladu sa svojim karakterom, trpio Lucifera. Duh nezadovoljstva i nevjere nikada ranije nije bio poznat na Nebu. Bio je to novi element, čudan, tajnovit i neobjašnjiv. Sam Lucifer nije na početku bio upoznat s naravi svojih osjećaja, i on se neko vrijeme bojao izraziti svoje zamisli i namjere, ali ih ipak on nije odbacio. On nije vidio kuda to vodi. Uloženi su napori, koje samo neograničena ljubav i milost može naumiti, da ga se uvjeri u njegovu zabludu. Njegovo se nezadovoljstvo pokazalo bezrazložno i njemu je pokazano što će biti posljedice tvrdokorne pobune. Lucifer je bio uvjeren da je u zabludi. On je uvidio da je Jahve “pravedan… na svim putovima svojim” (Ps 145,17), da su nebeski zakoni pravedni, te da ih on kao takve mora priznati pred cijelim Nebom. Da je to učinio, on je mogao spasiti sebe i mnoge anđele. On u tom trenutku još nije u cijelosti odbacio pokornost Bogu. Premda je napustio svoju dužnost keruba zaklanjača, da je bio voljan vratiti se Bogu priznajući Stvoriteljevu mudrost i zadovoljio se položajem koji mu je dodijeljen u Božjem velikom planu, on bi bio vraćen na bivši položaj. Došlo je vrijeme za konačnu odluku, on se morao u cijelosti pokoriti božanskoj suverenosti ili otpočeti s otvorenom pobunom. Zamalo je donio odluku da se vrati, ali mu to nije dopustio ponos. Žrtva je bila prevelika za nekoga tko je bio tako uzvišen da prizna kako je bio u zabludi, kako su njegove zamisli bile pogrešne, i da se pokori autoritetu koji je pokušao prikazati nepravednim.

Samilosni Stvoritelj, s čeznutljivom samilošću prema Luciferu i njegovim sljedbenicima, nastojao ih je ponovno privući iz ponora propasti u koji samo što nisu pali. Ali njegova je milost bila pogrešno protumačena. Lucifer je ukazao na Božje strpljenje kao na dokaz svoje vlastite nadmoći, pokazatelj da će Kralj svemira popustiti njegovim zahtjevima. Ako anđeli čvrsto ostanu uz njega, tvrdio je on, oni mogu dobiti sve ono za čim čeznu. On je tvrdoglavo branio svoj vlastiti stav i u cijelosti se posve- 40 tio velikom sukobu protiv svog Stvoritelja. Tako je Lucifer, svjetlonoša, dionik u Božjoj slavi, koji je stajao pored njegova prijestolja, prijestupom postao Sotona, neprijatelj Boga i svetih anđela i uništavatelj onih koje je Nebo povjerilo njegovom vodstvu i čuvanju.

Odbacujući s prijezirom dokaze i molbe vjernih anđela on ih je proglasio obmanutim robovima. Prednost koju su dali Kristu on je proglasio činom nepravde i prema sebi i svim nebeskim bićima, te objavio da se više neće pokoravati napadu na njegova i njihova prava. On nikada više neće priznati Kristovu nadmoć. On je odlučio zahtijevati čast koja mu je trebala pripasti i preuzeti zapovjedništvo nad svima onima koji će postati njegovi sljedbenici, a onima koji se pridruže njegovim redovima on je obećao novu i bolju vladavinu u kojoj će svi uživati slobodu. Velik je broj anđela izrazio namjeru da ga prihvati kao svog vodu. Polaskan naklonošću s kojom su prihvaćena njegova nastojanja, on se nadao da će za sebe privoljeti sve anđele, postati jednak s Bogom i iznuditi poslušnost svih nebeskih bića.

Ipak, odani anđeli su pozivali njega i njegove simpatizere da se pokore Bogu i pokazali im neizbježne posljedice ako odbiju. On koji ih je stvorio može uništiti njihovu moć i odlučno kazniti njihovu pobunjeničku smjelost. Nijedan se anđeo ne može uspješno protiviti Božjem Zakonu, koji je svet kao i On sam. Oni su sve upozorili da se ogluše na sva Luciferova prijevarna razmišljanja i pozvali njega i njegove sljedbenike da bez odlaganja pristupe Bogu i priznaju zabludu u pogledu na dovođenje u pitanje njegove mudrosti i autoriteta.

Mnogi su bili skloni prihvatiti ovaj savjet, pokajati se zbog svog nezadovoljstva i zatražiti da ponovno prime milost Oca i njegova Sina. Ali Lucifer je spremio još jednu prijevaru. Moćni pobunjenik je sada objavio da su anđeli koji su mu se pridružili otišli predaleko da bi se vratili, da je on upoznat s božanskim Zakonom, te da zna da Bog neće oprostiti. Izjavio je da će svi koji se pokore autoritetu Neba biti lišeni časti i uklonjeni s položaja. A on sam je bio odlučan da nikada više ne prizna Kristov autoritet. Jedini izlaz koji je preostao njemu i njegovim sljedbenicima, tvrdio je on, jest da brane svoju slobodu i silom ostvare prava koja im nisu dragovoljno dodijeljena.

Kad je Sotona u pitanju, istina je da je on otišao predaleko da bi se vratio. Ali tako nije bilo s onima koji su bili zaslijepljeni njegovim prijevarama. Njima su savjeti i molbe odanih anđela otvorili vrata nade, i da su prihvatili upozorenje, mogli su se osloboditi Sotoninih zamki. Ali oni su dopustili da prevlada ponos, ljubav prema njihovom vodi i čežnja za neograničenom slobodom, i molbe nebeske ljubavi i milosti su zauvijek odbačene.

Bog je Sotoni dopustio da nastavi svoje djelo dok se duh nezadovoljstva nije pretvorio u otvorenu pobunu. Bilo je nužno da se njegovi planovi u cijelosti razviju kako bi svi vidjeli njihovu istinsku narav i pravac kretanja. Lucifer, pomazani kerub, bio je uzvišen, nebeska su ga bića veoma voljela i on je vršio snažan utjecaj na njih. Božja vladavina nije samo obuhvaćala stanovnike Neba već i sve svjetove što ih je On stvorio, i Lucifer je zaključio da, ako može povesti nebeske anđele u pobuni, on može povesti i sve svjetove. On je vješto iznosio svoju stranu problema koristeći se izvrtanjem činjenica i prijevarom da bi pridobio sljedbenike. Njegova je moćna prijevara bila velika. Prikrivajući se pod ogrtačem neistinitosti on je ostvario prednost. Sva su njegova djela bila zaodjenuta tajnovitošću da je anđelima bilo teško predstaviti istinsku narav njegovog djela. Sve dok se nije razvila u cijelosti, nije se mogla razotkriti zla narav

njegovog djela, i njegovo nezadovoljstvo nije se smatralo pobunom. Čak ni vjerni anđeli nisu u cijelosti mogli razlučiti njegov karakter i uvidjeti kamo vodi njegovo djelo.

Lucifer je prvo kušao tako što je on sam ostao neodređen. Anđele koje nije u cijelosti mogao pridobiti na svoju stranu on je optužio za ravnodušnost prema interesima nebeskih bića. Za djelo što ga je on sam radio optuživao je vjerne anđele. Njegov je pristup bio da vještim dokazima izaziva nedoumicu u vezi s Božjim namjerama. Sve što je bilo jednostavno on je prekrio plastom tajnovitosti i vještom iskvarenošću i dovodio u pitanje najjasnije Jahvine izjave. Njegov je visoki položaj, tako usko povezan s božanskom vladavinom, činio njegova izlaganja još uvjerljivijim.

Bog je mogao koristiti samo ona sredstva koja su bila u 42 skladu s istinom i pravdom. Sotona je mogao koristiti ono što Bog nije mogao — laskanje i prijevaru. On je nastojao lažno prikazati Božju riječ, kao i njegov plan vladavine, tvrdeći da Bog nije pravedan kad svoje zakone nameće anđelima te da On zahtijevajući pokornost i poslušnost od svojih stvorenja samo nastoji uzvisiti sebe. Stoga je bilo nužno prikazati pred stanovnicima Neba, i svih svjetova, da je Božja vladavina pravedna, a njegov Zakon savršen. Sotona je prikazivao sebe kao jedinog koji nastoji promicati dobro u svemiru. Svi moraju razumjeti istinski karakter otimača i njegov stvarni cilj. Moralo je proći vrijeme da se otkrije u svojim zlim djelima.

Za neslogu koju je njegovo djelovanje prouzročilo na Nebu Sotona je optužio Božju vladavinu. On je tvrdio da je sve zlo posljedica božanske uprave. Tvrdio je da je njegov cilj poboljšanje Jahvinih uredbi. Stoga mu je Bog dopustio da prikaže narav svojih tvrdnji i rezultate predloženih promjena u božanskom Zakonu. Osuditi ga je moralo njegovo vlastito djelo. Sotona je od početka tvrdio da se on nije pobunio. Cijeli je svemir morao vidjeti razotkrivanje varalice.

Čak kad ga je zbacila s Neba, beskonačna Mudrost nije uništila Sotonu. Budući da Bog može prihvatiti samo službu ljubavi, odanost njegovih stvorenja mora počivati na povjerenju 11 njegovu pravednost i dobrotu. Stanovnici Neba i svih svjetova, nespremni da shvate narav i posljedice grijeha, tada ne bi mogli vidjeti Božju pravednost u uništenju Sotone. Da je on odmah uništen, neki bi Bogu služili iz straha, a ne iz ljubavi.

Utjecaj varalice ne bi bio u cijelosti uništen niti bi dvih pobune bio sasvim iskorijenjen. Poradi dobrobiti cijeloga svemira tijekom beskrajnih vjekova, on u cijelosti mora razviti svoja načela da sva stvorena bića mogu u istinskom svjetlu razmotriti njegove optužbe protiv božanske vladavine, te da se nikada ne dovodi u pitanje Božja pravda i milost i nepromjenjivost njegova Zakona.

Sotonina je pobuna trebala biti pouka svemiru u budućim vjekovima, trajno svjedočanstvo o naravi grijeha i njegovih straš-43 nih posljedica. Rezultati Sotonine vladavine, njen utjecaj na ljude i anđele, pokazali bi kakve su posljedice odbacivanja božanskog autoriteta. Ona će svjedočiti da je dobrobit svih bića što ih je On stvorio povezana s njegovom vladavinom. Tako je povijest ovog strašnog iskustva pobune trebala biti trajno jamstvo svim svetim bićima koje će ih spriječiti da ih prevari narav prijestupa te ih spasiti od grijeha i njegovih posljedica.

Onaj koji vlada Nebom onaj je koji vidi kraj od početka, onaj pred kim su tajne prošlosti i budućnosti jednako poznate, koji usprkos boli, tami i uništenju koje je donio grijeh, vidi ostvarenja vlastitih namjera ljubavi i blagoslova. Premda “oblak i tama ovijaju njega, pravda i pravo temelj su prijestolja njegova”. (Ps 97,2) I ovo će stanovnici svemira, odani i neodani, jednog dana razumjeti. “… djelo mu je savršeno, jer pravi su svi njegovi putovi: Bog je on vjeran i bez zloće, pravedan je on i pravičan.” (Pnz 32,4)

Štampa El. pošta

2 Stvaranje

Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 1 i 2.

44“Jahvinom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova.” “Jer on reče – i sve postade, naredi -i sve se stvori.” (Ps 33,6.9) “Zemlju je stavio na stupove njene: neće se poljuljati u vijeke vjekova.” (Ps 104,5)

Kad je Zemlja izašla iz ruku svog Tvorca, bila je osobito lijepa. Površina joj je bila prekrivena planinama, brdima i ravnicama, protkana mirnim rijekama i prekrasnim jezerima, a planine i brda nisu bili vrletni i krševiti, prepuni strmina i ponora kao danas; oštri, krševiti rubovi stijena bili su zakopani ispod plodne zemlje po kojoj je posvuda raslo bogato zeleno raslinje. Nije bilo odvratnih močvara ili neplodnih pustinja. Oči su na svakom mjestu gledale dražesno grmlje i nježno cvijeće. Visoravni su bile okrunjene stablima veličanstvenijim od onih koja danas postoje. Zrak je bio čist i zdrav. Cijeli je krajolik ljepotom nadmašivao ukrašene vrtove najponosnijih palača. Anđeoska su bića sa zadovoljstvom promatrala ovaj prizor i radovala se prekrasnim Božjim djelima.

Nakon što je stvorena zemlja sa životinjskim i biljnim svijetom, na pozornicu je doveden čovjek, krunsko djelo Stvoritelja, onaj za koga je ova prekrasna Zemlja bila namijenjena. Njemu je dana vlast nad svim što oko može vidjeti, jer ”reče Bog: načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar… svoj zemlji… Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.” Ovdje je jasno izneseno podrijetlo ljudskog roda, a božanski je zapis jasno

45    napisan tako da nema razloga za pogrešne zaključke. Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku. Ovdje nema tajne. Nema osnove za pretpostavku da se čovjek postupno razvio od nižih oblika životinjskog i biljnog svijeta. Ovakva učenja spuštaju veliko Stvoriteljevo djelo na razinu čovjekovih ograničenih, zemaljskih zamisli. Ljudi su tako skloni isključiti Boga iz suvereniteta nad svemirom da oni ponižuju čovjeka i lišavaju ga dostojanstva njegova podrijetla. Kad je On koji je stvorio zvjezdane svjetove i umjetnički obojio poljsko cvijeće, koji je nebo i zemlju ispunio čudesima svoje sile, došao okruniti svoje slavno djelo i u njegovo središte postaviti nekoga tko će biti gospodar ove divne Zemlje, nije propustio stvoriti biće dostojno ruke koja mu je dala život. Rodoslovlje naše rase, kao što ga iznosi nadahnuće, ide unatrag do velikog Stvoritelja, a ne do niza razvojnih klica, mekušaca i četveronožaca. Premda načinjen od praha Adam je bio “sin Božji”.

On je, kao Božji predstavnik, postavljen nad nižim bićima. Ona ne mogu razumjeti ili priznati Božju suverenost, ali ipak ona su načinjena sa sposobnošću da ljube čovjeka i služe mu. Psalmist kaže: “Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži… zvijeri poljske, ptice nebeske… i što god prolazi stazama morskim.” (Ps 8,6-8)

Čovjek je trebao odražavati Božje obličje, vanjskim izgledom i karakterom. Samo je Krist “otisak njegove biti” (Heb 1,3), ali čovjek je stvoren na sliku Božju. Njegova je narav bila u skladu s Božjom voljom. Njegov je um bio osposobljen da shvati božanske predmete. Njegove su misli bile čiste, njegov apetit i želje pod nadzorom uma. On je bio svet i sretan što je stvoren na sliku Božju i za poslušnost njegovoj volji.

Kad je čovjek izašao iz ruku svog Stvoritelja, on je bio plemenita stasa i savršena sklada. Njegov je izraz lica imao rumeni ton zdravlja i zračio radošću života. Adam je bio viši od ljudi koji danas žive na zemlji. Eva je bila nešto nižeg stasa, ali ipak je njen izgled bio plemenit, prepun ljepote. Bezgrešan par nije nosio umjetnu odjeću, već su bili odjeveni svjetlošću i slavom koju nose anđeli. Sve dok su živjeli životom polušnosti Bogu, oni su bili zaodjenuti ovom odjećom svjetlosti.

46             Nakon stvaranja Adama sva su stvorenja dovedena pred njega da ih on imenuje, i on se pobrinuo da svaka ima druga, ali medu njima “čovjeku se ne nade pomoć kao što je on”. Medu svim stvorenjima koja je Bog stvorio na zemlji nijedno nije bi-

lo jednako čovjeku. “I reče Jahve, Bog: ‘Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.'” Čovjek nije stvoren da živi sam, on je trebao biti društveno biće. Bez druga prekrasni prizori i ugodni posao u Edenu ne bi donijeli savršenu sreću. Čak i zajednica s anđelima nije mogla zadovoljiti njegovu čežnju za razumijevanjem i društvom. Nije bilo nikoga s istom naravi koga bi on volio i tko bi volio njega.

Sam je Bog dao Adamu druga. On mu je dao “pomoć” -pomoćnika koji mu je odgovarao, nekoga tko mu je odgovarao kao drug, nekoga tko će biti jedno s njim u ljubavi i razumijevanju. Eva je stvorena od rebra uzeta iz Adamovih prsa, upućujući na to da ga ona ne treba nadzirati kao gospodar, niti treba biti podređena, već jednaka s njim, da je on voli i štiti. Kao dio čovjeka, kost njegovih kostiju, meso od njegova mesa, ona je bila njegova druga priroda, iskazujući usko zajedništvo i nježnu odanost koja je trebala obilježavati ovaj odnos. “Bez sumnje, nitko nikada nije mrzio svoga tijela. Naprotiv, hrani ga i njeguje…” (Ef 5,29) “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo.”

Bog je proslavio prvi brak. Tako je Stvoritelj svemira bio utemeljitelj ove institucije. “Ženidba neka bude u časti.” (Heb 13,4) Brak je bio jedan od prvih Božjih darova čovjeku, i jedna od dviju institucija što ih je, nakon pada, Adam ponio sa sobom izvan rajskih vrata. Kad se njegova načela uvide i slušaju, brak je blagoslov, on čuva čistoću i sreću ljudskog roda, ispunjava čovjekove društvene potrebe i uzdiže njegovu fizičku, intelektualnu i moralnu narav.

“I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio.” Sve što je Bog načinio bilo je savršenstvo ljepote i činilo se da ništa ne nedostaje što bi pridonijelo sreći svetog para, ali ipak, time što je načinio vrt, Stvori- 47 telj im je pokazao još jedan znak svoje ljubavi. U ovom su se vrtu nalazile različne vrste stabala, od kojih su mnoga donosila mirisno i ukusno voće. Prekrasna je vinova loza rasla uvis, naj-otmjenijeg izgleda, s lozama koje su se savijale pod teretom privlačnih plodova najbogatijih i najrazličnijih boja. Posao je Adama i Eve bio da oblikuju loze kako bi stvorili sjenice i tako načinili prebivalište od živog drveća pokriveno lišćem i voćem. Raznolikih je, mirisnih cvjetova bilo u obilju. U središtu je vrta stajalo drvo života, čija je slava nadmašivala sva ostala stabla.

Njegovi su plodovi izgledali poput zlatnih i srebrnih jabuka i imali su silu da daju život.

Stvaranje je tada bilo gotovo. “Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom.” “I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.” Eden je cvao na zemlji. Adam i Eva su imali slobodan pristup drveni života. Nijedna mrlja grijeha ili sjena smrti nije remetila ljepotu stvaranja. “Dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani.” (Job 38,7)

Veliki je Jahve postavio temelje Zemlji, On je cijeli svijet odjenuo odorom ljepote i ispunio ga svime što je korisno za čovjeka. On je stvorio sva čudesa na zemlji i u moru. Veliko djelo stvaranja je bilo završeno za šest dana. I Bog “počinu u sedmi dan od svega djela koje je učinio. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.” Bog je sa zadovoljstvom promatrao djelo svojih ruku. Sve je bilo savršeno, dostojno svog Tvorca, i On se odmarao, ne od iscrpljenosti, već zadovoljan plodovima svoje mudrosti i dobrote i prikazima svoje slave.

Nakon odmaranja sedmog dana Bog je posvetio ili odvojio sedmi dan kao dan odmora za čovjeka. Slijedeći primjer Stvoritelja i čovjek se trebao odmarati na ovaj sveti dan, da promatranjem neba i zemlje može razmišljati o Božjem velikom djelu stvaranja, te da se promatranjem dokaza o Božjoj mudrosti i dobroti njegovo srce ispuni ljubavlju i poštovanjem prema svom Stvoritelju.

48          Time što je posvetio sedmi dan Bog je u Edenu postavio spomenik svom djelu stvaranja. Subota je dana Adamu, ocu i predstavniku cijele ljudske obitelji. Njeno je svetkovanje trebalo biti čin zahvalnog priznanja, svih onih koji će živjeti na zemlji, da je Bog njihov Stvoritelj i njihov pravični Vladar, da su oni djelo njegovih ruku, podložni njegovu autoritetu. Tako je ova institucija, komemorativne naravi, bila darovana cijelom čovječanstvu. U njoj nije bilo ničega nejasnog ili ograničavajućeg za bilo koga.

Bog je uvidio da je subota potrebna čovjeku, čak i u raju. Čovjek je sedmog dana trebao odložiti svoje vlastite interese i dužnosti da bi predanije mogao razmišljati o Božjim djelima, o njegovoj moći i dobroti. Njemu je bila potrebna subota da ga jasnije podsjeti na Boga i potakne na zahvalnost jer je sve u čemu je uživao i što je posjedovao došlo iz Stvoriteljeve dobre ruke.

Bog je odredio da subota usmjerava umove ljudi na razmišljanje o njegovim stvorenim djelima. Priroda govori njihovom razumu objavljujući da postoji živi Bog, Stvoritelj, vrhovni Vladar svega. “Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih. Dan danu to objavljuje, a noć noći glas predaje.” (Ps 19,1.2) Ljepota koja prekriva zemlju znak je Božje ljubavi. Mi je možemo vidjeti u drevnim brdima, visokim stablima, u pupoljcima i nježnim cvjetovima. Sve nam govori o Bogu. Subota, koja uvijek upućuje na Onoga koji ju je stvorio, nudi ljudima otvorenu veliku knjigu prirode i time pokazuje Stvoriteljevu mudrost, moć i ljubav.

Naši su prvi roditelji, premda stvoreni bezgrješni i sveti, mogli pogriješiti. Bog ih je stvorio kao slobodna, moralna bića, sa sposobnošću da cijene mvidrost i dobrotu njegova karaktera i pravednost njegovih zahtjeva, i s potpunom sposobnošću poslušaju ili pak uskrate svoju poslušnost. Oni su trebali uživati u zajedništvu s Bogom i svetim anđelima, ali prije no što se njihova sigurnost mogla ovjekovječiti, njihova je odanost trebala biti ispitana. Na samom je početku čovjekova postojanja njegova želja za popuštanjem vlastitim strastima stavljena pod nadzor, ta fatalna želja koja je bila temelj Sotoninog pada. Drvo poznanja dobra i zla koje je raslo u blizini drveta života nasred vrta trebalo je biti provjera poslušnosti, vjere i ljubavi na- 49 ših prvih roditelja. Premda im je bilo dopušteno da slobodno jedu sa svakog drveta, po cijenu im je smrti bilo zabranjeno jesti s drveta poznanja dobra i zla. Oni su također trebali biti izloženi Sotoninim kusanjima, ali ako izdrže ispit, oni će se naći izvan njegove moći i uživati u beskonačnoj Božjoj naklonosti.

Bog je čovjeka stavio pod vlast zakona kao nužan uvjet njegova postojanja. On je bio podložan Božjoj vladavini, a vladavina ne može opstati bez zakona. Bog je mogao stvoriti čovjeka bez mogućnosti da prestupi njegov Zakon, On je mogao zadržati Adamovu ruku da ne dodirne zabranjeno voće, ali u tom slučaju čovjek ne bi bio slobodno moralno biće, već puki automat. Bez slobode izbora njegova poslušnost ne bi bila dragovoljna, već prisilna. Razvitak karaktera ne bi bio moguć. Takav razvitak događaja bio bi suprotan Božjem planu za postupanje s drugim svjetovima. To bi bilo nedostojno čovjeka, čovjeka ao inteligentnog bića, i potvrdilo bi Sotonine optužbe o Božjoj samovoljnoj vladavini.

Bog je stvorio poštena čovjeka, On mu je dao plemenite karakterne crte, bez sklonosti k zlu. Obdario ga je visokom intelektualnom moći i dao mu najsnažniji mogući povod da ostane odan. Poslušnost, savršena i beskonačna, bila je uvjet vječne sreće. On je uz taj uvjet trebao imati pristup drvetu života.

Dom je naših prvih roditelja trebao biti uzor ostalim domovima iz kojih bi izlazila djeca i naseljavala zemlju. Taj dom, uljepšan rukom samog Boga, nije bila blistava palača. Ljudi, u svom ponosu, uživaju u veličanstvenim i skupim građevinama i likuju u djelima vlastitih ruku, ali Bog je Adama smjestio u vrtu. Bilo je to njegovo prebivališe. Modro je nebo bilo njegov svod, zemlja s nježnim cvjetovima i tepih od živog zelenila njegov pod, a lisnate grane dražesnog drveća bile su njegov krov. Njegovi su zidovi bili načinjeni od najveličanstvenijih ukrasa, ručnog rada velikog Umjetnika. U okružju je svetog para bila pouka za sva vremena, da se istinska sreća ne nalazi u popuštanju ponosu i bogatstvu, već u zajednici s Bogom kroz njegova stvorena djela. Kad bi ljudi manje pozornosti posvećivali umjetnom 50    i kultivirali veću jednostavnost, oni bi bili bliže odgovoru o tomu koji je cilj imao Bog kad ih je stvorio. Ponos i ambicije se nikada ne mogu zadovoljiti, ali oni koji su doista mudri naći će istinsko i oplemenjujuće zadovoljstvo u izvorima zadovoljstva što ih je Bog stavio nadohvat svih nas.

Briga za vrt bila je povjerena stanovnicima Edena, “da ga obraduje i čuva”. Njihovo ih zanimanje nije umaralo, već zadovoljavalo i krijepilo. Bog je odredio rad kao blagoslov za čovjeka, da zaposli njegov um, ojača njegovo tijelo i razvije njegove sposobnosti. Adam je u umnoj i fizičkoj aktivnosti našao jedno od najvećih zadovoljstava svog svetog postojanja. A kad je, kao posljedica njegove neposlušnosti, bio istjeran iz svog prekrasnog doma i prisiljen da se bori s tvrdim tlom da bi privrijedio svoj kruh, taj isti rad, premda vrlo različit od ugodnog zanimanja u vrtu, bio je štit protiv kušnje i izvor radosti. Oni koji rad smatraju prokletstvom i pristupaju mu kao dosadi i tegobi, njeguju zabludu. Bogati često s prijezirom gledaju na radnički sloj, ali to je sasvim suprotno Božjoj namjeri prilikom stvaranja čovjeka. Što su imeci najbogatijih u usporedbi s nasljeđem koje je primio gospodar Adam? Ipak, Adam nije bio besposlen. Naš Stvoritelj, koji zna što je potrebno za čovjekovu

sreću, odredio je Adamu posao. Istinsku radost života nalaze samo ljudi i žene koji rade. Anđeli su marljivi radnici, oni su Božje sluge za djecu čovječju. Stvoritelj nije ostavio prostora za nazadnjački običaj nemarnosti.

Adam i njegova družica trebali su vladati zemljom i ostati vjerni Bogu. Njima je dana bezgranična kontrola nad svim živim bićima. Lav i janje su mirno hodali oko njih ili zajedno ležali pored njihovih nogu. Sretne ptice lepršale su oko njih bez straha, i dok se njihovo dražesno cvrkutanje uzdizalo u hvalu njihovom Stvoritelju, Adam i Eva su im se pridružili u zahva-ljivanju Ocu i Sinu.

Sveti prvi par nisu bila samo djeca pod Božjom očinskom brigom, već studenti koji su primali pouke od sveznajućeg Stvoritelja. Njih su posjećivali anđeli, a darovana im je zajednica s njihovim Tvorcem bez vela koji bi ih dijelio. Oni su bili puni krjeposti koju su dobivali iz drveta života, a njihova umna snaga je bila samo malo manja od anđeoske. Tajne vidljivog svemira – “čudesa to su znanja savršenog” (Job 37,16) pružala 51 su im neiscrpan izvor pouka i zadovoljstva. Beskonačni Tvorac i Graditelj obznanio je ljudskim umovima zakone i djelovanje prirode koji su predmet ljudskog proučavanja već šest tisuća godina. Oni su razgovarali s listom i drvetom, upoznajući se s tajnama njihovog života. Adam je poznavao svako živo stvorenje, od moćnog levijatana koji se igrao u vodi do moljca koji je uživao na sunčevim zrakama. On je svima dao ime i upoznao se s njihovom naravi i navikama. Božja slava na nebesima, bezbrojni svjetovi i njihov redoslijed kretanja, stvaranje oblaka, tajne zvuka i svjetlosti, dana i noći – sve je to bilo dostupno za proučavanje prvim roditeljima. Na svakom listu u šumi, na svakom kamenu u planinama, na svakoj sjajnoj zvijezdi, na zemlji, u zraku ili nebu napisano je bilo Božje ime. Red i sklad stvaranja govorili su im o neograničenoj mudrosti i sili. Oni su uvijek iznova otkrivali privlačnosti koje su njihova srca ispunjavala dubljom ljubavlju i poticala ih na nove izraze zahvalnosti.

Sve dok su ostali vjerni božanskom Zakonu njihova sposobnost da spoznaju, uživaju i ljube trebala je rasti. Oni bi ne-Prekidno stjecali nova blaga znanja, otkrivali nove izvore sreće 1 stjecali sve jasniju, potpuniju predodžbu o nemjerljivoj, nepresušnoj Božjoj ljubavi.

Štampa El. pošta

3 Kušnja i pad

Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 3.

52           Kad Sotoni više nije bilo dopušteno poticati pobunu na Nebu, njegova je mržnja prema Bogu našla novi izraz u smišljanju propasti ljudskog roda. U sreći i miru svetoga para u Edenu on je gledao prizor sjaja koji je on zauvijek izgubio. Pokrenut zavišću on ih je odlučio poticati na neposlušnost i na njih navući krivnju i kaznu grijeha. On je njihovu ljubav želio pretvoriti u nepovjerenje, a pjesme hvale u poniženje pred njihovim nebeskim Tvorcem. To ne samo da bi ovim nevinim bićima donijelo bijedu koju je on sam podnosio, već bi obeščastilo Boga i prouzročilo žalost na Nebu.

Naši prvi roditelji nisu bili ostavljeni bez upozorenja na opasnost koja im je prijetila. Nebeski su im vjesnici predočili povijest Sotoninog pada i njegovu zavjeru radi njihova uništenja, predočujući cjelovitije narav božanske vladavine koju je knez zla pokušavao srušiti. Sotona i njegova vojska su pogriješili zbog neposlušnosti pravednim Božjim zapovijedima. Kako je onda bilo važno da Adam i Eva poštuju taj Zakon kojim se jedino mogao održavati red i pravičnost.

Božji je Zakon svet kao i sam Bog. To je otkrivenje njegove volje, prijepis njegova karaktera i izraz božanske ljubavi i mudrosti. Sklad stvaranja ovisi o savršenoj suglasnosti svih bića, svega, živog i neživog, sa Stvoriteljevim Zakonom. Bog je uspostavio zakone vladavine ne samo za živa bića, već za cjelokupno djelovanje prirode. Sve je podložno nepromjenjivim zakonima koji se ne mogu omalovažiti. Ali dok prirodni zakoni upravljaju svime u prirodi, samo je čovjek, od svih stanovnika zemlje, podložan moralnom Zakonu. Bog je čovjeku, krunskom djelu stvaranja, dao moć da razumije njegove zahtjeve, shvati pravednost i dobrotu njegova Zakona i njegove svete zapovijedi za čovjeka, te da se od čovjeka očekuje nepokolebljiva poslušnost.

I stanovnici Edena su, poput anđela, stavljeni na ispit; svoj su sretni posjed mogli zadržati samo vjernošću Stvoriteljevu Zakonu. Oni su mogli ili poslušati i živjeti ili ne poslušati i umrijeti. Bog ih je načinio primateljima bogatih blagoslova, ali ako oni zanemare njegovu volju, On koji nije poštedio anđele koji su pogriješili nije mogao poštedjeti ni njih. Prijestupom bi proigrali njegove darove i donijeli sebi bijedu i propast.

Anđeli su ih upozorili da se čuvaju Sotoninih varki, jer će on neumorno ulagati napore da ih zavede. Sve dok su poslušni Bogu Zli im ne može nanijeti zlo, jer bi svaki anđeo, ako je potrebno, bio poslan njima u pomoć. Ako oni čvrsto odbiju njegove prve napade, oni će biti sigurni kao i nebeski vjesnici. Ali ako samo jednom popuste kušnji, njihova će priroda postati tako izopačena da neće imati moć i sklonost da se odupru Sotoni.

Drvo je poznanja dobra i zla stvoreno da ispita njihovu poslušnost i ljubav prema Bogu. Bog je smatrao prikladnim dati im samo jednu zabranu vezanu uz korištenje svega što je u vrtu, ali ako oni zanemare njegovu volju u jednom detalju, oni će navući na sebe krivicu prijestupa. Sotona ih nije trebao neprekidno kušati, on im je mogao prići samo kod zabranjenog drveta. Ako pokušaju ispitati njegovu prirodu, oni će biti izloženi njegovim lukavstvima. Oni su bili savjetovani da obrate pozornost na upozorenje koje im je Bog poslao i zadovolje se poukama koje im je Bog smatrao prikladnim dati.

Da bi neopazice ostvario svoje djelo, Sotona je izabrao zmiju za svog posrednika – prikladna krinka za prijevaru. Zmija je bila jedno od najmudrijih i najljepših stvorenja na zemlji. Imala je krila, i dok je letjela zrakom, njen je zasljepljujući sjaj bio Poput boje i odsjaja poliranog zlata. Dok se odmarala u plodovima opterećenim granama zabranjenog drveta i naslađivala njegovim ukusnim plodovima, bio je to privlačan i ugodan prizor za oko promatrača. Tako se u miru vrta skrivao uništavač, vrebajući svoju žrtvu.

Anđeli su upozorili Evu da se ne odvaja od svog supruga dok je on bio zaokupljen dnevnim radom u vrtu; s njim je opasnost od kušnje bila manja nego kad je bila sama. Ali zaokupljena svojim ugodnim zadatkom, ona je nesvjesno odlutala od 54 njega. Kad je primijetila da je sama, osjetila je strah od opasnosti, ali ga ona nije uvažila i odlučila da je njena mudrost i snaga dostatna da razluči zlo i suprotstavi mu se. Ne razmišljajući o anđeoskom upozorenju, ona je ubrzo promatrala zabranjeno drvo s mješavinom radoznalosti i divljenja. Plodovi su bili prekrasni i ona se pitala zašto ih je Bog zabranio. To je bila kuša-čeva prigoda. On joj se obratio kao da čita njene misli: “Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?” Eva je bila iznenađena i zapanjena jer joj se činilo da čuje odjek svojih misli. Ali zmija je nastavila, melodičnim glasom, laskajući njenoj nenadmašnoj ljepoti, i njene riječi nisu bile neugodne. Umjesto da pobjegne s tog mjesta, Eva je zadivljena ostala da čuje kako zmija govori. Da joj se obratilo biće poput anđela, njen bi se strah pojačao, ali ona nije ni pomislila da bi čarobna zmija mogla postati posrednik palog neprijatelja.

Na kušačevo zavodljivo priznanje ona je uzvratila: ‘”Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod sa stabla što je nasred vrta rekao je Bog: Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!’ Nato će zmija ženi: ‘Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.'”

Uzimanjem plodova s ovog drveta, objasnila je ona, oni će dosegnuti višu razinu postojanja i primiti uvid u šire područje znanja. Ona je sama okusila sa zabranjenog drveta, i kao rezultat, stekla mogućnost govora. I tako je neizravno rekla da im je Bog ljubomorno to zabranio, da se ne bi oni uzdigli i postali jednaki s Njim. Zbog ovih prekrasnih svojstava, mudrosti i sile, On im je zabranio da ga kušaju i čak dodirnu. Kušač je dao znati da se božansko upozorenje zapravo neće ispuniti, jer je njegova svrha samo zastrašivanje. Kako je moguće da oni umru? Zar nisu okusili s drveta života? Bog ih je pokušao spriječiti da dostignu plemenitiji stupanj razvitka i nadu veću sreću.

Takvo je Sotonino djelo od Adamova vremena do danas, i on ga obavlja s velikim uspjehom. On kuša ljude da ne vjeruju Božjoj ljubavi i sumnjaju u njegovu mudrost. On neprekidno

pokušava potaknuti duh neograničene radoznalosti, nemirne, 55 ljubopitljive želje da se prodre u tajne božanske mudrosti i moći. U naporima da istraže ono što je Bog odlučio zadržati, mnoštvo previda istine što ih je On otkrio bitne za spasenje. Sotona kuša ljude na neposlušnost navodeći ih da vjeruju kako zakoračuju u jedno prekrasno, novo područje znanja. Ali sve je to prijevara. Poneseni idejama napretka, oni, gazeći Božje zahtjeve, koračaju putem koji vodi k degeneraciji i smrti.

Sotona je svetom paru rekao da će kršenjem Božjeg Zakona biti dobitnici. Zar i mi danas ne čujemo slično razmišljanje? Mnogi govore o uskogrudnosti onih koji slušaju Božje zapovijedi, dok sami tvrde da posjeduju šire ideje i uživaju veću slobodu. Što je ovo ako ne odjek glasa iz Edena: ‘Onoga dana kad budete s njega jeli…” — kad prekršite božanske zahtjeve — “vi ćete biti kao bogovi.” Sotona je tvrdio da je primio velika dobra jedući sa zabranjenog drveta, ali on nije dopustio da se vidi kako je zbog prijestupa postao odbačenik s Neba. Premda je shvatio da su posljedice grijeha vječni gubitak, on je prikrio svoju vlastitu bijedu da bi i druge doveo u isti položaj. Tako prijestupnik sada pokušava prikriti svoj istinski karakter; on može tvrditi da je svet, ali njegovo ispovijedanje uzvišeno-sti samo ga čini opasnijim varalicom. On je na Sotoninoj strani, gazeći Božji Zakon, navodeći druge da čine isto, na svoju vječnu propast.

Eva je doista vjerovala Sotoninim riječima, ali je njena vjera nije spasila od kazne grijeha. Ona nije vjerovala Božjim riječima, i to je prouzročilo pad. Ljudi na sudu neće biti osuđeni jer su svjesno vjerovali laži, već stoga što nisu vjerovali istini, jer su zanemarili mogućnost da spoznaju što je istina. Unatoč Sotoninom izvrtanju činjenica neposlušnost Bogu je uvijek pogubna. Mi moramo usmjeriti svoja srca na spoznaju istine. Sve pouke što ih je Bog zapisao u svojoj Riječi služe nama za upozorenje i pouku. One su nam dane da nas spase od prijevare. Njihovo će zanemarivanje dovesti do osobne propasti. Možemo biti sigurni da sve što se suproti Božjoj riječi potječe od Sotone.

Zmija je ubrala plod sa zabranjenog drveta i stavila ga u ruku Eve koja je oklijevala. Onda ju je Sotona podsjetio na njene v‘astite riječi, kako im je Bog zabranio da ga dodirnu, da ne bi    56 Urnrli. Ona neće pretrpjeti više zla, tvrdio je on, ako ga okusi no što ga je iskusila dirajući ga. Budući da nije vidjela posijedica onoga što je učinila, Eva se ohrabrila: “Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede.” Okus je bio prekrasan, i dok je jela, činilo joj se da osjeća silu koja oživljuje i zamišljala kako kroči u viši stupanj postojanja. Ona je bez straha ubrala plod i počela ga jesti. I sada, budući da je pogriješila, ona je postala Sotonino oruđe u djelu uništenja svog supruga. U stanju čudesnog, neprirodnog uzbuđenja, s rukama punim zabranjena voća, ona ga je potražila i ispričala sve što se dogodilo.

Izraz žalosti prekrio je Adamovo lice. Izgledao je zapanjen i oprezan. Na Evine riječi on je odgovorio da to mora biti neprijatelj na kojeg su bili upozoreni, te da prema božanskoj presudi ona mora umrijeti. Kao odgovor ona ga je nagovarala da jede, ponavljajući zmijine riječi da oni zasigurno neće umrijeti. Ona je to smatrala istinom jer nije primjećivala znake Božjeg nezadovoljstva, već naprotiv, iskusila je divan, osvježavajući utjecaj koji njene sposobnosti prožima životom kakav, zamišljala je ona, nadahnjuje nebeske vjesnike.

Adam je shvatio da je njegova družica prekršila Božju zapovijed, zanemarila jedinu zabranu koja im je dana da ispita njihovu vjernost i ljubav. U njegovom se umu odvijala strašna borba. Žalio je što je dopustio da Eva odluta od njega. Ali djelo je bilo učinjeno, on će morati biti odvojen od osobe čije mu je društvo donosilo radost. Kako se pomiriti s tim? Adam je uživao u druženju s Bogom i svetim anđelima. On je promatrao slavu Stvoritelja. Razumio je sudbinu koja je stajala na raspolaganju ljudskom rodu ako ostane vjeran Bogu. Ipak, on je izgubio iz vida sve ove blagoslove u strahu da će izgubiti jedan dar koji je u njegovim očima bio vredniji od drugih. Ljubav prema Evi je nadjačala sve – ljubav, zahvalnost i odanost Stvoritelju. Ona je bila dio njega i on nije mogao izdržati pomisao da se rastavi od nje. On nije shvatio da je ta ista neograničena sila koja ga je stvorila iz praha zemaljskog, živog, prekrasna izgleda, i iz ljubavi mu dala družicu, mogla stvoriti drugu. On je odlučio dijeliti njenu sudbinu, on će umrijeti s njom. Možda su, razmišljao je on, riječi mudre zmije istinite? Eva je bila pred njim, lijepa i očito nevina kao i prije čina neposlušnosti. Ona je izrazila veću ljubav prema njemu nego prije. Na njoj se nije vidio znak smrti i on je odlučio snositi posljedice. Uzeo je plod i brzo ga pojeo.

Nakon prijestupa Adamu se prvo činilo kako ulazi u viši stupanj razvitka. Ali ga je uskoro pomisao na grijeh ispunila strahom. Grješnom se paru zrak, koji je dotada bio blag i podjednake temperature, sada učinio hladniji. Mir i ljubav koji su njemu pripadali sada su nestali i umjesto toga oni su imali osjećaj grješnosti, strah od budućnosti, golotinju duše. Odora od svjetlosti koja ih je okruživala sada je nestala, a da bi je nadomjestili, oni su pokušali načiniti pokrivalo, jer, neodjeve-ni, nisu mogli izaći na oči Bogu i svetim anđelima.

Oni su sada počinjali uviđati istinsku narav svog grijeha. Adam je ukorio svoju družicu što ga je nerazumno napustila i dopustila da je zmija prevari, a oboje su se uvjeravali da će Onaj koji im je pružio tako mnogo dokaza svoje ljubavi oprostiti ovaj prijestup, ili da neće biti podložni tako strašnoj kazni kao što su se bojali.

Sotona je likovao zbog uspjeha. On je naveo ženu da ne vjeruje Božjoj ljubavi, da posumnja u njegovu mudrost i prestupi njegov Zakon, a preko nje je prouzročio i Adamov pad.

Ali veliki Zakonodavac samo što nije obznanio Adamu i Evi posljedice njihova prijestupa. Božanska prisutnost se očitovala u vrtu. U svojoj nevinosti i svetosti oni su s radosnom dobrodošlicom pozdravljali dolazak svog Stvoritelja, ali sada su pobjegli od straha i pokušali se sakriti u najskrovitije predjele vrta. Ali “Jahve, Bog, zovne čovjeka: ‘Gdje si?’ reče mu. On odgovori: ‘Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih.’ Nato mu reče: ‘Tko ti kaza da si go? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojeg sam ti zabranio jesti?'”

Adam nije mogao poreći ni izgovoriti se za svoj grijeh, i umjesto da pokaže kajanje, on je pokušao krivicu prebaciti na svoju ženu, a time i na samog Boga: “Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo.” On koji je, iz ljubavi prema Evi, namjerno odlučio odbaciti Božju naklonost, svoj dom 58 u raju i vječni život radosti, pokušao je sada, nakon svog pada, svoju družicu, pa čak i samog Stvoritelja, proglasiti odgovornim za prijestup. Moć grijeha je tako strašna.

Kad je žena upitana: “Što si to učinila?” ona je odgovorila: Zmija me prevarila, pa sam jela.” “Zašto si stvorio zmiju? Zašto si je doveo u Eden?” to su bila pitanja što ih je podrazumijevao njen izgovor za grijeh. Tako je ona, kao i Adam, Boga činila odgovornim za njihov pad. Podrijetlo duha samoopravdanja je u ocu laži; naši prvi roditelji su mu popustili čim su popustili utjecaju Sotone, a pokazuju ga svi Adamovi sinovi i kćeri. Umjesto da ponizno priznaju svoje grijehe, oni su se pokušali zaštititi okrivljujući druge, okolnosti ili Boga – pretvarajući njegov blagoslov u priliku za prigovore protiv Njega.

Gospod je onda izrekao presudu nad zmijom: “Kad si to učinila, prokleta bila medu svim životinjama i svom zvjeradi divljom! Po trbuhu svom puzat ćeš i zemlju jesti sveg života svog!” Budući da je korištena kao Sotonino oruđe, zmiji je izrečena božanska presuda. Od najljepše životinje na zemlji, kojoj su se svi najviše divili, ona je trebala postati najniža i najomraženija od svih, životinja koju mrze i od koje se boje i ljudi i zvijeri. Riječi koje su slijedile izravno su se odnosile na samog Sotonu, upućujući na njegov konačni poraz i uništenje: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: ona će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” Evi je prikazana žalost i bol koja je morala biti njen udio. Gospod je rekao: “Trudnoći tvojoj muke ću umnožiti, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom.” Bog je Evu prilikom stvaranja izjednačio s Adamom. Da su ostali poslušni Bogu — u skladu s njegovim Zakonom ljubavi — oni bi uvijek bili u međusobnom skladu, ali grijeh je unio neslogu, i sada se njihovo zajedništvo i sklad može očuvati samo pokornošću žene mužu. Eva je prva pogriješila, i ona je popustila kušanju time što se odvojila od svog druga, protivno božanskoj uputi. Adam je zgriješio zbog njenog moljenja i ona je sada bila podređena svom mužu. Da je pali 59    ljudski rod cijenio načela propisana Božjim Zakonom, ova bi se presuda, premda posljedica grijeha, pokazala blagoslovom, ali čovjekova zloupotreba položaja ispunila je mnoge žene gorčinom i njihov život učinila teretom.

Eva je bila savršeno sretna pored svog supruga u njihovom domu u Edenu, ali kao nemirne suvremene Eve, ona se zanosila nadom da će zakoračiti u višu sferu postojanja od one koju joj je Bog odredio. Pokušavajući se uzdignuti iznad prvotne razine, ona je pala niže. Sličan će rezultat ostvariti svi oni koji nisu voljni radosno preuzeti svoje životne dužnosti u skladu s Božjim planom. U svojim naporima da dostignu položaj za koji ih On nije osposobio, mnogi ostavljaju prazna mjesta na kojima bi mogli biti blagoslov. U želji za višim sferama života mnoge su žene žrtvovale istinsko žensko dostojanstvo i plemenitost karaktera, te ostavile neobavljen posao koji im je Nebo odredilo.

Gospod je rekao Adamu: “Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! – evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Radat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se vratiti.”

Božja volja nije bila da bezgrješni par upozna zlo. On im je slobodno dao dobro, a uskratio zlo. Ali, protivno njegovoj zapovijedi, oni su okusili sa zabranjena drveta, i sada će oni nastaviti jesti s njega, poznavati zlo tijekom cijelog svog života. Od toga trenutka Sotonine kušnje će nanositi bol ljudskom rodu. Umjesto ugodnog rada koji mu je određen, briga i napor trebali su biti njegovo nasljeđe. Oni će biti podložni razočaranju, žalosti i boli, a naposljetku i smrti.

Pod prokletsvom grijeha cijela je priroda čovjeku trebala biti svjedok naravi i posljedica pobune protiv Boga. Kad je Bog načinio čovjeka, On ga je postavio vladarom nad Zemljom i svim živim stvorenjima. Sve dok je Adam bio odan Nebu, cijela mu je priroda bila podložna. Ali kad se pobunio protiv božanskog Zakona, niža su se stvorenja pobunila protiv njegove vladavine. Tako je Gospod, u velikoj milosti, pokazao čovjeku 60 svetost svojih zakona i naveo ga da, kroz njegovo vlastito iskustvo, uvidi opasnost napuštanja Zakona, čak i u najmanjoj sitnici.

Život napora i brige koji je otada trebao biti čovjekovo nasljeđe određen je iz ljubavi. To je bila disciplina koju je zahtijevao njegov grijeh, da bi se nadziralo popuštanje apetitu i nagonima te da bi se razvila navika samokontrole. Bio je to dio Božjeg plana za čovjekovu obnovu od uništenja i poniženja prouzročenih grijehom.

Upozorenje dano našim roditeljima: “U onaj dan u koji s nJega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti” (Post 2,17), nije podrazumijevalo da su oni trebali umrijeti istog dana kad su okusili zabranjene plodove. Ali toga je dana neopoziva kazna morala biti izrečena. Besmrtnost im je obećana uz uvjet poslušnosti, a ako prekrše Zakon, oni će se odreći vječnog života. Tog istog da     oni su bili osuđeni na smrt.

Da bi živio vječno, čovjek mora nastaviti jesti s drveta života. Lišen ovoga njegova vitalnost postupno slabi, sve dok se život ne ugasi. Sotonin je plan bio da Adam i Eva neposlušnoš-ću navuku na sebe Božje nezadovoljstvo, a onda, ako ne uspiju dobiti oprost, on se nadao da će okusiti s drveta života te tako nastaviti život grijeha i bijede. Ali nakon čovjekova pada, sveti su anđeli odmah bili zaduženi da čuvaju drvo života. Ove su anđele okruživali bljesci svjetlosti koji su izgledali poput blještavih mačeva. Nikome iz Adamove obitelji nije bilo dopušteno prijeći ovu prepreku i okusiti s ovog životodavnog drveta -zato ne postoji besmrtni grješnik.

Plimu jada što je potekla iz prijestupa naših prvih roditelja mnogi smatraju previše strašnom posljedicom za tako mali grijeh i oni optužuju Božju mudrost i pravednost u postupanju s ljudima. Ali kad bi malo dublje razmotrili ovo pitanje, oni bi uvidjeli svoju zabludu. Bog je stvorio čovjeka po svojoj slici, slobodna od grijeha. Zemlja je trebala biti naseljena bićima samo malo manjim od anđela, ali njihovu je poslušnost trebalo provjeriti, jer Bog ne bi dopustio da svijet bude naseljen ljudima koji ne obraćaju pozornost na Božji Zakon. Ipak, u velikoj milosti On Adamu nije odredio težak ispit. A i sama malenkost zabrane učinila je grijeh iznimno velikim. Ako Adam 6l nije mogao položiti najlakši ispit, on ne bi mogao izdržati teške kušnje da su mu povjerene veće odgovornosti.

Da je Adam iskušan nekim težim ispitom, onda bi se oni čija srca teže k zlu izgovarali riječima: “Ovo je nevažna stvar, a Bog nije sitničav.” I Zakon bi se neprekidno prestupao u naoko nevažnim stvarima koje ljudi ne ukoravaju. Ali Bog je jasno obznanio da Njega vrijeđa svaki grijeh.

Evi se činilo da je neposlušnost Bogu, kušanje ploda sa zabranjenog drveta nevažna stvar, kao i navođenje svog supruga na grijeh, ali njihov je grijeh otvorio brane jada u svijetu. Tko u trenutku kušnje može znati strašne posljedice koje će doći kao rezultat jednog pogrešnog koraka?

Mnogi koji uče da Božji Zakon nije obvezatan za ljude, tvrde da je nemoguće poslušati njegove uredbe. Ali ako je ovo istina, zašto je Adam pretrpio kaznu prijestupa? Grijeh naših prvih roditelja donio je krivicu i bijedu na svijet, a da nije bilo Božje dobrote i milosti, čovječanstvo bi dospjelo u beznadan očaj. Ne zavaravajmo se. “Jer je plaća grijeha smrt.” (Rim 6,23)

Božji se Zakon ni sada ne može prestupati nekažnjeno kao ni kad je presuda izrečena nad ocem čovječanstva.

Nakon njihovog grijeha Adam i Eva više nisu mogli stanovati u Edenu. Oni su usrdno molili da ostanu u domu svoje bezgrješnosti i radosti. Oni su priznali da su odbacili sva prava na to sretno prebivalište, ali su se obvezali na striktnu poslušnost Bogu u budućnosti. Ali njima je rečeno da je grijeh izopačio njihovu narav, da su umanjili svoju snagu da se odupru zlu i otvorili vrata Sotoni da im se lakše približi. Oni su u svojoj bezgrješnosti popustili kušanju, i sada, u stanju svjesne krivice, oni bi imali manju moć da očuvaju svoju besprijekornost.

U poniznosti i neizrecivoj žalosti oni su pozdravili svoj prekrasni dom i pošli da žive na zemlji na kojoj je počivalo prokletstvo grijeha. Temperatura zraka, nekad tako blaga i ujednačena, sada je bila podložna značajnim promjenama, i Gospod im je milostivo dao odjeću od koža da ih zaštiti od vrućine i hladnoće.

Kad su na uvelom cvijeću i padanju lišća vidjeli prve zna- 62 ke raspadanja, Adam i njegova družica su više plakali nego što danas ljudi oplakuju svoje mrtve. Smrt slabih, nježnih cvjetova bila je uzrok žalosti, ali kad prekrasna drveta odbacuju svoje lišće, prizor živo podsjeća na neumoljivu činjenicu da je smrt dio svega što živi.

Edenski vrt je ostao na zemlji dugo nakon što je čovjek prognan s njenih ugodnih staza. Palom čovječanstvu je dugo bilo dopušteno da promatra bezgrješan dom, jer su anđeli čuvari sprječavali samo ulaz. Kod vrata raja koja su čuvali kerubi otkrivana je božanska slava. Ovdje su Adam i njegovi sinovi dolazili da štuju Boga. Oni su ovdje obnavljali svoje zakletve o poslušnosti Zakonu zbog čijeg su prijestupa bili istjerani iz Edena. Kad je plima zla preplavila svijet i pokvarenost ljudi odlučila o njihovom uništenju potopom, ruka koja je stvorila Eden povukla ga je sa zemlje. Ali prilikom konačnog obnovljenja,

kad nastanu “novo nebo i nova zemlja” (Otk 21,1), i on će biti obnovljen i ljepše ukrašen nego u početku.

Tada će oni koji su držali Božje zapovijedi udisati dah besmrtnosti ispod drveta života, i tijekom beskrajnih vjekova stanovnici bezgrješnih svjetova će u vrtu radosti promatrati uzor savršenog djela Božjeg stvaranja, netaknutog prokletstvom grijeha – uzor onoga što bi postala cijela zemlja da je čovjek ispunio Stvoriteljev slavni plan.

Štampa El. pošta

4 Plan otkupljenja

63           Čovjekov je pad cijelo Nebo ispunio žalošću. Svijet koji je

Bog načinio bio je uništen prokletstvom grijeha i nastanjen bićima osuđenim na bijedu i smrt. Činilo se da nema izlaza za one koji su prekršili zakon. Anđeli su prestali pjevati pjesme hvale. Diljem nebeskih dvorova žalovalo se zbog propasti koju je donio grijeh.

Božji Sin, veličanstveni nebeski Zapovjednik, bio je pokrenut sažaljenjem prema palom ljudskom rodu. Kad se bijeda izgubljenog svijeta pokazivala pred Njim, njegovo je srce bilo ganuto beskonačnim sažaljenjem. Međutim, božanska je ljubav stvorila plan kojim je čovjek mogao biti otkupljen. Božji je prekršeni Zakon zahtijevao život grješnika. U cijelom je svemiru postojala samo jedna osoba koja je mogla, umjesto čovjeka, ispuniti zakonske zahtjeve. Budući da je božanski Zakon svet kao i sam Bog, pomirenje je za njegov prekršaj mogao izvršiti samo onaj koji je jednak s Bogom. Nitko osim Krista nije mogao otkupiti palog čovjeka od prokletstva Zakona i vratiti ga u sklad s Nebom. Krist je na sebe odlučio uzeti krivnju i sramotu grijeha, grijeha koji je tako mrzak svetom Bogu da je rastavio Oca od njegova Sina. Krist se trebao spustiti do najvećih dubina ljudske bijede da bi spasio pali ljudski rod.

On je pred Ocem molio u korist grješnika dok su nebeske vojske očekivale rezultate s napetošću koja se riječima ne može izraziti. Taj tajni razgovor je dugo trajao – “savjet mirni” (Zah 6,13 DK) za pali ljudski rod. Plan spasenja je začet prije stvaranja svijeta, jer je Krist “zaklano janje” (Otk 13,8), a ipak se i Kralj svemira borio sam sa sobom prije no što je dao svog Sina da umre za okrivljene ljude. Ali “Bog je tako ljubio svijet ^a je dao svog jedinorodenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni” (Iv 3,16). O, kakva tajna otkupljenja! Božja ljubav za svijet koji ga nije ljubio! Tko može spoznati dubinu ljubavi koja “nadilazi spoznaju” (Ef 3,19)? Tijekom beskrajnih vjekova besmrtni će umovi, pokušavajući shvatiti tajnu te neshvatljive ljubavi, postavljati pitanja i diviti joj se.

Bog se trebao objaviti u Kristu da “pomiri svijet sa sobom” (2 Kor 5,19). Grijeh je tako duboko ponizio čovjeka da je njemu samom bilo nemoguće pomiriti se s Onim čija je narav čistoća i dobrota. Ali Krist, nakon što je otkupio čovjeka od osude grijeha, može dati božansku silu da je udruži s ljudskim naporima. Tako pokajanjem pred Bogom i vjerom u Krista pala Adamova djeca mogu još jednom postati ‘sinovi Božji” (1 Iv 3,2).

Jedini plan koji može osigurati čovjekovo spasenje obuhvatio je cijelo Nebo u beskonačnoj žrtvi. Anđeli se nisu mogli radovati kad im je Krist predočio plan otkupljenja, jer su uvidjeli da će čovjekovo spasenje njihov dragi Zapovjednik platiti neizrecivom boli. U tuzi i čuđenju oni su slušali njegove riječi dok im je On objašnjavao kako mora napustiti čistoću i mir Neba, njegovu radost, slavu i vječni život i doći u dodir s pokvare -nošću Zemlje, da iskusi njenu bol, sramotu i smrt. On je trebao stati između grješnika i kazne za grijeh, pa ipak će ga malo njih prihvatiti kao Sina Božjeg. On je trebao napustiti svoj uzvišeni položaj kao Veličanstvo Neba, sići na Zemlju i poniziti se kao čovjek, i osobno iskusiti žalost i kušnje koje čovjek mora proživjeti. Sve će ovo biti nužno da bi on mogao pomoći onima “koji stoje u kušnji” (Heb 2,18). Kad se njegova zadaća učitelja završi, On će biti predan u ruke bezbožnika i biti izložen uvredama i mučenju na koje ih samo Sotona može nadahnuti. On će morati umrijeti najsurovijom smrću, biti uzdignut između Zemlje i Neba kao okrivljeni grješnik. On će morati proći kroz duge sate agonije, tako strašne da je anđeli neće moći promatrati, već će zakloniti svoje lice. On će morati pretrpjeti tjeskobu duše, odvojenost od Očeva lica, dok ća na Njemu biti “ivica za prijestup – težina grijeha cijeloga svijeta.

Anđeli su se bacili pred noge svog Stvoritelja i ponudili oni postanu žrtva za čovjeka. Ali anđeoski život nije mogao 65 platiti dug, čovjeka je mogao otkupiti samo njegov Stvoritelj. Ipak, anđeli su trebali odigrati svoj dio u planu otkupljenja. Krist je trebao biti “učinjen nižim od anđela” (Heb 2,9). Kad uzme ljudsku prirodu, njegova moć neće biti jednaka njihovoj, i oni su mu trebali služiti, da ga utješe i ublaže njegovu patnju. Oni su također trebali biti službujući duhovi koji su poslani da služe onima koji će postati baštinici spasenja (Heb 1,14). Oni će čuvati primatelje milosti od sile zlih anđela i od tame kojom ih Sotona neprekidno okružuje.

Kad anđeli budu svjedoci agonije i poniženja njihova Gospoda, oni će se ispuniti jadom i ogorčenjem te će ga željeti osloboditi od njegovih ubojica, ali oni nisu trebali posredovati da bi spriječili ono što su trebali vidjeti. Dio plana otkupljenja zahtijeva da Krist pretrpi porugu i zlostavljanje zlih ljudi, i On se s tim složio kad je postao Otkupitelj ljudi.

Krist je uvjerio anđele da će On svojom smrću otkupiti mnoge i uništiti onoga koji je imao silu smrti. On će povratiti kraljevstvo koje je čovjek izgubio prijestupom, i otkupljeni će ga naslijediti zajedno s Njim i živjeti u njemu zauvijek. Grijeh i grješnici će biti izbrisani da nikada više ne remete mir Neba i Zemlje. On je pozvao anđeosko mnoštvo da ostane u skladu s planom koji je njegov Otac prihvatio te da se raduje što će, njegovom smrću, pali ljudi biti pomireni s Bogom.

Tada je Nebo ispunila radost, neizreciva radost. Slava i bla-goslovljenost otkupljenog svijeta nadmašila je čak i tjeskobu i žrtvu Kneza života. Diljem nebeskih dvorova odjekivali su prvi zvuči pjesme koja će odzvanjati iznad betlehemskih brežuljaka – “Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi!” (Lk 2,14) Razdraganost je bila veća od ushita za stvaranja kad su “klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorani” (Job 38,7).

Čovjeku je prva najava otkupljenja priopćena u presudi koja je izrečena nad Sotonom u vrtu. Gospod je objavio: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i 66 roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” (Post 3,15) Ova presuda, izrečena u nazočnosti naših prvih roditelja, za njih je bila i obećanje. Premda je najavila rat između čovjeka i Sotone, u njoj je najavljeno da će moć velikog neprijatelja naposljetku biti slomljena. Adam i Eva su stajali kao zločinci pred pravednim Sucem očekujući presudu koju su zaslužili prijestupom, ali prije no što im je priopćeno o životu naporna truda i jada koji je trebao postati njihov dio, ili o zapovijedi o povratku u prah, oni su slušali riječi koje nisu mogle a da im ne pruže nadu. Premda će morati patiti zbog sile svog moćnog neprijatelja, oni mogu s nadom očekivati konačnu pobjedu.

Kad je Sotona čuo za neprijateljstvo između njega i žene, između njegova sjemena i njenog sjemena, on je znao da će njegovo djelo izopačivanja ljudske prirode biti prekinuto, da će na neki način čovjek biti osposobljen da se suprotstavi toj sili. Ipak, kako se plan spasenja sve jasnije otkrivao, Sotona i njegovi anđeli su se radovali što, uzrokujući ljudski pad, mogu prisiliti Božjeg Sina da napusti svoj uzvišeni položaj. On je tvrdio da su time ispunjeni njegovi planovi na Zemlji i da će Krista, kad na sebe uzme ljudsku narav, moći pobijediti i tako spriječiti otkupljenje čovječanstva.

Nebeski anđeli su našim prvim roditeljima jasnije prikazali plan stvoren za njihovo spasenje. Adam i njegova družica ‘ su uvjeravani da oni, unatoč svom velikom grijehu, neće biti prepušteni Sotoninom nadzoru. Sin Božji je ponudio da vlastitim životom plati otkup za prijestup. Oni će proći razdoblje kušnje, i pokajanjem i vjerom u Krista oni će ponovno moći postati Božja djeca.

Žrtva koju je zahtijevao njihov prijestup otkrila je Adamu i Evi sveti karakter Božjeg Zakona, i oni su shvatili, kao nikada ranije, krivicu grijeha i njegove strašne posljedice. Zbog grižnje savjesti i strepnje oni su molili da kazna ne padne na Onoga čija je ljubav bila izvor sve njihove radosti, nego na njih i njihovo nasljedstvo.

Rečeno im je kako se, s obzirom na to da je Jahvin Zakon temelj njegove vladavine na Nebu kao i na Zemlji, čak ni život anđela ne može prihvatiti kao žrtva za njegov prijestup. Nijedan od njegovih propisa nije mogao biti ukinut ili promijenjen da bi se prilagodio čovjekovu palom stanju, već ih je Sin Božji, koji je stvorio čovjeka, mogao pomiriti sa sobom. Kao što je Adamov prijestup donio nesreću i smrt, tako je Kristova žrtva 67 trebala donijeti život i besmrtnost.

Zbog grijeha nije samo čovjek, već i Zemlja, došla pod vlast |°ga te ju je trebalo obnoviti planom otkupljenja. Za stvara-Ja Adamu je dana vlast nad Zemljom. Ali popuštanjem kušnji n je dospio pod Sotoninu vlast. “… jer pobijeđeni robuju pobjedniku.” (2 Pt 2,19) Kad je čovjek postao Sotonin zatočenik, kraljevstvo kojim je on upravljao predano je njegovom osvajaču. Sotona je tako postao “bog ovoga svijeta” (2 Kor 4,4). On je preoteo vlast nad Zemljom koja je prvotno dana Adamu. Ali Krist, plaćajući svojom žrtvom kaznu grijeha, ne samo da je trebao otkupiti čovjeka, već povratiti ono što je on izgubio. Sve što je prvi Adam izgubio, drugi Adam je trebao povratiti. Prorok kaže: “I ti Kulo stada, Ofele Kćeri sionske, opet će se tebi vratiti prijašnja vlast.” (Mili 4,8) A apostol Pavao upućuje na “zalog naše baštine za otkupljenje” (Ef 1,14). Bog je stvorio Zemlju da bude prebivalište sretnih, svetih bića. Gospod je “oblikovao i sazdao zemlju, koju je učvrstio i nije je stvorio pustu, već ju je uobličio za obitavanje” (Iz 45,18). Svrha će biti ispunjena, kad, obnovljena Božjom silom, i oslobođena od grijeha i patnje, ona postane vječno prebivalište otkupljenih. “Zemlju će posjedovati pravednici i živjet će na njoj zauvijek.” “Neće biti više ništa prokleto. Prijestolje Božje i Janjetovo bit će u gradu. Sluge Božje klanjat će se Bogu i gledat će njegovo lice.” (Ps 37,29; Otk 22,3)

Adam je, u svojoj bezgrješnosti, uživao u izravnom zajedništvu sa svojim Tvorcem, ali je grijeh razdvojio Boga i čovjeka, i samo je pomirenje moglo premostiti provaliju i omogućiti primanje blagoslova i spasenja s Neba na Zemlju. Čovjeku je i dalje bio uskraćen izravan pristup njegovom Stvoritelju, ali Bog je trebao komunicirati s njim kroz Krista i anđele.

Tako su Adamu bili otkriveni važni događaji u povijesti čovječanstva, od trenutka kad je božanska presuda izrečena u Edenu i potopa i sve do prvog dolaska Božjeg Sina. Njemu je pokazano da će mnogi izabrati život grijeha radije nego život pokajanja i poslušnosti, premda će vrijednost Kristove žrtve biti 68    dostatna za spasenje cijeloga svijeta. Broj zločina će se tijekom narednih naraštaja povećati, a prokletstvo će grijeha sve više pritiskati ljudski rod, životinjski svijet i zemlju. Prokletstvo grijeha će skratiti ljudski vijek, oslabit će čovjekovo tjelesno zdravlje, izdržljivost kao i moralnu i intelektualnu snagu, sve dok se svijet ne ispuni bijedom svake vrste. Kroz popuštanje apetitu i strastima ljudi će postati nesposobni da cijene velike istine plana otkupljenja. Ipak Krist, vjeran namjeri zbog koje je napustio Nebo, i dalje će se zanimati za ljude i pozivati ih da svoje slabosti i nedostatke sakriju u Njemu. On će ispunjavati potrebe svih onih koji mu vjerom prilaze. A uvijek će biti onih koji će sačuvati znanje o Bogu i ostati neoskvrnjeni usred sveopćeg bezakonja.

Bog je uspostavio žrtvene prinose da budu čovjekov trajan podsjetnik i pokajničko priznanje njegovog grijeha i ispovijedanje vjere u obećanog Otkupitelja. Njihova je svrha bila da grješnoj rasi usade istinu da je grijeh taj koji je uzrokovao smrt. Za Adama je žrtvovanje prve žrtve bio najbolniji doživljaj. Njegova se ruka morala podići da oduzme život i on je znao da je bio poslušan Bogu, smrti čovjeka ili životinje ne bi bilo. Dok je klao nevinu žrtvu, on je drhtao pri pomisli da će krv bez-grješnog Janjeta Božjeg morati biti prolivena. Ovaj mu je prizor pružao dublji i jasniji osjećaj vlastitog prijestupa, koji ništa osim smrti dragog Božjeg Sina nije moglo okajati. On se divio beskonačnoj dobroti koja će platiti ovakav otkup da spasi krivce. Zvijezda nade je rasvjetljavala mračnu i strašnu budućnost i rasterećivala je od potpune pustoši.

Ali plan otkupljenja je imao širi i dublji smisao od spasenja čovjeka. Krist nije samo zbog toga došao na Zemlju, ne samo zbog toga da stanovnici ovog malog svijeta poštuju Božji Zakon onako kako bi ga trebali poštovati, već da pred svemirom opravda Božji karakter. Krist je mislio na ovaj rezultat svoje velike žrtve, na utjecaj na razum bića na drugim svjetovima kao i na ljudski razum kad je rekao: “Sad je sud ovome svijetu! Sad će knez ovoga svijeta biti bačen van! A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Iv 12,30-32) Kristov 69 čin umiranja za čovjekovo spasenje nije mu samo trebao omogućiti pristup Nebu, već i pred cijelim svemirom opravdati Boga i njegovog Sina i njihovo postupanje prema Sotoni i njegovoj pobuni. On će uspostaviti vječnost Božjeg Zakona i otkriti narav i posljedice grijeha.

Od početka velika se borba vodila oko Božjeg Zakona. Sotona je pokušavao dokazati da je Bog nepravedan, da je njegov Zakon pogrešan, te da dobro svemira zahtijeva njegovu promjenu. Napadajući Zakon on je namjeravao srušiti autoritet njegovog Autora. Borbom se trebalo prikazati da li su božanski Zakoni nedostatni i predmet promjene ili su savršeni i nepromjenjivi.

Kad je Sotona zbačen s Neba, on je odlučio da ovu zemlju načini svojim kraljevstvom. Kad je iskušao i pobijedio Adama i Evu on je mislio da je osvojio ovaj svijet, “jer”, kazao je on, “oni su me izabrali kao svog vladara.” Tvrdio je da je grješniku nemoguće darovati oprost, te da su stoga ljudi njegovi zakoniti podanici, a da svijet pripada njemu. Ali Bog je dao svog dragog Sina – koji je bio jednak Njemu – da snosi kaznu prijestupa i time osigurao put kojim ljudi mogu zadobiti njegovu milost i biti vraćeni u edenski dom. Krist se prihvatio otkupljenja čovjeka i spašavanja svijeta iz Sotoninog naručja. Velika borba koja je počela na Nebu trebala se privesti kraju na tom istom svijetu, na istom području koje je Sotona prisvajao za sebe.

Kristovo poniženje za spasenje palih ljudi bilo je čuđenje cijelog svemira. Da On koji je išao od zvijezde do zvijezde, od svijeta do svijeta, nadgledajući sve, zadovoljavajući potrebe svih bića u svom nepreglednom stvaranju svojom providnošću, da se On složi da napusti svoju slavu i uzme na sebe ljudsku prirodu bila je tajna koju su bezgrješna bića s drugih svjetova željela razumjeti. Kad je Krist sišao na ovu zemlju u ljudskom obliku, svi su bili zainteresirani da ga slijede dok je korak po korak koračao okrvavljenom stazom od staje do Golgote. Nebo je bilježilo uvrede i izrugivanje koje je On primao i znali su da je to Sotonin poticaj. Oni su pratili razvoj sukoba, Sotonine neprekidne pokušaje da čovječanstvo obavije tamom, žalošću i patnjom, kao i Kristovo suprotstavljanje. Oni su promatrali kako bitka između svjetla i tame postaje sve žešća. I dok je Krist u smrtnoj agoniji na križu povikao: “Svršeno je” (Iv 19,30), povik pobjede odjeknuo je svim svjetovima i samim Nebom. Veliki sukob koji je tako dugo trajao u ovom svijetu sada je bio odlučen i Krist je bio pobjednik. Njegova je smrt odgovorila na pitanje je li ljubav Oca i Sina bila dostatna da se čovjek odrekne sebe i živi duhom požrtvovanja. Sotona je otkrio svoj istinski karakter lažljivca i ubojice. Uočeno je da bi on istim duhom kojim je vladao čovječanstvom koje je bilo pod njegovim nadzorom, ako mu se dopusti, nadzirao nebeska bića. Odani svemir se ujedinio u veličanju božanske vladavine.

Da je Zakon mogao biti promijenjen, čovjek bi mogao biti spašen bez Kristove žrtve, ali činjenica da je bilo nužno da Krist da svoj život za palo čovječanstvo dokazuje kako Božji Zakon neće osloboditi grješnika od svojih zahtjeva. Pokazano je da je plaća za grijeh smrt. Kad je Krist umro, osigurano je Sotonino uništenje. Ali da je na križu ukinut Zakon, kao što mnogi tvrde, onda bi Božji dragi Sin pretrpio bol i agoniju da se Sotoni da upravo ono što je tražio; tada bi Knez zla pobijedio, a njegove optužbe protiv božanske vladavine bile bi potvrđene. Sama činjenica da je Krist ponio kaznu za čovjekov prijestup moćan je dokaz svim stvorenim bićima da je Zakon nepromjenjiv, da je Bog pravedan, milostiv i samopožrtvovan te da su bezgranična pravednost i milost ujedinjeni u njegovoj vladavini.

Štampa El. pošta

Search mobile